Pratite nas

Analiza

O Šešelju i reakcijama hrvatskoga državnog vrha: Šešelj, Vukovar i Haaški sud

Objavljeno

na

Uoči 23. obljetnice pada Vukovara Haaški sud – koji za zločine u Vukovaru nije osudio nikoga iz samog političkog i vojnog vrha Jugoslavije – iz pritvora je pustio četničkog vojvodu i notornoga ratnog zločinca Vojislava Šešelja, simbola etničkog čišćenja Hrvata u Vojvodini. Riječ je o odluci čija je skandaloznost tolika da ju je i predsjednik RH dr. Ivo Josipović – koji je kroz sve ove godine bio jedan od glavnih apologeta Haaškog suda – okvalificirao kao „poraz međunarodnog prava”.

Ovu odluku Haaškog suda, posebno u svjetlu činjenice da je Šešelj pušten uoči obljetnice pada Vukovara, te reakcija državnog vrha komentiraju za portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća: Miljenko Stojić, Stipe Kutleša, Damir Pešorda, Đuro Vidmarović, Egon Kraljević, Joško Čelan i Roko Milković.

Miljenko Stojić: Izići nam je na izbore i rastjerati ih

Na Vukovar se izlilo zlo iz okvira za mržnju koji je počeo nastajati još tamo od onih dana kada su zakulisna središta moći počela zbiljski stvarati, a ne samo razmišljati o tome, ujedinjenje različitih naroda iz mediteranskog, srednjoeuropskog i balkanskog prostora, kasnije nazvanim Jugoslavija. Nije to, dakle, počelo tek s 1941., proteklo je dotle dosta vode.

Svakako valja spomenuti i dugih mračnih 45 godina u kojima je komunizam nemilosrdno proganjao svaki hrvatski krik za slobodom. I onda je kucnuo taj čas, treba slomiti »bijedni Vukovar« i krenuti neometano prema Zagrebu. Na svu sreću protivnici, predvođeni velikosrbima, nisu uspjeli, unatoč tomu što su hrvatske snage bile bez oružja da bi obranile svoj narod.

Svemu je, znamo, itekako kumovao nepopravljivi komunist Budimir Lončar, kasnije savjetnik, nažalost, hrvatskih predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Dogodilo se što se dogodilo, Hrvatska je postala žrtvom i to nije odgovaralo onim zakulisnim središtima moći. Ustanovili su Haaški sud, gnjavili sa suđenjima, kao oni će dovesti do pravde i pomirenja.

Vojislav Šešelj je očito od početka znao igru pa ih je ismijavao, a oni su onda nedavnim njegovim puštanjem na slobodu, sada pred obljetnicu Vukovara, pokušali u nama ubiti dostojanstvo, ismijati nas, poniziti. Jesu li uspjeli? Ma nisu.

Kad jedan Aleksandar Stanković ima potrebu u svoju kontroverznu emisiju Nedjeljom u dva pozvati Marijana Gubinu, koji je kao 10-godišnji dječak zajedno s obitelji bio zlostavljan i zatvaran u logor, onda znamo da hrvatski krik za slobodom pobjeđuje.

Dokazuje to i živčano lice trenutnog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića tijekom posjeta hrvatskim braniteljima, 100 postotnim ratnim invalidima, koji prosvjeduju u Savskoj u Zagrebu. Znao je da je kriv i znao je da bi to moglo pomoći rušenju koncepcije »crvenjenja Hrvatske«, ili prevedeno, njezinom potpunom rastakanju i pretakanju u neko novo zajedništvo pod kapom, regije, regiona, Zapadnog Balkana… Kad je trebalo braniti Hrvatsku, njega nigdje nije bilo. Ganjao je svoju karijeru, uvećavao svoje bogatstvo. Tako su činili i neki drugi, danas nažalost politički prvaci u tvarno osiromašenoj Hrvatskoj.

Nije stoga čudno da nemaju što reći u povodu Šešeljeva puštanja na slobodu. Oni razmišljaju da bi pokvarili svoj hudi naum rastakanja Hrvatske ako bi to učinili. Zbog toga nešto mrmljaju, bježe da ne bi morali što ozbiljnije reći. Tek se zbog predizborne kampanje malo trgnuo Ivo Josipović. Ali ako je vjerovati bilu naroda, kraj im se svima približava.

Treba se sjetiti Isusa kad je bičem tjerao one trgovce iz hrama i prevrtao im stolove. Nije ih molio, nije im govorio o okretanju drugog obraza. Prilagođeno za naš slučaj, izići nam je na izbore i rastjerati ih da konačno prodiše ugnjeteni hrvatski narod i svatko onaj tko s njim dijeli istu sudbinu. Bog će nam u tome pomoći, samo ga zazovimo iz dubine duše.

Stipe Kutleša: Međunarodni sud vjerojatno ne želi optužiti Šešelja jer bi time optužio i Srbiju

Vrlo malo se stvari događa slučajno. Pogotovo u svjetskoj politici i diplomaciji. Puštanje optuženika Haškog suda Vojislava Šešelja navodno zbog bolesti samo je još jedan od niza sličnih slučajeva. Neki drugi srpski optuženici koji su pušteni iz zatvora u Haagu zbog bolesti nikada se u sudnicu nisu vratili. Je li slična namjera i sa Šešeljem? Ako jest razloge za to nije teško pogoditi.

Međunarodni sud vjerojatno ne želi optužiti Šešelja jer bi time optužio i Srbiju. Posve je jasno da su Šešeljevi zločini etničkog čišćenja Hrvata u Vojvodini i drugdje bili dio srbijanskog službenog političkog programa. Na Haškom je sudu da utvrdi njegovu osobnu odgovornost. Je li on to u stanju utvrditi vidjet će se. Iz dugogodišnjeg iskustva u radu Haškog suda teško se oteti dojmu da je još uvijek za taj sud ravnoteža krivnje apriorni postulat koji se treba očuvati pod svaku cijenu. A to znači da to s pravom nema veze.

Ako to nije tako onda se može nadati konkretnim i pravednim rješenjima. Vjerojatno je da je Šešelj pušten da se više nikada ne pojavi pred sudom zbog nekih viših razloga. A onda presuda neće biti ni potrebna, a ni moguća. Nisu u Haagu bili neupućeni u to koje posljedice ima Šešeljevo puštanje iz pritvora te kako će se on u Beogradu i Srbiji ponašati. Vidjet će se da li Haag na neki način tu stvar rješava tako da se ništa ne riješi. Šešelj je sada politički (i socijalni) problem Srbije, ali pravno još uvijek problem Haškoga suda. Šešelj je donekle test za srbijanske političke strukture, ali i za srpski narod. Ali i za hrvatske političare.

Znakovito je da je Šešelj pušten neposredno prije obljetnice pada Vukovara. Ili gledano s druge strane neposredno prije obljetnice oslobođenja Vukovara. Da je to dan oslobođenja Vukovara prema četničkom, jugoslavenskom, a velikim dijelom i srbijanskom svjetonazoru, to nije ništa novo. Ali što je sa stavom Haškog suda? I hrvatskih političara i državnog vrha?

Ne mora se previše spekulirati o tome, ali indikacije, i to jake, za zaključak postoje, naime za jednakost u zlu i podjednaku krivnju obiju strana. Mnogi vladajući hrvatski političari nisu pokazali da su npr. neugodno iznenađeni ili razočarani odlukom Haškog suda o Šešeljevu puštanju iz haškog pritvora kao što su bili prije dvije godine nakon odluke o oslobađanju hrvatskih generala. To puno govori.

Reakcija hrvatskog državnog vrha o slučaju Šešelj više je nego sramotna, zapravo nedostojna obavljanja najodgovornijih državnih funkcija. Nešto bolje bilo bi iluzorno i očekivati. Jedino je predsjednik države rekao da je ta skandalozna odluka Haškoga suda „poraz međunarodnoga prava”. U iskrenost takvih izjava treba jako sumnjati. Do sada je predsjedniku taj međunarodni sud, kada je on s njim prilično uspješno surađivao, bio neprikosnoveni autoritet. Otkuda sada takav salto mortale i prevrtljivost u stavovima?

Vjerojatno otuda što se približavaju izbori pa je sve dopušteno. Kada bi predsjednik sada i revidirao (ili barem pojasnio) većinu javno iznesenih stavova kao npr. o crvenoj petokraci kao simbolu ljubavi, ustaškoj guji, novoj pravednosti, drugoj republici i mnoštvo drugih, ni tada ne bi bilo sigurnog razloga da mu se vjeruje. Čini se da učinjena šteta zbog njegovih izjava i drugih sumnjivih radnji nadmašuje sve što je on eventualno pozitivno učinio (ako toga uopće ima).

Drugi iz vrhunske politike i državnog vrha ne pokazuju čak ni toliki stupanj inteligencije da barem prikriju svoje stavove antipatije prema svemu hrvatskome i postupke koji iz toga slijede. Ponekad se čini da je njihova iracionalnost zasjenila svaki mogući racionalni pristup. Umjesto jasnog odgovora i stava na svako pitanje, pa i pitanje Šešelja, oni uglavnom zabadaju glavu u pijesak pa ne vide da čak u Hrvatskoj ima doslovno gladnih i obmanjuju, ali i duboko vrijeđaju, javnost, posebno one izravno pogođene glađu. A o onome o čemu bi trebalo govoriti, dapače vikati, oni šute. Ako je šutnja, kako se kaže, znak odobravanja onda je posve jasno kakav je stav hrvatskog državnog vrha i njihovih podređenika o Šešelju i njegovim istomišljenicima.

Damir Pešorda: Kada bismo u zemlji imali jasnu politiku prema ključnim događajima iz naše povijesti, lakše bismo izlazili na kraj sa psinama izvana.

Puštanje Šešelja iz Haaškog zatvora osobno me nije iznenadilo. Taj sud već je danas relikt prošlosti i njegovi pravi osnivači gledaju kako ga što prije i sa što manje buke ugasiti. Oni danas imaju druge poluge kojima utječu na ovdašnje događaje. Hrvatska ne bi ništa osobito dobila ni da je Šešelj osuđen, ipak su glavni akteri događanja bili Milošević, politički vrh Srbije i vrh JNA, a oni nisu osuđeni.

Tako da su Josipovićeve izjave, kao i obično, promašene i lažno patetične, ”poraz međunarodnog suda” dogodio se davno prije.

To, naravno, ne znači da Šešelj nije kriv i da nije svojevrsno ruganje žrtvama njegovo puštanje iz zatvora. Vlada na to puštanje nikako nije reagirala, što je u skladu sa njenom dosadanjom politikom. Doduše, Vesna se Pusić nakon prvotnog suosjećanja sa srbijanskom Vladom malo pribrala pa je o Šešelju odlučila progovoriti ministrima vanjskih poslova EU. Vjerojatno da i njima probudi suosjećanje prema Vučiću i Nikoliću koji su se ni krivi ni dužni suočili s ”poludjelim ratnim zločincem”.

Josipović je poslao nekakvo pismo Theodoru Meronu. Meronu štošta zamjeri i od prije, a pismo mu dobro dođe i u predizborne svrhe. I to bi bilo to. Država koja drži do sebe, reagirala bi na način kako to govori da bi učinila predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović, dakle izravno prema Srbiji. A ne bi se suosjećala s Nikolićem i Vučićem, starim Šešeljevim pajdašima.

A što se tiče tzv. tajminga Šešeljeva puštanja iz zatvora, koliko znam Hrvatska i bez njega ima problema s vukovarskom obljetnicom. Kad bi samo Šešelj bio problem, problema ne bi ni bilo. Hoću reći, kada bismo u zemlji imali jasnu politiku prema ključnim događajima iz naše povijesti, lakše bismo izlazili na kraj sa psinama izvana.

Đuro Vidmarović: Haaški sud je politički projekt

Vojislav Šešelj je jedan od najkrvoločnijih velikosrpskih političara. Za njega nemam dobrih riječi. Međutim, htio bih na neki način njegovo puštanje iz zatvora u Scheveningenustaviti u nekakav kontekst, uz cijenu da djelujem disonantno.

1. Ukoliko, pravno gledajući, prihvatimo presumpciju nevinosti kao aksiom, tada on nije ratni zločinac, jer mu tu presudu nije odredio sud u Haagu.

2. Vojislav Šešelj je dragovoljno otišao u Haag i time stekao određenu prednost u odnosu na uhićenike koji su onamo dovedeni silom.

3. Sud u Haagu je obznanio da se Vojislav Šešelj pušta na slobodu PRIVREMENO iz humanih razloga, jer ima metastaze raka na jetri. (Ostaje nepoznata njegova medicinska slika, što znači da ne možemo znati je li u životnoj opasnosti, ili nije.) To znači da se mora vratiti u Haag kada presuda bude definirana, ukoliko, naravno, do tada ne umre.

4. Šešelj je pušten uz određene uvjete koji su dogovoreni između Suda, Vlade Republike Srbije i njega osobno.

5. Sud u Haagu imao suvereno pravo donositi odluke koje smatra ispravnima. RH je prihvatila njegov u suverenost i nedodirljivost.

Što smatram političkom pozadinom Šešeljevog puštanja u Srbiju?

Haaški Tribunal dopustio je Šešelju privremeni odlazak u Srbiju pod uvjetima koji umanjuju dosege humanitarnih razloga, a više otkrivaju političku pozadinu te odluke. Naime, zabranjeno mu je dolaziti u kontakt sa žrtvama velikosrpske agresije i svjedocima, ali mu nije zabranjeno političko djelovanje. Upravo ova olakotna okolnost baca veliku sjenku na Tribunal u Haagu i opravdava tezu o odluci koja nije pravno utemeljena, već politički iznuđena. Šešelj je toga svjestan i isti tren nakon stupanja u beogradsku zračnu luku, otpočeo je žestoku velikosrpsku i protuvladinu djelatnost. Ostaje pitanje:

A) Tko je imao toliku političku snagu djelovati na Sud i prinudi ga na ovako olakotno puštanje teško optuženog Šešelja na privremenu slobodu? On je osobno dao znati kako je riječ o Ruskoj Federaciji, što znači da je u tome morao sudjelovati tamošnji predsjednik Vladimir Vladimirović Putin, posredstvom svojih Ministara. Je li još neka europska Vlada imala u tome prste teško je prosuditi, ali znat će se nakon što se arhivska građa učini dostupnom.

B) Je li Šešeljevo puštanje na privremenu slobodu učinjeno s nakanom destabilizacije Srbije? Moguće, jer on snažnom retorikom uzbuđuje srbijanske političare, ali i biračko tijelo, namećući svoju sotonsku karizmu. (Tijekom suđenja vrijeđao je sudce neviđenim vulgarnostima i isticao kako govori kao budući nacionalni epski junak.) Javno je prozvao svoje nekadašnje suradnike i pulene Tomu Grobara i Aleksandra Vučića kao nacionalne izdajnike. Tisak i sredstva ,masovnog priopćavanja u Srbiji posvećuju Šešelju veliku pažnju i njegove izjave, govore i nastupe čine pristupačnima u svim dijelovima zemlje.

C) Hoće li Šešelj kao haški optuženik na privremenoj slobodi destabilizirati Srbiju? Neće! Što više, Toma Nikolić i A. Vučić sada će nešto izgubiti na unutarnjem planu, ali će dobiti mnogo više na međunarodnoj sceni, gdje će biti percipirani kao čimbenici stabilnosti zemlje, kao demokrate, odgovorni i kooperativni političari i k tome europski orijentirani. Nakon Šešeljevih velikosrpskih eskapada i solilokvija, Vučić će laganije i uspješnije pregovarati s EZ činovnicima. Naravno, ono što Šešelj govori Toma Grobar i Vučić privatno shvaćaju, jer on ih je educirao, promovirao i lansirao u visoku politiku. No, ako prijeđe crveni nit, bit će uhićen, ili ubijen. Tamo to rješavaju vrlo pragmatično. Ili će postati predmet trgovine, kao što je bio i Slobodan Milošević.

D) Šešeljevi nastupi su i poruka Rusiji, jer Putin ima kod kuće jednog Žirinovskog. On ide u osvajanja s drugom retorikom i drugačijom političkom filozofijom.

Haaški je sud politički projekt i kao takav je djelovao. Kao takav će biti i ugašen. Njegove se presude i cijeli tijek suđenja moraju promatrati izvan pravnih kategorija, u svijetlu političkih i geopolitičkih interesa EZ, SAD-a i RF. Zbog toga imamo činjenicu da je Dario Kordić, premda nevin, zapravo bez čvrstih dokaza o krivnji, osuđen na 20 godina robije, a Šešelj je pušten. Da ne govorimo o suđenju krivcima za pokolj u Vukovaru i genocid u Srebrenici.

Važno je znati kako Države (RH, BiH i Srbija) i njihova javnost nisu prihvatile s povjerenjem niti jednu presudu. To znači da ih svi doživljavaju kao političke presude. Podsjećam kako su lideri bosanskih Srba dočekani s najvišim državnim počastima. U Hrvatskoj to nije slučaj, ali narod je potpuno obezvrijedio haaške presude. O tome svjedoči primjer generala Darija Kordića.

Osim toga, u Haagu je umro glavni optuženik za velikosrpsku agresiju, Slobodan Milošević i njegova je smrt politički uzdrmala Sud. Velika Britanija, a poglavito Rusija to nisu mogle prihvatiti bez reagiranja. Sada je Sud u opasnosti da im umre Šešelj, a možda i general Mladić, a politika to ne želi. Uostalom, nove presude izgubile su smisao, odnosno nakon dva desetljeća i Haaški je sud postao anakronizam.

Seselj i cedePresude Hadžiću i Karadžiću ne bi ništa značile i ne bi pomogle u rehabilitaciji Suda. Presude hrvatskim uznicima iz BiH (Praljak, Petković, Čorić) mogu biti jedino političke naravi. Realne krivice kod njih nema, ukoliko politički rad ne kriminaliziramo kao zločin. Osim toga, njihovim bi osuđivanjem ojačao islamski fundamentalizam koji u sadašnjoj situaciji pokazuje svu zlokobnost jer se povezuje s onim na Bliskom Istoku. Toga su svjesni u središtima moći.

Haaški sud mora što prije nestati sa političke scene, kako se ne bi postavilo suđenje ruskim agresorima zbog zločina nad ukrajinskim stanovništvom i agresije na tu zemlju. Mogao bi se optužiti i sam Putin. Podsjećam na sudanskog Predsjednika.

Šešeljev dolazak u Beograd najveća je opasnost za Hrvatsku. Ako njegov dolazak promotrimo u povezanosti s rusko-srbijanskim vojnim vježbama, tada to postaje jasnije. On će dodatno raspaliti protuhrvatski šovinizam i želju za novim ratom kako bi se realizirale granice Virovitica-Karlovac-Karlobag. Objektivno, vojnički gledano, u ovom trenutku bez pomoći NATO-a mi ne bi imali snage suprotstaviti se agresiji, jer nam je vojska sasječena, branitelji poniženi i dekuražirani, a gospodarstvo uništeno.

Normaliziranje hrvatsko-srbijanskih međudržavnih odnosa time je ugroženo, ako ne i odgođeno ad kalendas grekas. Hrvatski vrhovnik je napokon postao toga svjestan i javno se oglasio, pa makar s „kasnim paljenjem”. No, mnogi u RH šute, jer drže fige u džepovima. Ministrica vanjskih poslova izgovorila je nešto što zvuči kao vic: izrazila je Srbiji sućut što joj se vratio Šešelj.

Egon Kraljević: Pomoću Haaškog suda međunarodna je zajednica upravljala i još uvijek upravlja postjugoslavenskom krizom

S Haškim je sudom za Hrvatsku sve od početka krenulo krivo. Tomislav Jonjić, istaknuti odvjetnik s višegodišnjim stažom u Haagu, primijetio je da je naša zemlja još 1992./93. propustila reagirati na nacrt Statuta Međunarodnog kaznenog suda za Jugoslaviju, a 1996. donijela je i – po njegovoj ocjeni – skandalozni Ustavni zakon o suradnji s međunarodnim kaznenim sudovima. Nakon 3. siječnja 2000. stvari su se dodatno pogoršale dolaskom na vlast lijeve koalicije koja je usvojila tragičnu odluku o davanju Haagu nadležnosti za procesuiranje zločina počinjenih tijekom Bljeska i Oluje.

Postoji, ipak, jasna razlika između HDZ-ova inicijalno naivnog izlaženja u susret, odnosno kasnije nevoljkog popuštanja Haškom sudu (uzrokovanog vanjskim pritiscima, političkom nestručnošću te zaplotnjačkim djelovanjem jugoslavenskih struktura unutar tadašnje hrvatske vlasti – sjetimo se da je istaknutu ulogu u kreiranju državne politike prema Haagu tada imao “pravni stručnjak” Ivo Josipović) s jedne strane, i u početku prikrivenog, a kasnije sve manje skrivanog oduševljenja, s kojim su Račan i društvo čitav Domovinski rat izručili Haagu, s druge strane.

Nakon 2000-te, nastupilo je mučno vrijeme kada je u javnosti stvoreno raspoloženje po kojem je svako pozitivno izjašnjavanje o Domovinskom ratu i upozoravanje na nepravde Haškog suda značilo zagovaranje zločina, dok je svako omalovažavanje hrvatske borbe za neovisnost smatrano vrhunskim demokratskim činom.

U posljednje tri – četiri godine, navedeni je sud logikom suprotstavljenih političkih interesa velikih sila koje su upravljale njime, počeo donositi naizgled kontradiktorne odluke. Poništene su tako drakonske prvostupanjske presude hrvatskim generalima, ali su u drugim velikim slučajevima oslobođeni i Momčilo Perišić, čelnici srbijanske Državne bezbednosti Stanišić i Simatović, a na “privremenu” i (za razliku od ranijih privremenih izlazaka iz pritvora, npr. generala Markača) ničim uvjetovanu slobodu pušten je i Vojo Šešelj.

Djelovanje Haškog suda je tako postalo predmet sveopće kritike u Hrvatskoj. Desnica mu je nesklona oduvijek, dok mu ljevičari sada počinju zamjerati što je “oslobodio krupne ribe”, pri čemu ne prave nikakvu razliku između srbijanskih političkih kriminalaca i ljudi koji su branili Hrvatsku. Nacionalna Hrvatska mu zamjera puno stvari, najviše to što je pod apsurdnim pretpostavkama (etničko čišćenje izazvano neselektivnim granatiranjem Knina !??), uopće otvorio proces protiv hrvatskih generala. Ljevica je zbog posljednjih haških odluka potpuno utučena i u kritikama znatno tiša, jer nesposobnim se na kraju ipak pokazalo njihovo čedo, koje su donedavno hvalili na sva zvona.

Unatoč sveopćem nezadovoljstvu Haag je ispunio svrhu zbog koje je osnovan i ničega kontradiktornoga nema u njegovim posljednjim odlukama. Taj je sud prije svega zamišljen kao sredstvo koje će u stvarnost pretočiti političku volju svojih moćnih mentora. Da je u tomu uspio vidljivo je u činjenici da je od polovice devedesetih godina djelovao kao katalizator političke scene exjugoslavenskih država pomoću kojeg je međunarodna zajednica rušila njoj nepodobne i instalirala podobne političare i javne djelatnike.

Da nije bilo Haaga, Zoran Pusić bi danas bio samo umirovljeni profesor matematike s posljednjom službom u školi JNA, a danas je “legenda” moćnog nevladina sektora, dok bi Stjepan Mesić bio tek anonimni propali bivši HDZ-ovac, nešto kao Zlatko Canjuga (ako ga se itko još sjeća). Pomoću Haaškog suda međunarodna je zajednica upravljala i još uvijek upravlja postjugoslavenskom krizom. Haški je sud Hrvatskoj nesumnjivo naštetio jer je unatoč oslobađanju Gotovine i Markača, samim prihvaćanjem nakaradne optužbe za “etničko čišćenje na daljinu” (neselektivnom uporabom topništva), Domovinski rat i njegove žrtve stavio u istu ravan s pravim (č)etničkim čišćenjima i agresijom na Hrvatsku.

Njegova misija nažalost nije završena, jer u tijeku je preispitivanje prvostupanjske presude po kojoj su bosanskohercegovački Hrvati i tadašnja hrvatska vlast proglašeni krivima za komadanje susjedne države i progone Bošnjaka. Nakon vala kritiziranih oslobađajućih presuda, Haag se nalazi pod velikim pritiskom (i u međunarodnim razmjerima prevladavajućih) radikalno lijevih udruga koje konačno žele vidjeti jednu osuđujuću presudu visokorangiranim političarima i vojnicima.

Takva bi presuda u ovom slučaju, kao potpora politici koju se može opisati riječima “mirna Bosna (i Hercegovina), ali bez Hrvata”, silno dobro došla i međunarodnim upravljačima u Bosni i Hercegovini. Haag je, što teška srca priznaju i njegovi donedavni apologeti, prostituirao ideju međunarodnog prava, ali svojim zadnjim trzajima Hrvatskoj može još silno naškoditi. Njegovi, posljednjim presudama rezignirani domaći štovatelji, s nestrpljenjem očekuju takav rasplet. Njih nije briga za dvostruka haška mjerila zahvaljujući kojima je npr. vukovarski zločin ostao potpuno nekažnjem, a JNA i njezin vojni vrh oslobođeni bilo kakvog progona. Oni hoće makar jednu osudu svojih političkih protivnika.

Što se Josipovićeva sadašnjeg lamentiranja nad propašću Haškog suda tiče, riječ je o prljavom predizborno motiviranom proglasu. Naime praksa tog suda je bila sramna od samog njegova početka a Predsjednik je oduševljeno surađivao upravo s takvim sudom. Josipovićeva kritika Haaga ima istu moralnu vrijednost kao i njegovo odavanje počasti vukovarskim žrtvama – predizborno promidžbenu, dakle nikakvu.

Joško Čelan: Puštanje Šešelja na slobodu bolno, ali otrježnjujuće djeluje na Hrvate

Moćni neprijatelji, izvan i unutar zemlje, trajno i uspješno Hrvatskoj nameću zaborav temeljnih činjenica njene bliže i dalje prošlosti. Stoga se ona – posebno u slučajevima kakvo je puštanje iz haaškog zatvora ratnog zločinca Šešeljeva formata – stalno čudi što joj se to događa, a stvar joj je trebala biti jasna još 25. svibnja 1993. godine kad je taj Međunarodni kazneni sud za nekadašnju Jugoslaviju osnovan.

Njegova laž sadržana je već u samom nazivu „sud”. On je, naime, isto onoliko „sud” koliko su to bili i Staljinovi „sudovi” pred kojima operirali državni odvjetnici Andrej Januarevič Višinski i slični – puki provoditelji (geo)političke zločinačke sile, koji svojim pravnim prividom sili pridodaju i laž. Na ovom sudu sila i laž prvenstveno su u službi najšire shvaćenog Britanskog imperija, koji je puno obuhvatniji i moćniji od Ujedinjenog kraljevstva.

Primjer presude časnog suca Merona, kojom su oslobođeni generali Gotovina i Markač, izuzetak je, a ne pravilo. „Sud” koji je toliki dugi niz godina držao u uzama i potpuno nevine Hrvate, „sud” iz čijeg učinka ne proizlazi zaključak da je na Hrvatsku izvršena agresija, koji ciljano propušta kazniti najodgovornije za nju i koji zapravo stalno teži podjeli krivice ne može biti nikakva pravosudna ustanova, već postaje gola geopolitička batina, kojom moćnici radi svojih imperijalnih probitaka discipliniraju nemoćne.

Mali narodi, kakav je nažalost i hrvatski, nemaju pravi odgovor na nasilje velikih – mogu se samo usredotočiti na „kontrolu štete”. Na svjetskom planu mogu samo uložiti sve snage da svijetu predoče svoju istinu – bez velikih iluzija da to može imati nekog posebnog učinka (posebno stoga što ni hrvatska diplomacija nije hrvatska, već jugoslavenska). Puno više moguće je učiniti kod kuće: konkretno, ako se već ne može obesnažiti haaška „peta kolona” – jer i nju presudno stvara i održava isti taj Imperij – moguće je spriječiti da njeni najzadrtiji dijelovi dođu na vlast, kao što je to upravo sada slučaj u Hrvatskoj.

Na reakciju Ive Josipovića, a posebno ministrice Pusić, ne vrijedi trošiti riječi, jer oni su predvodnici te isti haaške agenture u zemlji i njihovo „zgražanje” i kvazi-rodoljublje dio je iste laži na kojoj počiva i sam taj sud. Domoljubni Hrvati na taj „performance” i stranih gazda i domaćih izvršitelja mogu samo gledati s gađenjem (nastavljajući naravno svoj rad na što bržem uklanjanju ovih drugih). Preostaje im puno važniji posao: vidjeti što sve mogu učiniti za preostale Hrvate koji su tom „sudu” izručeni na milost i nemilost.

U slobodnom vremenu mogu se i zabavljati starim snimkama s You Tubea na kojima krvavi zločinac Šešelj (sasvim prikladno) ismijava haaške suce najgorim porno-provokacijama. Sva ova tragigroteska oko njegova puštanja puno je bolja za triježnjenje poslovično lakoumnih Hrvata od onog gadljivog bratimljenja Josipovića i Pusićke uz trostruko ljubljenje s raznim Tadićima i Nikolićima. Baš kao što je izravni jugokomunist Mesić, koji već na prvi dojam bazdi po Balkanu, bolji od opakog prijetvornog Josipovića, koji đavolski vješto kukavnim ljubiteljima „Žikine dinastije” prodaje „europski” šlif, tako je i Šešelj bolji od spomenutih njegovih ušminkanih srpskih emanacija – njemu se, za razliku od njih, može vjerovati da iznosi cijelu (velikosrpsku, četničku) istinu. A ona je, umjesto da ih uljuljkuje u laži, uvijek djelotvorno ujedinjavala Hrvate.

Roko Milković: Hollywoodska retorika Haškog Tribunala

Puštanjem na slobodu nažalost pred sudom u Den Haagu neosuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja poljuljano je povjerenje u institucije koje je u Hrvatskoj ionako na niskoj razini , a otvorena je stara dilema i rasprava oko pojmova prava i pravde. Međunarodno pravosuđe ponaša se poput redatelja hollywoodskih filmova kojima Domovinski rat i rat na području BiH nimalo nije jasan pa kroz miješanje jezika, vojnih uniforma, uzroka i posljedica ratnih sukoba žele sve prikazati posljedicom djelovanja konglomerata loših politika i nacionalizama primitivnih balkanskih plemena.

Ovakva relativizacija povijesnih činjenica za posljedicu će imati nesigurnu budućnost i potencijalno krizno žarište u srcu Europe. Gledajući globalnu politiku moćnika i neprestano potpirivanje konflikta na Bliskom Istoku, Ukrajini i bivšim sovjetskim republikama ovakav scenariji i nije toliko nerazumljiv i neočekivan. Nesređeni međunacionalni odnosi, poljuljano povjerenje u institucije, vladavinu prava i ekonomska nesigurnost idealni su uvjeti za manipulacije i uplitanje raznih interesnih skupina u suverenitet kako Republike Hrvatske tako i ostalih zemalja pogođenih agresijom JNA i pobunjenih Srba početkom 1990 – tih, ali i Srbije koju se također destabilizira i odmiče od Rusije aktiviranjem snažnog političkog oponenta sadašnjoj Vladi i Predsjedniku koji se nimalo nisu odmakli od Šešeljeve ideologije već ju provode subverzivno i vrlo perfidno.

Mlaka i zakašnjela reakcija Predsjednika i Vlade HR na ponovnu političku aktivaciju, začinjenu ponovnom afirmacijom četništva od strane Vojislava Šešelja donekle je i očekivana. Pravo je pitanje što će spomenute institucije i njihovi privremeni predstavnici poduzeti da anuliraju sramotu i počinjenu nepravdu prema žrtvama.

Strateški jedini ispravan potez bio bi odlučna diplomatska, pravna i politička akcija usmjerena ka dokazivanju nevinosti tzv. ‘hrvatske šestorke’ kako se ne bi doveli u situaciju da RH i prvi hrvatski predsjednik Dr. Franjo Tuđman postanu jedini krivci za ratna stradanja s pravomoćnom presudom.

Davor Dijanović/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH

Naivno ili neoprezno, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić potvrdio je navode tjednika Nacional, ali i nekoliko svojevrsnih domaćih glasila obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u BiH, da su se na udaru prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) našli hrvatski dužnosnici iz Hrvatske i BiH te razne kompanije.

U BiH je nastala prava konfuzija oko toga što je rečeno pa su pojedini portali čak uklanjali vijesti o tome što je Mektić rekao na upit o navodima zagrebačkog tjednika Nacional o tome da Obavještajno-sigurnosna agencija BiH vodi specijalni rat protiv Hrvatske te da nelegalno prisluškuje i špijunira hrvatske političare i poduzetnike.

Najprije su Mektiću u usta stavili da je izrijekom spomenuo dužnosnike, a nije, jednako kao i da je spomenuo Hrvatsku, a nije. Ali se iz njegova odgovora apsolutno podrazumijevalo da OSA, kojoj je na čelu pouzdanik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, Osman Mehmedagić Osmica, stoji iza praćenja gospodarstvenika i hrvatskih dužnosnika, piše Večernji list

– Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje i nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonom i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH – rekao je Mektić.

A Nacional i Žurnal izvješćivali su o toma da OSA ima informacije o navodnim nelegalnim poslovima Elektroprivrede Herceg Bosne, Šuma Herceg Bosne, HT Mostara, Aluminija, Agrokora te poslovima vezanim uz korištenje vode iz Buškog jezera, koje bošnjačka politika godinama nastoji diskreditirati, umanjiti utjecaj, povezati s kriminalnim krugovima, vodstva BiH Hrvata u funkciji ostvarenja bošnjačke unitarne države.

Neimenovani bivši obavještajni dužnosnik ističe kako se Mektić, protiv kojega postoji niz prijava u Tužiteljstvu BiH, a koje u ladicama drže bošnjački tužitelji, posve razotkrio jer on ne bi smio imati nikakve operativne podatke ili znati o “tajnim operacijama”.

– Kod nas se ljude prisluškuje da bi se nekome pronašlo nešto. To je ustaljeni način rada, a to je nezakonito i neustavno. Druga stvar je da preko granice nikoga ne smijemo slušati. Postoji načelo teritorijalnosti – rekao je bivši obavještajac koji tvrdi da u posljednjem slučaju “nije narušen samo Ustav i zakoni nego je prekršeno i međunarodno pravo”.

Jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH, osim u slučaju izravne prijetnje terorističkog napada.

Na upit Sudu BiH je li izdao nalog nismo dobili odgovor. Prema sporazumu dviju država o suradnji u kaznenim stvarima, BiH je trebala izvijestiti institucije pravosuđa RH, no to, prema dostupnim podacima, nije učinjeno, što potvrđuje sumnje u legalnost prisluškivanja. Postavlja se pitanje koji je to ekonomski interes imala BiH.

– Tko je odredio te ekonomske interese? Država ih nema – rekao je sugovornik. Osim ako cilj operacije nije da se paukovom mrežom prisluškivanja gospodarstvenika s političarima, policajcima, novinarima… dođe do glavne mete – hrvatskog političkog vrha.

U Vladi jučer nisu odgovorili na pitanje o prisluškivanju OSA-e. Izvor iz Vlade samo je kratko uputio da se o svemu pita SOA-u, hrvatsku tajnu službu. Iz Agrokora poručuju da, ako je prisluškivanja bilo, to pitanje moraju rješavati druge službe.

 

Ivo Lučić: Očito postoje skupine unutar bošnjačke politike koje su instrumentizirale obavještajnu službu

facebook komentari

Nastavi čitati