O SPORAZUMU MILOŠEVIĆ-KUČAN OD 24. SIJEČNJA 1991. 2. DIO

    1

    Majka svih velikosrpskih konstrukcija i mitova o dogovorima je stvarni i dokazani dogovor Kučan – Milošević iz 24. siječnja 1991.

    milosevic_kucan_0_0_468X10000Na tom su sastanku Milošević i Kučan brzo i lako postigli dogovor oko dvije međusobno uvjetovane bitne točke ;

    – Slovenija može izaći iz Jugoslavije bez posljedica
    – Slovenija mora srbima u RH priznati pravo na “samopredelenje”

    Upravo je to i dogovoreno, pa srpska strana (Milošević) u službenoj izjavi kaže Zajednički je konstatirano da se u razrješavanju krize mora polaziti od prava naroda na samoopredeljenje, koje ne može biti ničim ograničeno..
    A slovenska strana, odnosno Kučan kaže Slovenija uvažava interes srpskog naroda da živi u jednoj državi i da budući jugoslavenski dogovor taj interes treba poštivati.“

    A evo i link na Delo iz 25.siječnja 1991. gdje se to jasno vidi u zadnjem pasusu:

    http://www.scribd.com/doc/47531140/Naslovnica-%C4%8Dasopisa-Delo-na-dan-25-1-1991

    Naknadno u jednom intevjuu sam Kučan svjedoči o velikosrpskim stavovima Miloševića u dogovoru sa Kučanom i indirektno uvjetima koje je postavio Kučanu. Kučan naravno ovdje falsificira kronologiju pa kaže da mu je to Milošević rekao “već” u ljeto 1991., ali svi znamo da je to dogovoreno već u siječnju 1991. što znači da su dogovori započeli i prije siječnja 1991. odnosno još u 1990. godini.
    Kako su u to vrijeme izgledali razgovori sa Slobodanom Miloševićem?
    Postojalo je prilično rasprostranjeno mišljenje da ste se vas dvojica mnogo ranije dogovorili o secesiji Slovenije, prije nego što se ona praktično desila.

    Govorio je sa pozicije moći: “Mi smo najveća republika, najveća nacija, Jugoslavija ne može bez Srbije, ali Srbija može bez Jugoslavije.” Te izjave su poznate. To je ustvari bila njegova deviza. Kad su počele konfrontacije sa Slovenijom, mislim na vojnu, on je postupio pragmatički – “Slovenija nije problem. Neka Slovenci odu ako ne žele prihvatiti srpske uslove za njihov dalji život u Jugoslaviji, ali Hrvati ne mogu otići. Oni su s nama vezani krvlju.” To mi je otvoreno rekao na sastanku već za vrijeme rata JNA protiv Slovenije, misleći pri tome na veliki broj Srba koji su živjeli u Hrvatskoj. To je bila njegova logika. O tom njegovom stavu tada sam informirao predsjednika Tuđmana i Izetbegovića.  Dalje u intervju iz 1999. (Sabrina Ramet, interview with Milan Kučan, 6September 1999, in “Competing Narratives of Resentment and Blame: Historical Memory, Revitalization, and the Causes of the YugoslavMeltdown,” interim report to the Scholars’ Initiative Project, 31–32,)

    sam Kučan to potvrđuje

    in exchange for Milošević’s assurances that Belgrade had no territorial pretensions vis-a-vis Slovenia, he (Kučan) assured Milošević of
    his “understanding” for Milošević’s interest in uniting all Serbs in a Greater Serbia

    Ćosić u filmu dogovoreni rat kaže

    Pošto smo mi u Srbiji smatrali da Slovenija može da se otcepi od YU, ako je to želje, mirnim putem i da mi nemamo nikakvog apsolutno razloga da nju prisiljavamo da živi s nama može lako da se otcepi zato što nema nikakvih međunacionalnih nerešenih pitanja kao što je to u HR. Onda smo smatrali da nju ne treba da uznemiravamo ako to hoće. neka postupi kako god hoće. neka ode. Neka zatraži odcepljenje mi ćemo to odobriti u Saveznoj Skupštini.

    Ovo je bitno znati jer je to bio plan za razjedinjavanje potencijalnog savezništva SLO-HR budući da je odcepljenje i priznanje bili u MZ
    dogovoreno za obje republike u paketu , a samo četiri dana ranije je RH postpisala sa Slovenijom vojno savezništvo !
    Napomena : potpresjednik Savezne Skupštine je bio Irfan Ajanović, Mesićev prijatelj i zagovornik velikomuslimanske politike,  koji je sotonizirao HVO i HRHB , za cilj imao optužiti Tuđmana u Haagu kreiranjem lažne optužbe Vici Vukojeviću za silovanje zarobljene bošnjakinje a tu tezu su u RH širili Pusička i Mesić !

    Dakle, Slovenija je mogla izaći mirno iz Jugoslavije jer nije bila unutar granica Velike Srbije ali je morala platiti cijenu, a to je da mora
    podržati Miloševićev stav o “samoopredelenju” srpskog naroda u RH. Rat u Sloveniji je tek neplanirano iskakanje iz dogovora budući da je
    nepredviđeno umiješala jugoslavenska struktura na čelu sa Markovićem koja je išla na ruku JNA planovima za očuvanje vanjskih granica
    Jugoslavije

    Ali najvažniji Miloševićev dobitak, a što je i bio njegov primarni cilj jest da je poljuljana međusobna vjera u savezništvo između Slovenije i Hrvatske.
    I to je taj princip kojeg je usavršio do krajnjih granica, preventivno rušenje neprijateljskih savezništava kroz KOSovo medijsko sotoniziranje
    političkih sastanaka kao što je razjednio hrvatsko-muslimansko potencijalno savezništvo od Historijskog sporazuma, preko Karađorđeva, Sporazuma iz Graza do sporazuma Krajišnik-Izetbegović i neuspjelog pokušaja iz 1995. Izetbegović-Milošević. pa tako Dobrica Ćosić već u veljači 1991. stavlja Izetbegoviću bubu u uho za budući sastanak Tuđman-Milošević u Karađorđevu

    Ubeđivao sam ga da su razlike između Hrvata i Muslimana veće no između Srba i Muslimana, da Hrvati teže stvaranju etničke Hrvatske i “velike Hrvatske” i da Muslimani samo sa Srbima mogu da ostanu Muslimani i zato što je pravoslavlje tolerantnija vera od katoličanstva… Gospodine Izetbegoviću, nemojte da se delimo. Izmešani smo i uslovljeni jedni drugima. Dajte da sačuvamo zajedničku državu. Mi, srpske demokrate, borićemo se da vi budete predsednik te zajedničke Jugoslavije koju će činiti Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Dođite u Beograd, borićemo se zajedno…
    (dnevnik D.Ć).
    Do ožujka i prije samog Karađorđeva već su svi akteri bili obavješteni da će se tamo “dijeliti Bosna” – od slovenskog Ribičiča preko Gligorova do samog Alije i Mesića.
    Bitno je reći da se dogovor iz 24. siječnja dogodio u trenutku kada je JNA pripremala plan o vojnom puču i skidanju s Vlasti republičkih vodstava, prvenstveno u RH !
    Ali ovaj dogovor Kučan- Milošević je samo prva polovica ukupnog slovensko-velikorpskog dogovora.

    Drugi dio dogovora se održao 14.kolovoza 1991. nakon slovenskog operetnog rata da bi se utanačili stari dogovori u novonastalim okolnostima. taj drugi sporazum kojim se Srbiji daje liderska pozicija u krizi jest doista i potpisam i formaliziran crno na bijelo !
    Tog dana u beogradu je slovenska delegacija ( France Bučar i Dimitrij Rupel) sa Ćosićem osnažila pakt sa velikosrbijom i dala joj snažan
    “legitimitet” u rješavanju krize

    Slovenija “poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rešavanju jugoslavenske situacije i kompatibilnosti slovenačkih i srpskih interesa”…
    “Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja [B]naroda[/B](ne republika) iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija” …
    “Slovenija smatra realnim i razumnim da dođe do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Slovenija priznaje pravo Hrvatskoj da se opredeli prema toj federaciji”.

    Kao početak tog drugog sporazuma. Ćosić navodi u svom dnevniku iz 13.kolovoza 1991. da je je nazvao Fran Bučar i tražio sastanak da se
    dogovori “ponovna uspostava suradnje i prijateljstva”, nudeći “apsolutnu neutralnost u sporu srbija-hrvatska da bi od beograda dobili podršku za svoju neovisnost” a uz “saglasnost Kučana i Drnovšeka” a kao razlog navode nespremnost MZ da ih prizna van paketa sa RH koju su smatrali utegom, odnosno nisu joj predviđali opstanak !

    Tekst potpisanog Sporazuma

    1. Slovenija se ne meša u unutrašnje odnose drugih naroda i pitanja  unutrašnjih granica, niti će se postavljati na stranu bilo kojeg jugoslove uskog naroda u rešavanju jugoslovenske agonije. Slovenija neće dozvoliti da se instrumentalizuje u jugoslovenskim međunacionalnim sporovima.

    2. Slovenija se na osnovu nacionalnih interesa, bez predrasuda i emocije, dogovara sa Srbijom o međusobnim odnosima. Pri tome, ona poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rešavanju jugoslovenske situacije i kompatibilnosti slovenaćkih i srpskih interesa.

    3. Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizadu različiti oblici autonomija.

    4. Slovenija smatra realnim i razumnim da dode do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Slovenija priznaje pravo Hrvatskoj da se opredeli prema toj federaciji.

    5. Slovenija će se samostalno i suvereno opredeljivali prema tim državnim subjektima. Slovenija je spremna da aktivno sarađuje u procesima konstituisanja tih subjekata, ako oni tu saradnju žele. o.

    6. U smislu prethodnih načela. Slovenija i Srbija žele razrešavati međusobne jugoslovenske odnose bez posredovanja stranih faktura, a pogotovu federacije.

    Dakle, Slovenija se željela riješiti paketa o priznanju i savezništva sa Hrvatskom još od kraja 1990. u dva navrata dajući velikosprskoj politici
    lidersku poziciju u krizi !
    Slovenija je izdala sve dogovore sa RH a shodno tome se priklonila o mitu o Karađorđevu kako bi prikrila tu izdaju i potpuno prešutila ove dogovore usvojoj javnosti dan danas.

    Isto kao što su muslimani se priklonili mitu o Karađorđevu kako bi prikrili sve svoje podjele i darivanje BiH Beogradu.
    A centralni mit je kreiran u KOSovim laboratorijima o čijoj snazi govori i činjenica da su svi ti mitovi i dan danas dominantni ! —

    Zahvaljujemo još jednom cjenjenom forumašu i nastavljamo s tekstom profesora Slavena Letice objavljenom u Hrvatskom tjedniku

    http://oi46.tinypic.com/zmfj40.jpg

    http://oi47.tinypic.com/jb7pj4.jpg

    http://oi46.tinypic.com/i4mjop.jpg

    http://oi50.tinypic.com/3582mbk.jpg

    http://oi45.tinypic.com/2meibb.jpg

    http://oi49.tinypic.com/23gz3lz.jpg

    http://oi46.tinypic.com/343knqq.jpg

    http://oi46.tinypic.com/2ywihko.jpg

    Za one koji ne mogu otvoriti isti tekst na drugom hosting-servisu:

    http://i.solidfiles.net/73be3eaea4.jpg

    http://i.solidfiles.net/d290aaef8a.jpg

    http://i.solidfiles.net/ea2791acc4.jpg

    http://i.solidfiles.net/312bb0e83d.jpg

    http://i.solidfiles.net/2d4669982a.jpg

    http://i.solidfiles.net/4e8e0e2f57.jpg

    http://i.solidfiles.net/4e8e0e2f57.jpg

    http://i.solidfiles.net/34975be042.jpg

    Zatim kao što smo rekli, feljton slovenskog novinara Blaža Zgage o istoj temi:

    http://hercegbosna.org/forum/post729251.html#p729251

    http://hercegbosna.org/forum/post729253.html#p729253

    Zatim imamo seriju poznate britanske TV-kuće BBC, dajemo poveznicu na treću epizodu, i skrećemo čitatelje da poosebnu pozornost obrate na isječke koji traju od 3:30 do 4:30 i drugi od 13:10 do 15.20.

    Kako ne bi bili previše jednostrani evo malo i argumenata druge strane. Mladina, prof Božo repe:

    http://www.mladina.si/149572/tajni-sporazum-kucan-milosevic/

    Isti autor, o istome u emisiji Federalne TV Reflex:

    Slovensko-srpski sporazum Milošević-Kučan od 24. siječnja 1991. godine značajan je događaj za shvaćanje konteksta o početku rata na području bivše jugoslavije. Bit tog sporazuma je u dvije ključne točke:

    1. Srbija ne osporava pravo Sloveniji na izlazak iz jugoslavije.

    2. Slovenija ne osporava pravo „svih Srba da žive u jednoj državi“ Ili još jednostavnije, Srbi neće dirati Sloveniju na putu ka osamostaljenju a zauzvrat Slovenci se ne bune na „pravo“ Srba da prave veliku srbiju na uštrb teritorija Hrvatske i BiH.

    Taj sporazum potpisan je svega 4 dana nakon što su ministri unutarnjih poslova i obrane Hrvatske i Slovenije, Josip Boljkovac i Martin Špegelj s hrvatske te Igor Bavčar i Janez Janša sa slovenske strane parafirali prijedlog sporazuma o zajedničkoj obrani Hrvatske i Slovenije. U tom slučaju čini se kako se Boljkovac i Špegelj nisu konzultirali s predsjednikom Tuđmanom, već su oni to nešto samoinicijativno radili njemu iza leđa, i kad se cijela stvar pogleda post hoc, njih dvojica su već tad uvalili Hrvatsku u zamku. Jer, Hrvatska se nije smjela uključivati u rat kad je JNA 25. lipnja 1991. napala Sloveniju, jer je to bila vrlo sofisticirana zamka, a s druge strane ako se ne uključi dat će za pravo Slovencima da kažu kako „su Hrvati izigrali sporazum“, kao što sad tvrde, iako nikad nije potpisan ni potvrđen nikakav sporazum već su dva ministra samoinicijativno, parafirali prijedlog sporazuma, koji nikad nije bio na ratifikaciji u Saboru, ili potvrđen na Vladi ili u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske.

    Slovenci osim za izdaju, Hrvatsku optužuju i za još štošta. Na primjer, 6 slovenskih intelektualaca odgovarajući na feljton novinara Blaže Zgage, istom autoru zamjeraju da nije dovoljno pažnje posvetio nekim događajima koji su se zbili u osvit raspada jugoslavije, ali u tom istom kontekstu u kojem opisuju Miloševićev upad u monetarni sustav jugoslavije, spominju i jedan nepostojeći događaj koji je vrlo bitan za ovu temu. Navodimo točan citat: „…ili čak neki od brojnih susreta Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u četiri oka. Na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu u ožujku i travnju 1991. godine razgovarali su i o podjeli Bosne i Hercegovine.”

    ( Izvor: http://www.cins.rs/srpski/world_stories/article/povrsno-i-nelogicno-o-razbijanju-jugoslavije).

    Pazite vi samo te slovenske “intelektualce”? Oni nude tezu za koju ne nude apsolutno nikakav dokaz. A ne nude jer ne postoji nikakav dokaz da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu ili Tikvešu razgovarali o “podjeli Bosne i Hercegovine” I to iz prostog razloga jer oni o tome nisu razgovarali. Jedini “dokaz” koji na haškom sudu postoji za to da su Tuđman i Milošević razgovarali o tome svjedočenje je tajnog svjedoka II na suđenju Blaškiću, a riječ je bivšem hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću. Ili drugim rječima, ni na haškom sudu o tome nema nikakvih dokaza, ali zato ima puno dokaza da se u Karađorđevu razgovaralo o nečem drugom. O nečem što je suštinsko. O nečem u čemu su Slovenci stali na srpsku stranu. To je dvojba oko tumačenja jugoslavenskog Ustava gdje su postojale dva osnovna stajališta: službeno srbijansko i službeno hrvatsko stajalište. U najkraćem, stajalište hrvatske politike bilo je da su republike te koje imaju pravo na samoodređenje, dok je s druge strane stajalište srbijanske politike bilo to da su narodi ti koji imaju pravo na samoodređenje. To je drugi vrlo bitan moment, koji je čak i bitniji od toga što Kučan daje pravo Srbima da prave veliku srbiju na teritoriju Hrvatske i BiH (ma koliko se isti taj Kučan kasnije izmotavao i govorio kako on to nije tako mislio), i zbog kojeg su Slovenci tako aktivni u suđenjima protiv Hrvata iz BiH, gdje se sami nude za svjedoke ili čak „eksperte“, te u medijima, gdje stoje na stajalištima određenih skupina koje forsiraju mit o Karađorđevu, kako bi prikrili svoj sramni dio uloge u čitavoj priči.

    Ovoj priči o načelima prava na samoodređenje vratit ćemo se malo kasnije, sad ćemo još vrlo kratko analizirati prvi dio citirane rečenice šestorice slovenskih „intelektualaca“. Kažu oni „neki od brojnih susreta Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u četiri oka.“ I onda navode jedina dva sastanka koja su održana u četiri oka. I to su ujedno jedina dva sastanka na kojima su se Tuđman i Milošević ikad sastali u četri oka, jer nakon početka sukoba više nije bilo bilateralnih sastanaka. Dakle, dva sastanka nisu „brojni sastanci“, i mi mislimo da bi pravi intelektualci to morali znati.

    Osim toga, mislimo da bi čitateljima bilo zanimljivije da su ti slovenski intelektualci objasnili što su i o čemu su raspravljali na raznim sjedeljkama i kružocima s intelektualcima iz Srbije sredinom osamdesetih godina. Na primjer, Davor Domazet u jednoj svojoj analizi u djelu pod podnaslovom „Samostalna Slovenija i ‘velika Srbija’“ na stranicama 38. i 39. iznosi slijedeću tezu: „Dok je vojni vrh u Beogradu, sredinom osamdesetih godina, mijenjao sustav zapovijedanja kako bi preustrojavao oružane snage za djelovanje u izvanrednim prilikama, odnosno, pripremao Jugoslavensku narodnu armiju da postane srpska imperijalna sila, u Ljubljani je, u jesen 1985., održan sastanak srpskih i slovenskih intelektualaca na temu prekrajanja Jugoslavije. Slovenski intelektualci preporučili su srpskima da je za Srbe jedino rješenje zalaganje za očuvanje Jugoslavije. Za razliku od homogene Slovenije,uvjeravali su slovenski intelektualci svoje srpske kolege, Srbija je podijeljena na pokrajine i s velikim brojem Srba u drugim republikama, pa za sebe ne može izboriti bolji status i poziciju nego što to može u Jugoslaviji. Tu postavku slovenskih intelektualaca srpski su intelektualci objeručke prihvatili kao političku platformu i pretočili je u slogan – Slovenija van, a ostatak ‘velika Srbija’ ili krnja Jugoslavija“

    (Izvor: http://www.zzh.hr/wp-content/uploads/2012/11/Dokument-u-cijelosti-preuzmite-ovdje.pdf)

    Vratimo se sad na trenutak Stjepanu Mesiću, koji i danas ima jako puno prijatelja u Sloveniji, od kojih su neki čak spremni i lagati da su mu posudili novce za kupnju dva stana i dvije garaže. Budući da je on rodonačelnik ideje (bar što se tiče svjedoka na haškom sudu) da je „rat između Srbije i Hrvatske 1991. dogovoren kako bi poslužio kao detonator da se sistemom spojenih posuda isti prelije u BiH“ što je klasičan udbaški spin koji nitko ne koristi tako često kao Mesić, a kojeg u cijeloj ovoj priči koriste Slovenci (dakle vrsta spina u kojoj se stvarni događaj premješta u drugi kontekst i s drugim akterima. Na primjer, Slovenci su se dogovorili sa Srbima čime je počela disolucija jugoslavije i uvod u rat, a kasnije optužuju Hrvate da su se dogovorili sa Srbima, odnosno Tuđman s Miloševićem u Karađorđevu, čime je počela disolucija jugoslavije i uvod u rat koji je onda kasnije donio sve one žrtve, zločine itd). Naša je teza da je rat u Sloveniji, iako mi mislimo da nije bio dogovoren, zapravo poslužio kao detonator da se isti, sustavom spojenih posuda prelije u Hrvatsku. I tu dolazimo do djela koji je najteži za objasniti, pogotovo onima koji su u stanju razmišljati samo linearno i jednodimenzionalno, i koji žele da im je prikaz stvari crno-bijel, pa da onda oni mogu reći „ovo bijelo je dobro a ovo crno ne valja“.

    Mi svi ostali, koji znamo da stvari u životu ne funkcioniraju tako i da u pravom životu postoje različite dimenzije, različiti nivoi, a pogotovo kad je u pitanju ljudski čimbenik po onoj narodnoj „sto ljudi sto ćudi“, a u svezi s neospornom činjenicom da su oni koji su odlučivali i koji su utjecali na razvoj situacije bili ljudi. O čemu zapravo pričamo? Sa stajališta Hrvata u Hrvatskoj 1991. godine, nema nikakve razlike između Miloševića i Kadijevića. Isto tako, sa stajališta Hrvata iz BiH 1993. godine nema nikakve razlike između Sefera Halilovića i Alije Izetbegovića. To je potpuno razumljivo. Jer ti ljudi vide da ih i jedni i drugi ubijaju, protjeruju, pale, pljačkaju itd. i naravno da je s njihovog stajališta to sve isto. Međutim, među njima postoje nijanse, različiti pogledi o nekim pitanjima, iako se oni u većini stvari preklapaju istim mišljenjem. Međutim, baš kao što je Alija Izetbegović smjenio Sefera Halilovića s mjesta Komandanta glavnog štaba Armije BiH u lipnju 1993., tako je i Milošević maknuo Kadijevića s mjesta sekretara za narodnu obranu na samom početku 1992. godine. Mogli bi reći da su vojnici, dakle Kadijević i Halilović bili više maksimalistički raspoloženi prema ciljevima, dok su političari, Izetbegović i Milošević bili razmumniji i više pragmatični prema svojim ciljevima, i tu je dolazilo do raskoraka. Plastično, Sefer Halilović je htio unitarnu BiH s Muslimanima kao temeljnim narodom. A Alija nije imao ništa protiv toga, samo je smatrao da to nije realno, nego da mu je realnije graditi muslimansku državicu unutar BiH, najprije u trokutu Sarajevo-Zenica-Tuzla a zatim na račun Hrvata u srednjoj Bosni i slivu rijeke Neretve proširiti taj teritorij i izbiti na more.

    Slično je i s odnosom Kadijevića i Miloševića. Kadijević je htio opstanak jugoslavije, po mogućnosti unitarne i pod dominacijom Srba, a ako ne može to onda svakako kao federalne države, socijalističkog uređenja. Milošević također ne bi imao ništa protiv unitarne jugoslavije pod dominacijom Srba, ali i on vidi da to nije realno. Što se tiče Miloševića nigdje nismo uspjeli naći nijedan čvrst dokaz koji upućuje da je on bio strogo na liniji stvaranja velike srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, nego nam se prije čini da je on vrlo rano procjenio da će to biti prezahtjevna zadaća i zato on nikad u nekom svom javnom istupu nije spomenuo niti navedene granice niti pojam „velika srbija“. Čini se da je njegov cilj, njegov minimalan cilj, ugrabiti što je više moguće teritorija u BiH i iznuditi široku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj, čime bi napravio jedan prijelaz, etapu u njihovoj nacionalnoj strategiji stvaranja velike srbije na spomenutim granicama, a ostatak bi možda ostavio nekoj budućoj generaciji. Međutim, mi isto tako smatramo da događaji na terenu više nego jasno upućuju na to da su Milošević i srbijanska politika htjeli napraviti veliku srbiju na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a da se je na ovaj rezervni i minimalistički scenarij prebacio tek nakon trećeg i ujedno zadnjeg pokušaja uspostavljanja tih zamišljenih granica velike srbije silom, odnosno vojnim sredstvima. Pritom, smatramo da je prvi pokušaj stvaranja velike srbije vojnom silom bio 1991. – agresija na Hrvatsku poznata pod kodnim nazivom „Ram“, zatim u travnju 1992. kad je trebalo izvršiti „popunu rama“ odnosno uzeti cijelu BiH a preko bojišnice od Mostara do Livna prodrijeti i uzeti cijeli hrvatski jug, cijelu Dalmaciju i praktično sve do Gospića, koji bi om ostao kao zadnja prepreka da prođu preko Velebita na Karlobag, te treći i zadnji put u rujnu 1993. godine, kad su Srbi htjeli napasti upravo na području Gospića, ali ih je Hrvatska vojska preduhitrila i poduzela vojno-redarstvenu operaciju „Džep 93“ u narodu poznatu kao „medački džep“, a istovremeno s tim srpskim napadom trebala je Armija BiH napasti, što je i učinila, položaje HVO praktički cijelom dužinom rijeke Neretve u akciji poznatoj kao „Neretva 93“.

    Dakle, nakon što je HV u medačkom džepu potukla Srbe, i nakon što je HVO na prijevoju Vrda zaustavio Muslimane, Milošević je bio prisiljen „resetirati“ srbijansku politiku, pogotovo zato jer im je nad glavom visila opasnost koju su sa sobom nosile sankcije Vijeća sigurnosti protiv Srbije koja se time iscrpljivala i sve je manje mogla ulagati u resurse za osvajačke pohode po Hrvatskoj i BiH. Dakle, 1991. godine dok je i Milošević bio na liniji operacionalizacije plana stvaranja velike srbije na navedenim zapadnim granicama, samo su primitivci i priglupi ljudi poput Šešelja i Draškovića javno govorili o zapadnim granicama velike srbije. Oni inteligentniji i prefriganiji poput Miloševića ili Borisava Jovića radije su govorili kako se „bore za očuvanje jugoslavije“ dok pod krinkom te politike zapravo žele odustati od Slovenije i preseliti vojsku, kako reče Vasiljević u BBC-evoj seriji „na nove granice“ a te granice su Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Milošević, Jović, ali i vrh JNA, termin „očuvanje jugoslavije“ nisu koristili samo zbog međunarodne zajednice, već i za vrbovanje petokolonaša po Hrvatskoj, i to ne samo onih koji su bili etnički Srbi, nego i za vrbovanja etničkih Hrvata privrženih ideji opstanka jugoslavije. I tu je sad teško razvrstavati sve one koji su bili na antihrvatskoj strani, pogotovo u JNA, tko je tu u kolikoj mjeri velikosrbin a tko uvjereni jugoslaven i komunist.

    Pa ipak čini se da neka gradacija postoji. Za Kadijevića bi rekli da je notorni jugoslaven baš s onom pričom „tito, partija, armija, jugoslavija i slični socijalistički bakrači“, dok za Ratka Mladića mirne duše možemo reći da je velikosrbin. Onda imamu Blagoju Adžića koji je negdje na pola puta između te dvojice, i velikosrbin ali i boljševička jugoslavenčina, onda imate Rašetu koji je bliže Kadijeviću, pa Vasiljevića koji je bliže Adžiću, pa Perišića koji je bliže Mladiću itd. Uglavnom, Kadijević je bio više projugoslavenski, a Milošević više prosrpski raspoložen. Iako su obojica tražila povod za vojnu intervenciju u Hrvatskoj: prvi put 24.-25. siječnja 1991. godine, odnosno samo dan nakon što su Milošević i Kučan postigli svoj dogovor. Taj puč pokušan je filmom KOS-a, koji je prikazan isti dan kad su Milošević i Kučan postigli ovaj dogovor, gdje se u glavnoj ulozi našao, nitko drugi nego stari slovenski prijatelj Martin Špegelj, kojeg Slovenci uvijek rado potežu kao „svijetli primjer“ kad treba govoriti protiv Predsjednika Tuđmana i službene hrvatske politike iz tog doba.

    Tad je intervenciju zapravo zaustavio Tuđman, koji je tog 25. siječnja, dakle dan nakon sporazuma Milošević-Kučan i prikazivanja KOS-ovog filma na televiziji, te nakon što je KOS po Hrvatskoj već počeo provoditi uhićenja (24. siječnja uhićeno nekoliko osoba zbog „nezakonitog uvoza oružja u RH i poticanja oružane pobune“ među kojima su bili Đuro Dečak, Antun Habijanec, Vinko Belobrk itd.) skupa s predsjednicima Vlade i Sabora Manolićem i Domjanom otišao u Beograd i na sjednici predsjedništva, napao Kadijevića da će on biti kriv ako dođe do vojne intervencije, kako će krv biti na njegovim rukama što je kasnije Borisav Jović opisivao kao „Tuđman nije uopšte pridoneo da se situacija smiri, čak se sve pogoršalo, on čim je došao na sednicu počeo je da galami i da optužuje…“ Uglavnom, ta galama je možda ne preplašila, ali rekli bismo donekle „osvjestila“ Kadijevića koji je od tad zauzeo stav da neće ići ni u kakvu intervenciju ni protiv koga bez odobrenja viših političkih instanci, a to je značilo Predsjedništva SFRJ.

    Drugi put su cenzus za vojnu intervenciju htjeli dobiti u ožujku 1991. Naime, 9. ožujka te godine u Beogradu su održane masovne demonstracije na kojima je netko bacio suzavac, došlo je do nereda i stampeda, neki ljudi su izginuli a neki su počeli fizički napadati tadašnju miliciju, i onda je vojska s tenkovima izašla na ulice Beograda. To je bio scenarij koji je trebao dovesti do toga da se u predsjedništvu opet glasuje o vojnoj intervenciji. Tad je omjer glasova bio 4:4 i JNA opet nije dobila pristanak od predsjedništva. Točnije, taj pristanak od predsjedništva, bez kojeg je svaka intervencija JNA unutar jugoslavije nelegalna i protuustavna, nikad nije donesen. Međutim, nakon glasovanja u predsjedništvu koje je završilo neodlučeno, Srbi i vojni vrh JNA nisu se pomirili sa stanjem, pa je čak i američki veleposlanik Zimmerman morao prenijeti stav Washigtona da „USA ne bi sa zadovljostvom gledala na takvu intervenciju“. Kadijević je stoga otišao u Moskvu tražiti potporu od sovjetskog maršala Jazova, međutim, Rusi su bili do grla zaokupljeni svojim problemima, Sovjetski savez je također bio u fazi raspadanja, pa Kadijević nije mogao dobiti nikakva jamstva.

    I onda je došlo konačno proglašenje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 25. lipnja 1991. I prilika koja se pojavila s neočekivane strane. Naime, postoji jedna tvrdo kuhana činjenica koju bi ovdašnji mediji najradije zaboravili, a to je da poguranac za vojnu intervenciju JNA u Sloveniji nije došao od Predsjedništva SFRJ nego od savezne vlade kojoj je službeno ime bilo Savezno izvršno vijeće ili skraćeno SIV. Na čelu SIV-a bio je etnički Hrvat i politički jugoslaven i komunist, Ante Marković. Upravo on je donio tog 25. lipnja 1991. dvije odluke koje je JNA iskoristila za napad na Sloveniju. To su odluke o osiguranju graničnih prijelaza SFRJ i zabrani uspostave graničnih prijelaza unutar SFRJ (ova druga odluka je značila zabranu uspostave granice između Slovenije i Hrvatske). Dakle, nema nikakve dvojbe da je Ante Marković de facto i de iure izdao nalog za taj napad i da ga je tad u vrijeme kad se dogodio pravdao time da je „predsjedništvo u blokadi i da ne može donositi odluke“, pa je onda on, potpuno protuustavno, donio te dvije odluke koje su pokrenule napad JNA na Sloveniju. Video isječak tog događaja:

    Nije tajna da Marković nije bio u dobrim odnosima s Miloševićem. Postoje špekulacije koje imaju osnova (za razliku od priče o podjeli BiH) da je druga točka razgovora između Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu bila slabljenje utjecaja ili čak pokušaj rušenja Ante Markovića. Isto tako, činjenica je da je Ante Marković mogao ostati relevantan čimbenik u politici samo u slučaju opstanka jugoslavije, a budući da je znao za dogovor Milošević-Kučan, moguće je da je te dvije odluke koje su JNA poslužile kao povod za napad dao pod utjecajem panike. Uglavnom, srbijanskoj politici je to leglo kao saliveno. Slovenci ih nisu mogli optuživati jer oni s tim ratom nemaju ništa, a zvijer (JNA) je puštena s lanca i sad im neće biti problem prebaciti rat u Hrvatsku.

    Oni su pod okriljem tog rata 3. srpnja u Baranju iz Srbije uveli oko 600 tenkova, i praktički već tad okupirali taj prostor, a istovremeno su proizvodili incidente po poznatom obrascu: napadali Osijek iz Tenje, Vinkovce iz Mirkovaca, Vukovar iz Borova Sela. To je dobro uočio povjesničar Davor Marijan, a koji iz tog rata ima iskustvo i kao hrvatski branitelj, kako postoji taj obrazac da kod gotovo svakog grada kojeg se napada postoji jedno srpsko selo koje napada i provocira. Zato su Srbi pustili da to traje desetak dana a onda se složili „da se vojska povuče na nove granice“. Rekli smo da postoje ozbiljne špekulacije da su se Tuđman i Milošević pod točkom 2. dnevnog reda razgovora u Karađorđevu bavili slabljenjem utjecaja Ante Markovića. Ono što znamo sasvim sigurno, to je da su se pod točkom 1. dnevnog reda bavili pokušajem približavanja stavova i iznalaženja kompromisa oko glavne točke neslaganja, a to je tumačenje ustava u odnosu na to imaju li pravo na samoodređenje narodi kao što su to tvrdili Srbi (i Slovenci) ili republike, kao što su to tvrdili Hrvati.

    U svrhu daljnjeg pokušaja iznalaženja kompromisa oko tog pitanja, Tuđman i Milošević su se dogovorili da se formiraju komisije koje bi razgovarale i tražile rješenje. Kasnije su od strane zagovornika mita o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ te komisije nazvane „komisije za podjelu Bosne“, iako postoje više nego jasni dokazi da se oni nisu sastajali radi „podjele Bosne“ već baš zbog navedenih razloga. To su u vrijeme haških procesa potvrdili ljudi iz pregovaračkih timova s obje strane, a bez međusobnog usuglašavanja. Najprije je voditeljica srbijanskog ekspertnog tima prof. dr. Smilja Avramov (inače jedna od najvjernijih Miloševićevih suradnica) u knjizi „Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije“ izdanoj 1997. godine na stranicama 141.-142. Opisala tijek rada ekspertnih skupina:

         „Predsednici dveju rapublika, Tuđman i Milošević, preduzeli su još jedan korak, ali ovoga puta neoficijelne prirode; oformili su dva tima sa ciljem da svestrano razmotre političke, ekonomske, ustavnopravne, i međunarodnopravne posledice eventualne dezintegracije Jugoslavije, i kroz tu prizmu potraže rešenje. Verovatno je da je odluka o tome doneta na sastanku dva lidera u karađorđevu marta 1991., ali o toku i rezultatima tih razgovora grupa nije obaveštena. Nažalost, ni ovaj pokušaj nije uspeo. Jedina tačka u kojoj su se dve strane složile bila je da glavna determinanta za razgovor mora biti 70 godina zajedničkog života; stavovi o svim ostalim pitanjima bili su veoma udaljeni. Hrvatska strana je nastupala sa kategoričnim stavom da bilo kakva jugoslavenska opcija nema šanse, i da je za Hrvatsku jedino rešenje izdvajanje iz Jugoslavije i stvaranje samostalne države u postojećim republičkim granicama, na bazi odluka AVNOJ-a. pri tome su naglašavali da je suverena Hrvatska nastala još u toku narodnooslobodilačkog rata i revolucije,i da tako treba i da ostane. Svi drugi putevi, po njima, vode u građanski rat. Upali su pri tome u jednu protivrečnost, koja se protkiva u rešavanju nastalih problema do današnjeg dana. Gospodin Josip Šentija argumentovano je obrazlagao tezu da bi razbijanje postojećih struktura Jugoslavije bio najupečatljiviji udarac boljševizmu, ali se i pored toga hrvatska strana čvrsto držala tekovine boljševizma, tj. revolucije. Srpska strana pošla je od kontinuiteta države (ne režima), i u tom svetlu postavila problem granica kao otvoreno pitanje, koje bi se moralo rješavati u slučaju dezintegracije zemlje. Drugim rečima, problem dezintegracije stavljen je u međunarodni kontekst, uz naglasak da je sve ono što se događa na prostoru Jugoslavije u dubokoj suprotnosti sa svetskim integracionim tokovima. Za hrvatsku stranu kategorije legaliteta i legitimiteta bile su irelevantne. Po shvatanju prof. Lerotića, ni Prvi ni Drugi svetski rat nisu rešili ni srpsko ni hrvatsko pitanje, te se, po njemu, i pri kraju hladnog rata nalazimo u “istom sosu”. Tu konstataciju niko nije osporavao, ali je problem bio u tome da je hrvatska strana srpsko-hrvatske odnose postavljala na jednoj vanistorijskoj i vanpravnoj ravni. Jedina politički relevantna činjenica bila je za njih revolucija. Insistirali su na tezi da je raspadom Istočnog bloka došlo do raspada čitave evropske strukture. Dva ključna problema izbila su na površinu tokom druge opšte diskusije: problem granica i problem državnopravnog kontinuiteta. Kada smo se konačno složili da o ovim problemima otpočnemo sasvim konkretnu diskusiju, na bazi dokumenata i etnokarata, hrvatska strana je prekinula pregovore krajem aprila 1991. … Bilo je iskričavih dvoboja kada su se pomenuli genocide nad srpskim narodom i diskriminacija i progon Srba u Hrvatskoj poslednjih meseci, posebno kada je dotaknut otpor srpskog naroda u Krajini protiv secesije, ali je atmosfera stišavana prelaskom na principijelan plan. Bilo je iskakanja iz tematike, npr. Kad je gosp. Šentija rekao da bi Hrvatska “žrtvovala” Antu Markovića, pod uslovom da se Srbija odrekne Krajine, što je akademik Mihajlović energično presekao, i odbio da se o tome i sličnim pitanjima diskutuje. Stoji činjenica da se diskusija vodila iza zatvorenih vrata, daleko od javnosti, ali nikakvih tajnih dogovora nije bilo, niti je bilo ičega šta bi trebalo skrivati od javnosti. Bila je to samo jedna epizoda u pokušaju iznalaženja rešenja, koja ne bi bila vredna pomena da o tome nisu iskrsle u štampi priče koje sa stvarnošću nemaju nikakve veze.”

    Dana 8. rujna 1998. godine u predmetu Blaškić svjedočio je Dušan Bilandžić, koji je bio član hrvatskog ekspertnog tima. Najprije ćemo postaviti poveznicu na to svjedočenje:

    http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980908IT.html

    Ono što nas zanima nalazi se na stranici 11365 ovog transkripta i počinje u redu 4 sa “These talks between the so-called…” Da ne bi bilo zabune odmah ćemo to prevesti na hrvatski – Dušan Bilandžić: “Ti razgovori između takozvanih delegacija, bile su to takozvane ekspertne grupe, pretvorili su se u oštri dijalog ili konfrontaciju tako da je glavna točka bila jesu li Hrvatska i Srbija ili obje ili jedna od njih suglasne oko nepovredivosti rezultata Drugog svjetskog rata. To je bio srž razgovora. Srpska strana nikada nije jasno i nedvojbeno rekla da će poštivati granice postojećih republika, jer da su to učinili, do rata ne bi došlo.” Pitanje: “Dobro, doktore, sudjelovali ste na sastanku, ispričavam se za krivi izgovor imena tog grada, oprostite Tikves, T-I-K-V-E-S, koji je pored Osijeka, oko 10.travnja 1991., kao član hrvatske delegacije da raspravite mape i odredite koji će dio pripasti Srbiji a koji Hrvatskoj; je li to točno?”  Dušan Bilandžić: “Ne, to nije točno. Točno je da se sastanak održao. Ponavljam da se 95 posto razgovora vodio oko priznavanja ustava iz 1974. i granica formiranih kao rezultat Drugog svjetskog rata, a što se tiče mapa i nekih konkretnih podjela, to nije postojalo. Postojale su samo etničke mape, što je normalno da se o tome raspravlja, ali ponavljam, nije bilo drugih dokumenata, koliko ja znam. Mi nismo uopće raspravljali o podijeli u smislu crtanja granica između Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini jer ja i moji kolege nismo uopće vjerovali, a to je bilo prije rata, mi nismo vjerovali u realnost takve politike, i smatrali smo da u to uopće ne trebamo ulaziti.”

    Dakle, nema spora o čemu se tu razgovaralo. Ono što je u cijeloj ovoj priči perverzija to je zapravo inverzija. Hrvatska, koja je stalno, čvrsto i odlučno bila na stajalištu da su republike a ne narodi nositelji suvereniteta u SFRJ, vodeći se tim načelom, priznala BiH 1992. godine, i sad se praktički samo Hrvatsku optužuje da je izdala to načelo koje je cijelo vrijeme do Daytonskog sporazuma dosljedno poštivala, dok s druge strane neki članovi slovenske komunističke partije sad svjedoče u Haagu kako je zapravo Hrvatska stvaranjem Herceg-Bosne izdala to načelo. Tu mislimo na Cirila Ribičića, tvorca jedne knjižice-pamfleta u kojem on „dokazuje“ povezanost Herceg-Bosne i Hrvatske, tvrdi kako je Republika Hrvatska stvorila Herceg-Bosnu što je netočno, jer je Herceg-Bosnu stvorio hrvatski narod u BiH i njegovo političko vodstvo, zatim tvrdi kako je Herceg-Bosna osnovana nelegalno i protivno Ustavu BiH i naravno, pumpa priču o „dogovoru u Karađorđevu“. Ta knjiga-pamflet zove se „Geneza jedne zablude“ i ta knjiga je zapravo jedan politički dokument koji odbacuje svako drugo rješenje za BiH osim unitarne države, što je licemjerje bez premca jer, podsjetimo, baš oni, Slovenci odnosno njihovo političko vodstvo složilo se s „pravom svih Srba da žive u jednoj državi“, a u točki 3. Platforme koju su s Dobricom Čosićem u Beogradu 14. kolovoza 1991. potpisali France Bučar i Dimitrij Rupel stoji: 3. Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija. Dakle, ponovimo “samo na temelju samoopredjeljena naroda”, dakle protivnu hrvatskom stavu o samoopredjeljenju republika. U toj knjizi, na stranici 23, Ribičić piše kako se prisjetio svog razgovora s Alijom Izetbegovićem “negdje u proljeće 1991…. U kojem sam ga (Izetbegoviča op.p) upozorio da je Milošević u Karađorđevu dr. Tuđmanu predlagao podjelu Bosne I Hercegovine bez sudjelovanja I na račun Bošnjaka”  i sve tvrdi naknadnom pameću (knjiga je naime izdana 2001. godine).

    Karađorđevom i dekonstrukcijom tog mita bavit ćemo se još dosta jer je riječ o centralnom mitu koji s jedne strane vrijeđa zdrav razum a s druge je na tom mitu građena optužnica protiv BiH Hrvata a preko njih i protiv Republike Hrvatske. Za sad možemo reći da je tvorba tog mita, kao i njegovo ponavljanje plod više različitih interesa.

    Kao prvo tu je međunarodna zajednica koja je svojim nečinjenjem odgovorna za veliki broj zločina od Vukovara do Srebrenice i njoj odgovara jedan takav mit kojim se krivnja raspodjeljuje, a njih amnestira. O tome zašto muslimanska politika forsira taj mit suvišno je raspredati. O tome zašto ono što se devedesetih zvalo „hrvatska oporba“, ali i Srbi iz Hrvatske bivši tzv „krajišnici“ podupiru ovaj mit lako je izvesti zaključak. Ono što je devedesetih bilo oporba (Mesić, Gotovac, Paraga, Račan i sl.) su htjeli doći na vlast i mit o Karađorđevu im je služio kao poluga dolaska na vlast i zato su tu priču forsirali i do danas nisu od nje odustali. Srbima „krajišnicima“ taj mit dobro dođe, jer oni ga vole širiti i na Oluju kao dio dogovora (osim Srba-krajišnika tu priču još forsiraju djelovi hrvatske desnice okupljeni oko nekih pravaških stranaka i vođa poput Dobroslava Parage, Denisa Šešelja i sličnih likova izgubljenih u prostoru i vremenu), čime zapravo brane vlastiti kukavičluk i hrane svoje zablude. Ostaju Slovenci, koji mit o Karađorđevu guraju kako bi se sakrile sve činjenice navedene u ovom i prošlom tekstu, kako bi sporazum Milošević-Kučan otišao u zaborav.

    Svi skupa mit o Karađorđevu forsiraju kako bi prikrili još dva bitna događaja iz te 1991. godine. Prvi je već spomenuti „historijski sporazum“ Muslimana i Srba Karadžić-Filipović od 2. kolovoza 1991. i jedan još važniji trenutak, a to je trojni sastanak Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića od 12. lipnja 1991. u vili „Dalmacija“ u Splitu na kojem je načelno dogovorena kantonizacija BiH i nakon kojeg je (a ne nakon sastanka u Karađorđevu) zapravo počela medijska i svaka druga priča o „podjeli Bosne“. O tim događajima više u našoj idućoj bilješci!

    (Šestorka HercegBosne)

    kamenjar.com

    facebook komentari

    • peppermintt

      strahovita je odgovornost političkih elita što su dopustili krvavi raspad Juge, iako je svima već bilo jasno kako su promjene nužne i neophodne. Džaba , Milošević je toliko bio uvjeren u svoju snagu s moćnom JNA iza leđa da nije bilo načina izbjeći rat. Počivao u nemiru zauvik !!!
      neki dan bila emisija o Budi Lončaru, fali se on kako je kao je bio mlad zgodan uspješan školovan otvorena mu bila vrata na svim dvorima, i kaže nikad neće prežaliti što nije zaustavio raspad Jugoslavije. ?????