NULE

    0

    Predsjednik RH dr. Ivo Josipović teško i naporno radi. Neumorno. Leti po Hrvatskoj uzduž i poprijeko, susreće ljude, rješava probleme. Neprekidno.

    Sasvim slučajno, ova godina izborna je godina. Rezultat predsjednikova četveroipolgodišnjeg predsjednikovanja je, posve slučajno, beznačajan. Poput nule. Rekli bi sretnici, kako za koga.

    Dejan Jović ili Saša Perković, recimo, možda se i ne bi složili. Desetogodišnje raskošno predsjednikovanje prethodnika Stjepana Mesića, u kojemu je na početku obećao povrat opljačkanoga novca, izrekao historijsko ”pa što ako smo dužni, ta svi su dužni”, uz mnogo koju mudru riječ koju su skloni mu mediji popraćali s pompom i veseljem, uz salve smijeha i osmjeha u ozračju tih slatkih, nezaboravnih viceva, možda je i nadmašeno liderstvom Josipovićevim.

    Jer, po anketama sklonih mu medijskih eksperata on i dalje sigurno gazi, ne samo po Hrvatskoj, gdje kao da lebdi. Pobjeđuje i ostaje na Pantovčaku, već u jednom i posljednjem krugu. Na radost i dobrobit razgaljenoga mu pučanstva, odnosno podanika, glasača, odobravatelja.

    U koliko fantastičnoj toliko farsičnoj hrvatskoj svakodnevici, gdje HRT neumorno i neprekidno, nadmašuje obilno i bivši JRT odnosno RTZ, koji bi svakoga ljeta davili narod turističkom ”žetvom deviza”, a koje bi s Jadrana punile beogradske trezore ali, kao i danas, hranile i zahtjevan narod hrvatskoga uzmorja, željan pomorstva, nogometa i, kako se danas ispostavlja, beskonačnog udovoljavanja prohtjevima – pardon, standardima – sve zahtjevnijih turista, Josipovićeva sveprisutnost u svakoj otvorenoj pašteti i u svim svakodnevnim vijestima, svakoga sata pa i gotovo svakoga časa unutar ovoga, neopisivo značajnoga izbornog ljeta, figurira kao nešto neizbježno. Čak i normalno.

    Propadanje

    Mudri će Josipović na svako pitanje o svojoj kampanji odgovoriti, karakterističnim očinskim glasom, kako on samo ”radi svoj posao”. I bi tako. On leti i oblijeće, o trošku poreznih obveznika, gdje ga već dužnost zove. I narod, razgaljen te željan predsjednika zemlje koja je u protekle četiri i pol godine propala više nego ikad u povijesti. Naravno, novijoj, onoj od devedesete naovamo. I imala neku perspektivu, sve dok nisu došli Stjepan Mesić i šestoglava ”koalicija”, na čelu s velikim magom hrvatske politike Ivicom Račanom, velikanima poput Slavka Linića, i tako dalje, sve do danas.

    Novinarstvo ili meteorološka znanost, ne zna se tko je odgovorniji za ”promjenljivo” vrijeme kojim nas sa HRT-a obasipaju već godinama. Zašto bi geofizičari morali znati, da je još u SFRJ vrijeme u Hrvatskoj bilo promjenjivo, čak i kada je u srpskohrvatskoj Srbiji bilo ”promenljivo” a u srpskohrvatskoj BiH ”promjenljivo”? I u Sloveniji, Makedoniji, Crnoj Gori, učio se u školama ”srpskohrvatski”.

    Promjene vode promjenjivosti, tako se i hrvatsko promjenjivo vrijeme promijenilo u ”promjenljivo”. Unatoč primjenjivim primjenama, ili promjenjivim promjenama. Ali, i primjena jezika može biti promjenjiva! Baš kao što i jezična promjena može biti izrazito primjenjiva.

    To što s hrvatskim jezikom to ”promjenljivo” vrijeme nema nikakve veze, HRT-ovo novinarstvo nije previše briga. Od devedesete naovamo, više se ni ne odmaramo. Na HRT-u, kao i u ostalim, predsjedniku Josipoviću sklonim medijima, sada narod samo ”odmara”. Istina, ne živi se basnoslovno, čak niti ”bajoslovno”, ali se živi. I preživljava, kako tko.

    Isto tako istina, sve manje se to događa na Jadranu, gdje broj domaćih gostiju nadmašuje sve više i one najgore godine bivše, balkanoidne Jugoslavije. Strani gosti pune Hrvatsku tempom od 90%, domaći sve više bježe. Ali ne iz Hrvatske, iz nje odlaze kao i nekad, u pečalbu ili nepovrat, nego s Jadrana.

    Na krilima standarda koji, kao i nekad, radi sve kako bi udovoljavao visokim kriterijima i, naravno, ”standardima” bjelosvjetske – nije više ni važno: elitne ili masovne – zahtijevne potrošačke gomile, dok domaćemu potrošaču, zaštićenome znalcima kalibra Nevena Mimice iz EUropske prijestolnice na čelu, ostaje uživanje u ”đakonijama” rasprostrtima pred zahtijevnima zahtjevnim gostima, ”promjenljivom” vremenu, Josipovićevom rješavanju problema, te čekanju – da ljeto prođe. Čime i svaka potreba (eventualnog) odlaska na Jadran, to naše, ”hrvatsko” more, prestaje. Bingo.

    Kruha i igara

    Ali ministar turizma Lorencin je, u tren oka, shvatio kako Hrvatskoj kruha i igara treba 365 dana, koliko ih ima cigla godina. SFRJ-otovska 2 mjeseca ”žetve deviza” bila bi danas, u ovom nemirnom vremenu (su)života svih boja i opcija u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj, premalo. Baš kao što bi, svojedobno, Mesiću 5 godina žetve bilo nedovoljno. Ili danas Josipoviću. Zašto, te (više nego) očite zasluge za narod (za domovinu, Tita, itd), ne protegnuti?

    Na primjer, na maksimalan iznos dopušten tzv. demokracijom i ozakonjen pozitivnim zakonima tzv. pravne države, po nekim pravnicima pravno retardirane, u kojoj mediji ne mogu ne pratiti sveprisutno kretanje rastrčalog predsjednika, koji unakrsno leti i plovi, hrleći u zagrljaj razdraganom narodu, ohrabrenom nezaustavljivim pritokom deviza – što s Jadrana što iz EU fondova – pred kojim stoji svijetla budućnost i perspektiva još 5 godina druženja s dotičnim idejnim predvodnikom, i njegovim probranim pantovčanskim savjetništvom, prekaljenim i iskusnim poput, svojedobno slavnih, M48 pušaka.

    Radi čega? ”Stabiliziranje regije pridonosi i stabiliziranju Europe”, poručivala je ministrica vanjskih poslova Pusić. Baš kao što je SFRJ, na Jalti ostavljena ”visiti”, stabilizirala regiju i Europu. Sve do devedesetih. Danas, tim putem želi ići Tomislav Nikolić, idejni srodnik Draže Mihailovića. Vesna Pusić, zajedno s reformatorom Radimirom Čačićem, najuspješnije je stabilizirala i reformirala Hrvatsku. Ušavši u sve pore, ako bi se porama mogli nazvati, na primjer, Đuro Đaković, Imunološki zavod, Borovo, tiskara Vjesnik, ili HEP, uz koješta drugog i sličnog.

    Ljudski su potencijali u narančastom HNS-u realizirani, to je njihova najveća snaga i doprinos. Ovakvom bogatstvu Republike Hrvatske, njezinoga sadašnjeg trenutka i svakodnevice, odane promociji istospolne ljubavi i cvatu svih boja. Crveni SDP ne zaostaje za satelitskom strančicom, tu su snage kao što su recimo Snježana Gernhardt, Mirjana Rađenović, Ana Kadović, i još mnoge druge, od reda napredne i avangardne. Budućnost Hrvatske.

    Predsjednik dr. Ivo II., koji je ustvrdio kako je ”proširenje mnogo više od geografskog pojma”, zalaže se za ubrzani prijem Republike Srbije u EU, bez nekih posebnih uvjeta. Vjerojatno uračunava odračunavajući srbijansku politiku spram Rusije, koje se njegov drug Nikolić ne misli odreći, ni ”pod razno”. Zašto i bi? Nitko ga ni ne tjera ni na što, ponajmanje dr. Josipović i njegov mudri savjetnički korpus.

    Gospodarski pojas

    Isključivi gospodarski pojas na Jadranu je nešto, s druge strane, čega se hrvatska politika s lakoćom odrekla. S takvom nepodnosivom lakoćom da se ne osjeća obveza niti spomenuti ”narodu”, ili ”biraču”, svoje zataškavanje te zanemarivanje objašnjenja takve, rijetko mudre i dalekosežne odluke. Koja je posve sigurno ako ne veleizdajnička a ono neizbježno protiv hrvatskoga nacionalnog interesa.

    Jer ako je 11-og srpnja prošle godine EC (EK) predložila Hrvatskoj, kao rezultat svoje sveobuhvatne analize upravljanja pomorskim resursima, uspostaviti EEZ (IGP), uz ukupnu dobit procijenjenu na oko 133m € po godini – kao dio hipotetičke, cjelokupne mediteranske od 2.72M € što se pokazuje kao niti 5 posto ukupnoga ”pomorskoga” kolača – ispada kako bi EEZ, uz povećanje troškova (zbog kontrole) od 2.5m €, donio Hrvatskoj uvećanje dobiti za skoro 30m €; trenutna je dobit 103m €.

    Na stranu što bi ”povećani troškovi” doveli i do niza ostalih pozitivnih efekata, uz dodatna radna mjesta. Italiji bi istom računicom pripali ukupni gubitci od 105m €, pa proizlazi kako RH zapravo financira Republiku Italiju, eliminirajući dodatno zapošljavanje u objema zemljama, radi uspostave IGP-a. IGP se slobodno da proglasiti već jučer/danas/sutra, ali u Hrvatskoj, za razliku od njezinih susjeda u okruženju, koji brinu isključivo o svom nacionalnom interesu i stalno ga naglašavaju, prevladava interes, vjerojatno/stopostotno, ”stabiliziranja regije”, za što je izgleda odgovorna jedino Republika Hrvatska, a zadužena ministrica Pusić, zajedno s predsjednikom Josipovićem i ostalima na čelu te i takve politike.

    Iskoristivši priliku za druženje s biračima uz konstantnu medijsku podršku i praćenje, predsjednik Josipović se nakon Alke u Sinju otisnuo i do Prstenca u Barbanu. Tamo je, u karakterističnom stilu, blagim glasom potvrdio najavu svoje protukandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, koja se pribojava ponešto podle kampanje, poučena – vjerojatno – i dosadašnjim pisanjem i raspisivanjem vladajućoj vrhuški odanih medija o njoj. I stilom i sadržajem, vjernih sami sebi, kao i aktualnom predsjedniku.

    Atraktivan autogol

    Dok je KGK očigledno ciljala u prvom redu na klimu koju stvaraju mediji, predsjednik RH se ponio, ponovno, vrlo suptilno. Nogometnim Josipovic nogometrječnikom, zabio si je jedan atraktivan autogol. Teniskim rječnikom, naum je bio uzvratiti lopticu koju je doživio dobačenom u vlastito dvorište (s pravom), jednom finom, dobitničkom paralelom za 15-0. Zapravo, loptica je, vrlo lagano ali konkretno, završila na njegovoj strani mreže. Uz svu karakterističnu slatkorječivost i profesionalni osmjeh razliven preko lica, udarac je bio očigledno prenizak. Karakteristično ad hominem, očito proizvod hrpe savjetničkog talenta koji predsjedniku stoji na raspolaganju, a financiraju porezni obveznici, s radošću i izdašno.

    Iz njegove perspektive, ugodno je ignorirati ozračje koje stvaraju hrvatski ”neovisni” mediji uključujući pritom sve vodeće medijske kuće, da ne spominjemo ”objektivne” ankete i slične resurse kojima vladajuća vrhuška, više nego očigledno, dominira. A zna se i zašto i na koji način, to je već i brojnim vrapcima dostupno.

    U Hrvatskoj, zemlji pravno retardiranoj, čiji predsjednik kao doktor prava sa smješkom predbacuje sudcu Turudiću njegovo obraćanje javnosti, dok istodobno sam komentira i sudstvo i pravosuđe i politiku i ”pojave”, odnosno što je dobro a što nije, a sve bez vidnog ili ikakvoga rezultata, osim rezultata koje vide jedino njegovi birači i odani mu mediji, kampanja je već odavno u tijeku, ma što god predsjednik kazao. Da, on samo ”radi svoj posao”, što uključuje u prvom redu komentare, političke i ine. Na radost i dobrobit pučanstva, već dobrano ogrezlog u turizmu, odnosno savijanju šije i gmizanju po svim podovima i pozornicama Lijepe Naše.

    Radi hrpe deviza, radi gomile eura, radi sreće i veselja onih koji nam dolaze i vraćaju se, privučeni onime što su nam ostavili oni koji su sve radili baš suprotno od ovih koji su sada na vlasti. Onih koji su, pod tuđinskom čizmom, sanjali slobodnu Hrvatsku kakvu su izborili hrvatski branitelji i ostalo društvo koje, između ostaloga, voli doći i do Čavoglava, bar jednom godišnje. Tamo gdje bi neki najradije poslali avione tipa MIG, da nadlijeću. Možda i u niskom letu.

    Zaista, i previše niskih loptica kruži Hrvatskom, a svi su izgledi, bit će ih i više. Športski ili nešportski, zna se čiji je rezultat jednak nuli. Na biračima je da to shvate i prepoznaju, još za vremena. Pet godina zaista je puno, a tek petnaest? Zaista previše. Petnaest puta nula, to je i dalje nula, ali Hrvati bi zaista, osim što bi htjeli i do ”svog” Jadrana, htjeli i nešto više od okrugle nule. Ove nule koje danas dominiraju Hrvatskom, u svakom su slučaju ”negativne” nule. Pozitivnih odavno nema, te su ionako uočavane samo u avangardnom komunizmu, alias socijalizmu.

    Priviđenja se, međutim, nastavljaju. S ”rezultatima” rezerviranima za lakovjerne, i za vjerne čitatelje i slušatelje vodećih hrvatskih medija, te brojnih ”nevladinih” organizacija civilnoga društva i manjinskih skupina, koje naprosto uživaju u svojoj Hrvatskoj, po svojoj mjeri. Uz dotacije i infuzije, naprednoga Zapada i domaće avangarde. Živi se u doba velikih projekata, što više nula to bolje. Pod nulama smo.

    dr. Slaven Šuba/hkv

    facebook komentari