Pratite nas

Analiza

O suđenju Perkoviću i Mustaču u Münchenu: Stojić, Pešorda, Kutleša, Babić i Kraljević

Objavljeno

na

Suđenje Perkoviću i Mustaču za sudioništvo u ubojstvu Đurekovića

U Münchenu je pred Višim pokrajinskim sudom u petak započelo suđenje pripadnicima jugoslavenskih tajnih službi Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću zbog sudioništva u ubojstvu hrvatskoga emigrantskog političara Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu pokraj Münchena 1983.

U vezi s tim postavlja se pitanje hoće li suđenje spomenutom dvojcu dovesti do promjene odnosa prema komunističkim zločinima u Hrvatskoj odnosno hoće li doći do dekonstrukcije sadašnje medijski nerealno stvorene slike funkcioniranja Komunističke Partije Hrvatske koja je direktno stajala iza naručenih političkih ubojstava, a na čelu pak koje je u jednom razdoblju kad su se ubojstva također događala bio i kasniji predsjednik SDP-a i Hrvatske vlade Ivica Račan.

Münchensko suđenje za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: mr. sc. Miljenko Stojić, dr. sc. Damir Pešorda, prof. dr. sc. Stipe Kutleša, mr. sc. Antun Babić i Egon Kraljević.

Mr. sc. Miljenko Stojić: Vjerujem da će suđenje doprinijeti dekomunizaciji hrvatskog društva

Hrvatski je puk uvijek znao što mu je učinila i što mu misli Komunistička partija. Ta nemoguće je zaboraviti njezina zvjerstva tijekom Drugog svjetskog rata, zvjerstva u poraću i u dugih, premračnih, 45 godina do Domovinskog rata. Nema obitelji koja nije pogođena nekom vrstom zla to ga je prouzročila ta zločinačka organizacija. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman tijekom Domovinskog rata mudro nije otvarao pitanje lustracije, jer je taj rat najprije trebalo dobiti, a onda se baviti uređivanjem stanja u kući. Pritom treba nadodati da je sve gledao pod prizmom pomirdbe hrvatskih sinova čiji su očevi ratovali pod različitim stjegovima.

Dotle je već i priroda bila učinila svoje, sada još i više. Preostalo je ono bitno, dekomunizacija u našim glavama, pa onda u čitavom društvu. Nažalost mračne su sile dovele do toga da je 2000., na početku novoga tisućljeća, došlo do prevrata. Na površinu su, potpomognute izvana, u našemu društvu isplivale snage koje ne žele dobro hrvatskoj državi. Počelo je njezino sustavno rastakanje. Zbog toga smo danas zaduženiji nego ikada prije, kao i nezaposleniji nego ikada prije.

Srećom hrvatski se puk u posljednje vrijeme, a i stisak izvana je malo popustio, ipak trznuo i stvari su krenule nabolje. Unatoč medijskim manipulacijama svoje povjerenje počinje poklanjati onima koji mu zaista žele dobro. Nadajmo se da je iz svega ponio poduku koje se više ne će odricati.

Vratimo se sada suđenju u Münchenu. Vjerujem da će doprinijeti dekomunizaciji hrvatskog društva. Ne zbog toga što će Hrvati saznati nešto novo što nisu znali, već zbog toga što određene snage komunizam više ne će moći prikazivati kao ideologiju koja je u sebi dobra, samo što su ponekada njezini pripadnici znali skrenuti na krive staze. Ne, komunizam je zlo u samome sebi i njegovi su koraci uvijek bili zli. A kao pravo zlo, to je uvijek nastojao zaogrnuti u prihvatljivu kabanicu, da ljude zavede.

Suđenju će zacijelo pridonijeti i inicijativa u Europskom parlamentu da se konačno zabrani ta ideologija i njezini simboli, kako je to već učinjeno s nacionalsocijalizmom i fašizmom, koji su potekli iz iste matice kao i komunizam. Konačno su, dakle, opet zajedno. Nisam samo uvjeren da će određeni mediji u hrvatskom narodu poći drukčijim putem. Umjesto komunizma, zaogrnutog plaštem regije i »regiona«, ponudit će nam nešto slično.

Njihova je svrha da nas rastoče što više i ako je ikako moguće da nas uguraju u neku zajedničku tvorevinu s drugim narodima na ovim prostorima, sviđalo se to tim narodima ili ne. Sve je, dakle, u našim rukama. Ako se dadnemo prevariti, nestat će nas, ako budemo razmišljali i borili se izgradit ćemo lijep okvir za postojanje, sebi i svojim potomcima.

