Pratite nas

Kolumne

Novi američki predsjednik Donald Trump i Hrvatska

Objavljeno

na

Tragove Busheve američke politike treba pronaći i u politici novoga predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji zasigurno ne će odstupati od već postignutih partnerskih standarda s Hrvatskom, a kao konzervativni političar mogao bi se i sam, poput Geroga Busha, diviti onoj borbenoj Hrvatskoj, koja se, unatoč svim protuhravtskim silnicima i protimbama, izborila za vlastitu slobodu, demokraciju i državnu neovisnost

Zagrebački su mediji tijekom vikenda oplakivali smrt kubanskoga diktatora i masovnoga ubojice Fidela Castra, koji na tablici najvećih masovnih ubojica britanskoga list “The Daily Mail” zauzima zapaženo 31. mjesto s 30 tisuća svojih žrtava.

U iskrenim suzama procastrovske zagrebačke javnosti skrivala se žal za vremenima jugoslavenskoga dikatatora i masovnoga ubojice Josipa Broza Tita, koji, za razliku od vođe kubanskih komunista, ima mnogo zapaženije mjesto na rang listi masovnih ubojica britanskog lista.

Broz je naime s 570 tisuća žrtava na svojoj duši zauzeo znatno uglednije 13. mjesto na tablici, odmah iza Mao Ce Tunga, Staljina i Adolfa Hitlera.

Ta fascinacija masovnim ubijanjem ljudi, odnosno političkih supranika, a u Brozovu se slučaju uglavnom odnosi na smaknuća hrvatskoga naroda, čije kosti još uvijek sramežljivo progovaraju iz masovnih grobnica po Sloveniji, traži ozbiljnu dijagnozu, a potom i potrebitu terapiju, kako bi hrvatsko društvo napokon, 26 godina od raspada komunizma, moglo izići iz svoje višedesetljetne traume.

U kolikoj se mjeri radi s poistovjećivanjem vodećih zagrebačkih medija s metodama masovnih komunističkih smaknuća u obračunu s političkim protivnicima, najbolje svjedoči gotovo istodobno, kao i slučaj Carsto, emitirana, a prešućena vijest o uhićenju novinarke britanskoga BBC-ja u Erdoganovoj Turskoj, kojoj, zbog masovnoga kršenja medijskih sloboda, prijeti čak i Europski parlament.

Nasuprot krutoj uspostavi te carigradske diktature Moskva se nakon višegodišnje medijske stagnacije prometnula u jedno od najmoćnijih medijskih i promočbenih središta na svijetu.
Naime, oživotvorenjem nekadašnjega kominternovskoga i boljševičkog sustava medijske promičbe, ruski su tv-kanali, radio-postaje i međumrežne stranice postali iznimno cijenjena roba na t. zv. informativnom tržištu, a poglavito na područjima gdje Moskva pokušava obnoviti svoj strateški interes.

Ta se informacijska djelatnost posebice osjeća u Hrvatskoj, a nije ju teško, kao ni svojedobno 30-ih godina prošloga stoljeća, prepoznati u cijelom nizu proruskih političkih aktivista i aktivistilčkih medija, koji obično služe kao servisi za promicanje tajnih ruskih diplomatskih i političkih probitaka.

Pritisak te i takve politike osjeća se, a to tvrdi i predsjednik albanske vlade Edi Rama žaleći se kako Moskva pokušava ojačati utjecaj u zemljama poput Crne Gore, Srbije, Makedonije i Albanije. Rama je nedavno u razgovoru s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel ustvrdio kako su u njegovoj regiji aktivni ljudi izvana koji rabe svaku nesigurnost da bi uništili odnose tih zemalja sa Zapadom. Nu pitanje je koliko će frau Mekel, zbog naravno njemačkih nacionalnih probitaka, razumjeti poruku albanskoga šefa vlade?

