Pratite nas

Nobilovi maloumni pokušaji manipuliranja hrvatskom javnošću

Objavljeno

na

Prve sate Nove godine u Lijepoj našoj obilježila su uhićenja visokopozicioniranih čelnika Udbe. Uhićenju je prethodio svojevrsni medijski igrokaz. Lice s njemačke tjeralice, Josip Perković u intervjuu, u nastavcima, u jednim dnevnim novinama pred hrvatskom je javnošću iznosio svoju obranu.

Perkovićeve tvrdnje iznesenim u tom hrvatskom dnevniku, za Slobodnu Dalmaciju prokomentirao je Bože Vukušić , bivši politički emigrant i tajnik Vijeća za istraživanje žrtava terora SFRJ u inozemstvu, te osoba koja se više od dva desetljeća intenzivno bavi istraživanjem djelovanja Udbe.

Gospodine Vukušiću, u intervjuu „Večernjem listu“ Josip Perković konstatira da je Krunoslav Prates nevin, da je na münchenskom sudu osuđen “na pravdi Boga“. Implicira da je Pratesovo doživotno utamničenje uzrokovao Vinko Sindičić lažnim svjedočenjem pa se i on pribojava pojavljivanja lažnog svjedoka. Vi ste pratili suđenje Pratesu i bili jedan od ekspertnih svjedoka u sudskom procesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Je li moguće da na münchenskom sudu bude osuđen nevin čovjek zbog lažne izjave svjedoka?

Suđenje Krunoslavu Pratesu bilo je javno. Branila su ga dva odvjetnika. Rasprave su pratili novinari i zainteresirana publika. Dokazi o krivnji Krunoslava Pratesa navedeni su u presudi Višeg zemaljskog suda u Münchenu.

Presuda je prevedena na hrvatski jezik i može se naći na raznim hrvatskim portalima, pa se svatko koga to zanima može osobno uvjeriti da Josip Perković i njegov odvjetnik Ante Nobilo iznose neistine. Protiv Pratesa bilo je dovoljno dokaza i bez Sindičićeva svjedočenja; on sam je više-manje sve priznao u razgovoru s prikrivenim policijskim istražiteljima tijekom istrage. Prates se žalio na prvostupanjsku presudu, ali je njemački Savezni vrhovni sud (Bundesgerichtshof) istu odbacio kao neutemeljenu. Neposredno nakon toga Prates je najavio podnošenje zahtjeva za izvanrednom obnovom procesa (Wiederaufnahmeverfahren), ali to – koliko je poznato – još uvijek nije učinio.

Trenutno je u Hrvatskoj na djelu nastavak difamacijske kampanje protiv njemačkog pravosuđa koja je započeta još za vrijeme suđenja Pratesu, a kojoj sam posvetio nekoliko poglavlja u knjizi „Zločini komunističke mafije – od slučaja Đureković do ‘lex Perković’“ (Zagreb, 2013.). Mislim da ćemo relativno brzo doznati kakve će sve posljedice ona prouzročiti.

Što je Vinko Sindičić kazao da je time utamničio Krunoslava Pratesa?

Praktički je samo ponovio ono što je već bilo poznato u javnosti. A o čemu sam, među ostalima, i ja već opširno pisao u knjizi „Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva“ (Zagreb, 2001.): da je Prates bio suradnik Udbe, da ga je na vezi držao upravo Josip Perković, da je bio vlasnik tiskare u kojoj je ubijen Stjepan Đureković i da je upravo on omogućio nesmetanu izvedbu tog ubojstva, jer je nekoliko mjeseci ranije na agenturnom sastanku s Perkovićem u Luxembourgu istome predao duplikat ključa od ulaznih vrata tiskare, pomoću kojega su ubojice ušli u tiskaru i dočekali Đurekovića.

Perković tvrdi da je to izmišljotina Branka Traživuka, člana terorističke skupine „Labrador“, objavljena svojedobno u beogradskoj „Dugi“, koja je „temelj“ münchenske presude.

Eto, već nakon ovog pitanja vidimo nedosljednost u Perkovićevim tvrdnjama. On u istom intervjuu na jednom mjestu tvrdi da je Pratesovu osudu i istragu protiv njega kriv Sindičić, a na drugom krivcem proglašava Traživuka. Apsolutno je smiješno povjerovati da bi neki njemački sud temeljio svoju presudu na pisanju nekih beogradskih novina. Osobno nisam očekivao da će se Perković i njegov odvjetnik Nobilo upuštati u tako naivne, gotovo maloumne pokušaje manipulacije hrvatskom javnosti.

Njemački sud doduše smatra dokazanim Pratesovu predaju ključa Perkoviću u Luxembourgu, ali na temelju priznanja Krunoslava Pratesa u istrazi. Time je on potvrdio Traživukovu novinsku izjavu koja bez toga ne bi imala nikakav značaj za taj sudski postupak. Usput rečeno, Traživuk je prije nego što je postao „labradorac“, bio Perkovićev udbaški kolega, ali i osobni prijatelj.

Kako bi Perković napredovao u službi, tako bi ga Traživuk slijedio, sve do mjesta šefa protuemigrantskog odjela u centrali republičke Udbe u Zagrebu. Perković je navodno bio i vjenčani kum Traživuku te je njegovu suprugu Sonju postavio za šeficu Udbina centra za prisluškivanje. Također, kad je Perković imenovan šefom cjelokupne Udbe u Zagrebu i dobio veći stan, dotadašnji je prepustio Traživuku. Dakle, imao je u to vrijeme veliko povjerenje u njega pa činjenica što se je Traživuk kasnije pridružio neprijateljskoj terorističkoj skupini, ništa ne mijenja na stvarnosti da je puno znao o Perkovićevim udbaškim aktivnostima.
A što je Krunoslav Prates rekao o Josipu Perkoviću?

-Da je bio njegov suradnik, da se je s njim često sastajao u inozemstvu, da ga je još češće telefonski i u pisanom obliku izvještavao o raznim hrvatskim emigrantima i njihovim aktivnostima, kao i da mu je Perković podmirivao troškove doušničkog rada i isplaćivao honorare. No, zanijekao je da je znao u kakvu svrhu će biti upotrijebljen ključ tiskare koji je predao Perkoviću, odnosno da to ne bi učinio da je slutio da će biti iskorišten za pripremu Đurekovićeva ubojstva. Sudsko vijeće mu nije povjerovalo, jer nije uspio uvjerljivo objasniti što je mislio za kakvu drugu svrhu bi Udbi trebao ključ njegove tiskare.

Perković tvrdi da se Udba bavila samo ekstremnim emigrantima, povezanim s terorizmom, ali ne i političkim emigrantima.

Općepoznato je da to nije istina, jer je objavljeno nekoliko knjiga o hrvatskim emigrantima koje je Udba „obrađivala“, nadzirala i pratila. Veliki postotak njih nije uopće bio politički aktivan, a ostali su u najvećem broju zastupali isključivo legalne političke oblike borbe protiv Jugoslavije. Samo manji broj je zagovarao nasilne akcije i u njima sudjelovao, pa i zbog toga bio suđen u nekoj od zapadnih država. Također, da se Perković služi neistinama u tradiciji poznate udbaške propagande ozloglašavanja hrvatskih domoljuba, bit će jasno ako usporedimo broj procesuiranih pojedinaca u Jugoslaviji zbog povezanosti s „neprijateljskom emigracijom“ – više od devedeset posto takvih osuđeno je zbog „verbalnog delikta“, najobičnijih kontakata i razgovora s političkim emigrantima, čitanja i širenja emigrantskog tiska i slično.

Napisali ste knjigu o ubojstvu Stjepana Đurekovića, istrazi i suđenju Krunoslavu Pratesu. Što ste zaključili, nakon vaših istraga, i iz tajnih Udbinih arhiva, što je ključni razlog njegove likvidacije?

Prema mojim spoznajama, glavni razlog bio je zataškavanje kriminala na „viskoj nozi“ u INI, u kojem su prste imali Vanja Špiljak i Milan Ujević, sinovi tadašnjih visokih partijskih i vojnih dužnosnika Mike Špiljka i Mate Ujevića, te Aleksandar Miša Broz, sin Josipa Broza Tita. Oni su bili dio mreže unutar jugoslavenskog gospodarsko-financijskog i političko-vojno-obavještajnog establishmenta koja je već tada funkcionirala kao svojevrsna mafijaška organizacija. Izgovor za Đurekovićo ubojstvo bile su knjige koje je objavio u inozemstvu.

-U izvješću Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća, ali i u Vašim knjigma opisana je tehnologija donošenja odluka, od praćenja do likvidacije. Kao svjedoci se navode bivši visokopozicionirani udbaši, poput Ivana Lasića kojeg također traži münchensko tužiteljstvo, koji su progovorili o tehnologiji donošenja odluka. Mogu li se ta svjedočenja smatrati pouzdanima, imate li dokumente koji potvrđuju tvrdnju – partija naređivala Udba izvršavala?

-Njihova svjedočenja se međusobno podudaraju i logički nadopunjavaju, a potvrđuju se kroz pisane izvore, dokumente, koji su također dijelom sačuvani. Upravo intenzivno surađujem s nekolicinom kolega istraživača u Sloveniji koji su u tamošnjima arhivima pronašli vrlo važne dokaze za rekonstrukciju kako pojedinih slučajeva tako i općenito tehnologije djelovanja Udbe te uloge partijskih i državnih vlasti u naredbodavnoj sferi. Radi se o zapisnicima sa sjednica republičkih CK SKH i saveznog CK SKJ, kao i sa sjednica republičkih i saveznih Savjeta za zaštitu ustavnog poretka.

Do Titove smrti, on je davao konačnu suglasnost za likvidacije, a kasnije je to činio Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka. Njegovi članovi bili su dužnosnici najviših državnih i partijskih tijela.

Perković u superlativima govori o Pratesu i eksplicite tvrdi da Prates nije bio registrirani suradnik Udbe?

Perković se plaši da Prates ne „propjeva“, pa stoga o njemu govori pohvalno i zaštitnički. Zapravo, cijeli angažman Perkovića i Nobila otpočetka oko Pratesove obrane ima cilj prevenirati Pratesovo priznanje i predstavlja „prvu liniju“ obrane samoga Perkovića. Međutim, čudi me Perkovićeva tvrdnja da Prates nije bio registrirani suradnik Udbe, jer se njome blamira pred svojim kolegama i svima koji su imalo ozbiljnije istraživali fukcioniranje i rad Udbe. Pored toga, već je javno obznanjeno da njemačko pravosuđe raspolaže Pratesovim udbaškim dosijeom.

Perković i njegov odvjetnik Nobilo posebno su se okomili na Vinka Sindičića. Kakva je pozadina tog obračuna?

-U pitanju je, nazovimo ga tako, unutar-udbaško razračunavanje. Sindičić je bio suradnik Udbe, a jedno vrijeme na vezi ga je držao Josip Perković. Sindičić tvrdi da ga je upravo Perković poslao u listopadu 1988. na „zadatak“ u Škotsku, i to „u sklopu priprema raspada Jugoslavije“. Kao što je poznato, Sindičić je tada u Škotskoj izvršio atentat na Nikolu Štedula, predsjednika emigratske organizacije „Hrvatski državotvorni pokret“ (HDP). Štedul je preživio, a Sindičić je bio uhićen i osuđen na petnaest godina zatvora.
Tijekom 1998., pred istek 2/3 kazne i protjerivanje u Hrvatsku, intenzivno je kontaktirao s Perkovićem i tražio od njega da ga zaštiti od progona zbog sumnje da je ubio Brunu Bušića, a još više je inzistirao na „kompenzaciji“ izgubljene imovine zbog zatvaranja u Škotskoj, kao i isplatu „honorara“ zbog „zadatka“ kojega je tamo trebao izvršiti.

Perković mu je izgleda pomogao oko procesa pred Županijskim sudom u Zagrebu, pa je Sindičić bio oslobođen, ali se nisu uspjeli dogovoriti oko „kompenzacije“ i „honorara“, pa je Sindičić najprije počeo ucjenjivati Perkovića, a kad nije dobio što je tražio, stavio se na raspolaganje njemačkoj policiji i dao izjavu protiv njega. O toj problematici opširno sam pisao u knjizi „Likvidacija Brune Bušića – opstruirana istraga i sudska farsa u Hrvatskoj“ (Zagreb, 2012.).

slobodnadalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Predsjednica primila počasni doktorat ruskog sveučilišta

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović danas završava službeni posjet Rusiji. U Moskvi je održala predavanje na Ruskom ekonomskom sveučilištu Plehanov, koje joj je uručilo počasni doktorat.

Predsjednica je obišla Sveučilišni muzej i upisala se u Knjigu slavnih gostiju, a također je održala predavanje na temu “Novi trendovi globalnog gospodarstva”.

Izrazila je zadovoljstvo zbog toga što govori o toj temi na jednome, kako je rekla, od najvećih i najprestižnijih sveučilišta u Rusiji, koje se više od 100 godina bavi visokim ekonomskim obrazovanjem.

U njezinu predavanju bilo je riječi o trendovima globalizacije i slobodne trgovine, s jedne, te izolacionizma s druge strane; tradicionalnim i modernim industrijama i u tom kontekstu o mogućnostima jačanja suradnje između Hrvatske i Rusije.

Predsjednica je naglasila da se danas treba više posvetiti stvaranju inovativnih usluga i proizvoda visoke dodane vrijednosti jer samo na taj način može se natjecati za mjesta najrazvijenijih na globalnoj razini.

Prema njezinim riječima, iz tog razloga Hrvatska je zajedno s 11 srednjoeuropskih država članica Europske unije pokrenula Inicijativu triju mora koja je okrenuta boljem povezivanju do sada zanemarivanih veza između tih država.

Inicijativa je otvorena za suradnju svim drugim državama, a velik broj trećih država (poput Kine, drugih članica Eurospke unije ili SAD-a) već je iskazao želju i spremnost za uključenjem projektima. “Zašto među njima ne bi bila i Rusija? I na ovom mjestu bih željela istaknuti kako je ovo Inicijativa ‘za’, za koheziju srednje Europe i Europske unije u cjelini, a ne ‘protiv'”.

Dalje je objasnila da je početna platforma inicijative 150 projekata, vrijednosti veće od 45 milijardi eura u području energetike, prometne infrastrukture i digitalizacije te da u tome leži mogućnost realizacije visoke razine sinergije između Rusije i država inicijative, te Rusije i Hrvatske. “I ovim putem pozivam vas da nam se pridružite u našim projektima kako bi zajedno iskoristili prilike koje su pred nama i zauzeli mjesto najrazvijenijih”, rekla je predsjednica.

Na kraju je poručila studentima da ne posustaju u stalnom obrazovanju jer je ono presudno važno za njihovu budućnost.

Nakon posjeta sveučilištu Plehanov predsjednica putuje u Sankt Peterburg, što je posljednja postaja njezina trodnevnog službenog posjeta Rusiji tijekom kojeg je uz Moskvu posjetila i Soči.

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Glasnović: Doprinos hrvatske dijaspore je ogroman, no Hrvati izvan domovine potpuno su izolirani

Objavljeno

na

Objavio

Sabor raspravlja o Godišnjem izvješću o provedbi strategije i zakona o odnosima Hrvatske s Hrvatima izvan domovine u kojem se, među ostalim, navodi i da je Hrvatska lani financirala s više od 40 milijuna kuna brojne infrastrukturne, obrazovne, kulturne i druge važne projekte hrvatskih institucija i udruga u cijelom svijetu.

Saborska sjednica počela je stankom. Zatražili su je Željko Glasnović zbog hrvatske dijaspore, Ivan Lovrinović koji želi govoriti pretvaranju građana u dužničke robove, a Mislav Šimić iz Mosta tražio je stanku na temu aktualne političke situacije, jednako kao i HDZ

Željko Glasnović rekao je da je doprinos hrvatske dijaspore ogroman, no da su Hrvati izvan domovine potpouno izolirani.

Iz iseljeništva u Hrvatsku stiže oko 16 milijardi kuna i milijardu eura, što je velik dio BDP-a. No, hrvatski iseljenici i dalje se susreću s preprekama kad se žele vratiti u Hrvatsku.

Imate socijalističku birokraciju, treba tri godine za državljanstvo, dvije godine za domovnicu, svakih šest mjeseci dizati rodni list.

To je namjerna sabotaža od nekih kadrova, možda su oni u MUP-u. Zadnji stop je Črnomerec.

Nema dopisnog glasovanja. Ti ljudi imaju formalno pravo glasa, ali ustvari on mora letjeti šest sati iz Vancouvera da glasuje tamo u Torontu, Ottawi.

U isto vrijeme vraćamo četnike u Hrvatsku koji su vršili agresiju. Ima 31.000 zahtjeva za povratak ljudi koji su tu bili kad je vršena agresija na Hrvatsku. A ovi naši vani, koji daju lovu, koji doprinose, su isključeni iz društvenog i ekonomskog razvoja.

Začuđujuće, 20 godina nakon rata mi još nemamo cenzus i točnu sliku, statistički okvir koliko ljudi imamo vani.

Koje su njihove sposobnosti, kako su podijeljeni, kako se osjećaju. Ima skoro tri milijuna ljudi vani, minimum tri milijuna. A nema konzulata u Novom Zelandu i tako dalje – rekao je Glasnović.

Kako kaže, zna za ljude iz Južne Amerike koji bi se vratili u Hrvatsku, ali njihovi ‘dosjei stoje u ladicama godinama’.

Imate 5000 dosjea koji nisu procesuirani. I to je, ja bih rekao, rak rana hrvatske države, ta hrvatska diplomacija,  gdje sjede bivši kadrovi Udbe, Partije, čiji jedini interes je njihova stražnjica.

Glasnović je poručio da se ljudi neće vratiti dok se u Hrvatskoj ne popravi ta ‘pravna kaljuža’ te kako smatra da iseljenici ovdje nisu poželjni, a ‘doći će 200 sirijskih izbjeglica’

facebook komentari

Nastavi čitati