Dr. sc. Damir Pešorda: Suđenje će pridonijeti rasvjetljavanju tamnih mjesta u hrvatskoj povijesti

Suđenje Perkoviću i Mustaču svakako će koristiti Hrvatskoj i pridonijeti rasvjetljavanju tamnih mjesta u novijoj hrvatskoj povijesti. Ipak, prerano je da zapjevamo Danke Deutscland. Njemačka će, pretpostavljam, u tom procesu ići do dubine i širine koje njoj odgovaraju, istinsku lustraciju ne može učiniti nitko drugi za nas. Medijski odnos i odnos znatnog dijela društva prema komunizmu i Komunističkoj partiji u Hrvatskoj nije ni dosada bio blagonaklon zbog nedostatka informacija, znao je o partijskim zločinima svatko tko je htio znati. Možda ne baš sve, ali sasvim dovoljno da taj sustav i taj režim nedvosmisleno osudi.

Pravi je hrvatski problem nešto drugo, hrvatske elite, mahom komunističke ili orjunaške provenijencije, udaljene su od puka i njegovih interesa. One raspolažu novcem, medijskom i političkom moći, stoga će još dosta vremena proći dok dođe do, kako rekoste u vašem pitanju, ”dekonstrukcije sadašnje medijski nerealno stvorene slike funkcioniranja Komunističke partije Hrvatske koja je direktno stajala iza političkih ubojstava”. Oca se, naime, štiti i brani čak i kada je ubojica! Dakle, jedno suđenje u Njemačkoj ne može preko noći promijeniti strukturu i odnose u našem društvu, no može pomoći nacionalno osviještenim snagama u Hrvatskoj u transformaciji hrvatskog društva i države.

Osim toga, i da komunizam i komunistički zločini budu nedvosmisleno osuđeni, elite i raspodjela društvene moći ostaju u rukama istih ljudi. Oni su već sada manje-više promijenili ideološki premaz, no njihova temeljna averzija prema državotvornoj hrvatskoj misli ostaje. Stoga nam preostaje još duga ”kulturna borba” ako želimo da u Hrvatskoj i elite postanu hrvatske, a ne samo puk. Odmah treba reći da će u kontekstu posvemašnje globalizacije i sve suženijeg suvereniteta ta borba biti iznimno teška i neizvjesna.

Prof. dr. sc. Stipe Kutleša: Više od procesa za ubojstvo jednog čovjeka

Suđenje dvojcu optuženom za zločine i važnim osobama u jugoslavenskim i hrvatskim komunističkim tajnim službama više je od procesa za ubojstvo jednog čovjeka. Da to nije usamljen slučaj također je svima poznato; samo je ovaj isplivao i to ne zahvaljujući „pravnoj” hrvatskoj državi nego Njemačkoj.

Kakva sramota za vlast koja imalo drži do sebe i za državu kojom vlada (a ne upravlja)! Da se ovdje radi o političkom ubojstvu ne treba nikome pojašnjavati. I nije to jedino političko ubojstvo. A ako je to političko ubojstvo onda iza njega stoji politička partija, a zna se koja je partija u to doba mogla biti odgovorna za to i koji su ljudi vedrili i oblačili u partiji.

Ne znaju su do detalja konkretni sudionici i njihove konkretne uloge, ali se sigurno znaju oni koji su u to bili umiješani. Da to, i sva druga brojna politička ubojstva, pokušaji ubojstava, otmice i sl. ukazuje na sam vrh Saveza komunista (Komunističke partije) Hrvatske izvan je svake sumnje. Zadatak je suda da utvrdi i javno obznani konkretna imena i njihove naloge, njihove sluge i sve ostale detalje. Hoće li do toga doista i doći? Ovisi i o mnogo čemu, ali i o optuženima. Oni su najavili obranu šutnjom. I to je vjerojatno po nalogu.

Čijem? One iste partije koja ih je desetljećima plaćala za prljave i nečasne poslove. Njima je partija i njezina ideologija (i ne samo njima) ipak iznad Hrvatske. Netko bi mogao prigovoriti da ta partija formalno više ne postoji pa je rečena tvrdnja posve promašena. Formalno bi to moglo biti točno, ali ne i po stvarnom stanju stvari. Nije nikakva tajna, za većinu državljana RH, koje je sve zločine protiv hrvatskog naroda (ali i drugih manje vrijednih naroda) bivša partija organizirala i provodila. A poznato je i to da ideološki i politički sljedbenici te partije (sada maskirani, ipak prozirnim maskama, pod raznim imenima stranaka i udruga) na isti način djeluju od uspostave nezavisne hrvatske države do danas.

Ne samo da djeluju nego vladaju. Kako inače objasniti toliko trošenje energije i novca da se zaštite zločinci. Respektabilna demokratska država bi osumnjičene, a onda i optužene za zločine i sama procesuirala i tako pokazala da joj je mjesto među civiliziranim državama Europe. Ne bi je trebalo ni nagovarati, ni moliti za to niti uvjetovati njezino članstvo u društvu civiliziranih i ipak demokratičnijih europskih država. Ali ne. Vladajući su bili u stanju radi zaštite zločinaca na brzinu promijeniti Ustav RH i zakone i tako su EU na balkanski način opalili pljusku zbog koje se stide i stidjet će se generacije hrvatskih ljudi.

Tim svojim neciviliziranim činom pokazali su svijetu da je Hrvatska slučajna država u kojoj još uvijek stanuju guje ili zmije otrovnice. A njih bi svakako trebalo potamaniti kako i priliči gujama jer su opasne po život. I to prema scenariju münchenskih optuženika kad bi samo to mogli. Iz toga bi se moralo moći zaključiti da takvu državu i one koji su je stvorili treba što prije uništiti.

Kako objasniti da tolike silne napade i provokacije i omalovažavanja, preziranje braniteljske populacije, onih koji su stvarali i stvorili, sa svima drugima, hrvatsku državu? Najvjerojatnije kao osvetu za odlučnost i ustrajnost u borbi za hrvatsku državu. Sva sreća da sve što je već davno isplanirano i u zadnje vrijeme javno više puta izrečeno (crvenilo Hrvatske) nije do kraja uspjelo jer bi sramota i šteta za narod i državu bile još mnogostruko veće.

Iz kojih motiva jedna vlast, koja se smatra vlašću jedne tzv. demokratske države, čini sve protiv pravila ponašanja europskih pravnih institucija? Najlogičniji zaključak je da štiti optuženike za zločine i još žive pripadnike Komunističke partije koja se mirne duše može ubrojiti u zločinačku organizaciju kao i drugi totalitarni režimi 20. stoljeća. To je stav i EU. Ni antifašizam komunističke provenijencije tu više ne pomaže pogotovo kad je sasvim jasno da je komunizam daleko gori i totalitarniji sustav od fašizma. A ti živi pripadnici su djedovi, očevi, rođaci i sl. vladajućih.

U čemu je tajna grčevite borbe za još jedan mandat na vlasti? Ne po tome što bi se nešto trebalo popraviti i poboljšati u ovoj državi (da se imalo namjeru bilo što popraviti vidjelo bi se). Najave da se zadnju godinu mandata ništa više neće poduzimati govore same za sebe. među pristašama stare i još uvijek žive ideologije ipak je zavladala neka vrsta straha, ili barem nelagode. A što ako optuženici progovore? Cilj je da se to ipak spriječi da se otkrile partijske tajne sve dok malobrojni akteri nečasnih radnja uskoro biološki ne izumru. Onda se neće imati kome suditi.

Kako to da se traži od biračkog tijela, i očekuje se, drugi mandat u kojemu bi se trebalo dovršiti plan 21, a da se u sadašnjem nije napravilo gotovo ništa. Kamo sreće da je tako, ali nažalost nije tako; naprotiv napravilo se mnogo tj. napravila još veća šteta i dug od naslijeđenog od bivše „partije”. Da su državni dug, broj nezaposlenih, broj odbjeglih mladih školovanih stručnjaka u inozemstvo, broj prodanih i uništenih poduzeća i mnoštvo drugih stvari ostali isti kao na početku preuzetog vladalačkog mandata lijeve koalicije, onda bi se možda i moglo govoriti o nekakvom uspjehu „dosada najuspješnije vlade” RH (uspjeh zaustavljanja propadanja).

Ali od toga ništa: dug se nije smanjio ni ostao isti nego se povećao (podatak javno obznanjen na HTV 20. listopada), broj nezaposlenih i iseljenih iz Hrvatske također, rasprodaja strateških resursa Hrvatske se nastavila i to sve valjda u ime naroda (kao i nekada) i to bez pitanja tog istog naroda i protiv njegove volje. Kako protumačiti inscenirane sukobe koji traju do danas s braniteljima, radnicima, seljacima, prosvjetarima, zdravstvenim radnicima i mnogim drugima? Kako vlast podnosi volju naroda iskazanu na referendumima? Tako da o tom ustavom i zakonima zajamčenom pravu u krajnjoj liniji opet odlučuju drugovi. Prema dnevnim potrebama. Nedosljedno i neprincipijelno.

Otkuda tolika hajka i uzrujanost u javnim medijima na sve koji ne misle po partijskom receptu? Kako je uopće moguće da optuženici, pritvorenici i pronevjeritelji, korupcionaši, prevaranti i slični bivaju nagrađeni saborskim klupama i drugim unosnim radnim mjestima i funkcijama umjesto da ih se sankcionira na primjeren način? Kako objasniti da u zadnjih nekoliko godina, kada je otvaranje novih radnih mjesta i zapošljavanje gotovo nemoguće, otkaze dobivaju ili bivaju premješteni na druga radna mjesta nepoćudni, a vodeće funkcije (s odgovarajućim plaćama) dobivaju nesposobni, ali poslušni partijski i ideološki kadrovi? Koji su uz ostalo nekvalificirani, ne znaju obavljati poslove pa dolazi do zastoja te je sustav nedjelotvoran. Brojke o tome postoje i nije ih, uz malo dobre volje, teško provjeriti. To sve pokazuje da je sadašnja hrvatska vlast, nažalost, jedan od najrigidnijih neokomunističkih režima u svijetu.

Ovakav uvod samo je pojašnjenje odgovara na postavljeno pitanje. U velikom dijelu hrvatskog naroda i državljana RH u pogledu odnosa prema komunističkim zločinima najvjerojatnije se ništa neće promijeniti. Previše je toga poznato i posvjedočeno. Prema procjenama mnogih, onih približno oko 20-30% državljana RH i dalje će münchenske optuženike vjerojatno smatrati herojima, oni su im simpatični ili će biti barem indiferentni. To je stalno biračko tijelo onih koji, najblaže rečeno, ne vole Hrvatsku i ne žele joj nikakav prosperitet.

Drugi dio, većina, i tako imaju previše dokaza za zločinačka djela i likove bivše partije. Proces u Münchenu samo bi dodatno potvrdio ono što već znaju. Ta potvrda možda bi ipak dobro došla, barem malom broju sumnjivaca. Ali i radi europske orijentacije Hrvatske. EU je na jednaku razinu postavila sve totalitarizme 20. stoljeća: fašizam, nacizam i komunizam. A zna se da je komunizam i u svijetu i u Hrvatskoj odnio višestruko više žrtava nego nacizam i fašizam zajedno. Nedvojbeno je da je komunizam bio zločinački pokret. Samo to u Hrvatskoj ne vrijedi.

Da je tome tako pokazuje činjenica da su nasljednici komunističke ideologije zauzimali i još uvijek zauzimaju najodgovornije položaje u državnom i javnom životu u Hrvatskoj. Oni drugi, neistomišljenici su maknuti i marginalizirani. Građanstvo drugoga reda opet je među Hrvatima jako aktualno. Je li ta asimetrija i principijelna nejednakost rezultat „nove pravednosti” ili „druge republike”? Da se radi o dobrim namjerama onda je bilo sasvim dovoljno vremena založiti se za njih. Ili je ta „nova pravednost” u povratku crvene petokrake kao „simbola ljubavi”?

Ne bi li, iz načelnih razloga, također i nju trebalo osuditi i poslati u ropotarnicu povijesti i njezinu upotrebu smatrati jednakim kažnjivim djelom kao i pozdrav „Za dom spremni” (ako je on ustaške i fašističke provenijencije, što nikako nije)? Kad bi se imalo spremnosti o tome trijezno raspraviti i ponizno priznati pogreške s bilo koje strane dolazile Hrvatska bi možda mogla ozdraviti. Kome je uopće stalo do zdrave Hrvatske? Nekima sigurno nije.

Tragično je, a ujedno i komično, gledati kako su se gotovo svi političari u zadnje vrijeme „prešaltali” za korjenite promjene Ustava, izbornog i drugih zakona, za preferencijalno glasovanje, za poštivanje referenduma i sl. kada se sjetimo, ako imamo pamćenje koje dopire do prije nekoliko tjedana ili koji mjesec, da su opet gotovo svi i s lijeva i s desna (iznimkama svaka čast) na nož dočekali svaku pomisao na nešto slično. Proradilo je „domoljublje” vladajućih i najjačih oporbenih da će tobože sustav postati nestabilan. Koji sustav? Država na rubu svake propasti, a oni o stabilnosti sustava. Da sustava fotelja i privilegija.

Takvi licemjerni postupci pokazuju da takvi smatraju narod stadom ovaca koje se može voditi kako kome odgovara; inače ih narod ne zanima. Komunistička ideologija zasnovana na tobožnjoj borbi za radnike i njihova prava, vidi paradoksa, najsustavnije ih uništava. Obično se kaže da je vlast nesposobna, a stvar je posve suprotna: jako su uspješni u onome što su svojim programom obećali. To su sami oni više puta izjavljivali. Najvjerojatnije ga neće do kraja moći ostvariti. Zato toliki grč. I žal za eventualnim gubitkom sljedećeg mandata.

Dakle, ova i ovakva neokomunistička, udbaška Hrvatska nudi hrvatskom narodu, ali i većini njezinih građana, samo bijedu i propast, a onoj bijednoj manjini zemaljski raj. Ako većina naroda to ne prepoznaje ili demokratski ne želi ništa promijeniti i to je njegovo pravo. Ali ne zaboravimo da će nas buduće generacije s pravom prozivati i optuživati za grijehe propusta.

Mr. sc. Antun Babić: Suđenje u Munchenu može pomoći, ali rat protiv komunizma i hrvatskih komunista možemo dobiti samo u Hrvatskoj

Američki pisac Fareed Zakaria, jedan od najvažnijih intelektualaca današnjice, napisao je u njegovoj knjizi “Budućnost slobode” – “kako samo razumijevanjem prošlosti slobode možemo pomoći osiguravanju njene budućnosti”. Ako to razmišljanje uglednog američkog pisca primijenimo na suđenje visokim dužnosnicima Udbe Perkoviću i Mustaču, koje je počelo prošlog tjedna u Munchenu, slobodno ga možemo parafrizirati ovim riječima: “Ako mi Hrvati i današnja hrvatska država do kraja ne razotkrijemo, ne osudimo i ne rasvijetlimo gnjusnu, antihrvatsku, totalitarnu i ideološko komunističko-jugoslavensku narav i prošlost Komunističke partije Hrvatske, u Hrvatskoj neće nikada zaživjeti djelotvorna demokracija, a još manje istinska sloboda, kakvu poznaju razvijena liberalno demokratska društva”.

Zbog kratkoće komentara na ovom je mjestu nemoguće navesti sve dobro poznate zločine koje su nad svojim narodom od 1945. do 1990. godine sustavno provodili Komunistička partija Hrvatske i njezini vodeći dužnosnici, na čelu sa zločincem Josipom Brozom Titom, čije podrijetlo još uvijek nije do kraja utvrđeno. Spomenimo samo one najstrašnije kao što su pokolj tj. genocid nad hrvatskim narodom kod Bleiburga i tijekom Križnog puta, od austrijsko-slovenske granice do svih dijelova Hrvatske, kada je Hrvatska zadobila teško opisiv i razarajući demografski udarac. Od tog genocida nismo se do današnjeg dana oporavili i zbog toga kao narod ubrzano nestajemo.

Uloga Komunističke partije Hrvatske u rušenju Hrvatskoj proljeća koncem 1971. i teroru koji je nakon toga zavladao u Hrvatskoj još uvijek nije ni približno dovoljno rasvijetljena niti opisana. Na stotine je ljudi zatvoreno, a nekoliko desetina tisuća hrvatskih domoljuba ostali su bez posla i sredstava za život.

Komunistička partija Hrvatske sudjelovala je i u poslijeratnom tragičnom iseljevanju hrvatskog naroda i dodatnom demografskom udaru na Republiku Hrvatsku. Hrvatski komunisti nisu ništa učinili kako bi se suprostavili Titovom i velikosrpskom planu da se Jugoslaviju i njezino propalo gospodarstvo spasi otvaranjem granica i izvozom nekoliko stotina tisuća Hrvata u Njemačku i druge zapadnoeuropske zemlje koncem šezdesetih i početkom sedamedesetih godina prošlog stoljeća. Ako se tom broju doda još najmanje tristo tisuća Hrvata koji su se u to vrijeme iselili u prekomorske zemlje kao što su Australija, Kanada i SAD, onda možemo dobiti jasniju sliku demografske devastacije Hrvatske.

KPHKao što će bez ikakve dvojbe dokazati suđenje hrvatskim komunističkim tajnim agentima u Munchenu, SR Hrvatska i Komunistička partija Hrvatske imale su posebno važnu ulogu i u psihološko propagandnom ratu protiv svojeg vlastitog naroda u Hrvatskoj. No taj rat nije bio ograničen samo na domovinski prostor nego je proširen i na sve četiri strane svijeta, čak i u one države u kojima živjelo samo nekoliko stotina hrvatskih iseljenika.

Kao savjetnik u Ministarstvu zdravstva Australije 1975. godine, kad sam se uspio izboriti za priznanje hrvatskog jezika u tom Ministarstvu, na vlastitoj sam koži osjetio u kojoj su mjeri jugoslavenska diplomatska predstavništva imala ulogu u najgoroj mogućoj vrsti ocrnjivanja hrvatskih iseljenika u Australiji, a tako je bilo i diljem svijeta. Malo tko će to danas povjerovati, ali Komunistička Partija Hrvatske, zajedno s Beogradom i zapadnim zemljama koje su čuvale Jugoslaviju, uključujući i Njemačku, nastojale su u Australiji i diljem svijeta stvoriti imidž o nama Hrvatima, koji nije daleko od današnjeg negativnog imidža koji imaju islamski militanti u ISIL-u.

Bio bi neoprostiv promašaj kad u ovom tekstu ne bi upozorili na izdajničko i projugoslavensko ponašanje Komunističke partije Hrvatske nakon što je koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća Slobodan Milošević krenuo u proces stvaranja Velike Srbije. Hrvatski su se komunisti (Stipe Šuvar itd.) do zadnjeg trenutka nadali da će biti moguće spasiti Jugoslaviju. Da je to tako najbolje svjedoči napuštanje sabornice od strane SDP-ovih zastupnika 25. lipnja 1991. godine prilikom izglasavanja Dekleracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. SDP i hrvatsk komunisti su samostalnu hrvatsku državu kasnije prihvatili samo iz oportunističkih razloga tj. borbe za vlast, jer je Jugoslavija nestala.

Naravno, Komunistička partija Hrvatske, a posebno njezini čelni ljudi, odgovorna je i za ubojstva, prema nekim procjenama, i za preko više od šezdeset hrvatskih političkih emigranata, koji su se borili protiv Titove Jugoslavije i za samostalnu hrvatsku državu. Jedno od takvih ubojstava, Stjepana Đurekovića, predmet je suđenja u Munchenu u koje su usmjerene oči velikog broja Hrvata u Domovini i diljem svijeta.

Nijedna zemlja na svijetu ne može sebi dati novu prošlost. Ali može izmijeniti budućnost i poboljšati svoje izglede za razvoj djelotvorne demokracije i istinske slobode njenih stanovnika. Suđenje visokim dužnosnicima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču moglo bi promijeniti puno toga na političkoj pozornici u Hrvatskoj.

U ovom je trenutku teško s nekom sigurnošću znati njegov krajnji utjecaj. Ipak, to bi suđenje moglo imati dalekosežne i pozitivne učinke za trenutno jako ugrožen opstanak samostalne hrvatske države, njezin unutrašnji demokratski razvoj i prijeko potrebno gospodarsko ozdravljenje, bez kojeg neće biti moguće zaustaviti sadašnje zastrašujuće demografsko nestajanje hrvatskog naroda. To suđenje ima ogroman potencijal i za pokretanje dugo očekivanog i nužnog procesa otkrivanja imena osoba koje su u Hrvatskoj u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća davale suglasnost za okrutna ubojstva i likvidaciju šezdeset hrvatskih emigranata diljem svijeta, a čija djeca danas imaju visoke pozicije u politici u Hrvatskoj.

Naravno taj bi proces mogao, nadajmo se da će biti tako, kroz usta Perkovića i Mustača, ali i dokumentaciju koja će se pojaviti tijekom suđenja, otkriti u kojim se sve političkim strankama u Hrvatskoj i danas nalaze suradnici Udbe i članovi Komunističke Partije koji su, zbog pripadanja zločinačkoj organizaciji kao što je bila Komunistička Partija Jugoslavije i SR Hrvatske, suodgovorni ne samo za navedena ubojstva u emigraciji nego i katastrofalan unutarnji razdor u Republici Hrvatskoj od Oluje 1995. do danas.

Naime, taj planirani unutarnji razdor, pljačka države i sustavna detuđmanizacija Hrvatske doveli su na čelo države izdajnike poput Mesića, Račana, Sanadera, Josipovića i Milanovića, samo da spomenem one najvažnije. Upravo su ti ljudi najodgovorniji što je nakon oslobođenja okupiranih područja u Hrvatskoj 1995. godine, sve do danas, planski i sustavno, spriječen povratak velikog broja hrvatskih iseljenika u Hrvatsku, uz čiju bi pomoć i znanje Hrvatska danas bila uređena i gospodarski razvijena zemlja. Hrvatski iseljenici, koji su dali veliki doprinos u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju hrvatske države, s pravom se osjećaju ogorčeni, izigrani i prevareni.

Prema mojem mišljenju jednako je važno da suđenje jugoslavenskim udbašima u Munchenu konačno osvijesti barem jedan dio još uvijek značajanog postotaka Hrvata u Domovini koji nikako ne mogu prežaliti propast Jugoslavije i komunizma. S tim u vezi može se bez imalo ograničenja reći kako su današnja hrvatska država tj. njezin predsjednik, Vlada i državne institucije, najveća utvrda neojugoslavenstva na prostorima bivše Jugoslavije i neokumunizma u cijeloj Europi.

Međutim, ono što, kao bivši politički emigrant također očekujem i priželjkujem je da sudski proces u Munchenu bude i početak otkrivanja barem onih ključnih suradnika Udbe u hrvatskim političkim organizacijama, društvima i klubovima u iseljeništvu u raznim zemljama svijeta, koji nisu ništa manje odgovorni, izravno ili neizravno, za očuvanje Titove Jugoslavije i ubojstva hrvatskih političkih emigranata koje su pratili i o njihovim kretanjima i aktivnostima izviještavali svoje nadređene u Udbi.

Nitko tko je na bilo koji način surađivao s jednim od najokrutnijim režimom u svijetu poslije Drugog svjetskog rata, koji je izvršio genocid nad hrvatskim narodom, ne bi trebao biti amnestiran. Ako neki od tih ljudi i nisu više među živima, za povijest je važno da se dozna potpuna istina.

Poznato je da je Udba bila aktivna i u Australiji i da su njezini agenti bili odgovorni za razna nedjela i planiranje terorističkih akcija u toj zemlji, za koje su onda optužili hrvatske političke aktiviste, kao što je bio slučaj s “Hrvatskom šestorkom” u Sydneyu 1979. godine. Šest australskih Hrvata bilo je osuđeno na dugogodišnju robiju zbog navodnog pokušaja podmetanja bombi na javnim mjestima.

Naravno, kasnije je bilo otkriveno da su ti ljudi nevini i da je sve to bila namještaljka Udbe u kojoj je surađivala i australska obaviještajna služba. Suđenje “Hrvatskoj šestorici” imalo je veliki odjek u australskim medijima, a hrvatska zajednica u Australiji bila je izvgrnuta još jednom u nizu teških ocrnjivanja i ponižavanja.

Suđenje Perkoviću i Mustaču u Munchenu može puno pomoći da se doznaju najtamnije strane komunističke vladavine u Hrvatskoj, ali rat protiv komunizma i hrvatskih komunista te za djelotvorno demokratsko društvo možemo dobiti samo u Hrvatskoj. No, na temelju njihovog ponašanja četvrt stoljeća nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj, ne treba očekivati da će hrvatski komunisti prestati vjerovati u njihovu ideologiju i samovoljno nestati u magli. Hrvatski se narod mora konačno probuditi i na demokratski način ponovno uzeti sudbinu Hrvatske u svoje ruke.

Prema njihovom dosadašnjem ponašanju, iluzorno je očekivati da će to učiniti današnje političke elite u Hrvatskoj. Građanska inicijativa “U ime obitelji”, koja je pokrenula sakupljanje potpisa za dva ključna referendum, dobar je putokaz što nam je svima činiti. Kao prvi, ali i najvažniji korak prema konačnoj marginalizaciji komunista na hrvatskoj političkoj sceni su dolazeći predsjednički izbori. Hrvatski glasači u Domovini i iseljeništvu neizostavno trebaju izglasati nepovjerenje sadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću.

Egon Kraljević: Udbina “zona sumraka”

udba mit 320Metaforički se izražavajući, govoriti o Udbi uvijek znači, ulaziti u “zonu sumraka”. Ništa tu nije onakvo kakvim se čini, niti je pak išta toliko nevjerojatno da ne bi bilo moguće. Ukratko, udbaši su kao i pripadnici svih takvih organizacija, jako spretni u spletkarenju, prikrivanju, manipuliranju i obrtanju stvari, jer to im je posao. Moćni su jer raspolažu ogromnim fondom tajnih informacija, koje po potrebi koriste selektivno ili kombiniraju natruhe istine i ogromne količine laži, čime usmjeravaju javno mnijenje. “Senzacionalne” vijesti poput one da je Udba “dala putovnicu Tuđmanu i time “stvorila” samostalnu Hrvatsku, ili teza o Domovinskom ratuj kao “dogovorenom”, samo su neki od uradaka koji neodoljivo zaudaraju na udbaštvo.

Svatko tko se uhvati u koštac s Udbom, mora biti svjestan da ne kreće samo u obračun s uskim krugom pripadnika bivše političke policije, nego s jednom znatno širom grupacijom. Riječ je o, još u prošlom sustavu dobro povezanim i na dominantna mjesta u društvu (tj. u kulturi, znanosti, sudstvu, medijima, školstvu, diplomaciji, upravi i tko zna gdje sve ne) ravnomjerno raspoređenim, pristašama jugoslavenske države, koji su zahvaljujući izostanku lustracije zadržali svoja mjesta.

Ne samo da su bez problema zadržali svoje položaje, nego su se i u novim političkim okolnostima, birajući za svoje nasljednike na uglednim katedrama i na čelnim mjestima najvažnijih ustanova sebi slične, “mlade i napredne” kadrove, nastavili samoreproducirati. Drugi dio simpatizera bivše države, pred prve je demokratske izbore ušao u faktički sve novoformirane hrvatske stranke, a oni koji nisu htjeli ići tim putem, ustrojili su sustav nevladinih udruga i na taj način “pokrili” i taj dio društva. HHO u vrijeme Žarka Puhovskog, razni “goljpovi”, centri za demokraciju, mir, nenasilje itd. nisu ništa drugo do, manje ili više privremena utočišta za brojne kadrove jugoslavenske provenijencije koji nisu htjeli prihvatiti ulogu privremenih “spavača” u novim strankama i institucijama mrske im hrvatske države.

MUnchen Perkovi MstacNajbolji pokazatelj moći ove neformalne skupine je to što su u prvom desetljeću hrvatske neovisnosti kada su bili u relativno najnepovoljnijem položaju, uspjeli izgraditi vlastiti pomladak koji je stasavao na Novom listu, Feralu, raznim fanzinima i sljedbeništvu opisanih nevladinih udruga. Sklerotično, nedemokratsko i pretežito ruralno jugoslavenstvo čudnom je alkemijom pretvoreno u mladu, “demokratsku” i urbanu alternativu “Tuđmanovu režimu”, što je na tu stranu privuklo znatan broj mladih ljudi. Osim toga, exjugoslavenski je prorežimski mentalni sklop uskrsnuo i uz pomoć međunarodne zajednice koja je u njemu vidjela političku snagu znatno podatniju stranim utjecajima negoli je to bio Tuđmanov HDZ.

Koliko takvom mastodontu može naštetiti suđenje nekima od njegovih čelnih ljudi? Sigurno je da ga ne može baciti na leđa, ali ukoliko je optužba dobro pripremljena, sudbeni bi progon jugoslavenskih agenata mogao biti prvi korak u mukotrpnom procesu raščišćavanja komunističke prošlosti koji bi, ukoliko do njega dođe, a imajući u vidu da se nijedna promjena na bolje u Hrvatskoj ne događa bez žestokih otpora, mogao potrajati i desetljećima.

Posebice zna li se da glavnu snagu obrane jugoslavenstva ne bi predstavljali ishlapjeli boljševici poput Fumića, nego u međuvremenu etablirani mladi “znanstvenici” jugo usmjerenja, koji komunistički režim ne štite iz interesnih razloga, nego iz uvjerenja koja prikrivaju pozivajući se na znanost. Jugoslaviju se više ne brani fizičkim nasiljem i sirovim agitpropovskim parolama, stare se vrijednosti danas čuva pozivanjem na slobodu izražavanja i autonomiju znanstvenog mišljenja (koje, uzgred budi rečeno, Jugoslaveni nisu dali svojim političkim neistomišljenicima).

Sljedeći i najvažniji korak podrazumijevao bi otvaranje arhiva, no to je posebna priča. Dobar dio gradiva je, kako se navodi u dokumentima komunističke provenijencije, uništen, jedan dio su protupravno zadržali pojedinci iz redova bivšeg SKH, treći dio je nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, prebačen u razne vojne i civilne ustanove u Beograd čime je Srbiji, u predvečerje rata, dan (i danas iskoristivi) povjerljivi materijal od najveće strateške važnosti. Treba li napominjati da za taj čin ne samo da nitko nije odgovarao, nego ovaj transfer spisa uopće nije percipiran kao problem?

Konačno, SDP je dio gradiva predao Hrvatskom državnom arhivu, čime su ovi spisi potpali pod odredbe važećih arhivskih propisa. Kako Zakon o arhivskom gradivu nalaže da dokumenti moraju postati dostupni javnosti trideset godina od njihova nastanka, to su ovi spisi, s obzirom da su posljednji od njih nastali 1990-te godine, “zabunkerirani” barem do 2020-te. Kad se tomu dodaju druge odredbe istog Zakona koje nalažu da osobni podatci ne smiju biti javno dostupni sedamdeset godina od nastanka spisa, odnosno 100 godina od rođenja osoba o kojima je u spisima riječ, svi zanimljivi podatci iz arhiva SKH su time dodatno zaštićeni.

Neophodno je dakle, imajući u vidu da je riječ o arhivu jedne totalitarne organizacije koja je odgovorna za masovne i organizirane zločine, pokrenuti postupak deklasifikacije tajnosti ovih dokumenata, čime bi ovi spisi bili izuzeti od odredaba Zakona o arhivskom gradivu koje ga čuvaju od očiju javnosti. Time bismo s podatcima o komunističkim zločinima konačno prestali postupati kao da je riječ o informacijama koje su bitne za hrvatske nacionalne interese. To se može vrlo lako uraditi, posebice imajući u vidu sve što se događalo s pismohranom predsjednika Tuđmana koja je ekspresno završila u Haagu. Izgleda da nam zaštita tih podataka valjda nije bila naročito bitna.

Od velike je važnosti već sama činjenica da je njemačka optužba uspjela u središte pozornosti vratiti pitanje odgovornosti za komunističke zločine. Dovoljno je sjetiti se kako je izmanipulirana hrvatska javnost svaki pokušaj razgovora o komunističkim zlodjelima donedavno otklanjala tezama kako je riječ o “desničarskim” tlapnjama. Nakon što su Nijemci s Mustačem i Perkovićem pogodili “u sridu”, važnost ove teme više nitko i ne pokušava negirati.

Šteta koju će jugoslavenske strukture pretrpjeti na sudu u Münchenu dosta će ovisiti i o tomu do koje su mjere Nijemci spremni ići u istraživanju jugoslavenskih likvidacija, s obzirom na veze koje su postojale između Udbe i njemačkih tajnih službi. No, kakvi god budu učinci ovog procesa, oni neće donijeti bitan pomak ukoliko Hrvatska sama ne nastavi borbu za razobličavanje jugoslavenskih zločina. Upravo taj, najvažniji dio posla, iz opisanih će razloga biti najmukotrpniji i najduži.

Nijemci su nam već pomogli koliko su mogli, sve ostalo je na nama. Udbu neće poraziti minhenski sud, nju se može pobijediti, ali od nje i izgubiti, samo u Hrvatskoj. Predstoji nam dakle duga, teška i neizvjesna borba ishod koje će odlučiti naša snaga ili naše slabosti.

Davor Dijanović/HKV.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati