Pratite nas

Kolumne

Nogometna utakmica reprezentacija Hrvatske i Ukrajine – veliko iskušenje hrvatske politike

Objavljeno

na

Ovih dana mediji su zabilježili da je predsjednik nogometnog saveza Hrvatske Davor Šuker bio na razgovorima kod premijera Andreja Plenkovića kojima je prisustvovao ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić. Prije toga nekoliko dana glavna tema u medijima bio je ultimativni zahtjev Mosta, koalicijskog partnera HDZ-a, da se hitno smijeni cijelo vodstvo HNS-a na čelu s Šukerom.

Ne samo u Splitu, nego i u Dalmaciji pa i cijeloj Hrvatskoj stvarana je atmosfera linča u kojoj se tražilo da se izvanrednim mjerama Vlada Republike Hrvatske uvede izvanredno stanje u nogometnoj organizaciji. Ti ultimatumi su vrlo opasni osobito pred lokalne izbore a imaju prije svega za cilj da Most dobije izbore ne samo u Splitu nego i u Dalmaciji poticanjem sukoba sjever – jug.

Prije toga Hrvatsku je posjetio i razgovarao s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović i premijerom Andrejom Plenkovićem predsjednik FIFE koji je zaprijetio Hrvatskoj da će biti isključena iz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo ako se na utakmici Ukrajina – Hrvatska bude skandiralo Za dom spremni, koje je skandiranje već jedanput bilo uzrok strogog kažnjavanja Hrvatske nogometne reprezentacije jer je FIFA krivotvorinama ustvrdila da je to ustaški pozdrav, a tadašnja hrvatska vlast se toj krivotvorini nije suprotstavila nego ju je čak podržala.

Očekuje će da će utakmici prisustvovati u društvu Andreja Plenkovića i predsjednik Vlade Ukrajine Porošenko, što daje još veću političku težinu toj utakmici.

Mogući incidenti

Ne treba zaboraviti da su i dalje brojne političke snage spremne napraviti velike incidente kako bi izbacivanjem Hrvatske iz kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo konačno smijenili Nogometni savez Hrvatske. Njima je važnije smijeniti Nogometni savez Hrvatske nego uspjeh Hrvatske nogometne reprezentacije.

Dakle, radi se o destruktivnim snaga, rušilačkim snagama, koji u ostvarivanju svojih ciljeva ne prezaju od ponavljanja grubih incidenata koje su napravili više puta, posebno u Milanu.

Dakle, premijer Andrej Plenković nalazi se u vrlo delikatnoj političkoj situaciji kada mora donijeti konkretne političke odluke. Na razočaranje pučista koji su se spremni služiti ne demokratskim metodama Andrej Plenković nije podržao uvođenje izvanrednog stanja u HNS-u nego je rekao da je to stvar te organizacije i da eventualnu smjenu treba izvršiti po Statutu i na demokratski način bez uplitanje politike.

Dakle, Plenković je odbacio uplitanje Mosta ali je odbacio i pritiske u kojima su posebno važni pritisci Hajduka i njegovih navijača za radikalne poteza Plenković riskira da HDZ izgubi izbore nesamo u Splitu nego i u Dalmaciji, jer se ne smije zaboraviti da je revolt Hajduka i njegovih navijača, pa i Dalmacije, po mnogo čemu argumentiran jer godinama Hajduk nema ono mjesto koje mu objektivno pripada.

Prije utakmice raščistiti neke dvojbe

Mislim da je Plenković dobro odlučio i po cijenu da izgubi izbore jer da je prihvatio ultimatum Mosta i hajdukovih navijača šteta bi bila mnogo veća, ustvari ne nadoknadiva.

Međutim, takvim svojim stavom, koji je u skladu sa ustavom i nacionalnim interesima, Plenković je još povećao rizike da na utakmici Ukrajina – Hrvatska i u njegovom prisustvu i prisustvu predsjednika ukrajinske Vlade dođe do neželjenog skandiranja nego i do drugih incidenta, koji bi objektivno mogli dovesti do izbacivanja HNS-a iz kvalifikacije za Svjetsko nogometno prvenstvo, što bi bila velika šteta jer je hrvatska nogometna reprezentacija jedna od najboljih u svijetu.

S obzirom na velike rizike mislim da je prije te utakmice potrebno raščistiti neke dvojbe. Mislim da je najvažnije da državno vodstvo jasno i javno kaže da pozdrav za dom spremni nije nelegalan i nelegitiman da on nema veze s ustaškim pozdravom “Za poglavnika i za dom spremni”, da je taj pozdrav nastao u Domovinskom ratu upravo u borbi protiv srpskog i crvenog fašizma koji je stvarao logore za Hrvate i vršio masovna ubojstva i likvidacije. Državno vodstvo mora jasno reći da su pod pozdravom Za dom spremni ginuli mladi ljudi u borbi za demokratsku a ne ustašku Hrvatsku. Činjenica da je u Domovinskom ratu stvorena demokratska ne ustaška Hrvatska, da je danas zahvaljujući tim braniteljima, koji su ginuli s pozdravom Za dom spremni boreći se za dom i domovinu, Hrvatska članica Europske unije i NATO-a i uvažavana demokratska država čiji vojnici širom svijeta pomažu brojnim narodima u borbi protiv terorizma i neslobode.

Hrvatsko državno vodstvo mora se jasno, razgovijetno i odlučno obratiti hrvatskoj javnosti i međunarodnoj javnosti i objasniti zašto ne prihvaća optužbe da je Hrvatska ustašizirana i fašizirana država.

Nova velikosrpska agresija

Moramo jasno reći da živimo u vrijeme nove velikosrpske agresije na Hrvatsku, te da tu agresiju s istim tezama i lažnim optužbama pomaže hrvatska peta kolona, Liga antifašista, brojne udruge i dio medija koji cijelo vrijeme tretiraju Hrvatsku kao zmijsku ustašku dolinu, a sadašnju Hrvatsku kao nasljednicu Pavelićeve Hrvatske, te stalno izmišljaju nove povode za svoje nove optužbe.

Svi bitni ljudi srpske politike sudjelovali su i osobno u agresiji na Hrvatsku. Oni tu agresiju danas nastavljaju novim sredstvima tvrdeći da je Hrvatska ustaška država, da su Hrvati nepopravljivi ustaše te da Srbima u navodnom povijesnom slijedu genocida od strane Hrvata prijeti novi genocid. Predsjednik Nikolić ide tako daleko da već najavljuje novu Oluju s ciljem da istjera iz Hrvatske one Srbe koje nije istjerala prva Oluja.

Peta kolona i Liga antifašista, čiji je ideolog Ivo Josipović, koji obnavlja teoriju o Hrvatskoj kao ustaškoj zmijskoj dolini, u kojoj vrebaju ustaške zmije iz svakog grma, ali i hrvatskih srdaca, izmišljaju ustaštvo ali i koriste međunarodne institucije u borbi protiv navodno ustaške Hrvatske.

Postavljanje spomen ploče poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu dovelo je optužbe protiv Hrvatske kao navodno ustaške države do usijanja. Postavljaju se ultimatumi i traži se da se skine ta ploča i da Vlada zabrani upotrebu HOS-ovih simbola ako je na njima pozdrav Za dom spremni. Odgađanje donošenja odluke o tim zahtjeva već dovodi do teških optužbi da Andrej Plenković i Vlada RH rehabilitira NDH i ustaštvo.

Smije li hrvatski narod prihvatiti lažne optužbe

Dakle, hrvatska Vlada ako želi izaći iz šah mat pozicije mora se odlučiti i javno utvrditi je li HOS-ov grb ustaški simbol ili je to simbol junaka Domovinskog rata koji nema nikakve veze s NDH i ustašama jer su mladići koji su dali svoj život za Hrvatsku svojom žrtvom omogućili stvaranje demokratske a ne ustaške Hrvatske.

Dakle, javno postavljam pitanje smije li hrvatski narod pognut glavu i prihvatiti lažne optužbe jer točno je da je poklič “Za Dom i poglavnika spremni” bio ustaški pozdrav, ali isto tako točno da je poklič “Za dom spremni” domoljubni pozdrav koji se koristio i prije i poslije ustaša kojim su Hrvati izražavali stoljetnu vezanost za svoj dom i domovinu. Taj pozdrav se masovno koristio i u Domovinskom ratu kada su četnici i agresori iz Srbije, u koje spada i cijelo sadašnje vodstvo Srbije, pokušali genocidnim zločinima oteti Hrvatskoj znatan dio teritorija. Tako da je poklič za dom i domovinu najbolje izražavao bit borbe dragovoljaca koji su se suprotstavili toj agresiji. Tvrdim da ogromna većina, koja viče “Za dom spremni” ili koja viče “U boj, u boj za narod svoj”, nemaju nikakve veze ni sa ustašama, ni sa rasistima nego su hrvatski domoljubi.

U svakom slučaju pred hrvatskim narodom je važan zadatak da se argumentirano i svestrano suprotstavimo sotonizaciji pozdrava “Za dom spremni” ili pozdrava “U boj, u boj za narod svoj” ili nekih pjesama kojima je narod kroz povijest izražavao svoje domoljublje. Pitanje je zašto danas u samostalnoj Hrvatskoj ponovno moramo braniti pravo na svoj nacionalni identitet ili svoju nacionalnu slobodu.

Treba pažljivo pročitati protutužbu Srbije na Međunarodnom sudu pravde pa će biti jasno da Srbija ne odustaje od svoje strategije osporavanja Hrvatima prava na svoju državu odnosno da svako zagovaranje prava na vlastitu državu i svako domoljublje proglašava ustašlukom, fašizmom i pripremanjem novog navodnog genocida protiv Srba. Problem je i u dosadašnjoj hrvatskoj vlasti koja od 2001. godine nikada nije bila spremna za dom i domovinu i koja je cijelo vrijeme ustvari radila protiv vlastite domovine i koja je pomagala one snage u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koje su izmišljale ustašluk u Hrvatskoj. Usporedno je išao i proces detuđmanizacije koji je ustvari proces rashrvaćenja hrvatskog naroda. Postoji razrađena strategija u kojem se domoljublje proglašava nevažnim pa čak i štetnim. U kojem se sustavno brišu simboli i njihova upotreba koja bi jačala domoljublje.

Dakle, borba između nacionalnih i anacionalnih snaga, između domoljubnih i onih kojima je domoljublje ustašluk se nastavlja. Optužnice, na temelju kojih je već dvaput kažnjena Hrvatska nogometna reprezentacija, dolaze iz Hrvatske. Isto tako pokušaji da Komisija Ujedinjenih naroda osudi vukovarske branitelje zbog kršenja ljudskih prava također dolazi iz hrvatske kuhinje. Ne treba zaboraviti da su Ivo Josipović i Vesna Pusić do zadnjeg trenutka pokušali povući tužbu za učinjeni genocid Srbije protiv Hrvatske. Presuda Međunarodnog suda pravde, kojom je Hrvatska oslobođena krivnje, a za krivca proglašena Srbija, koja je genocidnim zločinačkim radnjama u cilju stvaranja velike Srbije, pokušala očistiti od Hrvata hrvatske teritorije koje je željela pripojiti velikoj Srbiji, pokazuje da su Josipović i Vesna Pusić bili na srpskoj a ne na hrvatskoj strani, što su i danas.

Ne smijemo se predati

Hrvatski narod se ne smije predati, ne smije prihvatiti lažne kvalifikacije da je “Za dom spremni” ustaški i rasistički pozdrav. Mora se nastaviti borba protiv pete kolone u Hrvatskoj ali i protiv velikosrpske politike u čijim je faktično rukama peta kolona. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović i njena odlučnost da se razračuna sa svim ostacima totalitarnog sustava a posebno titoizmom povećala je agresiju svih onih koji se boje demokratske moderne Hrvatske u kojoj će konačno prestati borba crvenih i crnih.

Pobjeda na izborima Andreja Plenkovića i HDZ-a još je više iritirala antihrvatske snage koje su pojačale napade krivotvorinama i lažima kako bi dokazali da Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković rehabilitiraju ustaštvo u Hrvatskoj i kako nemaju snage da se odlučno suprotstave, kako kažu, zastrašujućem širenju ustaštva. Kako krunski dokaz u tim lažnim optužbama u bezbroj varijacija tvrdi se da spomen ploča u Jasenovcu poginulim HOS-ovcima, na kojima piše Za dom spremni, vrijeđa žrtve Jasenovca i rehabilitira ustaštvo te da je morala odmah biti uklonjena tzv. šrafciger demokracijom.

Dakle, približava se vrijeme kada će hrvatsko državno vodstvo morati odnijeti odluku i presuditi je li pozdrav Za dom spremni korišten u Domovinskom ratu ustaški ili nije ustaški odnosno zavisno od toga donijeti odluku hoće li taj pozdrav biti dozvoljen ili zabranjen u Hrvatskoj. Nikako ne smijemo prihvatiti da nam razne komisije UEFE, koje u svom obrazloženju iznose strašne laži o Hrvatskoj i netočne činjenice odlučuju o našoj povijesti i o našem identitetu. Isto tako se ne smijemo pomiriti sa djelovanjem pete kolone, s onima koji pišu tužbe protiv Hrvatske na temelju lažnog ili velikosrpskog shvaćanja hrvatske povijesti.

Dakle, ne radi se samo o tome da će Hrvatima biti uskraćeno uživanje u velikim nogometnim utakmicama. Radi se o puno većem problemu. Radi se o tome da iznutra i izvana postoje moćne snage koje hrvatske mlade ljude i hrvatske građane zbog usklika “Za dom spremni” ili “U boj, u boj za narod svoj” proglašavaju fašistima i rasistima.

Dakle, javno tražim da hrvatska politika prije utakmice Ukrajina- Hrvatska donese jasnu odluku da Za dom spremni nije ustaški pozdrav da je legalan i legitiman.

Scenarij katastrofe

Ako se takva odluka ne donese, ako se ostane na sadašnjem stajalištu da je pozdrav Za dom spremni ustaški i fašistički i da treba progonitione koji ga upotrebljavaju onda je moguć slijedeći scenarij katastrofe.

Na utakmici u Maksimiru Hrvatska – Ukrajina doći će do masovnog skandiranja Za dom spremni. Hrvatska policija će nakon toga žestokom represijom odgovoriti i isprazniti stadion od publike kako bi se mogla nastaviti utakmica, koja će privremeno biti prekinuta. Pišu neki portali da je ustvari dogovor Šukera s Plenkovićem i Orepićem bio o utvrđivanju toga scenarija da se policijskom represijom izbaci publika sa stadiona.

Zašto tvrdim da bi to bio scenarij političke katastrofe. Prvo, to bi značilo da hrvatska država prihvaća da je pozdrav Za dom spremni fašistički pozdrav te da prihvaća da njegova uporaba na utakmicama uvijek bude razlog kažnjavanja hrvatske reprezentacije i hrvatskih klubova do definitivnog izbacivanja iz FIFE. Izbacivanje publike vjerojatno ne bi spriječilo kažnjavanje reprezentacije nego upravo obrnuto bio bi glavni argument da Hrvatima nije mjesto na Svjetskom prvenstvu jer nema nikakve garancije da se incident neće ponoviti.

Međutim, to bi bio scenarij političke katastrofe jer bi značilo da hrvatsko državno vodstvo prihvaća lažne optužbe četničke srpske politike i pete kolone, koji tvrde da je Domovinski rat bio ustaški. To bi značilo da prihvaćamo lažne optužbe koje Hrvate od žrtava četničke agresije pretvaraju u agresore i fašiste. To bi značilo da heroje Domovinskog rata, koji su žrtvovali svoje mlade živote boreći se za dom i domovinu, za demokratsku Hrvatsku posmrtno proglašavamo fašistima iako su oni svoje živote dali u borbi protiv četničkog i crvenog jugoslavenskog fašizma. Nikada više nakon takvog scenarija katastrofe Hrvatska se ne bi mogla oprati i obraniti istinu o Domovinskom ratu jer bi se stalno isticalo kako je i hrvatska Vlada i hrvatska Policija represivnim mjerama spriječila ustašovanje na nogometnom stadionu.

Bio sam potpredsjednik Ratne vlade i bliski suradnik Franje Tuđmana, zato mi je moralna obveza da se borim za istinu o Domovinskom ratu. Prihvaćanje krivotvorina i lažnih optužbi da su naši branitelji bili ustaše znači kapitulaciju i prihvaćanje stigme koju bi buduće generacije hrvatskog naroda nosile. Strašno je i pomisliti da je moguća takva revizija povijesti da mladi ljudi, koji su poginuli u borbi protiv četničkog i velikosrpskog crvenog jugoslavenskog fašizma, posmrtno budu pretvoreni od heroja u fašiste.

Dakle, ne radi se o nogometnoj utakmici, ne radi se o jednom pokliču odnosno o jednom detalju iz Domovinskog rata nego se radi o krupnom pitanju na kojem se prelama sve. Prelama se i sudbina Kolinde Grabar Kitarović, Andreja Plenkovića, Bože Petrova i drugih hrvatskih političara jer ako ne uspiju obraniti istinu o čistoći Domovinskog rata, ako prihvate pritisak da se Domovinski rat od našeg ponosa pretvori u našu sramotu, ako se prihvati da tisuće mladih ljudi zato što upotrebljavali pozdrav Za dom i domovinu spremni postaju ustaše i fašisti onda hrvatska država i hrvatski narod nemaju budućnosti.

Ovo sam nazvao scenarijem katastrofe s upozorenjem i Kolindi Grabar Kitarović i Andreju Plenkoviću i Boži Petrovu, koje osobno cijenim i poduprem, da dobro razmisle u kakvu zamku mogu upasti ako provedu scenarij da policijskom represijom isprazne stadion čime bi utvrdili za sva vremena da u znatnoj mjeri Domovinski rat, u kojem je masovni upotrebljavan pozdrav Za dom spremni bio ustaški i fašistički. To jednostavno nije istina i zato još jedanput ponavljam to bi bila katastrofa neviđenih razmjera koja se više nikada ne bi mogla popraviti. Napisah i spasih dušu!

prof. dr. sc. Zdravko Tomac/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati