Nogometaši

0

Nogomet je najljepša igra koju je čovjek izumio, i najnarodskija. Može se igrati svugdje i može ju igrati svatko, ne iziskuje skupu opremu, prethodnu obuku i slično. Dovoljna je lopta, dobra volja i komadić koliko-toliko ravna terena. A čak i lopta može biti puka improvizacija, znaju to svi oni koji su u djetinjstvu igrali krpenjačom. Nogomet je timska igra, nogometni sastav preslika je skupine u akciji. Od vratara, preko braniča i veznog reda do napada nogometna ekipa vjerno odražava osnovne funkcije svih ljudskih zajednica, od ulične bande do države. Stoga je nogomet, barem za mene, igra poučnija i mudrija od šaha.

nogometasiU toj i takvoj igri Hrvatska je postigla lijepe uspjehe na međunarodnom planu. Najuspješniji smo bili kada smo i kao država bili najjači i najsamouvjereniji, dakle devedeset osme u Francuskoj. Zanimljiva je ta devedeset osma u hrvatskoj povijesti.

U državnom proračunu rashodi su bili manji od prihoda, reintegracijom hrvatskog Podunavlja Hrvatska je kao pobjednica izašla iz nametnutog joj rata, vanjski dug bijaše neznatan, sve vitalne tvrtke u hrvatskim rukama, na Svjetskom osvajamo treće mjesto, a šačica jugonostalgičara, ljevičara i kojekakvih smutljivaca, pod palicom američkog veleposlanika Montgomeryja i uz financijsku potporu samozvanog filantropa Sorosa, diže graju kako je zemlja u katastrofalnom stanju. Nešto kasnije pridobivaju dezorijentiranog Budišu na svoju stranu, a sve ostalo je povijest. Razgradnje u krvi stvorene države.

Hrvatski nogomet je nastavio postizati relativno dobre rezultate na međunarodnoj sceni premda onaj uspjeh iz Francuske nikada više nije dosegnut. Kako je u Hrvatskoj nakon dvije tisućite svako uspjeh postao sumnjiv, gotovo nedopušten, na Hrvatski nogometni savez s Markovićem na čelu počelo se poprijeko gledati. Koliko je samo medijskih akcija protiv hrvatskog nogometa pokrenuto tijekom proteklih petnaestak godina! Planirano je uzgajan navijački bunt, a u navijačke skupine infiltrirani su u čiji destruktivni potencijal i nakane nije bilo sumnje. Konačno se uspjelo instalirati i ministra koji je krenuo u otvoren rat s hrvatskim nogometom, a nakon nedopustive pobjede hrvatske nogometne reprezentacije nad ”bratskom” Srbijom nepatvoreni jugoslavenski bijes pokuljao je u svoj svojoj snazi, narušena je atmosfera u ekipi, otpuhan je izbornik Štimac, denuncijantskim metodama eliminiran je iz reprezentacije Josip Šimunić.

Svejedno, Hrvatska se plasirala na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Tamo je nastupala s osrednjim uspjehom, nismo se proslavili, ali ni osramotili. Bilo kako bilo, pripadamo među dvadesetak najbolje rangiranih reprezentacija u svijetu. Pitanje za sve kritičare: U čemu smo još tako uspješni? U gospodarstvu? U književnosti? U nekoj znanosti? Objektivno, kada bismo u svemu bili dobri kao u nogometu, Hrvatska bi bila u društvu najrazvijenijih zemalja. Naravno, argumenti u našoj zemlji malo znače, medijska hajka će se nastaviti jer jednom dijelu hrvatske javnosti nikakva hrvatska reprezentacija ne valja, a ne valja mu stoga što mentalno još uvijek navija za nepostojeću jugoslavensku reprezentaciju. A to nije više športski problem, nego politički. Tako se već može nazrijeti kako će izbornik Kovač biti razapinjan zbog prenaglašenog hrvatstva, a navijačke skupine dobit će instrukcije da jurišaju na HNS. Sve dok ne omekša dovoljno i prihvati regionalnu ligu, kakva već postoji u košarci i nekim drugim športovima.

Na koncu moram dodati jedan osobni dojam. Ne zamjeram našim nogometašima što nisu prošli dalje, namjerili su se na u ovom trenutku dvije bolje ekipe, međutim malo mi smeta što naši najbolji igrači u posljednje vrijeme redovito bolje igraju za svoje klubove nego za reprezentaciju. Nekada je bilo obrnuto. Ne znači li to da se nešto od one medijske žuči prelilo i u svlačionicu?

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari