Novom ‘Slikom na sliku’ HTV-a protiv predrasuda o Hrvatskoj i Hrvatima

0

U vrijeme Domovinskog rata bila je na HTV-u emisija „Slikom na sliku“ koja je emitiranjem surove istine, u potpunosti raskrinkavala velikosrpske laži i tako pridonijela hrvatskoj informativnoj pobjedi nad srbijanskim propagandnim strojem. Takvo nešto nam i danas treba.

HRT-prisavljeKada se u svijetu govori o suvremenoj Hrvatskoj, ne smijemo imati iluzije kako nas Hrvate i našu pravednu i krvavu borbu za državnu nezavisnost promatraju pozitivno, a još manje, da nas doživljavaju kao žrtve gotovo stoljetne velikosrpske represije, što u svojoj biti jesmo. U tome smislu prevladava hladni kvaziracionalizam davno skovan na zasadama srbijanske otadžbinske, a potom i komunističke diplomacije. Prema njima, Hrvati su svojevrsan historijski hibrid, srpsko-tursko-venecijansko-njemački nusprodukt, nastao u njihovoj vječitoj borbi za političku dominaciju Balkanskim poluotokom i Jadranom, a sve to pod duhovnom kapom Vatikana.

Prema kreatorima antihrvatskih mitova, Hrvati su mentalno i fizičko roblje tuđih interesa, sluganski narod bez vlastitog nacionalnog uporišta, međusobno dezintegriran, spreman podjarmiti se svakoj tuđinskoj sili radi osiguranja osnovnih egzistencijalnih potreba, a bez one kritične razine ideološke supstance i nacionalne svijesti potrebne za uspostavu vlastite države. Takav mit o Hrvatima je, na žalost, prihvaćen i od dijela tog istog naroda koji se onda svoga identiteta srami, a pred strancem ga se spreman i odricati kroz prizmu nejasnog kozmopolitizma, koji u svojoj biti najčešće predstavlja običnu malograđanštinu. O njima ćemo još nešto reći malo niže u tekstu, a sada još nešto o antihrvatskim mitovima.

Taj se narod hrvatski, prema beogradskoj kuhinji, zadojen i vremenski zamrznut unutar svoga tradicionalizma i rigidnog katoličanstva, opire bilo kakvom napretku čovječanstva te ga se mora smatrati retrogradnim povijesnim otpadom, a koje je teze koristio i idejni tvorac komunizma Karl Marx kada je o Hrvatima govorio u svjetlu građanskih revolucija koje su potresale tadašnju Europu. Svemu se tome onda redovito pridodaje i neizostavna srbijanska ”znanstveno utemeljena” teorija o urođenoj hrvatskoj genocidnosti ”dokazanoj” u Drugom svjetskom ratu kroz pokolj ”nedužnog srpskog stanovništva”. Prema tako, u beogradskim političkim kuloarima i povijesnim institucijama osmišljenim predodžbama o Hrvatima, nema onda niti pravnoga, a niti historijskog temelja za uspostavom neovisne hrvatske države koja se, prema tim istim srbijanskim kvaziznanstvenim teorijama, zasniva na historijskim falsifikatima i neutemeljenim činjenicama, s ciljem zapadne, ponajprije vatikanske borbe protiv vascelog srpstva i njegovog pravoslavlja.

Stereotip o Hrvatima u mnogomu podsjeća na stereotip o Židovima

Stereotip o Hrvatima i njihovoj suvremenoj državi, skrojen u imperijalističkim političkim i crkvenim beogradskim krugovima, još je uvijek živ, ne samo kod neukih, prostih ljudi već i u pojedinim međunarodnim diplomatskim i političkim institucijama. To poražavajuće mišljenje itekako je velika zapreka čvršćoj afirmaciji Hrvatske u međunarodnoj zajednici i provedbi njenih nacionalnih interesa, ionako posljednjih 15-ak godina prepuštenih raznim političkim diletantima, pa i domaćim izdajnicima i krivokletnicima na najvišoj državnoj razini. Hrvatska je državnost zarasla u korov poput napuštenog vinograda čiji su sočni plodovi, koje bi narod morao uživati nakon stjecanja svoje slobode, ugušeni ili prožderani od raznih gramzivih i korumpiranih štetočina na svim društvenim razinama. Hrvatska se državnost više gotovo i ne primjećuje osim na proslavi velebne pobjede hrvatskoga naroda u ”Oluji”, a što se također ne sviđa sadašnjim odnarođenim vlastima koji bi i taj, gotovo jedini preostali ponos Hrvata, htjeli svesti na razinu pionirskih proslava u školskim dvoranama.

Osim pljačke, Hrvatima je perfidnom političko-medijskom manipulacijom nametnuta i neojugoslavenska ideologija koja gore navedeni stereotip o hrvatskome narodu samo nadalje podgrijava i iz njega crpi supstancu za vlastiti bitak, a Hrvate i dalje namjerno dijeli na ideološkoj razini kroz priče o ustašama i partizanima (četnicima). Hrvatski različiti, od odnarođene politike uzdignuti, i od režimskih medija forsirani kvazihrvatski intelektualci tipa, nedavno u Splitu opranog Ante Tomića, sarajlije Miljenka Jergovića, preobraćenog ustaškog pobornika Drage Pilsla i mnogih drugih, prihvaćaju navedene stereotipe, štoviše, gotovo ih izdižu na religijsku razinu kroz lažni antifašizam (a u stvarnosti antihrvatstvo i rigidno jugoslavenstvo) te se međusobno gotovo pa natječu koji će se od njih više blatom nabaciti po domoljubnoj supstanci hrvatstva koje prema njima ne treba, niti smije postojati u svijetu opće globalizacije, multikulturalizma, i čega sve ne. Takve svoje odnarođene stavove sustavno prikazivane u raznim domaćim kazališnim igrokazima, književnim djelima, filmskim i dokumentarnim uratcima, oni izvoze i u tzv. regiju i u bijeli svijet, čime u tamošnjoj javnosti samo potvrđuju i nadopunjuju srbijanske lažne i zlonamjerne teze o Hrvatima. Hrvati na taj način postaju kao narod obezvrijeđeni, nedostojni uvažavanja, poštivanja, a onda se pod težinom takvih stereotipa prema njima proicira i mržnja. U nekom smo smislu po svemu tome slični židovskome narodu čije je stoljetno bivstvo opterećeno različitim stereotipima i predrasudama zbog kojih je taj narod prošao brojne pogrome, od kojih onaj najveći, holokaust, svjedoči do koje se razine može pomračiti ljudski um kada je sustavno izložen stereotipnom negativnom prikazu drugog pojedinca ili čitavog jednog naroda. Hrvati su to najviše osjetili kroz velikosrpsku agresiju, u kojoj je veliki dio srpskoga naroda, indoktriniran protuhrvatstvom, prigrlio fašističku Miloševićevu ideologiju, a dio sudjelovao i u stravičnim zločinima protiv Hrvata (i ne samo njih).

Recept za zdravlje nacije jest vratiti HTV Hrvatima

U vrijeme Domovinskog oslobodilačkog rata (DOR) bila je, na tada još državotvornoj i domoljubnoj Hrvatskoj televiziji, svakodnevno, u kasnijim večernjim satima, emitirana jedna izvrsna emisija koja se zvala ”Slikom na sliku”, a koja je hrvatskom gledateljstvu omogućavala gledanje isječaka televizijskih priloga srbijanske TV o ratnim zbivanjima u Hrvatskoj (a radilo se o tipičnim propagandnim bljuvotinama s ciljem diskreditacije hrvatskog političkog vodstva i jačanja morala srpskim agresorskim postrojbama i njihovom civilnom pučanstvu, drugim riječima, klasični agitprop, op.a.). Tim je srbijanskim maštovitim kreacijama HTV suprostavljala vlastite realistične priloge o tim istim događajima, kojima je onda raskrinkavala najpodliju i najbrutalniju agresiju u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Na taj se način HTV u profesionalnom smislu izdignuo iznad jednostranog sagledavanja stvari na ovim prostorima i izvojevao, po priznanju svih relevantnih međunarodnih medijskih stručnjaka, informativnu pobjedu nad srpskim propagandnim strojem, i to puno prije od one klasične, vojne pobjede kroz velebnu vojno-oslobodilačku akciju ”Oluja”. U to smo vrijeme, zahvaljujući u velikoj mjeri i državotvornom HTV-u, otvorili svijetu oči i stvorili pravilnu percepciju sagledavanja ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj, kojom je u demokratskom svijetu, poglavito u njegovoj širokoj javnosti, konačno bio zauzet ispravan stav o Srbima kao agresorima i Hrvatima kao žrtvi.

Dakle, osnovni preduvjet i uporišna točka bez koje se ne može dobiti propagandni rat koji se protiv Hrvatske organizirano vodi od njenoga utemeljenja kao neovisne države, a intenzivirano nakon uspostave odnarođenih vlasti poslje 2000. godine, jest postojanje državotvornog javnog TV medija tj. HTV-a. To je minimum minimuma bez kojega smo i kao narod i kao država osuđeni na propast. To naši neprijatelji dobro znaju i zato se grčevito drže i kadrovskog i programskog nadzora jedine javne državne televizije.

Ono što je narodu činiti jest dovesti na vlast istinske domoljubne snage koje će provesti radikalne promjene u društvu. Promjene koje će morati, uza sve očekivane otpore, dovesti do pročišćavanja svih pora društva, političkih, gospodarskih, kulturnih i, poglavito, medijskih. Promjene su to koje će u nekim elementima zahtijevati i sužavanje pojedinih dosegnutih demokratskih razina koje su se pokazale destruktivnim po hrvatski narod i njegovu državnost. Imam u vidu prije svega medijski prostor i djelovanje pojedini građanskih i tzv. nevladinih udruga koje se za svoju destruktivnu djelatnost obilato financiraju iz državnoga proračuna, kao i na neoliberalne ”znanstvene” ideologije koje zadiru u samu prirodu ljudskoga bića, etiku i spolnost, ma koliko se tome gore navedeni lažni demokrati, globalisti, svekoliki toleranti ovoga i onoga, kritični samo prema hrvatskome domoljublju, opirali. Stvari bi trebalo postaviti upravo obratno: u medijima treba podgrijavati zdravo domoljublje kao što to čine mnoge demokratske zemlje. To isto u Hrvatskoj mora biti zasnovano poglavito na veličanju i spoznaji mladih naraštaja o velebnoj pobjedi u DOR-u, isticanju i afirmiranju različitih pozitivnih nacionalnih dostignuća, razvijanju zdrave kritičke misli koja stremi svedruštvenom nacionalnom boljitku nasuprot destrukciji, samoobezvrijeđivanju i depresiji, kao i zapriječavanju medijskog trovanja hrvatskoga stanovništva. Trovanja koje se provodi kroz obilato financirane i lažno stvorene intelektualne i novinarske stupove društva, a u stvarnosti termite i nacionalni otpad koji to isto društvo razgrađuju.

Nešto je slično u Mađarskoj učinio premijer Viktor Orban uvidjevši kako neoliberalna ideologija i bankarski sustav, kao i ljevičarima naklonjeni mediji, nepovratno uništavaju mađarsko društvo. Osmislio je i proveo (uz svesrdnu pomoć snažnog mađarskog lobija u SAD-u, o čemu se u hrvatskoj javnosti gotovo ništa ne zna, op.a.) radikalni program sveopćih društvenih reformi, snizio moć financijskog i bankarskog sektora te suzbio medijsko mrcvarenje mađarskoga naroda i njegovih tradicionalnih vrijednosti, usprkos snažnim kritikama birokratskih činovnika iz Bruxellesa kao i njegovih najviših političkih predstavnika koji Mađarima čak i zaprijetiše sankcijama. Takav je program odmah i prepoznat od strane naroda koji uvijek i svugdije instinktivno osijeća kada je njegov opstanak ugrožen. Orban po drugi puta za redom pobjeđuje gotovo nadpolovičnom većinom glasova i definitivno zatvara usta domaćim i inozemnim kritičarima vođenjem suverene politike i povlačenja gospodarskih poteza i donošenja riješenja koja Mađarskoj odgovaraju.

Pri svemu ovome teško mi je ne reagirati na nedavno izrečene konstatacije poznatog euro-birokrata iz redova socijalista, Hanesa Svobode, koji je rekao, ni manje ni više, nego da bi Kukuriku koalicija trebala dobiti još jedan mandat. Vjerojatno za potpuno uništenje Hrvatske, jer kako bismo drukčije, u svjetlu postojećeg sveopćeg društvenog očaja, mogli objasniti takvu izjavu. Bilo bi zanimljivo pitati dotičnog gospodina, bi li on prihvatio naše sugestije kada bismo mi njemu govorili, gledano hipotetski, kako bi njegova vlada koja generira nezaposlenost i siromaštvo, koja nije u prvom mandatu dovela u zemlju niti jednu značajnu investiciju, bez kompetencija i strateških vizija, a koja uz sve to nasilno provodi retrogradnu ideološku revoluciju, trebala dobiti još jedan mandat za nastavak svoje politike. Radi se o nečuvenom mješanju u unutarnje stvari jedne, barem još formalno suverene zemlje kakva je danas Hrvatska. I takvih se pojedinaca i njihovih ”dobronamjernih” prijedloga moramo i kao narod i kao država osloboditi.

Kao zaključak želim istaknuti. Jedno je rat u pravom smislu riječi tj. postojanje vidljivog neprijatelja, čemu smo i sami bili izloženi 90-ih godina. Sasvim je nešto drugo perfidni, specijalni rat, gdje je neprijatelj uvijen u demokratsko-ideološki celofan koji obični puk teško prepoznaje, štoviše, u mnogome mu je i privlačan, a čemu smo kao narod izloženi od 2000. g. do sada. Ovaj je drugi rat po punočemu opasniji i za suprostavljanje njemu treba imati i znanja i domoljublja i pravih ljudi na pravome mjestu. Jedno od tih mjesta jest svakako televizija kao najutjecajniji društveni medij i kreator javnog mišljenja. I zato borba za nacionalnu i domoljubnu HTV jest preduvijet svih preduvijeta izlaska iz sveopće društvene i državne krize i krize nacionalnoga identiteta. HTV mora opet postati ona nacionalna jezgra čija će zadaća, između uobičajenih, biti i raskrinkavanje prljave, protuhrvatske, destruktivne politike. HTV mora uvesti i provesti novi projekt koji se može nazvati, a zašto ne opet, ”Slikom na sliku”, ili drugim riječima ”Istinom na laž”. Istina oslobađa i zato se njome moramo koristiti ukoliko slobodni želimo i biti.

Zoran Meter/dnevno

facebook komentari