Pratite nas

Vijesti

Novi izdajnički čin predsjednika Josipovića – odlazak pred noge Tomislavu Nikoliću

Objavljeno

na

[dropcap]H[/dropcap]rvatska ništa dužna Srbiji, ali je Srbija kao agresor u ratu i te kako dužna Hrvatskoj. To bi trebao biti temelj Josipovićeve, i ne samo Josipovićeve politike prema Beogradu.

[dropcap]U[/dropcap] osjetljivim hrvatsko- srbijanskim odnosima nije jasno zašto predsjednik Republike Ivo Josipović odlazi sljedećeg  mjeseca u službeni posjet Beogradu, gdje će se sastati s srbijanskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem, premijerom Ivicom Dačićem i s drugim dužnosnicima. Naravno da se odnosi sa susjednom istočnom državom trebaju razvijati u duhu međusobnog poštovanja i unapređenja suradnje, jer na ovom balkanskom prostoru upravo odnosi Hrvatske i Srbije trebaju biti temelj dobrosusjedstva i stabilnosti. Međutim u odnosima između Zagreba i Beograda nakon velikosrpske agresije još uvijek nije uspostavljen iskren dijalog na temelju kojeg bi se mogli rješavati problemi naslijeđeni iz Hrvatsko-srpskog rata iako je on završio još prije 18 godina.

Ne treba biti osobito politički pismen da bi se dijagnosticiralo kako ti problemi prije svega proizlaze iz činjenice da sve dosadašnja srbijanske vlade, pa tako ni sadašnja ne žele priznati da je iz sadašnje Srbije, kao sljednice tadašnje  SR Jugoslavije na Hrvatsku izvršena oružana agresije u kojoj je Hrvatska imala oko 15.000 pretežito civilnih žrtava i u kojoj je počinjena 1999. godine službeno procijenjena materijalna šteta od 37,2 milijardi dolara. Među najveće probleme iz toga rata spada svakako sudbina oko 1.600 nestalih branitelja i civila, opljačkano kulturno blago koje je samo djelomično vraćeno, nepriznavanje postojanja sprskih zarobljeničkih logora, neriješena granična pitanja, odbijanje vraćanja arhivske građe i drugo.

Kao što je poznato Hrvatska je zbog genocida tužila Srbiju Međunarodnom sudu pravde, na što je Srbija odgovorila protutužbom. To su temeljne činjenice na kojima bi se trebala zasnivati službena hrvatska politika prema Beogradu, pa je uistinu politički i te kako upitno zašto predsjednik Josipović ide u posjet Beogradu, kad bi čista bi logika u odnosima dviju država zahtijevala da zbog rješavanja tih problema novi srbijanski predsjednik dođe u Zagreb. Jednostavno rečeno, nije Hrvatska ništa dužna Srbiji, ali je Srbija kao agresor u ratu i te kako dužna Hrvatskoj. To bi trebao biti temelj Josipovićeve, i ne samo Josipovićeve politike prema Beogradu.

Međutim budući da je u odnosu prema Srbiji, posebice otkako je u Hrvatskoj predsjednik Republike postao Ivo Josipović, sve postavljeno naglavce umjesto da predsjednik Nikolić  dolazi u Zagreb sa srbijanskom ponudom da se konačno 18 godina poslije rata počnu rješavati nagomilani problemi između dvije države, predsjednik Josipović odlazi pod noge Tomislavu Nikoliću. I ako je od predsjednika Josipovića koji se, prvo u svojem savjetničkom timu okružio Srbima i Jugoslavenima na čelu s britanskim Srbinom dr. Dejanom Jovićem, zatim u ove četiri godine konstantno demonstrirao izdajničku popustljivost prema Srbiji, to je previše.

Hrvatska javnost trebala je dosad otrpjeti Josipovićevo podaničko i ničim zasluženo ulizivačko popuštanje bivšem srbijanskom  predsjedniku Borisu Tadiću koji je čak bojkotirao Josipovićevu inauguraciju, da bi ga hrvatski predsjednik kao „nagradu“ nakon toga pozvao na Brijune. Predsjednik Josipović je dozvolio da se velika žrtva Vukovara izjednači s pojedinačnim zločinom prema Srbima u Paulin dvoru, predsjednik Josipović je prešao preko teritorijalne pretenzije  što ju je pokazao Tomislav Nikolić izjavom da je Vukovar srpski grad, vadeći se na konstrukciju kako je Vukovar grad u kojemu žive Hrvati i Srbi, što je netočno jer u Hrvatskoj ne postoje Srbi kao politički narod, nego srpska nacionalna manjina. Predsjednik Josipović  je sramotno dozvolio da ga četnički vojvoda a sadašnji predsjednik Srbije na službenom događaju poljubi tri puta kao da se sastaju u nekoj krčmi. Ovakvi neprihvatljivi potezi i izjave predsjednika Josipovića mogli bi nizati i dalje.

U takvim okolnostima u odnosima između Hrvatske i Srbije postavlja se legitimno pitanje zašto predsjednik Josipović uopće odlazi u Beograd. Što on tamo može riješiti iz niza problema koji stoje neriješeni 18 godina. Iz ureda Predsjednika Republike nije dosad objavljeno nikakvo priopćenje o idućem boravku predsjednika Josipovića u Beogradu, a niti se iz njegovih izjava ne zna za što će se predsjednik Republike zalagati u susretu s srbijanskim dužnosnicima. Ako se ne zna što će hrvatski predsjednik zahtijevati od svojih domaćina zna se što će srbijanska strana tražiti od Ive Josipovića. To je ovih dana za beogradski tisak objavila savjetnica predsjednika Tomislava Nikolića Stanislava Pak.

Ona je u intervjuu za „Večernje novosti“ izjavila da će Srbija tražiti od Hrvatske da što prije riješi otvorena pitanja koje kao članica Europske unije ima prema srpskoj manjini. Tu je prije svega navela povratak izbjeglih Srba, vraćanje njihove imovine i oduzetih stanarskih prava. Podvukla je da će hrvatskog predsjednika „ispratiti naelektrizirano ozračje zbog zapaljivih prosvjeda protiv ćirilice“.  Ocijenila je da je nedopustivo da danas Srbi služe pojedinim strankama u Hrvatskoj kao predmet za stjecanje prednosti na političkoj sceni. Da je srbijanski odnos prema srpskoj nacionalnoj manjini u regiji dio jednog šireg plana može se iščitati iz ove njezine izjave :“Srbija što prije treba promijeniti strategiju očuvanja Srba u regiji i čim prije početi s akcijskim planom kako bi se omogućilo da opstanu i žive bez napetosti na svojoj imovini“. To je u stvari sastavni dio plana Memoranduma2 Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u kojemu se između ostalog inzistira na „konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i na tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu svesrpsku zajednicu“.

Stanislava Pak se osvrnula i na međusobne tužbe za genocid, ukazujući da su one u nadležnosti vlada, ali očekuje da će to biti tema i na sastanku Nikolića s Josipovićem. Savjetnica predsjednika Nikolića je početkom rujna beogradskoj agenciji Tanjug  izjavila da će glavna poruka predsjednika Nikolića s hrvatskim predsjednikom biti da za regiju nema budućnosti bez suradnje i rješavanja problema dijelogom. U istom intrevjuu Stanislava Pak je dodala da je Srbija svjesna činjenice da je povijest bolna i opterećujuća, ali „da se treba okrenuti budućnosti, dijalogu i rješavanju svih otvorenih pitanja“. Dodala je da je Srbija dosta toga učnila da bi unaprijedila odnose s Hrvatskom  i nije potezala brojna bolna pitanja na putu Hrvatske u EU, ali se ta pitanja moraju riješiti. „Ona se prije svega tiču uređenja granica, vraćanja Srba u Hrvatsku, položaja srpske manjine u Hrvatskoj, omogućavanja Srbima da nesmetano uživaju svoje imovinska prava – sve ono što su civilizacijske i demokratske stečevine koja Hrvatska mora osigurati srpskoj manjini“.

Prema svemu onome što je u spomenuta dva istupa izgovorila savjetnica srbijanskog predsjednika proizlazi  u krajnjoj liniji da je za sva neriješena pitanja u odnosima između dvije zemlje isključivi krivac Hrvatska, kao da je Hrvatska povela agresivni rat protiv Srbije, odnosno tadašnje SR Jugoslavije. Sa srbijanske strane postoje samo problemi koji se trebaju riješiti u interesu Srbije, tu nema nikakvih obveza koje snosi Srbija kao agresor na Republiku Hrvatsku. To je za Stanislavu Pak a očito i za srbijanskog predsjednika Nikolića samo povijest koja je „bolna i opterećujuća“, ali u toj povijesti nema nikakve odgovornosti za Srbiju. Za nju postoje samo „civilizacijske i demokratske stečevine koja Hrvatska mora osigurati srpskoj manjini“, ali nema ni govora o civilizacijskim i demokratskim stečevinama da Srbija riješi sudbinu oko 1600 nestalih branitelja i civila, da prizna postojanje zarobljeničkih logora, da vrati Hrvatskoj opljačkano umjetničko i arhivsko blago, da civilizirano riješi sporna pitanja granica. Upitno je stoga što je to Srbija dosta toga učinila da unaprijedi svoje odnose s Hrvatskom, kako tvrdi Stanislava Pak. Dok tako Srbija agresivno zahtijeva od Hrvatske samo ono što je njoj u državnom i nacionalnom interesu, predsjednik Josipović koji je u dosadašnjem mandatu vodio izdajničku podaničku politiku politiku prema Beogradu očito priprema još jedan sramotan susret s najvišim srbijanskim dužnosnicima. U toj njegovoj politici nema ni trunke zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, kao što se za srbijanske bore tamošnji političari. Zato se uistinu postavlja logično pitanje zašto uopće predsjednik Republike Hrvatske ide pred noge Toimislavu Nikoliću, osim ako to nije još jedan potez u politici predsjednika Josipovića da se velikosrpska agresija na Hrvatsku proglasi građanskim ratom.

dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati