Nobilovi maloumni pokušaji manipuliranja hrvatskom javnošću

    0

    Prve sate Nove godine u Lijepoj našoj obilježila su uhićenja visokopozicioniranih čelnika Udbe. Uhićenju je prethodio svojevrsni medijski igrokaz. Lice s njemačke tjeralice, Josip Perković u intervjuu, u nastavcima, u jednim dnevnim novinama pred hrvatskom je javnošću iznosio svoju obranu.

    Perkovićeve tvrdnje iznesenim u tom hrvatskom dnevniku, za Slobodnu Dalmaciju prokomentirao je Bože Vukušić , bivši politički emigrant i tajnik Vijeća za istraživanje žrtava terora SFRJ u inozemstvu, te osoba koja se više od dva desetljeća intenzivno bavi istraživanjem djelovanja Udbe.

    Gospodine Vukušiću, u intervjuu „Večernjem listu“ Josip Perković konstatira da je Krunoslav Prates nevin, da je na münchenskom sudu osuđen “na pravdi Boga“. Implicira da je Pratesovo doživotno utamničenje uzrokovao Vinko Sindičić lažnim svjedočenjem pa se i on pribojava pojavljivanja lažnog svjedoka. Vi ste pratili suđenje Pratesu i bili jedan od ekspertnih svjedoka u sudskom procesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Je li moguće da na münchenskom sudu bude osuđen nevin čovjek zbog lažne izjave svjedoka?

    Suđenje Krunoslavu Pratesu bilo je javno. Branila su ga dva odvjetnika. Rasprave su pratili novinari i zainteresirana publika. Dokazi o krivnji Krunoslava Pratesa navedeni su u presudi Višeg zemaljskog suda u Münchenu.

    Presuda je prevedena na hrvatski jezik i može se naći na raznim hrvatskim portalima, pa se svatko koga to zanima može osobno uvjeriti da Josip Perković i njegov odvjetnik Ante Nobilo iznose neistine. Protiv Pratesa bilo je dovoljno dokaza i bez Sindičićeva svjedočenja; on sam je više-manje sve priznao u razgovoru s prikrivenim policijskim istražiteljima tijekom istrage. Prates se žalio na prvostupanjsku presudu, ali je njemački Savezni vrhovni sud (Bundesgerichtshof) istu odbacio kao neutemeljenu. Neposredno nakon toga Prates je najavio podnošenje zahtjeva za izvanrednom obnovom procesa (Wiederaufnahmeverfahren), ali to – koliko je poznato – još uvijek nije učinio.

    Trenutno je u Hrvatskoj na djelu nastavak difamacijske kampanje protiv njemačkog pravosuđa koja je započeta još za vrijeme suđenja Pratesu, a kojoj sam posvetio nekoliko poglavlja u knjizi „Zločini komunističke mafije – od slučaja Đureković do ‘lex Perković’“ (Zagreb, 2013.). Mislim da ćemo relativno brzo doznati kakve će sve posljedice ona prouzročiti.

    Što je Vinko Sindičić kazao da je time utamničio Krunoslava Pratesa?

    Praktički je samo ponovio ono što je već bilo poznato u javnosti. A o čemu sam, među ostalima, i ja već opširno pisao u knjizi „Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva“ (Zagreb, 2001.): da je Prates bio suradnik Udbe, da ga je na vezi držao upravo Josip Perković, da je bio vlasnik tiskare u kojoj je ubijen Stjepan Đureković i da je upravo on omogućio nesmetanu izvedbu tog ubojstva, jer je nekoliko mjeseci ranije na agenturnom sastanku s Perkovićem u Luxembourgu istome predao duplikat ključa od ulaznih vrata tiskare, pomoću kojega su ubojice ušli u tiskaru i dočekali Đurekovića.

    Perković tvrdi da je to izmišljotina Branka Traživuka, člana terorističke skupine „Labrador“, objavljena svojedobno u beogradskoj „Dugi“, koja je „temelj“ münchenske presude.

    Eto, već nakon ovog pitanja vidimo nedosljednost u Perkovićevim tvrdnjama. On u istom intervjuu na jednom mjestu tvrdi da je Pratesovu osudu i istragu protiv njega kriv Sindičić, a na drugom krivcem proglašava Traživuka. Apsolutno je smiješno povjerovati da bi neki njemački sud temeljio svoju presudu na pisanju nekih beogradskih novina. Osobno nisam očekivao da će se Perković i njegov odvjetnik Nobilo upuštati u tako naivne, gotovo maloumne pokušaje manipulacije hrvatskom javnosti.

    Njemački sud doduše smatra dokazanim Pratesovu predaju ključa Perkoviću u Luxembourgu, ali na temelju priznanja Krunoslava Pratesa u istrazi. Time je on potvrdio Traživukovu novinsku izjavu koja bez toga ne bi imala nikakav značaj za taj sudski postupak. Usput rečeno, Traživuk je prije nego što je postao „labradorac“, bio Perkovićev udbaški kolega, ali i osobni prijatelj.

    Kako bi Perković napredovao u službi, tako bi ga Traživuk slijedio, sve do mjesta šefa protuemigrantskog odjela u centrali republičke Udbe u Zagrebu. Perković je navodno bio i vjenčani kum Traživuku te je njegovu suprugu Sonju postavio za šeficu Udbina centra za prisluškivanje. Također, kad je Perković imenovan šefom cjelokupne Udbe u Zagrebu i dobio veći stan, dotadašnji je prepustio Traživuku. Dakle, imao je u to vrijeme veliko povjerenje u njega pa činjenica što se je Traživuk kasnije pridružio neprijateljskoj terorističkoj skupini, ništa ne mijenja na stvarnosti da je puno znao o Perkovićevim udbaškim aktivnostima.
    A što je Krunoslav Prates rekao o Josipu Perkoviću?

    -Da je bio njegov suradnik, da se je s njim često sastajao u inozemstvu, da ga je još češće telefonski i u pisanom obliku izvještavao o raznim hrvatskim emigrantima i njihovim aktivnostima, kao i da mu je Perković podmirivao troškove doušničkog rada i isplaćivao honorare. No, zanijekao je da je znao u kakvu svrhu će biti upotrijebljen ključ tiskare koji je predao Perkoviću, odnosno da to ne bi učinio da je slutio da će biti iskorišten za pripremu Đurekovićeva ubojstva. Sudsko vijeće mu nije povjerovalo, jer nije uspio uvjerljivo objasniti što je mislio za kakvu drugu svrhu bi Udbi trebao ključ njegove tiskare.

    Perković tvrdi da se Udba bavila samo ekstremnim emigrantima, povezanim s terorizmom, ali ne i političkim emigrantima.

    Općepoznato je da to nije istina, jer je objavljeno nekoliko knjiga o hrvatskim emigrantima koje je Udba „obrađivala“, nadzirala i pratila. Veliki postotak njih nije uopće bio politički aktivan, a ostali su u najvećem broju zastupali isključivo legalne političke oblike borbe protiv Jugoslavije. Samo manji broj je zagovarao nasilne akcije i u njima sudjelovao, pa i zbog toga bio suđen u nekoj od zapadnih država. Također, da se Perković služi neistinama u tradiciji poznate udbaške propagande ozloglašavanja hrvatskih domoljuba, bit će jasno ako usporedimo broj procesuiranih pojedinaca u Jugoslaviji zbog povezanosti s „neprijateljskom emigracijom“ – više od devedeset posto takvih osuđeno je zbog „verbalnog delikta“, najobičnijih kontakata i razgovora s političkim emigrantima, čitanja i širenja emigrantskog tiska i slično.

    Napisali ste knjigu o ubojstvu Stjepana Đurekovića, istrazi i suđenju Krunoslavu Pratesu. Što ste zaključili, nakon vaših istraga, i iz tajnih Udbinih arhiva, što je ključni razlog njegove likvidacije?

    Prema mojim spoznajama, glavni razlog bio je zataškavanje kriminala na „viskoj nozi“ u INI, u kojem su prste imali Vanja Špiljak i Milan Ujević, sinovi tadašnjih visokih partijskih i vojnih dužnosnika Mike Špiljka i Mate Ujevića, te Aleksandar Miša Broz, sin Josipa Broza Tita. Oni su bili dio mreže unutar jugoslavenskog gospodarsko-financijskog i političko-vojno-obavještajnog establishmenta koja je već tada funkcionirala kao svojevrsna mafijaška organizacija. Izgovor za Đurekovićo ubojstvo bile su knjige koje je objavio u inozemstvu.

    -U izvješću Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća, ali i u Vašim knjigma opisana je tehnologija donošenja odluka, od praćenja do likvidacije. Kao svjedoci se navode bivši visokopozicionirani udbaši, poput Ivana Lasića kojeg također traži münchensko tužiteljstvo, koji su progovorili o tehnologiji donošenja odluka. Mogu li se ta svjedočenja smatrati pouzdanima, imate li dokumente koji potvrđuju tvrdnju – partija naređivala Udba izvršavala?

    -Njihova svjedočenja se međusobno podudaraju i logički nadopunjavaju, a potvrđuju se kroz pisane izvore, dokumente, koji su također dijelom sačuvani. Upravo intenzivno surađujem s nekolicinom kolega istraživača u Sloveniji koji su u tamošnjima arhivima pronašli vrlo važne dokaze za rekonstrukciju kako pojedinih slučajeva tako i općenito tehnologije djelovanja Udbe te uloge partijskih i državnih vlasti u naredbodavnoj sferi. Radi se o zapisnicima sa sjednica republičkih CK SKH i saveznog CK SKJ, kao i sa sjednica republičkih i saveznih Savjeta za zaštitu ustavnog poretka.

    Do Titove smrti, on je davao konačnu suglasnost za likvidacije, a kasnije je to činio Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka. Njegovi članovi bili su dužnosnici najviših državnih i partijskih tijela.

    Perković u superlativima govori o Pratesu i eksplicite tvrdi da Prates nije bio registrirani suradnik Udbe?

    Perković se plaši da Prates ne „propjeva“, pa stoga o njemu govori pohvalno i zaštitnički. Zapravo, cijeli angažman Perkovića i Nobila otpočetka oko Pratesove obrane ima cilj prevenirati Pratesovo priznanje i predstavlja „prvu liniju“ obrane samoga Perkovića. Međutim, čudi me Perkovićeva tvrdnja da Prates nije bio registrirani suradnik Udbe, jer se njome blamira pred svojim kolegama i svima koji su imalo ozbiljnije istraživali fukcioniranje i rad Udbe. Pored toga, već je javno obznanjeno da njemačko pravosuđe raspolaže Pratesovim udbaškim dosijeom.

    Perković i njegov odvjetnik Nobilo posebno su se okomili na Vinka Sindičića. Kakva je pozadina tog obračuna?

    -U pitanju je, nazovimo ga tako, unutar-udbaško razračunavanje. Sindičić je bio suradnik Udbe, a jedno vrijeme na vezi ga je držao Josip Perković. Sindičić tvrdi da ga je upravo Perković poslao u listopadu 1988. na „zadatak“ u Škotsku, i to „u sklopu priprema raspada Jugoslavije“. Kao što je poznato, Sindičić je tada u Škotskoj izvršio atentat na Nikolu Štedula, predsjednika emigratske organizacije „Hrvatski državotvorni pokret“ (HDP). Štedul je preživio, a Sindičić je bio uhićen i osuđen na petnaest godina zatvora.
    Tijekom 1998., pred istek 2/3 kazne i protjerivanje u Hrvatsku, intenzivno je kontaktirao s Perkovićem i tražio od njega da ga zaštiti od progona zbog sumnje da je ubio Brunu Bušića, a još više je inzistirao na „kompenzaciji“ izgubljene imovine zbog zatvaranja u Škotskoj, kao i isplatu „honorara“ zbog „zadatka“ kojega je tamo trebao izvršiti.

    Perković mu je izgleda pomogao oko procesa pred Županijskim sudom u Zagrebu, pa je Sindičić bio oslobođen, ali se nisu uspjeli dogovoriti oko „kompenzacije“ i „honorara“, pa je Sindičić najprije počeo ucjenjivati Perkovića, a kad nije dobio što je tražio, stavio se na raspolaganje njemačkoj policiji i dao izjavu protiv njega. O toj problematici opširno sam pisao u knjizi „Likvidacija Brune Bušića – opstruirana istraga i sudska farsa u Hrvatskoj“ (Zagreb, 2012.).

    slobodnadalmacija

    facebook komentari