Uostalom, kad je Rusija u pitanju, današnje velike europske zemlje, zbog navodne odbojnosti prema novoizabranom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, sklonije su dogovru s Moskvom, nego li s Washingtonom.

Dapače, kad su u pitanju državni interesi, ideološke protimbe uglavnom u ključnim pitanjima ne igraju odlučujuću ulogu, što najbolje svjedoči sukob bivših članova t. zv. antihitlerovske koalicije, koji se neposredno nakon 1945. pretvorio u međusobni polustoljetni Hladni rat.
Slično je nakon pada bivšega SSSR-a i političkoga oporavka nastupila i Rusija, koja se vratila nekadašnjoj sovjetskoj ili ranijoj svojoj geopolitici. Upravo zbog tih zakonitosti i političkih silnica koje ne mogu i ne će odustati od ostvarivanja svojih probitaka, ne će se u bitnim crtama, ma koliko god to protuamerička promičba pokušavala namaetnuti, mijenjati ni vanjskopolitička strategija Washingtona.

Američki je narod birao predsjednika koji će učvrstiti poziciju i sigurnost SAD-a kod kuće i u svijetu pa će i Trump kao konzervativni političar uznastojati održavati moć svoga naroda u svijetu u kakavom danas živimo.

Za Hrvatsku je posebice važno da svoje partnerske odnošaje sa SAD-om znatno produbi, jer bi uspostava ruske premoći u susjednoj Sloveniji, Hrvatsku u geopolitičkom smislu, čak i kao članicu NATO-a, gurnula poput zrele kruške u naručje Moskvi.
Upravo je zato potrebno podsjetiti na poruke bivšega američkog predsjednika Georga Busha tijekom posjeta Hrvatskoj 2008. godine, kad je naglasio kako je zajedno sa suprugom ponosan što njih dvoje stoje na tlu neovisne Hrvatske te istaknuo kako naše zemlje, SAD i Hrvatsku, razdvajaju tisuće milja, ali ih zato ujedinjuje duboka vjera u Boga i blagoslov slobode koju nam je dao.

Hrvatski narod je nadvladao rat i teškoće kako bi izgradio demokratsko društvo u jednoj od najljepših država na Zemlji, ustvrdio je tada američki predsjednik dodavši, kako se Amerikanci dive hrvatskoj hrabosti i ustrajnosti.

Taj, s Amerikom, tada ozakonjen, a kroz gotovo cijelu američku povijest prijateljski i partnerski hrvatski odnos, republikanski je predsjednik SAD-a okrunio porukom hrvatskom narodu: Ako vašem narodu ubuduće zaprijeti bilo kakva opasnost, Amerika i NATO bit će uz vas! I nitko vam ne će moći oduzeti slobodu!

Tadašnji američki predsjednik u svom je govoru na Trgu sv. Marka, podno, kako je rekao, krasne srednjovjekovne crkve, a koja se posebno diči svojim bjelo-crvenim kockastim grbom, naglasio kako je Hrvatska imala ključnu ulogu u ondašnjem povijesnom trenutku.
Onima pak koji su se i tada pitali, je li im bilo bolje u vrijeme jugoslavenske tiranije, odnosno prosovjetskoga Brozova bolješvičkoga režima, poručio je kako im Hrvati koji su se izborili za svoju neovisnost mogu reći “da je sloboda jedini pravi put prema napretku, sigurnosti i miru!”

Onim drugima pak koji se pitaju, je li sloboda vrijedna tolikih žrtava i boli, poručio je, kako bi sami trebali doći u Hrvtsku i vidjeti kako se i koliko za slobodu vrijedi boriti.

Tragove te Busheve američke politike treba pronaći i u politici novoga predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, koji zasigurno ne će odstupati od već postignutih partnerskih standarda, a kao konzervativni političar mogao bi se i sam, poput Geroga Busha, diviti onoj borbenoj Hrvatskoj, koja se, unatoč svim protuhravtskim silnicima i protimbama, izborila za vlastitu slobodu i državnu neovisnost.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati