Novinari, kao i političari, trebali bi predavati imovinske kartice

0
Kada bi neka udarna pera i novinari, lijevi ili desni, svejedno, objavili svoje imovinske kartice, pali biste na stražnjicu! Za njih je i Sanader crkveni miš. Oni pak bez problema moraliziraju o korumpiranim političarima, sucima, liječnicima, zaštićeni kao lički međedi u svom imovinskom licemjerju stotinama zakona i klanova kojima glade stražnjice u maniri pravih “gospodskih kastora”.
Sa smjesom smijeha i zgražanja čitah ovih dana palanačko medijsko divljenje u povodu dolaska Ikee u Hrvatsku. Čak se i predsjednik Josipović požalio da Ikea nije dobila zaslužen medijski tretman. U ekonomske aspekte priče neću ulaziti jer nisam kompetentan, no oslanjajući se na mišljenja stručnjaka vjerujem da razvoj i privreda nijedne uspješne države ne počiva na globalnim multinacionalkama, već na razvoju malih i srednjih poduzeća, kako je više puta isticano od strane raznih ekspertnih timova u sklopu europskih institucija. Dovoljno je pogledati kako je susjedna Srbija “profitirala” od ulaganja (Fiat) u proizvodnju, a ne trgovinu.

Sjetih se ovom prigodom i američkih domorodaca, Indijanaca, koji su bili fascinirani kada bi im “bljedoliki” pokazali zrcalo, padalo se u trans. Tako je bilo i kada je prvi McDonald’s sredinom devedesetih došao u Hrvatsku, ili kada su Hrvati osamdesetih dobili prvu limenku Coca Cole. Što narod zatucaniji, to pravi veći fetiš od artikala i tvrtki na čemu, uostalom, posvuda funkcioniraju temeljni principi marketinga i ekonomske propagande. Majica, naočale, parfem… s potpisom znači da se uporabni predmet pretvorio u estetsku kategoriju, kao što su nekoć slikari potpisivali svoja platna. Tv emisije o automobilima nalik su simpoziju povjesničara umjetnosti, a izvješća u Apple-ovim proizvodima podsjećaju na dovršenu eshatologiju, dočim je smrt Steva Jobsa poprimila hagiografski karakter. Tako je i povodom dolaska Ikee u Hrvatsku jedan pametan autor, kojeg inače rado čitam, razvezao neku priču o Ikeinom čovjekoljublju. Ono se valjda očituje rušeći ponekad dampingom konkurenciju i ostavljajući na tržištu hrpu leševa iza sebe, što je u tržišnom natjecanja legitimno, ali onda pustimo “čovjekoljublje” tamo gdje je sve tehnika, kalkulacija i interes. I sve pet. Kad smo već kod “blažene Ikee”, evo podsjećanje iz jednog mog teksta o Ikeinom “čovjekoljublju”:

“Švedski div namještaja Ikea izazvala je salvu moralnog zgražanja zato što je sa svojih kataloga za Saudijsku Arabiju izbrisala žene. Apologeti ove odluke suvislo argumentiraju kako Ikea prodaje namještaj, a ne ljudska prava, kako se mora prilagoditi tržištu i kulturi u koju ulazi, ako želi uspješno poslovati. To nije točno. Ikea prodaje namještaj baš manipulacijom, prodajom ljudskih prava i egelitarizma, naravno, tamo gdje može i smije, da bi uvalila namještaj. Tako su u Rusiji ove godine objavili na svojim internetskim stranicama maskirane osobe, nalik na skupinu Pussy Riot koje sjede na njihovom namještaju, u znak podrške ovoj «umjetničkoj skupini» koja je, onako zbog umjetnosti, obeščastila za kršćane sveto mjesto, crkvu, bogomolju. Kada je Putin iskesio zube, reklama je bila uklonjena. Kako i ne bi kada su u Rusiju uložili silne milijarde koje bi im zbog «ljudskih prava» ovih cura mogao požderati Putinov bijes. S druge strane,  u Italiji, u Cataniji, u svojoj reklamnoj kampanji zauzeli su se za homoseksualne brakove sa sloganom: «Mi smo otvoreni za sve obitelji» uz fotografiju dva momka koji se drže za ruke. Prodajući svoju robu podilaze i pederima i njihovim vrijednostima i islamistima i njihovim vrijednostima, zavisno o situaciji. U Saudijskoj Arabiji rade jedno, u Rusiji drugo, u Italiji treće, u Švedskoj četvrto… Najviše kritika zbog uklanjanja žena iz saudijskog kataloga stiglo je upravo iz njihove domovine, iz Švedske, koja prednjači u svijetu po ženskim pravima, gdje se gotovo pola vlade natjecalo tko će se više moralno zgroziti nad svojim sunarodnjacima koji su sablažnjivo «izbrisali žene iz stvarnosti». Hm. Što im njihova vlada može moralizirati kada je baš ona nedavno pomagala istoj Saudijskoj Arabiji oko tvornica za proizvodnju oružja, koja im je prodavala «pendreke» s kojima se kažnjavaju nesretne Saudijke zbog strašnih krimena kao što je vožnja automobila, ili izlazak u javnost bez muškog nadzora, umotane poput parizera. Na istom tragu je i medijski moralizam koji je ovo ikeaško micanje žena iz kataloga razvaljivao na naslovnicama. Što o dostojanstvu žene mogu popovati svi zapadni mediji, sablažnjeni Ikeom, koji svakodnevno objavljuju reklame s fotografijama žena čije golo tijelo prodaje sve, od sladoleda do šarafa? Njihov odnos prema ženskom tijelu isti je kao i u islamskom svijetu: Ovi ga ekstremno pokrivaju da bi ga kontrolirali, «naši» ga ekstremno otkrivaju kako bi ga kontrolirali «nježno», praveći od žena dijetalne mazohistkinje opsjednute celulitom i «debljinom». Zbog njih «emancipirana žena» na Zapadu mrzi svoje tijelo više nego što žena u islamu mrzi sve svoje firange i pokrivala.”

Ovi novinski palanački, nekritički hvalospjevi jednoj običnoj, dakako uspješnoj, svjetskoj multinacionalki vrijednoj uvažavanja u kontekstu “čovjekoljublja”, jamačno su borba za kolač od oglasa, što je i legalno i legitimno, no u tome ipak treba imati mjere i istinskog čovjekoljublja prema čitatelju i njegovoj zdravoj pameti. No ako je borba za oglašivače legitimna i legalna u smislu borbe za kruh i prihode od oglasa, pa makar i na bljutavo snishodljiv, dezinformirajući način, sve rečeno zapravo mi je povod za postavljanje jednog sasvim drugog pitanja. Većina medija u RH je siromašna, oglasi padaju, neki su se izvukli u predstečajnim nagodbama kao sluge svakog režima, uprave se muče da isplate plaće, pa su paktovi s oglašivačima doista razumljivi, i tu ima čovjekoljublja jer radnici u medijima i njihove obitelji moraju jesti. No s druge strane, a mogao bih o tome bez straha od tužbe s imenima i prezimenima, poznajem stotine enormno bogatih novinara srednjoškolskog obrazovanja, s hrpom nekretnina, vila, stanova, apartmana, od mora do elitnih gradskih lokacija u Hrvatskoj i inozemstvu. Mnogi od njih mi kukaju kako su kruha gladni, da nemaju novca djeci za školu, a ja šutim i u rukama držim vrećicu za povraćanje jer mi kroz glavu prođe paradoks dekintiranih mu novina i bogatih novinara, što je specifični hrvatski fenomen. Svo to silno bogatstvo koje imaju i koje se kod njih mjeri u milijunima “nečega”  postalo je ozbiljan problem, jer, ako nisu dobili na lotu, onda je taj novac nezakonit. Ili su korumpirani ili su reketari informacijama ili su naprosto propagandisti raznih političkih i mafijaških te gospodarskih krugova o kojima pišu. Isti ti tipovi sline i moraliziraju nad imovinskim karticama političara, no vjerujte mi, kada bi neka udarna pera i novinari, lijevi ili desni, svejedno, objavili svoje imovinske kartice, pali biste na stražnjicu! Za njih je i Sanader crkveni miš. Oni pak bez problema moraliziraju o korumpiranim političarima, sucima, liječnicima, zaštićeni kao lički međedi u svom imovinskom licemjerju stotinama zakona i klanova kojima glade stražnjice u maniri pravih “gospodskih kastora”. Hvalospjeve Ikei od strane mnogih medija mogu stoga još razumjeti i tolerirati čak i kao nešto što je zapravo prikriveno oglašavanje jer su “u banani”, ali imovinske kartice novinara, hrpe njih u Hrvatskoj, želio bih vidjeti javno dostupne pa ih usporediti s prihodima u odgovarajućem vremenskom razdoblju. Slično je i s imovinom mnogih članova nevladinih udruga, NGO mafije kako netko reče, od kojih mnogi, vidjeh na svoje oči, voze Audi osmicu, a stalno fektaju od države moj  – Vaš novac za “projekte”.

Umjesto zaključka, potičem katoličke novinare, budući da ovo pišem na portalu obojenom katoličko – kršćanskim svjetonazorom, da pokrenu inicijativu da i novinari kao važni čimbenici javnog zdravlja društva, kao i političari, svakih nekoliko godina HND-u prilože svoje imovinske kartice. Tu bi sve maske pale. Ako do toga ne dođe, dragi čitatelji, kada dođe vrijeme podastrijet ću to javnosti za neka najistaknutija lica hrvatskih novinara s lijeva i desna. A poslije prošećite do Ikee, ne do crkve, i poradite malo na svom – čovjekoljublju.  (Ivica Šola/Laudato.hr)

facebook komentari