Pratite nas

Kolumne

Nužnost unutarnjega oslobođenja

Objavljeno

na

Budući da danas u Hrvatskoj ipak nije moguća represija takvoga intenziteta kao u komunizmu, nužno je da se građani, pa i građani vjernici, sami odluče osloboditi svih oblika unutarnjih zarobljavanja. Poznato je da još nitko nikada nikomu nije darovao slobodu, već ju je uvijek potrebno izboriti uz veću ili manju cijenu, ali uvijek u svijesti da je alternativa – ropstvo.

Križevci su u subotu 25. listopada bili domaćin prvoga u nizu znanstvenoga skupa na temu “Hrvatska književnost kršćanskoga nadahnuća – prošlost i sadašnjost” koji je na svjetlo dana iznio sažetu sliku stanja hrvatskoga naroda i hrvatske kulture ne samo u prošlosti, nego i u sadašnjosti. Skup, koji su zajedno organizirali Udruga za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić”, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Glas Koncila, iznesenim dosada nepoznatim uvidima nadmašio je sva očekivanja i aktualizirao nužnost oslobađanja iznutra i hrvatske kulture i hrvatske politike i hrvatskih građana.

Križevački znanstveni skup, na kojem je znanstvenim i stručnim radovima nastupilo 24 znanstvenika i stručnjaka, snažno je još jednom podsjetio na važni, prešućivani i namjerno zanemarivani diskontinuitet u značajnom segmentu hrvatske kulture. Naime, revolucionarna komunistička vlast od godine 1945. pokopala je, doslovno i preneseno, brojne hrvatske intelektualce katolike i njihova djela da bi oslobodila kulturni i javni prostor za svoje protagoniste i svoju ideologiju, a mlade naraštaje odgajala i obrazovala u uvjerenju da u hrvatskoj kulturi osim podobnih i toleriranih autora i njihovih djela drugih i nije bilo. Nažalost hrvatske institucije, u vrijeme kad je, nakon pada komunizma i demokratskih promjena u Hrvatskoj, vladalo oslobađajuće ozračje, uglavnom taj problem nisu ni prepoznale ni na njega adekvatno pokušale odgovoriti, a nakon 2000. godine više gotovo nisu ni bile u mogućnosti išta poduzeti jer su izravno ili neizravno kontrolu nad njima nerijetko preuzeli kadrovi kontinuiteta poratnoga razdoblja.

Na taj važni problem Glas Koncila sustavno upozorava od 2006. godine kada je u suradnji sa skupinom katoličkih intelektualaca pokrenuo važan izdavački projekt “Hrvatska katolička baština 20. stoljeća”, koji je zamišljen kao niz knjiga koje su, svaka za sebe, svojevrsni uvod u lik i djelo važnih a zanemarenih i namjerno marginaliziranih katoličkih oblikovatelja kulture. U toj biblioteci, koju kulturna, osobito medijska javnost uglavnom sustavno ignorira, do sada je predstavljeno 25 važnih autora, u pripremi je desetak novih, a plan je da ta biblioteka upozori i iz zaborava i marginalizacije izvuče stotinjak važnih hrvatskih katolika koji su svojim djelima obogatili hrvatsku kulturu na različitim područjima. Katolički tjednik Glas Koncila u službi ispravljanja nasilno nametnutoga diskontinuiteta u rubrici “Katolički oblikovatelji kulture” iz broja u broj sažeto podsjeća na kulturni doprinos katoličkih intelektualaca koji su zaboravljeni i potisnuti jer nisu pripadali vladajućem ideološko-političkom jatu.

Niz znanstvenih skupova o hrvatskoj književnosti kršćanskoga nadahnuća, koji je otvoren u Križevcima, novi je važni korak u naporu osvjetljavanja kršćanskoga, katoličkoga doprinosa ukupnoj hrvatskoj književnosti, kao i korak u osvjetljavanju načinâ pokapanja i marginalizacije toga doprinosa. Već prvi znanstveni skup na tu temu, premda je bio veoma heterogen i na svoj način tematski atomiziran, upozorio je na glavne poteškoće koje je katoličkim intelektualcima svojim nasiljem nametnuo komunistički poredak. Na skupu je vrlo razvidno posvjedočeno da je dio hrvatskih književnika nakon nastupa revolucionarne komunističke vlasti bio prisiljen nestati s javne scene bilo odlaskom u inozemstvo bilo povlačenjem u šutnju anonimnosti, odnosno tiho umiranje u siromaštvu. Neki od onih koji su izabrali emigraciju ostvarili su zapanjujuće doprinose u europskim razmjerima poput Luke Brajnovića u Španjolskoj, a neki su tragično skončali poput iznimnoga pjesnika Viktora Vide u Argentini. Neki od onih koji su bili prisiljeni na povlačenje u anonimnost nastavili su stvarati, ali nisu mogli objavljivati, a neki su bili prisiljeni uzdržavati se fizičkim, manualnim radom premda su bili visoki intelektualci. Moguće je samo nagađati koliko bi jedni i drugi dali veći kulturni doprinos da nisu bili nasilno ograničeni.

Na križevačkom skupu otvoreno je progovoreno i o zabranjivanju ranije objavljenih knjiga kršćanske tematike, i to izravnom policijskom represijom, ali i nametnutom autocenzurom zbog koje su i sami neki knjižničari u crni fond skrivali takve knjige i tako onemogućavali da bi ih itko mogao čitati. Taj primjer autocenzure zorno pokazuje kako su brojni prosječni hrvatski građani u komunizmu bili smišljeno zastrašeni i postali iznutra zarobljeni do te mjere da se mnogi te zarobljenosti nisu oslobodili ni danas, gotovo 25 godina od formalnoga pada komunizma. Naime, i danas su knjige kršćanske tematike u mnogim knjižnicama često marginalizirane: dok se pojedini, podobni, naslovi kupuju za knjižnice i po 15 primjeraka, knjige kršćanske tematike nabavljaju se jedva jedna ili nijedna. Ne bi li npr. knjige iz niza “Hrvatska katolička baština 20. stoljeća” trebale biti u svakoj javnoj knjižnici u Hrvatskoj? Nije li i danas, posebice za sadašnje vlasti, na djelu vrlo slična autocenzura?

Mnogo je vremena prošlo nakon formalnoga pada komunizma, a tek se sada otvaraju ta važna pitanja – i to u punoj svijesti da ne treba gajiti iluzije da će samo otvaranje pitanja išta promijeniti. Budući da danas u Hrvatskoj ipak nije moguća represija takvoga intenziteta kao u komunizmu, nužno je da se građani, pa i građani vjernici, sami odluče osloboditi svih oblika unutarnjih zarobljavanja. Poznato je da još nitko nikada nikomu nije darovao slobodu, već ju je uvijek potrebno izboriti uz veću ili manju cijenu, ali uvijek u svijesti da je isključivo ropstvo alternativa slobodi. Unutarnje oslobođenje pojedinaca preduvjet je oslobođenja kulture, gospodarstva, politike i cjelokupnoga života u Hrvatskoj.

Ivan Miklenić / Glas Koncila

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati