O Predsjednici, preseljenju Ureda joj i zloglasnoj lenti

0

Novoizabrana vrhovnica, Kolinda Grabar-Kitarović, bila je u kampanji pod snažnom baražom. Dobar dio naboja stizao je iz lijevo-liberalno-neliberalnoga miljea. Pokoji se pak negativni signal dao primijetiti i iz dijela paleodesničarskih krugova. Prvi su je optuživali da je uzela učešća u vladi kancelara Sanadera (i samim činom ‘inkriminirana’), da je lutka pod uplivom lutkara Karamarka i pobočnika mu Milijana Brkića, da je potkapacitirana, da nema što ponuditi do naličja ugodna.

Drugi su ciljali na njezin euroatlantski pedigre, te zloguko pričali o mitskoj američkoj ambasadi i tome kako će se (negativno) postaviti prema problemu Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Kada je kao izazivačica sa trona svrgnula bivšeg predsjednika – ovi desni krugovi su ponešto utihnuli. ‘Kupila’ ih je ili davanjem podrške trećem entitetu, ili su računom troškova i koristi procijenili da je bilo bitnije svrgnuti osobu koju su etiketirali kao glavnog arhitekta antidomovinske misli.

Ljevica je nastavila sa svojim nasrtanjem.  Razabrao sam četiri glavne linije po kojima su nasrtaji vršeni. Kažem ‘nasrtaji’ jer se, sa kojom iznimkom, ne radi o artikuliranim neslaganjima.

Prva je trošak inauguracije nove predsjednice, druga je lenta koju će predsjednica tamo nositi, treća je preseljenje ureda, a četvrta izbor kadrova u istomu.

Sablažnjivanje je počelo sa preliminarnim brojkama o trošku inauguracije koji su, zamisli to, šest stotina tisuća kuna. Kritiku brojke je pratila klasična patetika o tome ‘kako ljudi spajaju kraj s krajem’. Kada se riješimo neiskrenog i pomalo učmalog solidariziranja – ostaje činjenica da 600 000 kuna za jedan simbolički, a možebitno i konkretno-politički bitan čin – i nije nešto. Ukoliko inauguracija bude  upotrjebljena u pravu svrhu. Koja bi to svrha bila? U mojim očima – povratak Europi. Iskoristiti inauguraciju za novi vanjskopolitički početak. Pozvati bitne europske političke individue. Meni je sasvim razvidno da Hrvatska nije nešto atraktivna na političkoj karti Europe, no valja probati.

Ma da dođe samo svaki peti od svih kojima će se pozivnicu uručiti , to će biti ogromni napredak u odnosu na 1. srpnja 2013. kada su, povodom hrvatskoga ulaska u Europsku uniju, tu paradirali nižerangirani birokrati bofl klase i regionski krkani. Jer, nova predsjednica nema razloga biti robinjom starih politika. Kaj bi falilo da se uz našu Koly pojavi i Helle Thorning-Schmidt, ili gospođa Merkel?

Možemo o trošku inauguracije govoriti i iz striktno matematičkog ugla. Sa nešto više od 43 milijuna kuna proračuna  (2014.) bivši je Ured predsjednika 600 000 kn trošio svakih 5 dana (!). Da ne pričamo o tome da izvršna vlast sanira mastodonte poput HŽ-a stotinama milijuna kuna, a ministri financija zadužuju društvo za milijarde kuna na dvotjednoj bazi. Nema tu pretjeranog iščuđavanja u medijima (čast iznimkama). 600 000 kn nije malo malom čovjeku, no kada pričamo o redovima veličina kojima barataju strukture države (i znamo da se tu radi o jednom događaju u 5 godina) – hinjski je potezati argument socijalne neosjetljivosti.

Druga kavga se zametnula zbog lente. Tu odmah valja biti iskren, pa reći da neprijateljima lente ne smeta lenta kao takva, nego ih ista podsjeća na nekoga koga baš ne ljube. Na predsjednika Tuđmana. To je, da se razumijemo, legitimno. No, u tom slučaju valja korigirati i vlastite kriterije, te biti dosljedan. Ne može se ismijavati lenta, novohrvatske ‘institucije’ poput Čuvara državnoga pečata, Tuđmanovo ne odveć dobro skrojeno odijelo sa jarunske vojne parade 1995. – a u isto vrijeme hvaliti plejbojevski modni stil predsjednika bivše države koji je, kada je već potonuo u duboku pretilost, nosio dva broja premala bijela odijela. Ne ide. Ili smo u uniformiranoj, građanskoj politici, ili se ne libimo malo političkoga kiča.

Osobno preferiram jednu zdravu razinu političkoga kiča. Pa najmoćnija država na svijetu, Sjedinjene Američke Države, obiluje njime na svim razinama. Počevši od legendarnog In God we trust (zar netko uistinu misli da svi US predsjednici vjeruju u Jahvea?), preko priče o američkoj izuzetnosti do predsjedničkih slijetanja helikopterom na nosače avione, u spitfire kožnoj jakni. To je super, i od toga nitko nije umro, ni fizički, ni politički.

Na kraju krajeva – stvar se može svesti na to može li politička osoba o kojoj je riječ to iznijeti, ili ne. Ono što može biti smiješno na nekom kratkonogom, južnoameričkom generalskom gnomu – na jednoj krepkoj, nasmijanoj gospođi plave kose može biti slatko.

Pristupanje ostvarenju predizbornog obećanja o seljenju Ureda predsjednice u Visoku ulicu u medijima je izazvalo pravo opsadno stanje. Prvo kao da nisu mogli vjerovati da Kolinda to stvarno radi, a kada je primila vrući krumpir od iznenadno susretljivog Milanovića (koji joj prije nije htio ni čestitati) i malo ustuknula – šakali su jedva dočekali da kažu da je prevarila narod i da ne će preseliti išta.

A prava je istina sljedeća: sama nakana postupanja po tom pitanju je za pohvalu. Priče o trenutačnom povećanju troškova Ureda samim seljenjem su smiješne, treba uračunati i rasterećenje do kojega će doći smanjenjem broja zaposlenih u tom uredu, te tako kroz sljedećih pet godina.

Zaključno o ovom pitanju – ono što šakali ne razumiju jest da je približavanje ureda sa Parazitovčaka u donji dio grada, približavanje malim ljudima, bitna simbolička gesta.

Kada želi preseliti, onda ne valja jer je skupo i jer nije sigurnosno optimalno, a kada se nakon sumnjivo promptne odluke Vlade zamisli i otvori mogućnost nekog drugog mjesta (koje nije) – onda je prevarila.

Negativne tonove prizvala su i imena predsjedničinih najbližih suradnika. Možda ponajviše ono Josipa Buljevića, koji je novi savjetnik za nacionalnu sigurnost. Neki kažu da je dobar za obnašanje te dužnosti, jer je profesionalac stasao u sustavu i zna sve njegove zakutke. Drugi se ne slažu.

Primjećujem i da je imenovala dva branitelja na visoke dužnosti. Jednog institucionalnog, komodora Ivicu Tolića, jednoga od HDZ-ovih kandidata na europskim izborima i jednog nestranačkog, Ante Deura, predsjednika Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi. Želi li na ovaj način predsjednica uz sebe imati oba krila braniteljske populacije, graditi most ka njima, ili nešto drugo – vrijeme će pokazati.

Osobno nisam nešto impresioniran imenima koja kolaju. Mogu donekle pozdraviti imenovanje Domagoja Juričića na mjesto savjetnika za gospodarstvo koji, neovisno o tome što dolazi iz dubiozne Hrvatske gospodarske komore, zna ekonomsko znanje, te će biti neko osvježenje u odnosu na prijašnju savjetnicu, koja je na to mjesto došla štafetno, sa mjesta savjetnice za europske integracije Ivici Dačiću.

Imenovala je i Mladena Pavića, vrhunskoga komunikatora, koji je u kampanji zasjenio i direktora iste – Miru Kovača.

Ovaj tekst ni u kojem slučaju nije nekritička apologija političke osobe Kolinde Grabar-Kitarović. Tek reakcija na ophođenje prema njoj koje sam designirao kao ružno.

Predsjednicu ću u sljedećih godinu dana osobno vrednovati na temelju četiri stvari:

  1. Odredišta prvih 8 državničkih posjeta.
  2. Hoće li nutkanje vlade premijera Milanovića u pitanjima ekonomije, koje je najavila, biti baš u tu svrhu, ili u neku drugu?
  3. Hoće li prilikom 20-te obljetnice vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’, u kolovozu, kada počne HDZ-ova artiljerijska priprema za izbore, a počet će, predsjednica biti predsjednicom, brinuti o stabilnosti političkoga sustava, ili raditi u smjeru interesa ‘svoje stranke’? (to je ono što razlikuje državnika od političara)
  4. Ukoliko Europska unija i Sjedinjene Američke Države u jednom trenutku Hrvatskoj namijene da ima biti Dobri Pastir okolnim državama i privesti ih članstvu u Europskoj uniji, hoće li predsjednica nać’ načina da državu drži bliže srednjoj Europi, no balkanskim jazbinama iz kojih se jedva iskobeljala?

Dajmo joj priliku. Do tada – Ah, krhko je znanje.

Piše: Aleksandar Musić

facebook komentari