Pratite nas

Kolumne

O izbornom zakonu, glupanima i banditima

Objavljeno

na

Pravi problem čovječanstva stoga nikad nije bilo zlo nego glupost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Protiv nje se nemoguće boriti, nemoguće ju je raskrinkati, iz jednostavnog razloga što glupost (baš kao i glupan) nije svjesna sebe.

Nesretno stradali u nacističkom ludilu njemački teolog Dietrich Bonhoeffer počesto se u svojim spisima i razmišljanjima vraćao na fenomen ljudske gluposti. Govoreći o njoj rado je upozoravao čitatelje i prijatelje u pismima iz sužanjstva da se zla uopće ne treba bojati, jer njega je lako raskrinkati, protiv njega prosvjedovati i kad-tad mu doskočiti. Zlo nas, kaže, ne treba brinuti i stoga jer u sebi nosi klicu vlastitog raspadanja, pa čak ako ga i ne pobijedimo mi, uništit će se samo od sebe. Pravi problem čovječanstva stoga nikad nije bilo zlo nego glupost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Protiv nje se nemoguće boriti, nemoguće ju je raskrinkati, iz jednostavnog razloga što glupost (baš kao i glupan) nije svjesna sebe. I da je raskrinkate, prokažete, da se obrušite na nju ona uopće ne bi shvatila da se radi o njoj, i nakon sukoba činila bi se žrtvom ili neshvaćenom vrijednošću i nastavila nezaustavljivo istom logikom. Sve dok vas totalno ne izludi i natjera da je pustite da caruje, a vi kupite štapove za pecanje i svaki slobodan trenutak koristite za bijeg od njene svemoći i poput paranoika izbjegavate ljude i mjesta gdje slutite da si je savila gnijezdo. Glupost je neuništiva i nepobjediva, a život nije tako često tegoban i tmuran zbog ljudskog zla, nego zbog ljudske gluposti.

Nadalje, upozorava Bonhoeffer, u zabludi ste ako mislite da se kod glupana radi o poremećaju intelekta, naprotiv, radi se o poremećaju karaktera. Glupani obitavaju na svim razinama, od akademski obrazovanih građana do priprostih radnika s nekoliko razreda škole. Baš kao što je glupost svemoćna u povijesnom smislu, tako je i s njenom socijalnom rasprostranjenošću. I što je čovjek obrazovaniji, ili na višoj društvenoj funkciji (političar), time je njegova glupost učinkovitija. Ako pak glupan ima novaca, glupost poprima, k tome, dimenziju prodornosti i poželjnosti. U svakom slučaju, poremećaj karaktera koji od čovjeka stvara glupana sastoji se u sljedećem: glupan stalno sve i svakog dovodi u pitanje osim, dakako, sebe. Zato se glupani tako rijetko novače iz redova ljudi sklonih osamljenosti i (samo)kritičkoj misli, te mučnom studiju knjiga, fenomena i činjenica. Glupani pripadaju kategoriji društveno teatralnih tipova kod kojih volja za važenjem prethodi svakom ozbiljnom studiju ili uvidu i s njima povezanim argumentima. Uvjeravati glupana u bilo što znači sebe praviti budalom, jer on i tako bolje razumije probleme Vaše profesije i Vašeg života od Vas samih. Uvjeravam Vas, dragi čitatelju, da je Bog glupan svijet bi izgledao puno bolje! Jer, to sam čuo od jednog glupana, da je i sam Svevišnji u većini stvari pogriješio! Vjerujte, glupan nije zloban, često puta radi se o dobričinama, no on jednostavno sve to razumije i zna. Zlo je, rekosmo, nešto puno jednostavnije za suočavanje…

Kao što postoji glupost kao općeljudski fenomen, postoji tako i glupost u Hrvata, jer Hrvatska je punopravni član zajednice naroda koje je jedan član, Einstein, izrekao onu glasovitu kako su dvije stvari beskonačne – svemir i ljudska glupost – premda za prvo nije siguran.

Ovaj tekst nastao je nakon neformalnog druženja s mojim studentima na Kulturologiji u Osijeku koji su me pitali što će biti s referendumom U ime obitelji naslovljenim “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Studentima, raznih političkih i svjetonazorskih uvjerenja, nije bilo jasno nijedno razumno objašnjenje zašto se referendum ne bi održao, ne samo s obzirom na broj prikupljenih potpisa, već i po koristi za politički život u Hrvatskoj, pa nisu Skandinavci glupi zato što sličan izborni model primjenjuju već dugo vremena. Moj odgovor je bio da ovdje ništa nema veze sa razumom, da se radi o gluposti, osim što je bjelodano da se političari, i lijevi i desni, plaše svoga naroda, što u konačnici nije dobro za njih. Kako inače razumno shvatiti činjenicu da smo referendum o ulasku u EU radili po jednim, referendum o braku pod drugim, a neki opet po sasvim trećim pravilima. Koliko gluposti i kontradikcija o jednom te istom.

Posegnuo sam stoga za tekstom o gluposti prof. Cipolle s Berkeleya. On navodi pet društveno–političkih činjenica vezanih za socijalno carstvo gluposti:
1. Glupani štete društvu;
2. Glupani na vlasti čine najveću štetu društvu;
3. Demokratski glupani koriste izbore kako sačuvali visok postotak glupana na vlasti;
4. Razumni ljudi su ranjivi na glupane jer su uglavnom iznenađeni njihovim glupim argumentima i napadima, pa niti ne mogu uz pomoć razuma organizirati obranu od napada jer sam napad nema nikakvu racionalnu strukturu.

Profesor Cipolla potom razvija teoriju koja kaže kako je glupan opasniji od bandita i to argumentira analizom četiri tipa osobnosti:
Nesretnik: To je osoba koja svojim djelovanjem čini štetu samome sebi, no stvara prilike nekome drugome
Inteligentan: To je onaj koji svojim djelovanjem radi sebi u korist, ali nastoji da od toga i drugi okoriste, ili im stvara priliku i daje primjer
Bandit: To je osoba koja također radi sebi u korist, ali na štetu drugih, ne isključujući ni dovođenje u fizičku opasnost
Glupan: To je osoba koja svojim djelovanjem čini štetu drugoj osobi ili grupama, a da pri tome ni sam nema nikakve koristi od toga. Iz toga postaje jasno da su glupani opasniji za društvo od bandita.

Sva ova priča oko (ne)uspjelog referenduma “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom” podsjeća na rapsodiju gluposti od strane mnoštva opstruktora, ponajviše među dvije najveće političke stranke. Naime, ako referendum i ne uspije, oni će nastaviti po starom, što znači da će nanijeti štetu sebi (komična epizoda između Peđe Grbina i Šeksa to već jest) jer ovako dalje ne ide, država je na koljenima, a oni će stalnom produkcijom sebi sličnih u vlasti uništiti vlastiti narod i državu i sami biti gubitnici, a povijest će ih pamtiti kao svenarodne štetočine. Njihova opstrukcija je iracionalna, glupa, a protiv gluposti ne možete. Ovakvim izbornim sustavom oni i sebe i sve nas vuku u propast, dočim će banditi, lopovi među njima koji su skrili pare biti jedini “pobjednici” kada država bankrotira, propadne, jer potiče nekompetentne osobe, vojnike partije, mediokritete, pa treće pravilo prof. Cipolle koje kako demokratski glupani koriste izbore kako sačuvali visok postotak glupana na vlasti, savršeno stoji. Zato s profesorom Cipollom opet ponavljam: Glupani su opasniji od bandita.

Svojstvo je gluposti, prema Bonhoefferu, da nije svjesna sebe, i zato se ne može dovesti u pitanje. Glupost je autistična.

U masi medijskih prepucavanja koje razne opcije glupana svakodnevno izmjenjuju (sve imaju svoje brojne pristaše među “običnim” građanima, koje tu i tamo okupe na javne skupove da bi i objasnili grijehe onih drugih, te na koga usmjeriti bijes zbog vlastitog niskog standarda življenja), postavlja se pitanje što da rade oni koje ne zanima nijedna od spomenutih alternativa gluposti koja vlada Hrvatskom. U ovom trenutku puno biste učinili samom činjenicom da se ne date zaglupiti niti uvući u bilo koji od čopora, čuvajući svoju slobodu za ono što se obično naziva građansko društvo (koje se lagano pomalja) kojem je temelj autonomni individuum, a ne ideološki čopori koji stalno produciraju sebi slične, u kojem društvo služi čovjeku, a ne čovjek ideologiji, od koje profitira samo manjina, ponajviše banditi, a ostali su marionete ili glasački stroj. Utopija? Ne znam, no nadam se i vjerujem. I ako vas svi ovi sterilni sukobi ljudske gluposti ne bace u očaj, sjetite se Muje iz vica koji je na pitanje želi li biti lijep ili glup odgovorio ovo drugo jer, kaže Mujo, ljepota je prolazna. Naime, humor je za sada jedini kadar parirati svemoći gluposti, jer je konstruktivno ignorira. Humor je znak mudrosti i slutnja nečeg drugačijeg te svjedoči da nas glupost više ne može zavesti… Nasmijte se, ma koliko Vam to glupo izgledalo… i sjetite se svih onih koji Vas već deset godina “spašavaju” svojim programima, deklaracijama i raznim skupovima. Umjesto da učine nešto sasvim banalno: promjene pravila izborne igre koja su pogodna samo za glupane i bandite.

Ivica Šola/laudato.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati