Pratite nas

Gost Kolumne

Nova politička stranka „Najnovija ljevica“

Objavljeno

na

Nakon dugog razmišljanja i razočarani dugogodišnjim stanjem u Hrvatskoj odlučili smo u interesu naših naroda i naše države osnovati novu političku stranku kojom želimo usmjeriti i narode i državu pravim putom, jedinim ispravnim, koji će nas dovesti do sreće i blagostanja poput onog koji vlada u našem trenutačnom uzoru, Sjevernoj Koreji, krajnje odanoj i poslušnoj jedinim sposobnim ljudima, naravno naprednim lijevim prokušanim i dokazanim kadrom. Stranku ćemo nazvati „NAJNOVIJA LJEVICA“.

Uvjereni smo da će golema većina naših naroda u ovoj zalutaloj državi shvatiti, zapravo svi, da je suludo, bolesno, tražiti nakon više od 13 stoljeća slobodnu, samostalnu državu. Kako je strašno pogrješno očekivati da se sami brinemo o sebi, da sanjamo o slobodi svakog pojedinca, da smijemo vjerovati da će svi Hrvati voljeti svoju državu i svoj narod, živjeti njezine pradjedovske tradicije, pradjedovsku vjeru. Kome je to samo moglo pasti na pamet. Ako tako nastave mi ćemo opet skupiti grupu naprednih studenata s njihovim naprednim profesorima i organizirati prosvjede ne samo u Zagrebu nego diljem cijele države. Mi to znamo najbolje raditi. A ujedno ćemo izvijestiti o tome u svim državama Europe nama bliske lijeve mozgove kao što smo to radili u više navrata do sada. Živjela internacionala!

Još jednom, nije dobro to što se događa. Svjedoci smo svakodnevnog javnog izražavanja bunta pojedinaca koji optužuju neke nama bliske napredne novine, nacionalno narodno vijeće, brojne velikane istine, pogotovo najkulturnije radnike, velike glumce, režisere, književnike,  dične nasljednike očeva i djedova iz doba drugog svjetskog  rata-antifašiste, da ne rade u nacionalnom interesu hrvatske države i hrvatskog naroda, i uz to stalno spominju neko selo Blajburg gdje se nije dogodilo zapravo ništa veliko, tek tristotinjak tisuća pobijenih  zločestih, onih koji su drugačije mislili i htjeli tada i 1990.g. nego mi. Zamislite, usudili su se želiti nešto drugačije od naših ondašnjih antifašista, komunista i boraca za Jugoslaviju. Što su tražili to su i dobili. Umjesto nekakve slobodne države, smrt. Njihovi današnji nasljednici, djeca, unuci optužuju one naše napredne antifašiste koji ukazuju na sadašnju Hrvatsku kao zemlju u kojoj vlada nacizam, fašizam, zlo klerikalizma, vjerske zatucanosti, ugnjetavanje žena boraca za slobodu svoga tijela, „svoje maternice“  i tako dalje. Najbolji dokaz da su to lažne optužbe je glavni grad Zagreb, gdje se to najviše događa, a grad i građani šute i na taj načiin dokazuju da to nije istina, nego su to laži. Pa mi i svi ti ljudi koji pričaju u državi i izvan nje, u inozemstvu kako je u Hrvatskoj, poglavito u Zagrebu, teško  i opasno živjeti jer iz dana u dan ima sve više i više crnokošuljaša, fašista, ustaša, nazadnjaka, ognjištara, šećemo svim gradskim zagrebačkim ulicama i trgovima i nitko nam nikad od građana grada Zagreba nije rekao ružnu riječ zbog toga što radimo, a kamoli da bi nam netko prigovorio, prijetio nam ili nas fizički napao. Pa ni Bad Blue Boysi koji su u zadnjem ratu za Hrvastsku izgubili mnogo svojih suboraca, iako su buntovni, nikad nam nisu ni riječ rekli. Pa ni onda kad jedan od naših najnajprednijih javno napiše da su hrvatski branitelji ‘govna’. Zar to nije najbolji dokaz da je istina  to što o Zagrebu i Hrvatskoj pričamo. Mi napredni idemo naprijed. A oni drugi, ranije spomenuti žive za nas neshvatljivo i neprihvatljivo. Poput gusaka koje su krenule u maglu bi ti nazadni htjeli kreniti u nekakvu slobodu odlučivanja, demokraciju, brigu o sebi i svojoj državi. Ne!

Što nam je falilo onih divnih 50 godina kad se nitko nije trebao ni smio zamarati razmišljanjem već je jedna grupa mislila za sve. I to uspjesno. Mi ćemo  u svom programu imati uvijek kao nit vodilju napredak i borbu protiv zatucanosti, konzervativizma, predrasuda. Počevši od vrtića i škola u kojima će djeca ostajati puno duže nego sada kako ih nevaljali roditelji ne bi krivo kod kuće odgajali, suprotno od naših naprednih pionirskih načela. Oni bi htjeli kao u mračnom srednjem vijeku da djecu odgaja obitelji, da je obitelj središte svakog društva. Ne!! To je posve krivo. Obitelj je zlo, djecu treba odgajati kako odrede naši najnapredniji ljevičarski kadrovi. Nema više nekakvih svetačkih obilježja po školama a ono strašno miješanje zatucane crkve sa svojim vjeronaukom više ne će biti. Kakvo zaglupljivanje djece. Kakav Bog. Ljudima ne treba Bog. Pa njega su odavno odbacili velikani Lenjih, Staljin, Mao Ce Tung, Enver Hoxha, Tito, Čaušesku i t.d. Mi smo stvoreni od majmuna to se zna. I stalno napredujemo, razvijamo mozak, postajemo pametniji. Neki su posebno pametni, sve im je crveno, nitko im nije ravan. Cijela država bi trebala biti ponosna na njih jer žive i rade Pametno.

Evo još nekih naših obećanja u svezi s vjerom. Kao što su odavno spoznale sve napredne komunističke zemlje i zbrisale vjeru, porušile crkve i pobile mnoge „zločince“ svećenike. A naši su napredni borci antifašisti bili primjer u tome. U svakom gradu izgradit ćemo najmanje dva spomenika našoj „ljubičici bijeloj“ (rezultat biljnog hibrida je hrvatsko slovenska kombinacija, a da je kojim slučajem bio još jedan dvojajčani blizanac možda bi bio još jedan fenomen „ljubičica zelena ili karirana“), a u selima samo jedan spomenik. Po mogućnosti ispred tada već praznih crkava. Sve antifašističke spomenike vratiti nazad i raditi ih dalje. Svakako zabraniti zvonjenje crkvenih zvona jer narušavaju mir lijevim naprednim ušima. Što se tiče javnih glasila svakako ostaviti samo Jutarnji list i Slobodnu Dalmaciju a zabraniti Hrvatski tjednik, Hrvatski slovo i svakako Glas koncila. Također i sve nazadne portale. Na televiziji vratiti nedavno promijenjenog ravnatelja, ostaviti jedan jedini program sa nekoliko komentatora isključivo s Fakulteta političkih znanosti. Zamoliti par roda Malenu i Klepetana da donesu što više malene dječice članovima LGBT udruga i bračnim parovima među njima, na usvajanje, jer nitko ne voli djecu više od njih, a sami ne znaju kako ih se stvara. Imamo još dosta planova u našem programu ali ne možemo ih sve izložiti da nam netko ne ukrade ideje. Ipak, moramo kazati da nam je san obnoviti staru Jugu. Dat ćemo sve od sebe. Htjeli smo predložiti  Novoj ljevici koaliciju ali oni su premalo lijevi za nas.  Čujemo da se u Muću kraj Splita osniva stranka Pripametno, pa možda budemo s njom u koaliciju.

Smrt fašizmu sloboda narodu.

Dr. sc. Damir Letinić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Slijedi li uhićenje Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Objavio

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Ovo je tekst koji sam prije mjesec dana objavio u tjedniku “Novi magazin”.

U međuvremenu je pitanje iz naslova postalo najavom očitoga. To je sada glavni kontekst koji definira i galvanizira sve događaje na hrvatskoj političkoj sceni. Odvjetnički je tim Ivice Todorića, kako se čini, putem njegovog novopokrenutog bloga, već počeo slagati obranu. Iz Sanaderovog slučaja se imalo prilike izvući pouke o nezahvalnosti obrane nekoga tko je od javnosti bio već osuđen. Zbog toga se sada napadom na Vladu želi ispasti žrtvom i pronaći saveznike u oporbi i javnom mnijenju, kako se u zatvor ne bi otišlo sa stigmom krivca. Tako se Ivica Todorić, vještim manevrom, odjednom našao na strani oporbe, kojoj daje materijal za napad na Vladu, ne bi li zauzvrat posudio nešto “nevinosti i poštenja” njihovih vođa. Čitanost bloga govori o tome kako priča ima svoju publiku, pa u slučaju da se ostane bez svega, uvijek mu ostaje opcija da uprihodi nešto od oglašavanja – možda Sberbanka u tome prepozna svoju priliku? Zgodno izabran tajming pokretanja ovog bloga uoči objave nalaza revizije govori kako će u ovom slučaju na sve strane letjeti perje, što je uvijek poželjno poradi povećanja transparentnosti, jer nam se još uvijek skriva prava stvarnost ortačkog partijanja, piše Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

Bila je kasna jesen 2012. kada je tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije započeo svoj vrtoglavi politički uspon ka sadašnjoj apsolutnoj kontroli vlasti u Srbiji, uhitivši Miroslava Miškovića, prvog srpskog tajkuna. Možda taj primjer ponajviše govori o isprepletenosti politike i poduzetništva koja krasi balkanski tip kapitalizma, koji je najzgodnije nazvati rođačkim.

U rođačkom kapitalizmu država je kum a samo rođaci smiju raditi. Kada stvar počne pucati i voda dođe do grla, politika prirodno traži put da ostane na površini kako bi zadržala kontrolu nad procesom i eventualno izbjegla zaorati po dnu zajedno s ostatkom poslovno-klanovske obitelji. Takva uhićenja, dakle, ne označavaju nekakav put ka razvrgavanju rodbinskih veza i demontaži rođačkog tipa kapitalizma, već upravo obrnuto – način da se ne ispadne kriv, samo igrokaz rođačkog kapitalizma u kome netko od rodbine solidarno strada kako bi se igra nastavila.

Sličan se igrokaz u zadnje vrijeme odvija i u Hrvatskoj. Samo u hrvatskoj varijanti to izgleda tako da se prvo ne hapsi, već se preuzme kontrola nad imovinom, pa se onda bira pogodan trenutak za uhićenje. Tako je počela kataklizma na palubi Agrokorova broda, sinonima uspješnosti hrvatskog tipa rođačkog kapitalizma, gdje je kontrolu nad krmom preuzelo vladino izvanredno povjerenstvo. Jednostavan stečaj koncerna nije dolazio u obzir, jer bi to značilo i objavu stečaja rođačkog kapitalizma, pa je Vlada preuzela kontrolu kako bi se rođaci namirili, makar pritom morali žrtvovati najboljeg od svojih. Ivica Todorić, ili jednostavnije Gazda, sve donedavno činio se čovjekom kome je samo nebo granica. Svoj je trgovinski imperij odavno utvrdio u Hrvatskoj, a uspješno se proširio i na čitavo susjedstvo. Krunom svega činila se kupovina slovenskog Mercatora u ljeto 2014. godine, otkada je o sebi počeo govoriti u trećem licu. Međutim, ta svoja širenja financirao je iz kredita, gdje je često i država priskakala kao jamac, ali je financijska konstrukcija vremenom postala opasno prenapregnuta kako su dugovi stizali na naplatu, pa sada sve prijeti završiti potpunim slomom.

Razmjere financijskih manipulacija tek se naziru kako isplivavaju podaci o namještanju poslovnih knjiga i kreativnom financiranju putem mjenica. Zbog toga se sjena sumnje spustila i na aktualnog ministra financija, koji je u ministarsku fotelju došao s mjesta izvršnog direktora u Agrokoru, zaduženog za međunarodno financiranje koncerna i odnos s investitorima. Ljudima je zbog toga teško povjerovati da on nije bio upućen u osnove tečaja iz kreativne ekonomije, kao što je sada teško voditi državne financije i pregovarati s međunarodnim financijskim institucijama nekome tko je te institucije do jučer uvjeravao da je s Agrokorom sve u redu.

Da je voda došla do grla i da je poslovni model na kojem je rastao Agrokor pred pucanjem postalo je jasno kada su ga ozbiljni financijeri počeli odbijati i kada je slamku spasa pokušao pronaći u Rusima i njihovim bankama. Iako Rusima takav specifičan model poslovanja nije potpuno nepoznat, pošto i sami njeguju svoj oligarhijsko-sibirski tip kapitalizma, uspjeli su se ovaj put dovesti u situaciju da budu nadigrani. Odbili su povući pouke iz vlastitog iskustva, pa su na Balkanu morali platiti tečaj iz kreativne ekonomije. Balkanski su rođaci nasanjkali ruske oligarhe. Bilo je pomalo dirljivo promatrati scene očaja u koji su naši žmukleri bacili šampione državnog upravljanja privredom i klanovski ustrojene ekonomije.

Kada je ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Avram Azimov, početkom veljače, obučen u vojnu uniformu i okićen ordenjem, kao da objavljuje rat, priprijetio Agrokoru “značajnim posljedicama”, ukoliko ne budu konstruktivniji u svom odnosu prema ruskim bankama, koje su držale skoro četvrtinu Agrokorova duga, vidjelo se da igri dolazi kraj. Kada te i Rusi napuste kao nepouzdanog i od tebe ne vide nikakve koristi, već samo štetu, onda doista roniš po dnu. Azimovljev nastup svakako je imao smisao objave sloma Agrokora. Ništa se više nije moglo zatajiti, pa se u igru uključila Vlada, kako bi zaštitila bliske rođake od bijesa ojađenoga daljnjeg rođaka s istoka. Dosta je tu i domaće rodbine ostalo kratkih rukava. Usvojen je roll up model povratka duga, koji na prvo mjesto stavlja one koji Agrokoru odobre nova zaduženja. Drugim riječima, na jedan dolar pozajmice u prvi red za naplatu dolazi jedan dolar staroga duga. Treba reći da ni Rusi nisu imali jedinstven stav oko modela naplate duga koji nudi Lex Agrokor.

Tako je VTB banka, koja kod Agrokora ima za naplatu oko 350 milijuna eura duga, pristala na nove pozajmice pri zadnjem kreditiranju Agrokora, uoči turističke sezone, dok Sberbanka, koja od Agrokora potražuje 1,1 milijardu eura, pokušava sudskim putem onemogućiti taj model naplaćivanja. Na tu razliku u stavu očito je utjecala i različita vrsta izloženosti ove dvije banke. Ono što se sada čeka jest objava pravog knjigovodstvenog stanja u Agrokoru. Potom ide objava plana restrukturiranja. Potpredsjednica Dalić je u sklopu toga najavila komadanje i rasprodaju dijelova Agrokora.

Taj dio će vjerojatno “zarolati” rođaci. Najblaži oblik restrukturiranja će značiti da će se vjerovnici morati pripremiti za čekanje i pristati na otpis 60+% duga, koji će morati prihvatiti kako bi se naplatilo ostatak, ako ne žele ostati bez ičega. Stvar se u biti svodi na zahvalnicu na lijepom druženju i pruženu pomoć, te savjet da se prate oglasi i skuplja u čarapu, kako biste eventualno otkupili ono što valja od onoga što vam ponudimo. Poput priče s početka teksta, po svoj prilici će objavu pravog stanja stvari u Agrokoru pratiti uhićenje Ivice Todorića, za koje se već neko vrijeme pravi psihološka priprema u medijima. To bi trebalo amortizirati šok javnosti od objave stanja i putem pravno-političkog spektakla omogućiti politici da preuzme sve konce u ovoj igri.

Tako će poraz čitavog jednog ekonomsko-političkog modela biti pretvoren u političku prednost, koja bi se mogla kapitalizirati i na izvanrednim izborima, čiji bi rezultat trebao dovesti do konsolidiranja sadašnje političke strukture na vlasti.

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Nefunkcionalno pravosuđe – hrana komunističkog zloćudnog tumora

Objavljeno

na

Objavio

Da su ljevičari zloćudni tumor koji sebe hrani užasnim stanjem u hrvatskom pravosuđu (među ostalim disfunkcionalnim vladinim odjelima), koje u proteklih četvrt stoljeća i od odcjepljenja od komunističke Jugoslavije nije napredovalo u svojoj praksi prema dobro funkcionirjućem procesu koji donosi pravodobne i neovisne od političkih utjecaja rezultate, mučno je vidljivo i u Twitter reakciji bivšeg ministra pravosuđa Orsat Miljenića na govor Generala Željka Glasnovića u Hrvatskom saboru u petak, 22. rujna, piše Ina Vukić.

Obraćajući se dubokim i uznemirujućim problemima unutar hrvatskog pravosuđa, koji u suštini predstavlja nastavak istog morala koji je i ugušio normalan život u komunističkoj Jugoslaviji, Glasnović je ukazao na činjenicu da ne postoje nacionalni standardi produktivnosti kojih bi se suci i pravosuđe trebali pridržavati – kako bi pravosudni sustav donio pravdu za sve.

Glasnović je ukazao na neprihvatljivu stvarnost u kojoj neki suci donose odluke samo za dva slučaja godišnje, a drugi za stotinu, a ipak se svi tretiraju jednako ili smatraju jednako produktivnim članovima pravosuđa! Orsat Miljenić – koji je, kao bivši ministar pravosuđa imao savršenu priliku unaprijediti hrvatsko pravosuđe u funkcionalnu jedinicu pravde u Hrvatskoj, ali nije, kritizira Glasnovića te sugerira kako ga treba ušutkati!

Podsjeća li nas Miljenićeva reakcija na komunistički totalitarni režim? Sigurno da!

Hrvatska politička ljevica, odnosno bivši komunisti koji se još uvijek drže te mračne baštine, zapravo nisu zainteresirani za raspravu o onome što je ispravno ili pogrešno za Hrvatsku. Njih zanima raspravljati o vama samima, prijeteći vam – baš kao što se nekad dogođalo u Jugoslaviji. Zainteresirani su da vas ukoravaju kao neko nenormalno ljudsko biće jer promičete pozitivne promjene zbog kojih bi se tlo ispod njohovih nogu treslo i otvorilo. To je ono što čini ljevičare ljevičarima: nezaslužen osjećaj moralne superiornosti nad vama. A ako mogu prenijeti taj osjećaj moralne superiosti na druge kako bi vas ukazali lošim, oni će to i učiniti.

Tužna i uznemirujuća stvarnost unutar hrvatskog pravosuđa, koja poziva na hitne promjene kako bi se uskladilo s funkcionalnom demokracijom, leži u dugotrajnim postupcima i iznimno ogronmom zaostatku u rješavanju sudskih slučajeva. Nerazumljiva kašnjenja u sudskim postupcima (koja mogu trajati više od deset godina!) u stvari krše pravo na pravično suđenje u razumnom roku, a koje je ljudsko pravo zaštićeno člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, te je stoga vrlo važno obraćati se na ta pitanja. Činjenica da susrećemo ljude poput Miljenića koji prijeti i kritizira Glasnovića zbog njegovog cilja stvaranja stabilnijeg i učinkovitijeg pravosudnog okruženja, stvar je koja zahtijeva primjenu lustracije usmjerene na osobe poput Miljenića.

Međunarodna svjesnost o neučinkovitom i ponekad nepredvidljivom pravnom sustavu jedan je od najvećih izazova s ​​kojima se suočavaju tvrtke koje žele ulagati u Hrvatsku; i Glasnović je aludirao na tu činjenicu u svom parlamentarnom govoru u Petak 22. rujna. Međutim, Miljenić, zamotan u vlastitom stavu protiv napretka, propustio je u svojoj reakciji toj stvarnosti pružiti bilo koju važnost! No, upravo ta stvarnost koči ulaganja. Rješavanje čak i jednostavnih sudskih slučajeva prečesto i prema demokratskim standardima traje nezamislivo dugo vremena; zaostaci u rješavanju sudskih slučajeva već dugo se broje na nekoliko stotina tisuća slučajeva. Reforme su apsolutna nužnost za povećanje transparentnosti i odgovornosti unutar sudskog sustava. Standardi produktivnosti, koje je u svom govoru spominjao Glasnović, upravo su ti potrebni mehanizmi transparentnosti i odgovornosti – ali ne i u Hrvatskoj! Nije potrebno pitati zašto – svi znaju da se radi o političkoj kaljuži koju treba očistiti.

I dalje dopuštajući političarima i ljudima u društvenoj ili političkoj moći, poput Miljenića, da ignoriraju hrvatske obveze o ljudskim pravima, kao što je to pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Hrvatska stječe svoj ugled “talk-festa” i ne donaša potrebne i stvarne društvene promjene upravo zbog sebi nametnutog načina rada neometanja, prenijetih iz pola stoljeća življenja pod komunizmom. Iako se može nadati da će Hrvatska kroz retorička nastojanja uvjeravanja desnice i neovisnih biti uspješna u ostvarivanju značajnih i trajnih promjena, upitno je da će takve inicijative za ljudska prava biti uspješne sve dok se ne riješi temeljno pitanje političke nejednakosti između njezinih demokratskih i ljevičarskih nedemokratskih članova; tj. sve dok se lustracija ne zagrije i počisti prostor za funkcionalno djelovanje demokracije.

Ina Vukić, Sydney, Australija

 

facebook komentari

Nastavi čitati