O čemu je pisao Stjepan Đureković?

5

Njemačka a ni hrvatska  javnost ne zna previše što je Stjepan Đureković opisivao u svojih pet knjiga, osjećam potrebu da čitateljima ukratko predočim dvije knjige koje upravo čitam , to su :  „Ja, Josip Broz-Tito“ i  „Slom ideala „

Je li sadržaj tih i drugih knjiga povod za tako okrutno umorstvo ili su to neki drugi motivi ? Te su knjige i te kako smetale jugoslavenskom režimu. Čitatelj Tita i njegove suradnike doživljava u knjizi u raznim situacijama, povijesnim odlukama, ljubavnim vezama. O UDBI se u knjizi puno govori. U Jugoslaviji autori su smjeli svašta pisati, ali nisu smjeli dirati u život, rad i način razmišljanja vodećih jugoslavenskih komunista. Đureković u predgovoru za prvu knjigu o Titu jasno naznačuje motive koji su ga nagnali da piše romane o Titovoj vlasti. Godinama se odlučivao staviti na papir svoja znanja i opažanja, ali se dvoumio zbog straha da ga ne uhite, osude na zatvor ili ubiju po kratkom postupku. Na kraju je ipak zaključio da mu je moralna i rodoljubna dužnost svoje sunarodnjake i cijelu svjetsku javnost upoznati s pravim licem jugoslavenskog komunizma. U tom romanu svi događaji i ličnosti su stvarni, radnja traje 42 godine. Događaji su opisani kronološkim redom. Da bi objavio tu knjigu „morao sam napustiti Jugoslaviju „ piše autor te zaključuje :“Pitanje je da li ću i na Zapadu moći biti siguran za svoj život, jer će me tajna policija Jugoslavije i ovdje progoniti „

Odmah po dolasku na Zapad uključio se u politički rad emigracije i to ga je odnijelo u smrt. Isticao je potrebu osnivanja ilegalne radio-postaje. Svojim knjigama postao je politički kroničar svih najvažnijih događaja u Hrvatskoj i Jugoslaviji od Drugog svjetskog rata do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Njegove su knjige bile pozdravljene u emigraciji. No bilo je i kritika. Tako su poznavatelji književnosti sugerirali da Đureković nije pravi autor tih knjiga, nego drugi ljudi iz kulture ili političke i gospodarske nomenklature. Kažu da je S.Đureković bio poglavito menadžer INA-e dakle ekonomist, pa je pitanje bi li takav čovjek mogao skupiti toliko materijala za književnu obradu stvarnih događaja. Nije jasno zašto to ne bi bilo moguće.U svom ekonomskom životu puno je toga vidio i doživio, pa zašto ne bi bilo moguće da svoja iskustva pisanom formom prenese drugima koji iste doživljaje i osjećaje nisu u stanju napisati razumljivim jezikom. Ponovimo bio je politički kroničar i reporter. Bilo bi dobro da je takvih bilo više. Uz bezbroj likova i povijesnih konstelacija kroz gotovo pola stoljeća autor se fiktivno udubljuje i u Titova razmišljanja i njegov sjećanja na partizansku borbu. Tito se u takvim razmišljanjima superiorno smije Nijemcima, Talijanima, ustašama i četnicima koji su narod tjerali u ruke partizana:

 „Hvala vam na svemu Hitleru, Musoliniju,  Paveliću i Draži Mihajloviću „ fantazira Tito vozeći se plavim vlakom od Beograda ravnom Slavonijom prema Novskoj te nastavlja mislima : „Jedino što ni vas ni sebe ne mogu pohvaliti je ono što je u našoj borbi za vlast poubijano, poklano, strijeljano, poginulo je pomrlo od gladi milijunsedamstotina tisuća Jugoslavena. Nikada nismo objavili koliko od toga otpada na pojedine nacije kako ne bi došlo do novih uzbuđenja. Općenito se misli da su najviše mrtvih imali Srbi, ali to nije istina. Najviše mrtvih su imali Hrvati, iako su Srbi najbrojnija nacija. A Hrvati čine i osamdeset posto onih koji su pred mojom vojskom izbjegli u emigraciju i sada se kojegdje potucaju po svijetu. Ali, tako im i budi kada su tako žestoki antikomunisti. Jedino, nikada se ne smije doznati da su 850.000 Jugoslavena poklali i pobili partizani „

U knjizi nailazimo na niz takvih fiktivnih opisa i razmišljanja, a i tezu da je Vladimir Bakarić inicirao uništenje Hrvatskog proljeća, a ne Tito. Odajući veliko priznanje Đurekoviću, Ante Ciliga kritizira njegovu tezu o razbijanju Hrvatskog proljeća od strane Bakarića. Ciliga u pismu uredništvu Hrvatske Domovine (časopis koji je izlazio u Hamburgu ) kaže: „ Đureković je očito ostao uvijek opsjednut birokratskim kultom svoje visoke birokratske sredine prema Titu, da nam još uvijek podnosi kao istinu onaj stari Titov trik : da svoja negativna djela on nije činio po svojoj želji i odluci, nego pod utjecajem i pritiskom jednih ili drugih ljudi iz svoje okoline „ Ante Ciliga vjerojatno nije pročitao cijelu knjigu kad je došao do takvog zaključka. Da je Đureković bio opsjednut birokratskim kultom jugoslavenske komunističke elite, on bi sigurno ostao u njezinoj sredini i ne bi išao u hrvatsku emigraciju. No kako bilo da bilo, Bakarić je i u knjizi  „ Slom ideala „ opisan u negativnom svjetlu. Opisan je i kao glavni krivac za propast hrvatske poljoprivrede.

Knjiga „Slom ideala“ djelomice je zanimljivija nego roman u kojem je glavni lik Tito. To je posljednja knjiga iz reda pet romana koji su napisani u Domovini. Knjiga je napisana 1976. To je bilo u vrijeme visokih Titovih  dometa u zapadnom svijetu. U inozemstvu je od kraja drugog svjetskog rata do kraja sedamdesetih i početka devedesetih godina ubijeno preko 60 emigranata, većinom Hrvata. Njemačka je pokušala zaustaviti ubijanje na njemačkom području ali očito bez uspjeha –kako je to nedavno istaknuo i dnevnik Suddeutsche Zeitung. Danas se polazi od toga da je sam Tito naređivao ta ubojstva u Njemačkoj. Unatoč tome Tita su kao čelnika pokreta nesvrstanih svugdje primali i častili s velikom pažnjom. Tako mu je njemački predsjednik Gustav Heinemann godine 1974. Dodijelio najviše njemačko odlikovanje za zasluge. Dok su se u emigraciji i u Jugoslaviji te Hrvatskoj događale nesmiljene i krvave stvari, Đureković razmišlja da na neki način treba opisati ljude, život i događaje u komunističkoj Jugoslaviji za domaće i svjetsko općinstvo. Zaključuje da treba opisati Titove najbliže suradnike te i vlastodršce niže hijerarhije, jer su dio nove klase. To su obično oportunisti koji jedno pričaju radnom narodu a sa svojim najbližim prijateljima u koje imaju povjerenja ali ih neće izdati govore nešto posve drugo. To su ljudi koji prema javnosti nastupaju kao veliki komunisti i borci za radnička prava,a  u duši su izgubili sve ideale, spoznavši kako funkcionira najviša elita uz Tita i sam Tito. Svi se plaše jedan drugog, niži višeg, Titovi suradnici Tita. Oni koji misle iskreno kao neki Hrvati koji bi htjeli spasiti hrvatsku ekonomiju i poljoprivredu, moraju se skrivati. Ne smiju se otkrivati da ne bi bili prozivani kao nacionalisti i ustaše. Likovi romana „Slom ideala“ uglavnom su Srbi. Đureković opisuje kako se u Beogradu kuje ukupna politika Jugoslavije. Roman ostavlja poruku zašto Srbi hoće zadržati Hrvatsku kao svoju koloniju. Oni svoje proizvode prodaju hrvatskoj a hrvatske proizvođače ometaju da svoje proizvode plasiraju u Srbiji. Autor srpske  političare i ekonomiste opisuje radi toga da ih Hrvati bolje upoznaju. U tom romanu ima izvanrednih opisa srpskih miljea, ponašanja političara i njihovih žena, intriga, zavisti, antihrvatskih razmišljanja i poteza. Knjiga se čita s najvećim zanimanjem.

 Brojni njezini dijelovi aktualni su za današnje vrijeme novih oportunista i beskičmenjaka.

Đureković je još napisao romane: „crveni menager“,  „Komunizam-velika prevara“ i „Diktatura na leđima radnika.“

Danas kad se u svim europskim državama u kojima je vladao komunizam i izopačeni socijalizam proučava i žigoše uništavanje ljudi koji su drugačije mislili, valjalo bi Đurekoviću posthumno odati veliko priznanje kao autoru i kao domoljubu. Takvih autora ima puno u Rusiji, Bjelorusiji, Poljskoj, Češkoj. Svi su oni priznati a neki i prevedeni na strane jezike.

 Bilo bi vrijeme da se napokon i u Hrvatskoj priznaju takvi autori

Stjepan Šulek, HS

Kucibaba/kamenjar.info

facebook komentari

  • – A šta pišeš – upita Miloš znatiželjno.
    Pišem kako bi trebalo organizirati Jugolsaviju poslije Titove smrti, ili u slučaju da ga netko svrgne.
    – I što predlažeš?
    – Vrlo jednostavno: sve Srbe moramo pozvati na okup i uzeti svu vlast u svoje ruke. A ako se Hrvati protiv toga budu baš previše bunili, prisilno ćemo ih ocijepiti sa granicama koje smo im dali 1939. pod Banovinom…

    Eto takovi su Srbi u jugoslavneskom odjelu mislili o Hrvatima. Mislili su tako prije, misle tako danas dok nam čirilicu stavljaju po Hrvatskoj i kradu naše Hrvate učenjake svijestkog glasa, tako će oni misliti i sutra i mislit će tako sve dok ne pukne zora, ups, mislio sam reći dok se ne povrati: ljuta trava na ljutu ranu!

    Izvor: Slom Ideala st.359.

    • peppermintt

      ne samo da su mislili nego i provodili silom, zato im se obilo od glavu
      ne može nikakva sila do vijeka

  • – A šta pišeš – upita Miloš znatiželjno.
    Pišem kako bi trebalo organizirati Jugolsaviju poslije Titove smrti, ili u slučaju da ga netko svrgne.
    – I što predlažeš?
    – Vrlo jednostavno: sve Srbe moramo pozvati na okup i uzeti svu vlast u svoje ruke. A ako se Hrvati protiv toga budu baš previše bunili, prisilno ćemo ih ocijepiti sa granicama koje smo im dali 1939. pod Banovinom…

    Eto takovi su Srbi u jugoslavneskom odjelu mislili o Hrvatima. Mislili su tako prije, misle tako danas dok nam čirilicu stavljaju po Hrvatskoj i kradu naše Hrvate učenjake svijestkog glasa, tako će oni misliti i sutra i mislit će tako sve dok ne pukne zora, ups, mislio sam reći dok se ne povrati: ljuta trava na ljutu ranu!

    Izvor: Slom Ideala st.359.

    • peppermintt

      ne samo da su mislili nego i provodili silom, zato im se obilo od glavu
      ne može nikakva sila do vijeka