Novu 2015. g proglasimo Godinom borbe za hrvatski natalitet!

0

Ne dopustimo da usahne vrelo hrvatskog života – A nas, Hrvata, svakim danom ima sve manje. Ne samo da nestajemo prirodnim odlaskom, nego problem je što nas se premalo rađa, ne uviremo. Vrelo hrvatskog života sve više sahne kao vrelo vode na jari.

Svake godine u desecima tisuća trgaju se pupoljci života još nerođene djece u utrobama naši mladih majki, koje ne žele ili nemaju uvjete za rađanje djece, odbijaju novi život. Život u Hrvatsku uvire na kapaljke, a život iz nje odlazi u mlazu.

Kamo srljaš moja i naša, ti, Lijepa naša? Zašto si krenula putem nestanka, putem beznađa…? Zar među svojim sinovima nemaš nikoga tko će kriknuti, tko će viknuti da se sve zaori – Ne dajmo svoju Zemlju, ne dajmo svome narodu izumrijeti. Kad ćemo doživjeti obrat, kad ćemo čuti krik smrti, a prestati jednom slušati krik života?  – ( Krik! I krik opet! I krik potom!  I tri puta krik Smrti pred Životom. I od jeke toga krika širila se  potom – Želja za ŽIVOTOM!)

Koliko je duša prije  rođenja, abortusom, vraćeno Bogu. A Bog je želio da nam budu naša djeca, naša braća i sestre. Bog ih je želio pogostiti životom kao najvećim misterijem. A nigdje želje za životom, za novim životom, za novom radošću, za novom ljubavlju, i umjesto našeg glasa zahvale Bogu za novi i novi život, za smijeh i radost i dječji plač  – mi mu zalupimo vratima. Ne damo tom novom životu, da uđe u ŽIVOT! Ne damo tom novom životu da uđe u našu Hrvatsku, jer njihov put prolazi kroz naša srca. A tu nema dobrodošlice. Ulaz života u naša srca postaje sve uži i uži, a time i Uvir života u našu Hrvatsku.

djeca-na-travi

Pjesma nerođene djevojčice

Kad se moja duša razigrala,

htjela doselit na zemni svijet.

Bog mi reče – Ali to nije šala

tamo nije samo radost, cvijet!

I djevojku krasnu, plahu ko srnu

da mi majka bude, nju  mi daje.

Njenim srcem moje se ogrnu,

želja za životom  kao duga sjaje.

Htjela sam imati kosicu plavu

i modre oči poput  boje mora.

Vijenac ivančica stavit na glavu

s majkom šetat šumarcima gora.

Htjela sam dječju radost, veselje,

igru, da me svud roditelji grle.

Oh, imala sam bezbrojne želje

voljet ljude – i srne kad   hrle.

Ali još se i ne rodih, prema meni

krenula kliješta da me kvače.

Tad nerođena vratih se Bogu

i nađoh ga kako  gorko plače.

(Mile Prpa)

glasbrotnja.net

facebook komentari