Pratite nas

Komentar

O predizbornoj kampanji: Pešorda, Vidmarović, Jović, Kovačević, Popović

Objavljeno

na

Predsjednički izbori i kampanja

Predsjednicki izboriNa samo tri tjedna do predsjedničkih izbora, prateći hrvatske medije, mogao se steći dojam kako se 28. prosinca bira predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, a ne predsjednik Republike. Naime, teme vezane za odnose unutar hrvatskoga nogometa dva su tjedna potpuno dominirale onima koje bi trebale biti u središtu pozornosti hrvatske javnosti pred predsjedničke izbore, primjerice, kakav je stav kandidata prema ekonomskoj krizi, međunarodnim odnosima, sigurnosti, obrani, zdravstvu, kulturi, školstvu, znanosti, nezaposlenosti, demografskoj slici, iseljavanju mladih i obrazovanih…

Predaja potpisa potpore četirima kandidaturama donekle je promijenila takvo postupanje medija koji su počeli nešto više pozornosti davati predsjedničkim izborima. No, čitav odnos medija prema predsjedničkoj kampanji nameće pitanje ne radi li se o još jednom sustavnom pokušaju primitiviziranja i marginaliziranja tema od nacionalnog interesa, kako bi se pomoglo kandidatu koji o strateškim političkim pitanjima nema zapravo što za reći. Ovu problematiku za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Damir Pešorda, Đuro Vidmarović, Josip Jović, Mate Kovačević i Vide Popović.

Damir Pešorda: Nadam se da će narod na ovim izborima znati izabrati

Čini mi se da bi tzv. mainstream mediji doista radije da se bira predsjednik HNS-a nego predsjednik države. Njima očito odgovara aktualni predsjednik i ne bi ga mijenjali, stoga mute vodu, pronalaze krizu tamo gdje nema i ne vide je tamo gdje je ima. No to ne znači da nisu do kraja u funkciji predstojećih izbora. Skretanje pozornosti javnosti na efemerne teme ili nepostojeće probleme samo je jedan od načina na koji se odrađuje kampanja za aktualnog predsjednika. Naime, on tijekom svog mandata ništa korisno nije učinio za Hrvatsku, pa se namjerno otvaraju irelevantna pitanja koja će on komentirati i tako, nadaju se oni koji ga zagovaraju, ostaviti dojam da nešto radi.

Istini za volju, Josipović je ponešto i učinio za svoga mandata: povećao je ured i troškove predsjedničkog ureda, lijepo se družio s Tadićem dok je trajalo, lansirao Matića iz svoga ureda na mjesto ministra hrvatskih branitelja, reafirmirao zenitizam u hrvatskoj povijesti kulture, svirao Dodiku itd. Ali iz nekog razloga mediji ne vole govoriti o tim njegovim postignućima.

Što se tiče važnih pitanja za hrvatsku sadašnjost i budućnost, mediji ih ne postavljaju u kontekstu predsjedničke kampanje valjda zato što ih ni inače ne postavljaju. Dok su država, društvo i gospodarstvo propadali, mediji su usiljeno forsirale teme kao što su parade duginih boja, istospolni brakovi, ideološke raspre iz Drugog svjetskog rata, ekologija po mjeri Mirele Holy itd. Tako da ponekada izgleda tako kao da političari, mediji i razne udruge zdušno rade na rastakanju ovog društva, a ne na njegovu jačanju. Iako sam osobno vrlo skeptičan glede velikog projekta političkog ujedinjavanja Europe, europski okvir za sada sprječava radikalnije skupine pristaša jugoslavenske ideologije da otvoreno neprijateljski nastupe prema Hrvatskoj. I, naravno, narod, koji u velikoj većini nije na njihovoj strani. A u taj se narod najviše i uzdam. Unatoč svim medijskim manipulacijama, nadam se da će narod na ovim izborima znati izabrati. No još je važnije da ljudi znaju koga neće izabrati. Nadam se da znaju.

Đuro Vidmarović: Stanje je užasno

U Vašem pitanju nalazi se najveći dio odgovora: da riječ je o „još jednom medijskom sustavnom primitiviziranju i marginaliziranju tema od nacionalnog interesa, kako bi se pomoglo kandidatu koji o pitanjima nema zapravo što za reći”. Promičbeni štab aktualnog predsjednika ima na raspolaganju, kao i na prošlim izborima, 90 posto mas-medijskog prostora koji koristi u svoju korist koliko je god više moguće. Nisu daleko od istine oni koji smatraju kako je sjedište ovog štaba na Prisavlju. Konačno, zar itko racionalan može očekivati od bivšeg predsjednika Komunističke omladine Jugoslavije, odnosno prvog Titovog omladinca da neće iskoristiti svoj ogroman utjecaj kako bi pomogao Titovom gardistu? Oni su kao prst i nokat, sljubljeni istom ideologijom, istom sudbinom, istom jugofilskom groznicom. Oboje znadu da će nakon gubitka izbora sići s povijesne pozornice, prvi kao gnjusna figura čije se ime u pristojnom društvu neće spominjati, a drugi kao veleizdajnik.

U njihovom su štabu iskusni tehnolozi vlasti, propagandisti i manipulatori, udbaši i udbaški sinovi, anacionalna klatež koja želi pobjedu zbog vlasti i ogromnih novčanih sredstava koja im ta vlast osigurava. Zar netko smije sumnjati u nastojanja Radmana, Mirjane Rakić, Frljićeve priležnice, Latina, Šprajca, Merlićevih, i ostalih jovan-baba i dur-baba koji rukovode nacionalnom Televizijom? Tu je Zrinka Mojzeš, Budimir Lončar, Pilsel, Hudoletnjak, Konte od Kible, Pavičić, Jergović, „debeli i mršavi”, a tu je i snažan autoritet Saše Perkovića. Da ne nabrajam tu regionsku (novo-jugoslavensku) , kako Srbi kažu, bulumentu. Ili „vučji čopor”, kako piše admiral Domazet – Lošo. A nemojmo zaboraviti, kako su stvorili ogranke koji glume desnicu, s ciljem da razbiju državotvorni dio biračkog tijela.

Na žalost, mnogi od državotvornih političkih čelnika ne shvaćaju manipulativni snagu televizije, radija i novina. Podsjećam na susjednu nam Mađarsku u kojoj nije moglo doći do demokratskih promjena sve dok se velikim demonstracijama nije sredila situacija na nacionalnoj Televiziji. Primjer snage navedenog titoističkog štaba je sotonski dobro izvršena manipulacija s nogometnim navijačima slavnog kluba „Hajduk” iz Splita. Raskolili su hrvatski sjever i jug. Na žalost, ljudi u vodstvu HNS-a nisu politički obrazovani, ne shvaćaju kako nogomet nije više samo sport, već je daleko više pitanje biznisa, psihologije, a najviše je dio političkih manipulacija. Šuker je bio genijalan igrač, ali njegovo politološko, psihološko, sociološko, obavještajno i diplomatsko obrazovanje ne zaslužuje prolaznu ocjenu.

Mamić je dobar menadžer i voli ovu zemlju, ali, također, ništa ne shvaća iz sfere politike i diplomacije. On je kao slon u staklarskoj radnji. Živci mu nisu saveznik. Neću zaboraviti sliku kada se u zračnoj luci, emocionalno uzrujan do usijanja, skidao u gaće kako bi nešto pokazao, dokazao i objasnio. Naravno, štab predsjednika Josipović sve to dobro prati i ima psihogram svakog od ljudi iz vodstva HNS-a, kao i vodećih klubova, a ima i dobrog stručnjaka za sociologiju i psihologiju sportskih navijača. Pratite malo zbivanja. U tu se igru uključuju i dio stručnjaka za političke diverzije. Zar mislite da je (luđačko) uskraćivanje dinamovog „blagajnika” prodaje ulaznica navijačima Hajduka, a koji nisu bili na listi kažnjenih zabranom ulaska, bilo slučajno, ili hir glupe osobe na „šalteru”? Taj moment je bio okidač za sve ostalo: prekid utakmice, demonstracije u Splitu – postao je gruda snijega koja se bacila niz brdo. Slijedilo je povezivanje HNS-a s HDZ-om i scenarij je odrađen. Josipović je zabio gol čije će se posljedice osjećati godinama.

Titoistički mas-mediji su prema dobivenim naređenjima počeli odrađivati svoj dio scenarija: maksimalno tresti naciju nogometnim sukobima, kako bi se diskusije o ekonomskim, demografskim, političkim, socijalnim i inim temama stavile pod tepih. Te su teme na kojima Josipović pada jer je i slijepcu vidljivo kako je zemlja pred bankrotom, pred gubitkom međunarodnog autoriteta, a time i nacionalnog suvereniteta i sasvim je razumljivo kako nerado pristaje, ili uopće to ne želi, o tim temama govoriti. Štab je učinio nešto što nadilazi i najružnije scenarije predizborne kampanje: ono što nisu uspjeli četnici, sučelio je Dalmaciju i sjevernu Hrvatsku. E, sad, ako to izborni štabovi drugih kandidata ne razumiju, ako ne znaju kako reagirati u toj situaciji, što govoriti i što činiti da se šteta popravi, što možemo učiniti mi, obični promatrači? Da budem neskroman, sudjelovao sam 1992. u predizbornom štabu pokojnog predsjednika Tuđmana, držao niz govora na njegovim predizbornim skupovima i znadem kako se radilo.

Ako ljudi iz predizbornih štabova oporbenih kandidata ne gledaju unaprijed, ne čine dva koraka unaprijed kako bi predvidjeli, preduhitrili i spriječili sve moguće makinacije na štetu svojih čelnika, u okviru onoga što je moguće, tada im uspjeh nije osiguran. Osim nogometa, vladajući se koriste i represivnim aparatom. U Splitu su uhićeni mladići koji su lijepili plakate na kojima su se suprotstavljali političkom programu Ive Josipovića. U Zagrebu na Cvjetnom trgu fizički je napadnuta i teško ozlijeđena starija dama – aktivistica kršćanske orijentacije zbog toga što se suprotstavila orgijanju protukršćanskih udruga.

U Zadru je najavljeno hapšenje popularnog gradonačelnika i visokog dužnosnika HDZ-a pod optužbom za financijsku zloporabu, a to u sadašnje vrijeme siromaštva ima veliki odjek kod ljudi koji žive na ivici gladi. Čuju se prijetnje uhićenjem i zabranom rada, upućene cijelom vodstvu najjače oporbene stranke HDZ-a, koju se javno naziva rječnikom zloglasne Karle del Ponte, zločinačkom organizacijom. Poslušajte riječi Radmanovog službenika – radio-spikera koji sjedi na posadi potpredsjednika Sabora.

Uhićen je izuzetno popularan i uspješan zagrebački gradonačelnik koji se kanio kandidirati, s dobrim šansama da uspije dobiti veći dio lijevog biračkog tijela. Konačno, veliki izvanstranački moralni autoritet, dr. Željka Markić, pozvana je na tzv. policijski obavijesni razgovor, što znači kako može očekivati podizanje optužbe. Naravno, ako se ne „popravi”. Tko može garantirati da idućih dana neće biti uhićena Kolinda Grabar Kitarović, ili da neće, bar, biti pozvana na obavijesni razgovor u policiju, dok će u isto vrijeme režimski tisak „iz dobro obaviještenih izvora” objaviti priču o njezinim financijskim malverzacijama iz vremena kada je bila Ministrica vanjskih poslova?

Naći će se i svjedoci koji će za novac, ili napredovanje u karijeri, kazati sve što se od njih bude tražilo. Hipotetički kazano, to što će se ove priče pokazati kao neistinite za kandidatkinju Grabar Kitarović neće imati značenja, jer se u javnost pustila dezinformacija koju je vrlo teško neutralizirati. Netko je rekao kako je dezinformacija slična vreći punoj perja koja se otvori i perje izleti, a demanti su pokušaj da se to perje vrati u vreću. Istine radi, treba kazati kako su dva državotvorna kandidata s jakom retorikom, previše za naše pro-hrvatsko biračko tijelo. Osim toga kandidat Kujundžić je počeo difamirati kandidatkinju HDZ-a, a bivši kandidat HDZ-a, A. Hebrang, opet, njega. U isto vrijeme Josipović nema protukandidata koji bi računao na njegovo filo-jugoslavensko stado. (Bandić je neutraliziran). Slično je bilo i na posljednjim izborima. Tome dodajmo i ljude u Državnoj izbornoj komisiji koji su, kako reče jedan predsjednički kandidat, svojom zloporabom promijenili volju izbornog tijela, a moći će to i sada. Tko će ih spriječiti i kako?

Sada nam se uzdati u prosudbu našeg naroda, u količinu njegovog strpljenja, u mudru i patriotsku odluku da usprkos tome što su mu se političari zgadili, izađe na izbore. Ljudima treba neprestano ponavljati kako i onaj tko ne izađe na izbore – glasa, jer se njego glas automatski pribraja pobjednicima, bez obzira što nije koristio glasački listić. Istinski politički stav može se iskazati jedino na biračkome mjestu, pored izborne kutije, kada možeš glasovati za koga želiš, staviti u žaru prazan listić, ili prije toga na njega napisati nešto ružno.

Ali stanje je užasno. Josipović, Milanović i „bulumenta” doveli su „cara do duvara”. Glad kuca na vrata nacije koja živi u zemlji koja ima sve preduvjete za napredak i dobar život svih svojih građana. Zaduženost zemlje je dosegnula astronomske razmjere. Uvoznički lobiji uništili su domaće gospodarstvo. Stranih ulaganja nema. Sadašnji porez su nekadašnji turski harač učinili narodnom pjesmom. A vladajući komunisti i njihovi partneri našem polugladnome puku savjetuju da šnite crnog krug reže u još tanje, kako bi im kruh duže potrajao. Jadna zemljo Hrvatska tko te gazi!

No, predsjednik Tuđman nas je učio kako u naš narod treba imati bezuvjetno povjerenje. I ja ga imam. Ako se prevarimo, slijede nam teški dani. Treba se pripremati, zlu ne trebalo, na novi emigrantski val radno sposobne hrvatske populacije, i saznati koliko tih ljudi može apsorbirati Kanada, Australija i Novi Zeland. Ponavljam, zlu ne trebalo, kako nas situacija ne bi paralizirala kao zmija žabu.

Josip Jović: Josipović nema nikakav program osim kozmetičke i demagoške izmjene Ustava

U predkampanji su dominirali neki opći stavovi, obećanja, u stilu “ja to mogu bolje” ili pak međusobne kritičke opaske, neki kažu niski udarci, među kojima bismo mogli izdvojiti akcijski plan “Barbika” protiv Kolinde Grabar Kitarović, Šešeljevu “pohvalu” i “podršku” Ive Josipovića, ili pak bezočan iskonstruiran napad na Osječkoj TV na Milana Kujundžića. Možda je u nizu svojih stavova najodređeniji bio ovaj posljednji kandidat. Ipak ostaje dojam kako su neke važne teme iz domena predsjednika države ostale za sada po strani.

Premalo smo čuli o zaštiti vitalnih nacionalnih gospodarskih interesa, o odnosima sa susjedima i politici tzv. regiona, o Hrvatima u BiH, o odnosu prema dijapsori, vanjskoj poiltici uopće, pa čak i o stavovima prema određenim svjetskim kriznim situacijama, o odnosima u EU, o stanju u diplomaciji, medijima i kulturi. Čini mi se također kako svi izbjegavaju neka sporna bolna, zapretena, ali uvijek tinjajuća pitanja poslijeratnih žrtava, kao i ona svjetonazorska poput braka, obitelji ili pobačaja, što je čudnije za kandidate desnice, budući je referendum jasno pokazao da u tim pitanjima dvije trećine građana zastupa konzervativna stajališta. Nadajmo se da će ovi dojmovi biti popravljeni sada u fazi službene kampanje i izravnog sučeljavanja.

Vrijeme kampanje suženo je na svega petnaestak dana i to namjerno. Predkampanja je rastegnuta kako bi aktualni predsjednik to vrijeme maksimalno koristio nastupajući formalno kao predsjednik, a ne kao predsjednički kandidat, što su marljivo bilježile televizijske kamere, opravdavajući to obvezom praćenja predsjedničkih aktivnosti. Sada su međutim svi samo predsjednički kandidati, što medije obvezuje na ravnomjerno praćenja. Vlada je dala svoju ruku i na druge načine. Najprije se datum izbora pokušao prilagoditi procjenama kad bi to za Josipovića bilo najbolje, uz pokazanu spremnost da se čak i Ustav prekrši, onda je određeno da birači u drugim državama mogu glasovati samo u diplomatskim predstavništvima s namjerom da se taj dio populacije tardicionalno nesklon SDP-u obeshrabri i ostane kod kuće, sada se još ne zna broj birača, a bogme, kao što smo videli u slučaju privođenja četiriju mladih Splićana zbog ljepljenja protu-Josipovićevih plakata, ne preza se ni od represije.

Sve to govori o slabostima Ive Josipovića koji doista nema nikakav program osim kozmetičke i demagoške izmjene Ustava. Ozbiljna najava mogućeg ishoda je broj prikupljenih potpisa. Reporterka HTV je izvjestila kako je HDZ-ova kandidatkinje akupila 330 tisuća, a odmah do nje je, rekla je, Ivo Josipović s nešto više od dvjesto tisuća potpisa. To “odmah do nje” je inače 120 tisuća. I da bi utješila predsjednika i njegove simpatizere rekla je kako je na prošlim izborima Andrija Hebrang također imao najviše potpisa, a ipak nije pobijedio!

Mate Kovačević: Jedinstvo režimskih i posebničkih medija

Privatni mediji imaju svoje vlasnike,a onda time i svoje privatne interese.To se uglavnom odnosi na sve dnevne i tjedne novine te znatan dio elektroničkih medija. Oni naravno imaju svoje privatne interese, ponajprije financijske, a onda i ideološkopolitičke. Zato nije čudno što i na izborima imaju svoje favorite koje otvoreno ili prikriveno podupiru. Problem nastaje kad okvir općih nacionalnih interesa koriste za promicanje vlastitih probitaka.

Javni pak mediji su pod snažnom paskom vlasti pa uglavnom, koristeći kao i provatni okvir nacionalnih imteresa, zastupaju politiku vladajućega režima. To jedinstvo režimskih i posebničkih medija došlo je do izražaja, koristeći upravo okvir nacionalnih intersa, u rušilačkom napadaju na Hrvatski nogometni savez, što je trebalo rezultirati instaliranjem Josipovićevih kadrova u tu nepolitičku ustanovu. Upravo iz takvoga močvarišta proistječe i odnos prema ključnim pitanjima od nacionalne važnosti. Naime, privatniku, skupini ili partiji primaran je uvijek njihov vlastiti ili partijski interes. U tako zatvorenim okolnostima tek bi snažan kandidat mogao svojim programom i jasnim stajalištima javnosti nametnuti ključna pitanja od nacionalne važnosti.

Vide Popović: Daljnja bipolarizacija hrvatske političke scene

Aktualni predsjednički izbori govore u prilog daljnje bipolarizacije hrvatske političke scene kao i gubitka interesa građana za navedene izbore, koji je posljedica djelovanja medija i ponašanja i djelovanja dijela političara od osnutka moderne i samostalne Republike Hrvatske. Brojni političari, bilo na državnoj ili lokalnoj razini, svojim neodgovornim, a često i kriminalnim ponašanjem doveli su do toga da ljudi gube povjerenje u političare i politiku te gube interes za političke izbore.

Ovi predsjednički izbori su u odnosu na nekoliko prethodnih zanimljivi i po manjem broju kandidata za predsjednika, a to se događa jer je predsjednička funkcija u Republici Hrvatskoj posljednjih 10-ak godina banalizirana i učinjena beznačajnom bilo zbog ponašanja tadašnjih aktualnih predsjednika ili pak zbog drugih političkih institucija koje nastoje smanjiti značaj predsjednika. Građani moraju znati kako je izbor predsjednika Republike Hrvatske jako bitan i on će na neki način odrediti budućnost naše domovine te u skladu s tim moraju izići i glasovati za kandidata za kojeg smatraju da može najbolje artikulirati njihove stavove i interese, a naravno imajući na umu ustavne ovlasti predsjednika. Mediji djeluju tako da stavljaju predsjedničke izbore u drugi plan i u takvoj situaciji je aktualni predsjednik u prednosti pred ostalim kandidatima jer kroz aktualnu funkciju ima priliku svakodnevno i u velikoj minutaži biti prisutan na nacionalnim televizijskim mrežama.

Nadam se kako će se građani tijekom predizborne kampanje osvijestiti i spoznati značaj predsjedničkih izbora te kako neće biti pasivni promatrači svega što se događa već kako će se aktivno uključiti u odlučivanje o idućem hrvatskom predsjedniku ili predsjednici. Na svima nama je odgovornost u slučaju da ne iziđemo na izbore i imamo predsjednika koji je u mnogo toga u suprotnosti s većinom građana naše domovine.

D. Dijanović, O. Barišić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

REFERENDUM: Promjena Izbornog zakona jest ultimatuum za spas države Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Udruga U ime obitelji smatra da treba mijenjati hrvatski Izborni zakon. On je nedemokratski i potrebno ga je na svim razinama uskladiti s demokratskim zakonima u Europskoj uniji. Dakle, Hrvatska ima najsuženiji prostor odlučivanja birača o svojm političkim predstavnicima na način da šefovi političkih stranaka de facto imaju potpuno moć u odlučivanju, o tome tko će predstavljati birače, a zbog toga su političari i zastupnici često više odgovorni šefu svoje stranke nego biraču kojega trebaju predstavljati. Prema tome, mi smatramo da treba mijenjati zakon, mi smo već imali inicijativu prije tri godine “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Kao što znate, skupili smo više od 380 tisuća potpisa i tada je dogovorom između vodstava HDZ-a i SDP-a referendum zaustavljen, tvrdnjom ministra Bauka da u Hrvatskoj ima 4,1 milijun birača, iako je u Hrvatkoj u tom trenutku živjelo 3,5 milijuna punoljetnih osoba – izjavila je prije nekoliko dana Željka Markić.

Retorična kao i obično, dr. Markić propustila je kazati (a medij za koji je govorila, teško da bi joj i dopustio širu eksplikaciju) – dakle, govorila je o tome da šefovi hrvatskih stranaka postavljaju svoje favorite na izborne liste na temelju vlastitih ideoloških ili sličnih koruptivno-klijentelističkih simpatija, što u krajnjem učinku rezultira iznevjerivanjem – vlastitog, ali i općega biračkog tijela, koje je prisiljeno manje-više glasovati za STRANAČKE LISTE, a ne za stvarne kandidate, pa se onda i participacipacija u saborskoj i izvršnoj vlasti svodi na stranačke preraspodjele i nagodbe, nikako demokratske-predstavničke naravi – kako bi to NAČELNO trebalo biti.

No, neovisno o tome, Željka Markić kazala je nešto od krucijalna značaja uopće za pomak aktualne Hrvatske iz bjelodano nedemokratske kaljuže u kojoj grca, a gdje se – s koje god se analitičke strane pogledalo!  – sadašnji Izborni zakon, i trenutna njegova primjena u praksi zajedno s “naputcima”, nameće kao žilet-žica razapeta voljom onih društvenih struktura koje se vole igrati skrivača, čak se predstavljati kao “nepostojeće”,  u smislu “vidim te, ne vidiš me”.

– Smatram da je potrebno jednako iste kriterije primijenjivati na sve. Dakle, potrebno je reći da u RH trebamo imati tri preferencijalna glasa bez praga. Mi u ovom trenutku, upravo zahvaljujući našoj inicijativi od prije tri godine, imamo samo jedan preferencijalni glas s pragom, i već ta mogućnost je u Sabor dovela ljude koji su potpuno politički neovisni i djeluju u skladu s očekivanjima svojih birača. Druga stvar, ako govorima o manjinama, prema manjinama se trebamo odnositi kao prema svim drugim građanima. Dakle, osigurati zaštitu manjinskih prava, ali istodobno držati europski standard. Niti u jednoj zemlji ne mogu oni zastupnici koji su privilegijama, dakle oni koji su posebnim statusom, ušli u parlament, odlučivati o sastavu vlade ili o proračunu. Moramo se uskladiti sa standardima kakvi postoje u EU – kazala je dr. Markić.

xxx

Trenutni Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, u Općim i temeljnim odredbama, u članku 3. Zakona, propisuje da se “jamči sloboda opredjeljenja birača i tajnost njihova glasovanja”, da “birač na istim izborima može glasovati samo jedanput”, da “nitko ne može glasovati u ime druge osobe”, da “nitko ne može zahtijevati izjašnjavanje birača o njegovu glasačkom opredjeljenju”, da je “birač slobodan objaviti svoje glasačko opredjeljenje” te da “nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog glasovanja ili zbog toga što nije glasovao”.

U članku 4. stoji da “zastupnike u Sabor biraju, na temelju općeg i jednakog biračkog prava, svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina života (u daljnjem tekstu: birači), te da “za zastupnika može biti biran hrvatski državljanin s navršenih 18 godina života”.

Članak 16. toga zakona kaže da “pripadnici nacionalnih manjina u republici Hrvatskoj imaju pravo birati osam zastupnika u Sabor koji se biraju u posebnoj izbornoj jedinici koju čini područje Republike Hrvatske”, te da se “odredbe ovoga zakona o preferencijskom glasovanju ne odnose na glasovanje za izbor zastupnika nacionalnih manjina”, dok se u članku 17. precizira da “pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina” (dok pripadnici ostalih manjina, njih 21, dakle, biraju još pet zastupnika).

Zakon o izbornim jedinicama pak u svojemu članku 12. navodi da je XI. izborna jedinica “zasebna izborna jedinica za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora koje biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj”, a u članku 13. specificira se pod “XII. izborna jedinica” da “pripadnici autohtonih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, biraju svoje zastupnike u Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora u jednoj izbornoj jedinici koju čini cjelokupno područje Republike Hrvatske”.

xxx

No, pogledajmo kakav se nesklad razvijao u pogledu izbornih pravila od 2000. do danas, kako na razini usporedbe glavnih 10 izbornih jedinica sa XI., zatim na razini usporedbe XI. i XII., potom na razini usporedbe glavnih 10 i XII. izborne jedinice?

Na izborima u siječnju 2000., kada je u ukupnom rezultatu pobijedila postizborna SDP-ova šesterokraka Račanova koalicija, u XI. izbornoj jedinici (tzv. dijaspora, tj. inozemstvo, plus Hrvati iz BiH) , bilo je upisano 360.110 birača, a glasovalo je njih 127.046 (17,35 posto). SDP je tada imao svoju “listu za diasporu”, ali je u Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora ušlo šestero NEZAJAMČENIH HDZ-ovih zastupnika. U XII. izbornoj jedinici (nacionalne manjine), izabrano je NEZAJAMČENIH pet zastupnika (samo jedan Srbin) u Zastupnički dom. Ali, gle!, potom je ukinut Županijski dom Sabora, a s uskorim izborom Stjepana Mesića na mjesto predsjednika države, pokrenute su još neke tekstonske izmjene u cjelokupnom političko sustavu, uvedene su izborne kvote, i koješta još.

Na izborima u prosincu 2003., kada je ukupnu pobjedu odnio Sanaderov HDZ, upisana su bila 4.371.432 birača, a glasovalo je njih 2.604.889 (59,59 posto) na 6795 izbornih mjesta. Tada je XI. izborna jedinica imala 396.617 birača, a glasovalo je njih 70.527, odnosno 17,78 posto, u čak 50 zemalja (BiH je imala 30 izbornih mjesta, Australija 17, Njemačka 22, tadašnja prijelazna tvorevina zvana SiCG 6, SAD 5, Kanada 4, itd…), pa su u Sabor ušla četiri NEZAJAMČENA zastupnika iz te jedinice. U XII. manjinskoj izbornoj jedinici, na izborima su 26.273 birača, od upisanih 283.879, “uspješno” izabrala svih svojih osam – od sada ZAJAMČENIH – zastupnika (pa i ona tri srpska među njima).

Na izborima 2007. godine, kada je ukupnu pobjedu ponovo odnio Sanaderov HDZ (a kada je SDP posljednji put istaknuo svoju listu za dijasporu), na 265 izbornih mjesta u XI. izbornoj jedinici, od upisanih 404.950 birača, glasovalo je njih 90.402 (22,32 posto), i tada je u Sabor ušlo NEZAJAMČENIH pet zastupnika. Tada su izbori održani na 6550 izbornih mjesta, a u XII. manjinskoj izbornoj jedinici bilo je upisano 190.510 birača, od čega je izborima pristupilo njih 25.888 (13.59 posto), koji su – naravno, “uspješno”! – osvojili svih osam ionako ZAJAMČENIH saborskih mjesta (od čega su ona poslovično ZAJAMČENA tri pripala Srbima).

Na parlamentarnim izborima 2011. godine, koju možemo uzeti kao svojevrsnu prekretnicu u manipulacijama s izbornim zakonom i očevidnim inženjeringom koji daje “poželjne” (?!) rezultate, ukupnu je izbornu većinu u svih 12 izbornih jedinica, na 6572 biračka mjesta, osvojila tzv. Kukuriku koalicija, na čelu s Milanovićevim SDP-om, koja se u XI. izbornoj jedinici nije uopće natjecala tj. nije istaknula listu (jer to, očito, više nije bilo ni potrebno). U toj XI. izbornoj jedinici bilo je tada upisano 411.758 birača, a glasovanju je na 124 biračka mjesta pristupilo njih 21.114 (5,13 posto). Istodobno, u XII. izbornoj jedinici (tzv. manjine, njih 22), ukupno je upisan 250.131 birač, a glasovalo je njih svega 45.471:

– srpska nacionalna manjina: upisanih 183.992, glasovalo 23.267 (12,65 posto);

– mađarska nacionalna manjina: upisanih 9.731, glasovalo 4.823 (49,56 posto);

– talijanska nacionalna manjina: upisanih 10.005, glasovalo 3.159 (31,57 posto);

– češka i slovačka nacionalna manjina: upisanih 6.927, glasovalo 3.327 (99,02 posto);

– austrijska, bugarska, njemačka, poljska, romska, rumunjska, rusinska, ruska, turska, ukrajinska, vlaška i židovska nacionalna manjina: upisanih 13.163, glasovalo 4.638 (35,24 posto);

– albanska, bošnjačka, crnogorska, makedonska i slovenska nacionalna manjina: upisanih 26.312, glasovalo 6.257 (23,78 posto).

Razvidno, 21.114 pripadnika tzv. dijaspore i Hrvata u BiH 2011. “uspješno” – nego kako! – izabrali su tri (restriktivno!) ZAJAMČENA zastupnika, a 45.471 pripadnik 22 nacionalne manjine “još uspješnije” izabrao je osam svojih ZAJAMČENIH zastupnika, od čega je 23.267 Srba “uspješno izabralo” sva tri svoja ionako ZAJAMČENA zastupnika. Kako je takav nesrazmjer uopće bilo moguće postignuti?

Pa, administracijski, birokratski, vrlo jednostavno: svim pripadnicima nacionalnih “manjina” omogućeno je da glasuju “u jednoj izbornoj jedinici”, eufemistički rečeno, “na području cijele Republike Hrvatske” tj. na 6572 biračka mjesta (XII. izborna jedinica), a pripadnici “dijaspore i Hrvata autohtonih u BiH” prisiljeni su glasovati na svega 124 biračka mjesta (XI. izborna jedinica). Na taj – nedvojbeno nasilan nači, makar on bio SAMO administracijski nasilan! – pokazalo se da su na izborima 2011. apstinirala 390.644 glasača iz dijaspore i BiH, ali je apstiniralo i 214.660 glasača manjina, makar su oni bili “stimulirani” 6448 puta više, naime, toliko im je biračkih mjesta više ponuđeno!

Na parlamentarnim izborima 2015., taj je nesklad, kako u svojoj zakonskoj regulativi, tako i po odredbama Državnoga izbornog povjerenstva, a posebno po NAPUTCIMA koje je izdalo Ministarstvo uprave Arsena Bauka (i druga neka ministarstva koja su u toj raboti sudjelovala, prvenstveno Ministarstvo unutarnjih poslova Ranka Ostojića), igre s izbornim listama i s izbornim mjestima u XI. izbornoj jedinici poprimile su gotovo oblik – savršene manipulacije.

Nažalost, ni zakonska regulativa, a ni naputci nisu se promijenili ni u slučaju izvanrednih parlamentarnih izbora 2016. godine, na temelju kojih imamo današnji sastav Sabora, Vlade i raspodjele mjesta u državnoj upravi (kasnija personalna preslagivanja spadaju u drugu temu, pa o njima ovdje začas nećemo govoriti).

xxx

Zašto je sve tome tako? Kako je konkretno izborni inženjering uspostavljen kao “demokratska zakonska regulativa”?  Evo nekih glavnih primjera.

Nakon famoznih ustavnih promjena iz 2010. (predsjednik RH bio je Ivo Josipović, na vlasti je bila HDZ-ova hrvatsko-srpska koalicija s oktroiranom premijerkom Jadrankom Kosor na čelu, a predsjednik Hrvatskoga Sabora, HDZ-ovac Luka Bebić), zahvaljujući famoznim “naputcima”, u BiH se može glasovati SAMO u diplomatsko-konzularnih predstavništvima (u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci), a koliki god da odaziv bude, u Sabor RH idu fiksna tri zastupnika (za usporedbu, 1995. godine u najvišem zakonodavnom tijelu u Hrvatskoj sjedilo je čak 12 zastupnika iz dijaspore i Hrvata iz BiH, a do 2010., Hrvati u BiH su mogli glasovati u 43 grada). Uz to, u svim drugim zemljama u svijetu gdje žive veće skupine hrvatskih građana/državljana, također se od 2010. može glasovati ISKLJUČIVO u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Također, novim Zakonom o popisu birača uveden je i novi institut tzv. prethodne registracije birača za glasovanje u inozemstvu. Tamo se kaže da se tzv. prethodna registracija provodi za:

– birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj (promjena boravišta u istoj državi i promjena države boravišta)

– birače s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koji trajnije borave u inozemstvu

– birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj koji borave ili će se na dan izbora zateći u Republici Hrvatskoj.

Naravno, te su fantastične ustavne promjene već na slijedećim parlamentarnim izborima 2011., a zatim na referendumu o ulasku u EU, te na zadnjim predsjedničkim izborima, dovele do “očekivanih” rezultata (vidi ranije), naprosto, jer je usmjerenom akcijom:

1.) drastično smanjen broj izbornih mjesta izvan RH (sveli ih na svega 92 u 50 zemalja),

2.) cinično se surovo poigrali s lokacijom izbornih mjesta, što je posebno pogodilo BiH, te sve teritorijalno velike zemlje s brojnim hrvatskim iseljeništvom (dakle, s državljanima RH, a NE samo s onim iseljeništvom koje se odreklo hrvatskoga državljanstva ili ga nikada nije ni imalo), poput Njemačke, Australije, Kanade, SAD-a, pa i Francuske, itd.

3.) broj država u kojima se uopće moglo glasovati ograničili na 50 (rekli smo, s ukupno 92 izborna mjesta), i to po nepronicljivom ad hoc načelu, zbog kojega je na toj svetkovini demokracije s popisa otpao, primjerice, Novi Zeland, ali su se zato, recimo, na popis plasirale zemlje koje su na zadnjim predsjedničkim izborima zabilježile samo diplomatske glasove: Albanija i Indija po 6, Brazil i Japan po 7, Ukrajina 8, Maroko 9 i Iran “visokih” 10 glasova,

4.) uveli striktna pravila za prethodnu registraciju,

5.) vremenski ograničili izbore (ranije se, primjerice u Australiji, glasovalo dva dana, a na zadnjim izborima samo jedan, i to isključivo u prostorijama DKP-a),

6.) Državno izborno povjerenstvo (predsjednik Branko Hrvatin) odbilo je bilo kakav razgovor o mogućnosti dopisnoga ili elektronskog glasovanja.

O čudnovatim kljunaškim anomalijama Izbornoga zakona u praksi, po okončanju drugoga kruga predsjedničkih izbora u siječnju 2015. godine (uključivši i do danas u RH konzekventno prešućivani podatak: da je na hrvatskim predsjedničkim izborima, u Republici Srbiji početkom 2015. glasovalo svega 477 hrvatsko-srpskih birača, i to zajedno s Hrvatima koji, makar kao nekonstitutivna manjina, žive u Srbiji, te zajedno s činovnicima iz DKP-a), pisao sam na Maxportalu pod naslovom “Administrativni genocid nad dijasporom, hrvatskim Srbima i Hrvatima iz BiH”, bacite pogled tamo ako vam je usput, a o dijelu drugih anomalija izbornoga zakona povezanoga s parlamentarnim izborima 2015., pisao sam na portalu Direktno.hr  pod naslovom “Anomalije Izbornog zakona u praksi na primjeru glasovanja u dijaspori”. Uz tamo navedene katastrofalne podatke, svakako valja razmotriti i tadašnji navod HDZ-ova saborskog zastupnika Davorina Mlakara da je s izbornih lista 2015. “izbrisano oko 250 tisuća ljudi” koji su TOBOŽE otišli “na privremeni rad u inozemstvo”: vrijedilo je to, pretpostavimo, i za izvanredne izbore 2016., a koliki bi taj potencijalni broj mogao biti na izborima koji nas svakako čekaju, može se saznati eventualno iz staklenih vračarskih kugli, kladionice su otvorene.

No, zahtijeva to i dodatno objašnjenje. Kako su, naime, izbrisani? Odnosno, što to uopće znači?

Navodno, Ostojićeva je policija 2015., a Orepićeva 2016., po uputama Baukova Ministarstva uprave (koje se ni kasnije nisu mijenjale), u suglasju s Hrvatinovim Državnim izbornim povjerenstvom, tragom prethodnih izlazaka na izbore, provjeravala jednu za drugom adrese prebivališta hrvatskih birača, kucajući im na vrata doma (možda ih nazivajući telefonom, nikad ne znaš). Ukoliko bi se takvom primitivnom policijskom provjerom, utvrdilo da dotične osobe nema na adresi prebivališta, a sumnja se da se nalazi negdje u inozemstvu, njegovo je ime s biračkoga popisa u jednoj od glavnih 10 izbornih jedinica, automatski prebačeno – u XI. izbornu jedinicu, podložnu prethodnoj registraciji. Na taj način, ako je to istina, osmišljena je VELIČANSTVENA PREVARA – 250.000 BIRAČA prebačeno je u izbornu jedinicu koja, bila brojčano kolika god bila, pridodat će se onomu dijelu izbornog tijela koje ne može glasovati za više od tri (3) zastupnika. Ali im je istodobno oduzeto (eto što znači riječ – neotuđivo!) pravo da glasuju za nekoga kandidata u matičnoj izbornoj jedinici!

Ukupan, dakle, zbroj birača koji su izmanipulirani, izbrisani, ili na druge načine zakinuti za neotuđivo, ustavno, ljudsko pravo na izbore – jer, bilo da im se “sugerira” apstinencija po načelu “ionako izbori nemaju smisla”, bilo da se njihov glas svodi na razinu blizu statističke nule – zapravo je nemoguće izračunati!

xxx

Stoga, tijekom protekle dvije sam godine – možda malo previše s mišlju na nepoznati broj Hrvata i hrvatskih državljana koji žive izvan granica RH – kontemplirao ovako:

1.) XI. i XII. izbornu jedinicu treba ukinuti jer:  a.) predstavljaju manipulativne političke “osigurače”,  b) neusklađene su kako s obzirom na pravila za ostalih 10 izbornih jedinica, tako i međusobno, a posebno s obzirom na zdrav razum (da se ne bih sad i ja pozivao na demokratske tradicije zapadnog svijeta).

2.) Izborne jedinice treba uskladiti prema Censusu (Popisu stanovništva), ali nipošto – kako često tvrde medijski jataci zlomislećih hrvatskih političkih manipulatora – prema poreznoj osnovici. Štoviše, ovo drugo rješenje – to, s obzirom na porez! – unaprijed je isključeno, civilizacijski i zdravorazumski, jer je nonsens, tj. povratak u prvobitni kapitalizam, odnosno feudalizam.

3.) Izborno pravo proizilazi iz Zakona o državljanstvu, i treba ga tretirati isključivo tako, te nije i ne smije biti, OGRANIČENO nijednim drugim zakonom (osim Kaznenoga, a i to sasvim određenim slučajevima).  Jer, glasovanje tj. izlazak na izbore u Hrvatskoj, nažalost, nije zakonska OBVEZA (kao što ja mislim da bi trebalo biti!), ali jest PRAVO. I to NEOTUĐIVO (pravo da biraš i da budeš biran).

Hrvatsko pak državljanstvo može prestati samo otpustom, odricanjem ili po međunarodnim ugovorima, a ispravci podataka u evidenciji o hrvatskom državljanstvu mogu se izvršiti samo na temelju rješenja nadležnog tijela koje je odredila upis u Knjigu državljana (a takvo rješenje, za one koji su državljanstvo stekli rođenjem ili podrijetlom, može se izdati ISKLJUČIVO na osobni zahtjev državljanina, nipošto na temelju slobodne volje nekoga državnog činovnika, pa bio on i sam premijer osobno).

4.) Glasovanje u inozemstvu IONAKO vrijedi samo za građane/državljane RH, što označuje kategoriju “onih koji privremeno žive na strani”. Zakon o prebivalištu, u koji je ugrađena distinkcija između prebivališta i boravišta, NE SMIJE SE tumačiti kao nekovrsna “uvodna odredba” u IZBORNI zakon, niti se POREZNI zakoni SMIJU ili MOGU tumačiti kao takva “uvodna odredba”.

5.) Naime, koliko se može provjeriti, SVE VRSTE POREZA koje se primjenjuju na građane RH u TUZEMSTVU ionako se primjenjuju i na građane RH u INOZEMSTVU, zavisno u mjeri u kojoj su aplikabilni. Hrvatski porezni sustav je jasan, on podrazumijeva: porez na dobit, porez na dohodak, porez na dodanu vrijednost, posebne poreze – akcize (za naftu i naftne derivate, duhanske prerađevine, alkohol, bezalkoholna pića, pivo, kavu, osobne automobile i ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove, luksuzne proizvode), porez na premije osiguranja od automobilske odgovornosti, porez na promet nekretnina, porez na igre na sreću, određene vrste poreza koji su prihod jedinica lokalne uprave i samouprave, a kažu, uskoro i na porez na nekretnine.

U skladu s time, ako u RH npr. nemaš vlastito poduzeće, auto, dohodak, pokretnu ili nepokretnu imovinu, itd., na njega u RH nećeš ni plaćati porez, a ukoliko ih imaš, morat ćeš ga platiti, kao što ćeš ga morati platiti ukoliko ti na račun Zagrebačke banke sjedne milijun dolara iz inozemstva, bez obzira ko si, što si i čemu stremiš. Ukoliko pak posjeduješ vikendicu na Ognjenoj zemlji, ili se na Aljasci baviš proizvodnjom alkohola, ili ako pak dobiješ na lutriji u Christchurchu na Novom Zelandu ili u Mostaru u BiH, naravno da nećeš zbog toga plaćati porez u Hrvatskoj, bez obzira je li s dotičnim zemljama sklopljen Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja ili nije. Dakle, više je nego vidljivo kako zakoni o porezima ne samo da nisu povezani s Izbornim zakonom, nego to nikako NE SMIJU biti.

6.) Gerrymandering je sjajan izraz na engleskom, kakvoga nema u hrvatskom jeziku, a nema ga, čini mi se, i stoga da bi se prikrilo kako je on u Hrvatskoj gotovo OZAKONJEN (tj. nije ozakonjen doslovno, nego je “ozakonjen” podzemnom političkom praksom i političkim naputcima, prvenstveno iz Ministarstva uprave). Objašnjava se kao: manipuliranje, pomicanje granica (izbornih pravila) kako bi se pogodovalo nekoj stranci ili društvenoj klasi.

7.) Sve u svemu, Ministarstvo uprave, ili Ministarstvo unutarnjih poslova, ili bilo koje drugo “ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena”  nema niti teoretsko pravo samoinicijativno i samovoljno ukidati BILO ČIJE izborno pravo, niti manipulirati s njime na bilo koji način, pa niti prebacivanjem iz jedne izborne jedinice u drugu, tj. nema pravo da ijednoga birača, protivno njegovoj slobodnoj volji, umjesto u nekoj od temeljnih 10, kao žrtva SDP-ova i HDZ-ova gerrymanderinga, prisiljavati da glasuje u (više nego spornima) XI. i XII. izbornoj jedinici.

xxx

Dakle, tako sam proteklih godina kontemplirao ja osobno. Ne sjećam se više koliko sam tekstova objavio po različitim web-portalima o tome, a još se manje sjećam u koliko sam diskusija na istu temu sudjelovao na društvenim mrežama, prije svega na Facebooku, a ponešto i govorio, javno ili manje javno. Uostalom, moje je mišljenje samo moje, tj. privatno je.  Ili je makar bilo privatno, prije nego što je uobličeno – uz korektive osnivača Udruge PROJEKT VELEBIT – u Nacrt programski načela, gdje jasno u točki 23. stoji zapisano da:

– PROJEKT VELEBIT posebno drži kako valja izmijeniti hrvatski Izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

  1. uvesti OBVEZNO glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske.
  2. uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta
  3. ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori
  4. ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju “dijasporom”.
  5. ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.

xxx

– Mi smatramo da trebaju svi hrvatski birači imati jednaku mogućnost utjecanja na političku situaciju u Hrvatskoj. Također, smatramo da birači moraju imati pravo dopisnog ili elektroničničkog glasovanja (Čak i BiH ima tu mogućnost, a Hrvatska nema.) Što se tiče pripadnika manjina, oni – dakle hrvatski građani srpske nacionalnosti u Hrvatskoj – sigurno da nam je važno da se oni ovdje osjećaju kao kod kuće, ali isto tako nam je jako važno da se na njih primijenjuju isti oni demokratski kriteriji koji se primijenjuju na sve druge građane – kazala je Željka Markić.

– To bi u praksi značilo da ćemo mi pripremiti prijedlog koji će biti ujednačen i koji će se prema svim građanima odnositi na isti način.  Nas jako puno ljudi traži da ponovimo prikupljanje potpisa za referendumsko izjašnjavanje o promjeni izbornog sustava, pogotovo jer ljudi vide da je korupcija u Hrvatskoj usko povezana s političkim kastama koje nisu nikome odgovorne. Cilj nam je prije početka referenduma imati volontera u svakom gradu, općini i selu! Potrebno je prikupiti 10 posto potpisa svih birača u Hrvatskoj i to je veliki posao, mi smo ga dva puta odradili, jednom na refrendumu o braku a drugi put o promjeni izbornog sustava. Ako nam se javi dovoljan broj građana koji žele referendum, mi ćemo ga rado organizirati – zaključila je dr. Markić, pozivajući:

Ako smatrate da je Hrvatskoj potreban cjelovit i suvremen izborni sustav prema kojemu:

1) saborske zastupnike biramo imenom i prezimenom,

2) svi hrvatski državljani, koji žive u Hrvatskoj i izvan nje, mogu glasovati i dopisnim i elektroničkim putem,

3) sve stranke imaju jednake uvjete natjecanja za Sabor,

4) svaki glas birača vrijedi podjednako u svim izbornim jedinicama

pošaljite nam na [email protected] svoje ime, prezime, adresu i grad u kojem živite i broj telefona.

xxx

Ne poklapa se to u potpunosti s idejama PROJEKTA VELEBIT, još manje s mojima (što vidite, možda i iz teksta, naime, necjelovitim se to meni čini), ali vjerujte, to treba podržati. U ime budućnosti, jednostavno, zbog naše djece: svaka buduća izmjena Izbornoga zakona mora biti pozitivna, inače smo nastradali: i mi, i manjine, i dijaspora, i Hrvati iz BiH.

Piše: Mate Bašić

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Spašavaj se tko može

Objavljeno

na

Objavio

Sama najava referenduma o izmjenama izbornog zakona, izazvala je paniku ne samo među manjinskim zastupnicima već znatno više među velikim strankama poput SDP-a i HDZ-a.

Sama izmjena zakona da se manjinci više ne biraju na „roza“ listićima niti je u suprotnosti s Ustavom niti je u suprotnosti sa zaštitom manjinskih prava po bilo kojoj međunarodnoj konvenciji, upravo suprotno takav oblik izbora podržava i Vijeće Europe putem Venecijanske komisije.

Kad sve sagledamo i proučimo ono što se želi dobiti referendumskim pitanjem, doći ćemo do saznanja da trenutnim političkim elitama ne odgovara niti jedan cilj referenduma. Tri preferencijalna glasa problem su za svaku stranku jer moraju jako dobro miksati na izbornim listama između kadrova koje želi vodstvo stranaka, znači poslušnika i između kadrova koje želi baza. Sagledavajući zadnje parlamentarne izbore jasno se vidi da oni koji su bili odabir baze imaju znatno više preferencijalnih glasova od onih koje su na liste instalirali predsjednici stranaka, a kod tri preferencijalna glasa, sasvim je izvjesno da će neki“ rukopoloženi“ kandidati ispasti s ulaznih mjesta.

Zabrana predizbornog koaliranja izbrisat će s političke scene stranke ili bolje rečeno strančice, političke priljepke poput HSU s lijevog političkog spektra ili HSLS i HKDS s centra i desnog centra. Ništa bolje ne bi prošli novoosnovana stranka GLAS, a HNS je i onako bivša stranka, dok bi HSS prestao biti parlamentarna stranka. Neke stranke bi mogućnost političkog preživljavanja dobile smanjenjem predizbornog praga na 3 %. Ako se referendumom želi postići eliminacija takvih stranaka onda je smanjenje predizbornog praga besmisleno te se predlagatelj mora odlučiti želi li zabraniti predizborno koaliranje ili smanjivati izborni prag. Osim što bi prag od 3 % bio u suprotnosti s predizbornim koaliranjem, donio bi i neočekivani efekt u omogućavanju ulaska u parlament populističkim strankama, koje nitko ne treba kao dio većine već je njima isključivi cilj pretvaranje parlamenta u cirkus i samopromidžba po uzoru na neke članove Živog zida. Pravo pitanje na to je – kome to treba.

Onemogućavanje biranja manjinskih zastupnika s manjinskih lista izazvat će najveći problem, ne samo kod manjinaca već i kod nacionalnih stranaka. Neke stranke su dugo vremena stvarale svoje manjinske kadrove, radili su to prije svega zahvaljujući svojoj dobroj analitici. Najveću štetu pretrpio bi SDSS i njihov čelnik Miodrag Pupovac jer to bi i za njega i za njegovu stranku, značilo političku eutanaziju.Bio bi to kraj njegovoj politici ucjena ali i drugačijoj preraspodjeli sredstava iz proračuna, ne u smanjenu koje bi dobile nacionalne manjine već u drugačijoj raspodjeli tih sredstava, i zasigurno većoj transparentnosti.

Sigurno je da niti stranke niti predstavnici nacionalnih manjina neće sjediti skrštenih ruku u onemogućavanju referenduma jer to ugrožava njihove privatne i stranačke interese i bi ti će spremni na sve, a ono što će im biti zadnja linija obrane, bi ti će hitni izlazak na izbore da se spriječi primjena izmjena zakona o izborima na sljedeći saziv.

Ante Rašić

facebook komentari

Nastavi čitati