Novosadski Vukopis

3

Novosadski Vukopis (srbohrvatski hibridni pidgin u Jugoslaviji): ine slične istoznačnice su još npr. poluhrvatski krivopis, Vukov novohrvatski standard, itd. Do godine 1890. je na ozemlju matične Hrvatske tj. sada Republike Hrvatske kao javno-službeni i književni jezik važio klasični izvornohrvatski kojim je napisana većina naše književnosti i hrvatskih dokumenata do 19. stoljeća. Zatim se od 20. st. taj klasični izvornohrvatski jezik dosad javno rabi uglavnom samo u hrvatskoj diaspori, ali je takav vrlo sličan kodificiran i unutar Europske Unije kao Gradišćansko-hrvatski mikrojezik naših EU-manjina: Austria, Magjarska, Slovačka, Češka i pripadni odseljenici u inim europskim državama. Naprotiv u domovinskoj Hrvatskoj taj klasični izvornohrvatski od god. 1918. više nije službeno-javni jezik, pa se dosad kod nas rabi većinom neformalno u privatnom društvu i obitelji, ter u dialektalnoj uporabi na selima, izim kraće javne uporabe kod nas opet od god. 1939.- 1945. To je takodjer taj tip klasičnoga izvornohrvatskog, na kojemu je uglavnom napisan i ovaj tekst.

Naprotiv, god. 1850. je pod nadzorom i uputama samoukoga-polupismenog srbskog ‘jezičara’ Vuka Stefanovića Karažića sklopljen Bečki književni dogovor jugofilno-unitarnih predstavnika južnih Slavena za ujedinjeni srbohrvatski jugojezik na temelju Vukove jekavske novoštokavštine iz okolice Bileća u istočnoj Hercegovini, – što je zapravo zajednički srbojekavski govor pravoslavnih zapadnih Srba – ‘Prečana’: Bosna, Crna Gora, istočna Hercegovina, ‘Krajina’ u Hrvatskoj. Djelomična zamjena ovim srbojekavskim jugojezikom (umjesto klasičnoga izvornohrvatskog) u Hrvatskoj je neslužbeno započela pod zloglasnom diktaturom bana Khuena Hedervarya od godine 1890. Taj novo-hibridni srbohrvatski pidgin je službeno-javno stupio na snagu s proglašenjem prve SHS-Jugoslavije od kraja god. 1918, pa je od 1919. ranije višestoljetni klasični izvornohrvatski ukinut i stvarno zabranjen u javno-službenoj uporabi.

Time je ranije nebalkanska hrvatska kultura zapravo u 20. stoljeću silom prebačena u Balkanski Sprachbund, tj. balkanska je (polu)kultura naknadno proširena sve do Kupe i Sutle. Kasnije, nakon naše stidljive ‘Deklaracije o hrvatskom jeziku’ od hrvatskih vukovaca, do god. 1971. je ovaj srbohrvatski Vukopis, uglavnom sličnoga vukovskog sadržaja (bez bitnih izmjena u izvornohrvatskom smjeru) tek formalno prepakiran kao tzv. ‘hrvatski’ pravopis pod nadimkom “Londonac”, koji je nakon Titina državnog udara krajem 1971. zabranjen i većina je naklade po odredbi zloglasnoga partijskog sekretara Stipe Šuvara u Jugoslaviji uništena. Po malobrojnim inozemnim primjercima tog “Londonca” iz Engleske, nakon jugo-razpada i Domovinskog rata je naivnim (i dijelom polupismenim) Hrvatima, tek pod formalnim hrvatskim imenom opet podmetnut taj manjeviše sličan prepakirani Vukopis: većinom na temelju propaloga srbohrvatskog jugojezika i uglavnom bez mnogih elemenata klasičnoga izvornohrvatskog do 19. st. (i danas najsličnijega gradišćanskog).

U još gorjoj inačici koju nam podvaljuje tzv. ‘Hrvatska’ Wikipedia >>Hrvatski_pravopis , ustvari nije čak izkazan niti taj ‘umiveni’ školski “Londonac”, nego zapravo još gorji srboidni poluhrvatski po izkrivljenom pravopisu Anić-Silić-Goldstein, koji je zapravo opet prepisani Novosadski krivopis srpskohrvatskog jezika – samo pod formalnim lažnohrvatskim nazivom. Ovdje se za taj vukovsko-novosadski ‘krivopis’ ipak ne preporuča njegova primjena u Hrvatskoj Metapediji, gdje je krajnja donja granica rubne prihvatljivosti barem službeni školski “Londonac” – ali nikako ne taj novosadski jugojezik po Anić-Siliću (iz srboidne hr.wikipedie).

Bečki jezični dogovor 1850.

Godine 1850. Književnim dogovorom u Beču je započeo ideološki proces ujedinjavanja hrvatskoga i srpskoga jezika u zajednički jezik tj. stručno hibridni pidgin, namijenjen kao kulturna podloga za kasnije stvaranje Jugoslavije tj. ustvari sveštokavske Velesrbije. Razlog zbog kojega je do početka ujedinjavanja jezikâ uopće došlo, bio je kako politički tj. ideja jugoslavenstva bila je već dosta jaka u Ilirskomu pokretu i tadanjoj Katoličkoj crkvi, tako još i jezični usmjeren snažnijem otporu protiv utjecaja talianskoga, njemačkoga, magjarskog jezika.

Stoga smo, zahvaljujući toj izkrivljenoj logici i balkanskom razmišljanju izvan europskog konteksta, umjesto ranijih ‘neprijateljskih’ germanizama, talianizama i inih kulturnih europeizama, dosad u ‘bratskom’ zagrljaju Jugoslavije kroz 20. stoljeće preko srbohrvatskog jugojezika i novosadskog Vukopisa već dobili na poklon u ‘vaspitanom’ gradskom govoru Hrvata čak 3.000 do 10.000 “ubavih i milozvučnih” srbizama, balkanizama i novih jugo-turcizama, u hrvatskim gradovima većinom nepoznatih prije 1. svj. rata: – usp. o tomu izcrpno V. Brodnjak 1991, pa Ž. Šikić 2010...

Mada je u ono vrijeme taj je Bečki dogovor kod kratkovidnih i naivnih Hrvata (kao ‘guske u magli’) dijelom širje prihvaćen kao kulturni privjesak političkih želja za ujedinjenjem većine južnoslavenskih zemalja, u desetljećima koja slijede, a osobito nakon podmetnutog ‘prisajedinjenja’ Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca tj. SHS-Jugoslaviju (što nije ozakonio Hrvatski Sabor), zapravo je otežao samostalne razvitke srpskoga i nadasve hrvatskog jezika, koji počev od tog dogovora u domovini postupno ukidan i pod jugokomunizmom zamalo iztrijebljen i osobito u gradovima većinom zamijenjen polusrbskim hibridnim pidginom – tzv. srbohrvatski jugojezik.

Jugojezik u SHS – Jugoslaviji

Ponajviše nastojanjima hrvatskih magjarona i slavista koji su nakon srpske jezične reforme Vuka Stefanovića Karadžića, pronalazili zajedničke crte dvaju jezika, predložen je i simbol tomu zajedništvu – tzv. srpskohrvatski jezik. U ranije doba nije moglo doći do zajedničkog nazivnika, jer je povijestni razvitak hrvatskoga i srbianskog jezika bio neovisan i podpuno drugačiji. Naime srbianski pisani, književni jezik obilježava putanja: istočnjački jezik Nemanjićâ tj. uglavnom crkvenoslavenski srpske redakcije, – nakon toga ruskoslavenski kao službeni jezik srpske pravoslavne crkve (počev od Srijemskih Karlovaca kao dara ruskoga cara Petra Velikoga pa sve donedavna), – zatim slavenoserpski još polukorjenski jezik (poglavito u Novome Sadu i Vojvodini) – i na kraju Vuk Stefanović Karadžić.

Hrvatska je jezična putanja bitno drugačija: njezine su značajke tronarječna zapadna književnost bar kroz pet-šest ranijih stoljeća sve do god. 1890 (nakon čega i tu slijedi jednonarječna vukovska jekavsko-novoštokavska). Dakle dok je Hrvatima trodialektno izvorište klasičnoga književnoga jezika sasvim normalna pojava, Karadžić se usmjeruje na jednodialekatnu izključivost. Kad se tako promotri stanje, onda je jasnije zašto taj novi dvojni naziv jugojezika naoko zgodan, srpskohrvatski u normalnim okolnostima ne bi mogao dugo preživjeti iz jednostavnog razloga što ni dotada, pa ni kasnije nikad nikomu to nije bio izvorni materinski jezik. Doduše mogao taj složeni naziv obstati i čak se neko vrijeme proširio u tzv. “srpskohrvatskoslovenački”, ali tek privremeno prisilom vlasti za vrijeme Karađorđevićeve SHS-Jugoslavije.

Godine 1929. dolazi do pravoga kulturnog udara: tadanje ‘Ministarstvo prosvete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca’ javno ukida Hrvatski pravopis Ivana Broza i objavljuje Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole. >U svim se školama naše zemlje – stoji u predgovoru – upotrebljava jedan pravopis, zasnovan na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića (.) Ovaj se način pisanja ima uvesti u sve naše škole.< Vrata su novomu propisanomu jeziku i pravopisu, upravo ekavizaciji jezika u Hrvatskoj, bila tako širom otvorena. Taj je proces bio donekle zaustavljen u doba Banovine Hrvatske i zatim oštro prekinut u ratnoj NDHrvatskoj. Važnije je ipak od svega toga što je hrvatska književna rijeka, unatoč prisilama i zabranama, ipak nastavila teći svojim tijekom dalje, ostajući uglavnom u vlastitom koritu.

Žestoka jezična unifikacija je trajala do 1939. kad je jugoslavenska buržoazija postigla politički dogovor kojim je osnovana Banovina Hrvatska, pa hrvatski jezik tada polako polazi svojim zasebnim putom. Ubrzo po slomu Kraljevine Jugoslavije je razvitak jezika krenuo u dva smjera, od kojih je trend započet u Banovini Hrvatskoj nastavljen vraćanjem na predvukovski klasični izvornohrvatski u Nezavisnoj državi Hrvatskoj do 1945.

Jugojezik u II. Jugoslaviji

Nakon drugoga svjetskoga rata i pada NDHrvatske, privremeno obnovljeni klasični izvornohrvatski je nakon 1945. u drugoj komunističkoj Jugoslaviji opet ukinut i zabranjen slično kao i ranije u SHS-Jugoslaviji od 1919.- 1939. Zanimljivo je što je već AVNOJ na svojemu drugome zasjedanju ipak donio odredbu kako se sve njegove odluke, naredbe i proglasi moraju objavljivati na 4 jezika, i to >na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku< jer su >svi ovi jezici ravnopravni na cijeloj teritoriji Jugoslavije

Formalno-pravno gledajući, na taj je način i hrvatskomu književnomu jeziku navodno bilo osigurano njegovo ime i postojanje. Polazeći od toga je Hrvatsko filološko društvo počelo iz Zagreba započelo pripremati novi poratni pravopis (vukovsko-fonetski), a 1952. je započelo izdavati Jezik, >časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika< na čelu s dugogodišnjim glavnim urednikom Ljudevitom Jonkeom. U to doba u hrvatski jezik ulazi i velik broj internacionalizama i osobito rusizama s obzirom na medjunarodnu narav komunističkoga pokreta, kao i predvodničku ulogu Saveza komunista u tadanjoj Jugoslaviji. Daljna globalizacia i novija uvedba anglizama zatim se nastavlja do danas.

Novosadski dogovor 1954.

Nametnuti Novosadski Vukopis bio je tek najgorja kulminacia stoljetne kulturno-jezične dekroatizacie vazalnih Hrvata podvrgnutih Srbima u balkanskoj Jugoslaviji. Novosadski dogovor sklopljen je pod partijskim pritiskom 10. prosinca 1954., većinom izmedju srbianskih i hrvatskih jezikoslovaca, a još manjim dijelom bosansko-hercegovačkih i crnogorskih lingvista. U nastojanju za tzv. “bratskim zbližavanjem” dvaju jezika koje je ranijih godina, na sreću hrvatskoga (pa i srpskoga) jezika lagano padalo u zaborav, srbianska je strana preko Letopisa Matice srpske iz Novog Sada razpisala “Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa” zalažući se za jedinstven srpskohrvatski jezik, koji bi trebao imati jedinstveni pravopis i jedinstvenu terminologiu na cijelomu srpsko-hrvatskom prostoru: Do rujna 1954. je novosadski Letopis objavio odgovore i prigovore četrdesetak zainteresiranih sudionika.

Nakon završene Ankete, tj. zapravo unatrag lažno preslikane slične ankete Jovana Skerlića iz 1912., pod pokroviteljstvom ministra nutarnjih poslova Aleksandra Rankovića s kodnim nadimkom ‘Leka’ (ili popularno-narodnjački “Aca”), održan je u Novom Sadu sastanak gdje je zaključeno kako je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa i književni jedinstven, a koji se razvio oko dva središta tj. Zagreba i Beograda s dva izgovora (ijekavskim i ekavskim). Zato je u javnom nazivu jezika u službenoj/zvaničnoj upotrebi nužno istaknuti obadva njegova dijela tj. hrvatski i srpski, pa su ravnopravna oba izgovora ijekavski i ekavski i oba pisma latinica i ćirilica, te je potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskog / srpskohrvatskoga književnog jezika, uz terminološke rječnike i zajednički pravopis.

Na temelju tih zaključaka je izradjen zajednički (hibridni – većinom srbski) pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom “Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom”, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom “Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom”. U dvojnomu “Novosadskom” pravopisu (tj. jugoslavenskom vukopisu) stoje i potpisnici Novosadskog dogovora, prešućujući ogradu Stjepana Ivšića (jednog od najuglednijih hrvatskih jezikoslovaca), koji je svoj podpis uvjetovao time da Novosadski dogovor neće poslužiti potiskivanju ijekavsko-štokavskoga i latinice u javnoj uporabi.

Promjenom redoslijeda u nazivu jezika, tj. srpskohrvatski u hrvatskosrpski, ništa se bitno nije promijenilo – unitaristička želja za ostvarenjem drvenog željeza ostala je i dalje. Kako se natrag nije ni htjelo ni moglo, počelo se potom spašavati bar ono što bi se možda spasiti dalo. Pojavile su se stoga hipoteze o dvije ‘varijante’ nepostojećeg jezika: o srpskoj i hrvatskoj inačici, ili formalno ublaženo o zagrebačkoj i beogradskoj, a zanimljivo je što je teoretska rasprava o tim variantama započela od srpske strane. Bolje i tako, kad se već teško mogu ili čak skoro ne mogu ukinuti ranije ustavotvorne odredbe o službenim jezicima u SFRJ.

Deklaracia o hrvatskom jeziku

Takav Novosadski dogovor zatim nije bio prihvatljiv bar dijelu inih hrvatskih jezikoslovaca, pa čak ni onih naših vukovaca, koji su dali na njega svoje podpise ne usudjujući mu se odmah javno protiviti. Ovi su hrvatski jezikoslovci bili najviše nezadovoljni formalno objavljenim dvojnim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao hrvatskosrpskim. Stoga su 1967. objavili “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” u kojoj su iznesli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru. S obzirom na hrvatsku jednostranost toga opravdanog poteza, u širjoj jugoslavenskoj javnosti ovo je dočekano osudom, u čemu najviše predvodi zloglasni partijski sekretar kulture Stipe Šuvar.

Matica Hrvatska se tom Deklaracijom odriče Novosadskog dogovora i zajedničkog pravopisa, pa prekida svoj daljni rad na zajedničkom rječniku i organizira izradu novog pravopisa. 1. srpnja 1971. Društvo hrvatskih književnika odreklo se je ovog dogovora, a nešto prije Novosadski je dogovor odbacila i Matica Hrvatska. Godine 1971. izlazi popularno nazvani “Londonac”, tj. Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji je nakon Titina državnog udara protiv Hrvatske iz Karađorđeva, u fototipskom obliku tada objavljen u Londonu. U domovini tada nije objavljen, dijeleći tako sudbinu Hrvatskog proljeća. Ovaj se pravopis u Jugoslaviji nije koristio, a danas je dijelom javnoj uporabi pretežno kao školski pravopis, uz paralelno-obnovljeni Novosadski Vukopis u preradi Anić-Silića koji podržavaju naši liberali i neokomunisti, pa opet i Matica Hrvatska.

Dvojna uloga Matice Hrvatske

Intenziviranje društveno-političke djelatnosti Matice Hrvatske kao tadanje kulturne predvodnice hrvatstva je započelo već od 1967. godine, dok je njezin predsjednik bio Jakša Ravlić. Dne 13. ožujka 1967. je objavio Večernji list kratku najavu plenuma Društva književnika Hrvatske s naslovom >Plenum pisaca umjesto skupštine< s dnevnim redom, druga točka: Akcija kulturnih institucija radi zauzimanja zajedničkog stava prema problemima zajedničkog jezika. Poslije podne je održan sastanak i tekst Deklaracije podržan je jednoglasno kao i na skupovima u Institutu za jezik JAZU, Razredu za filologiju JAZU i inim institucijama.

U zagrebačkom Telegramu 17. ožujka 1967. godine je javno tiskana ta Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kojom je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskog jezika kroz odluke Novosadskog dogovora, pa je zatražena ravnopravnost svih jezika naroda u Jugoslaviji (slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog). Izvorni tekst deklaracije je napisan u komisiji Upravnog odbora Matice hrvatske, a činilo ju je sedam članova: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i sedmi član Vlatko Pavletić, tadanji predsjednik Društva hrvatskih književnika i urednik Matičinih izdanja.

Partijski udar na Deklaraciju

U revialnom nedjeljnom izdanju 19. ožujka Vjesnika izlazi na cijeloj stranici tekst protiv ove Deklaracije, a uz tekst o Deklaraciji je objavljen redakcijski komentar pod naslovom “Politika a ne lingvistika” kao i tekst sa Zaključcima Novosadskog dogovora. Podpisnike se i sastavljače Deklaracije tim komentarom optužilo za ‘zaplotnjački čin’, napravljen bez znanja i dopuštenja onih koji su tada jedini davali dopuštenja (tj. Kompartija), bez >političkih faktora u SR HrvatskojPredlog za razmišljanje

Medju sastavljačima i potpisnicima teksta hrvatske Deklaracije je bio veliki niz hrvatskih intelektualaca, okupljenih oko Matice hrvatske i inih uglednih znanstvenih ustanova: Društvo književnika Hrvatske, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, Institut za jezik JAZU, Filozofski fakultet, Matica iseljenika Hrvatske, Institut za historiju radničkog pokreta i dr.

Osnovna tvrdnja izložena u Deklaraciji bila je što je nejasna formulacija Novosadskog dogovora o >srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku< u Ustavu SFRJ omogućila da se srpski književni jezik silom nameće kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate. Odmah nakon objavljivanja Deklaracije je uslijedio oštar odgovor vlasti. O Deklaraciji se raspravljalo na najvišim instancama, pa čak i u Saboru Republike Hrvatske. Njezini su podpisnici bili oštro napadnuti i partijski javno osudjeni, a od ustanova najviše Matica Hrvatska i njezino članstvo. Ali unatoč žestokoj reakciji tada vodećih krugova Komunističke partije i negativnim posljedicama koje je odmah potom Matica osjetila u svom radu, taj je dogodjaj ipak naznačio početak otvorenog istupanja matičinih članova u borbi oko temeljnih hrvatskih nacionalnih interesa.

Objavljivanje Deklaracije je izazvalo oštru i negativnu reakciju kako konzervativnog dijela hrvatskoga partijskog rukovodstva, tako i saveznoga CK SKJ, pa i samog predsjednika Tita: >Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi<, >Važno je da se ljudi idejno razumiju, da imaju zajedničku ideju, koja će ih voditi naprijed… Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa. Tako se kod nas više ne može raditi. Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka, a u prvom redu hrvatski narod<. Timke je jugokomunistčka klika priredila nepripremljenom liberalnom krilu hrvatskog političkog rukovodstva “nepotrebne napetosti i teškoće”.

Dne 31. ožujka u Saboru je Vladimir Bakarić o Deklaraciji izjavio: >Deklaracija neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi revolucije<. Nakon novinskih naslova koji su pozivali na odgovornost, sjednica Izvršnog komiteta CK SKH i inih političkih tijela, potpisnike se Deklaracije počelo partijski sankcionirati. Vlatko Pavletić kao predsjednik Društva književnika Hrvatske je tada izbačen iz Gradskog komiteta SK. Studentski je list 4. travnja objavio odluke o kažnjavanju potpisnika Deklaracije koji su bili članovi SK. U Telegramu je 7. travnja objavljeno kako su iz SK isključeni Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović, Zvonimir Komarica, a dio inih sudionika Deklaracije dobiva posljednje opomene. Vjesnik je 20. travnja donio vijest o podnošenju pismene ostavke Miroslava Krleže na članstvo u CK SKH.

Kasnije posljedice do danas

Ali razvojni putovi kojima je bila tada pošla Hrvatska, nisu se sviđali ne samo Velesrbima i unitaristima što je i razumljivo, nego niti jugoslavenskim komunistima općenito ni konzervativnoj struji medju samim hrvatskim komunistima, jer tim je bio ugrožen režim i poredak ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Jugoslaviji. I nakon pet godina od ožujka 1967. počela je s Titinim državnim udarom protiv Hrvatske od prosinca 1971. još gorja repriza nasilja kakvo je bilo uslijedilo nakon Deklaracije, samo ovaj puta žešće, grublje i sveobuhvatnije, ne samo protiv književnika i filologa nego protiv svih inih nepodobnih. Šikaniranja, izbacivanja s posla, uhićenja, slanja na višegodišnje robije, sve je to postalo dijelom svakodnevnice i taj je put trajalo dugo godinama i nije se stišavalo kao nakon Deklaracije. Neki su “proljećari” pobjegli iz zemlje, pa je Hrvatska dobila još jednu u nizu svojih političkih diaspora.

Miko Tripalo je, doduše s vremenskim odmakom od dvadeset godina, 1992. godine ustvrdio kako je objavljivanje teksta Deklaracije bilo potpuno opravdano, jer “u onakvom sistemu… neke stvari nije bilo moguće postaviti na drugačiji način.” Zbog toga zaključuje, kako je “deklaracija, bez obzira na sve sukobe, nepravde i nesporazume, odigrala krupnu ulogu u sveukupnoj emancipaciji i očuvanju samobitnosti hrvatskog naroda”. Godine 1972. taj hrvatski književni jezik je ipak ušao u ustavne Amandmane, što je odlukom SKH na čelu sa Stipom Šuvarom pokušano promijeniti, ali nisu uspjeli.

Nakon Titina državnog udara protiv Hrvatske je po parijskoj direktivi sekretar Stipe Šuvar za niz godina praktično ukinuo Maticu Hrvatsku i zabranio njezin daljni rad, a preostao je samo Nakladni zavod Matice Hrvatske. Tek nakon jugo-razpada od 1990tih godina se Matica Hrvatska postupno obnavlja i dijelom aktivira, ali zajedno s detudjmanizaciom od početka 21. st. protuhrvatski liberali i neokomunisti opet iznova započinju njezino drugo razaranje i podobnu pasivizaciju: Uz protuhrvatske preokrete unutar same Matice, osobito glede jezika i pravopisa novije Matičino rukovodstvo već obratno ranijoj Matici, sada opet promiče i podržava u Hrvatskoj ponovno uvodjenje zloglasnoga Novosadskog Vukopisa na tragu Anića, Silića i sličnih, samo tek formalno-prikriveno pod lažnim imenom tzv. ‘Hrvatskog’ pravopisa, ali uglavnom s istim novosadskim sadržajem – većinom bez klasičnoga izvornohrvatskog jezika.

Literatura

  • Hrvatski pravopis: Lada Badurina, Ivan Marković, Krešimir Mićanović, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-150-815-5
  • Hrvatski školski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2008., ISBN 978-953-0-40026-9
  • Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2010., ISBN 978-953-0-40034-4
  • Stjepan Babić & Milan Moguš: Hrvatski pravopis usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2010. ISBN 978-953-0-40034-4
  • Vladimir Anić & Josip Silić: Pravopis hrvatskoga jezika, Novi Liber i Školska knjiga, Zagreb 2001. godine, ISBN 953-6045-17-6 (Novi Liber), – ISBN 953-0-40019-5 (Školska knjiga)
  • Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš: Hrvatski pravopis, Zagreb 1971. (pretisci: London 1972., 1984., Zagreb 1990.), 1994., 1995., 1996., 2000., 2002., 2003., 2004., 2006.
  • Vladimir Anić, Josip Silić: Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb 1986., 1987., 1990.; Pravopis hrvatskoga jezika, Zagreb 2001.
  • Milan Moguš, Značenje Deklaracije u povijesti hrvatskoga jezika, Kolo, 40. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, Broj 01-02, 2009., ISSN 1331-0992
  • Zvonko Pandžić: Metodologijski serbokroatizam. Fokus, Zagreb 24. veljače 2006.
  • Miko Tripalo, Hrvatsko proljeće, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 2001.

facebook komentari

  • peppermintt

    na sve moguće načine kroz stoljeća nas Hrvate željeli su utopiti , zatrti nam jezik, običaje, postojanje..ali nisu uspjeli..tu smo još nas ima…korak po korak idemo naprid….rič po rič naš materinski jezik se čuje i piše..ima sitnih prijepora ali i to će proći 🙂

    • HRSmoock

      A ja gledam naslov i mislim Šešelj se opet nešto vaspisao, pardon raspisao.

  • Dragi svi moji prijatelji komentatori, kada je riječ o jeziku tada trebamo svi misliti na naše drage najke kojim jezikom su se one nama obratile čim su nas ugledale, još prije nego smo u pelene bili zamotani. Naravno da su nam se obratile na našem lijepom i zvučnom hrvatskom jeziku.

    Reći ću vam nešto, još bolje, otkrit ću vam nešto.

    Poslije moje tuče pred Rapišića kućom u Bobanovoj Dragi na Petrovdan 1956. godine sa jugomilicijom, morao sam pobjeći. Došao sam u Slovenjgradac kod Dravograda. Tu sam radio u jednom građevinskom poduzeću. Bilo je tu najviše trofazni s kojima sam poslovno morao razgovarati. Prilikom slučaja ja poprimio neke prekodrinske izraze. Pošto sam odlučio bježati preko granice, skoknuo sam – neprimjetno – kući da se pozdravi s roditeljima i oprostim prije polaska preko granice. U razgovoru meni mater: Milane, kako to ti meni govoriš. Ja te ne razumim. Ja te nisam tako naučila. Moj sinko ti si sada poša po svitu i molim te nemoj zaboraviti materinski jezik.

    Tako nešto je i general DRINJANIN pisao u novini “NAPRIDAK” u članku “TIM NAM JE PUTEM POĆI, koja je izlazila u Buenos Airesu a glavni i odgovorni urednik je bio Pere Bilić Tutavac. Mislim da sam ja taj članak prošle godine stavi na naš dragi Kamenjar.com.

    Pozdrav svima iz dalekog Texasa.