Pratite nas

Analiza

O sumnjama u valjanost izbora Kolinde Grabar Kitarović ili zašto druga žena ministra poljoprivrede mlati mrtvoga magarca?

Objavljeno

na

1. Nekoliko građana i birača, bliskih raspuštenom izbornom stožeru predsjedničkoga kandidata Ive Josipovića – od kojih se on ogradio – a koji se ne mogu pomiriti s izbornim porazom predsjedničkoga kandidata Ive Josipovića, objavili su 14. siječnja 2015. u medijima sumnje 1, 2, 3 u izbornu pobjedu Kolinde Grabar Kitarović na ponovljenim izborima za predsjednika Republike 11. siječnja 2015. Njihovo protivljenje da prihvate izborni poraz znak je žalovanja, ali nikako nije dobro što to žalovanje prelazi u napad na srž demokracije i pokušaj izazivanje ustavne krize. Za duhovno zdravlje tih sugrađana bilo bi dobro da što prije prihvate stvarnost, na što ih je pozvao i predsjednik Sabora već u izbornoj noći, i predsjednik Josipović u svojem obraćanju u kojem je priznao poraz. Stoga je propitivanje zašto se u meritorni ishod drugoga kruga izbora (između dva kandidata) kao treća opcija ne računaju nevrijedeći glasovi – mlaćenje mrtvoga magarca. Pitanje je po čijoj zamisli i naputku. Ili za čiji račun se to ipak čini.

2. Prema diplomiranoj pravnici, do preklani saborskoj zastupnici SDP-a, a zatim nevjesti ministra poljoprivrede i bivšoj europarlamentarki, Sandri Petrović Jakovina (29), prvi razlog za upitnost pobjede je tobožnja neusklađenost članka 17. stavka 4. Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske s člankom 95. Ustava Republike Hrvatske koji da kaže „kako je za pobjedu na predsjedničkim izborima potrebno osvojiti većinu glasova svih birača koji su glasali“. Tvrdnja je netočna, neistinita i tendenciozna.

2.1. Netočna je, jer članak 17. stavak 4. Zakona o izboru predsjednika Republike određuje: „Na ponovljenom izboru izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova birača koji su glasovali. Ako kandidati dobiju isti broj glasova, izbor se još jednom ponavlja.“ Dakle, na ponovljenim izborima (poznatijem kao „drugi krug izbora“) ne treba dobiti apsolutnu većinu svih glasača koji su glasovali – u zakonskoj odredbi uopće nema pridjeva ‘svih’ – nego najveći broj glasova od onih birača koji su glasovali. Izborna pobjednica dobila je najveći broj glasova, 32.435 glasova više od svojega protukandidata.

2.2. Tvrdnja gospođe Petrović Jakovina neistinita je i u odnosu na sadržaj članka 95. hrvatskoga Ustava jer njegov stavak 3. glasi: „Predsjednik Republike bira se većinom svih birača koji su glasovali. Ako ni jedan od kandidata ne dobije takvu većinu, izbor se ponavlja nakon 14 dana.“ Stoga je očito da se ta odredba odnosi samo na prvi krug. Samo je za njega potrebna apsolutna većina. Docent zagrebačkoga Pravnoga fakulteta dr. Vedran Đulabić potvrdio je da je za pobjedu u drugom krugu predsjedničkih izbora propisana relativna većina, a ne apsolutna kao u prvom krugu. „Dakle, dovoljno je da je kandidat dobio jedan glas više od protukandidata“, izjavio je doc. dr. Mato Palić s Pravnoga fakulteta u Osijeku (Dnevnik HTV-a, 14.1.2015.).

2.3. Tvrdnja je i tendenciozna jer oni koji je ponavljaju kao sumnju u istinitost i valjanost rezultata ponovljenih izbora za predsjednika Republike uopće ne razumiju, odnosno nepravilno tumače Ustav. Naime, u pravu se nikad ne može iz konteksta čupati i gledati samo dio pojedine rečenice. Najmanja odredba u pravu je stavak ili točka. Stoga se ne može kao opća norma uzimati samo prva rečenica članka 95. stavka 3. Ustava kad je iz susljedne, druge rečenice istoga stavka očito da je prethodna rečenica mjerodavna samo za prvi krug.

3. Osim toga, ta se većina, potrebna za pobjedu, računa od birača koji su glasovali i to ne apstraktno, nego konkretno. Suzdržani, otuđeni, poništeni i nevrijedeći glasovi su sociološki i politološki fenomen vrijedan obrade i vrjednovanja, ali nisu pravnorelevantni „glasovi“ jer nisu konkretni, nisu dani sukladno Zakonu o izboru predsjednika Republike Hrvatske. On određuje:

„Članak 29.

(1) Glasuje se samo za kandidate navedene na glasačkom listiću.

(2) Glasački listić popunjava se tako da se zaokružuje redni broj ispred imena kandidata za kojeg se glasuje.

(3) Vrijedećim se smatra i onaj glasački listić iz kojeg se na siguran i nedvojben način može utvrditi za kojeg kandidata je birač glasovao.

Članak 30.

Nepopunjeni glasački listić, kao i tako popunjen glasački listić da se ne može sa sigurnošću utvrditi za kojeg je kandidata birač glasovao, smatra se nevrijedećim.

Nevrijedećim se smatra i glasački listić na kojem je birač glasovao za dva ili više kandidata.“

Stoga oni birači koji nisu glasovali sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o izboru predsjednika Republike (zaokruživši redni broj ispred imena kandidata za kojeg se glasuje) zapravo uopće nisu „glasovali“ u pravnom smislu! Profesor emeritus osječkoga Pravnoga fakulteta dr. Zvonimir Lauc ističe da u konačni rezultat „ulaze samo oni koji su predali ispravne glasačke listiće. Nevrijedeći glasački listići se ne uračunavaju.“ (Vijesti HTV-a u 5, 14.1.2015.). Sociolog i analitičar Slaven Letica ističe da nevrijedeći listići nemaju značajku punovrijednih nego ništavnih glasova.

U Rješenju U-VII-947/1995 od 20. studenoga 1995. (Narodne novine, br. 94/95) Ustavni sud Republike Hrvatske ističe: „Iz Zakona proizlazi da je izabran onaj kandidat koji je dobio najveći broj glasova birača koji su glasovali. Kandidat može dobiti najveći broj glasova samo kad se radi o vrijedećim glasačkim listićima, tj. o takvima na kojima je birač jasno izrazio svoju volju u korist određenoga kandidata. Nitko ne može dobiti tzv. nevrijedeće glasove, jer se iz glasačkih listića koji su nevrijedeći ne može utvrditi za kojega kandidata je birač glasovao. Pri utvrđivanju rezultata glasovanja uzimaju se u obzir samo vrijedeći glasački listići, jer samo glasove s takvih listića može dobiti neka stranka ili kandidat. Zakonodavac bi, za slučaj da je želio odstupiti od takvoga pravila – da se u obzir uzimaju vrijedeći, a ne i nevrijedeći glasački listići – zasigurno posebnom odredbom to i propisao. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi zaključak da se rezultati glasovanja utvrđuju na temelju samo vrijedećih glasačkih listića; dakle onih koji sadržavaju valjani glas birača. Taj se zaključak odnosi i na utvrđivanje ukupnoga broja glasova koje je dobio pojedini kandidat ili stranka, kao i na utvrđivanje tzv. prohibitivnoga praga. Nevrijedeći glasački listići mogu značiti politički prosvjed, izraz nezadovoljstva izborima ili političkim prilikama, ili pak nemar birača. Zbog toga, a i iz drugih razloga, Zakon određuje da se broj nevrijedećih glasačkih listića mora utvrditi i evidentirati u statističkim i drugim pokazateljima o izborima. No, nevrijedeći glasački listići, a u skladu sa zakonskim odredbama, nemaju ulogu u određivanju rezultata glasovanja.“

Pravna shvaćanja Ustavnoga suda su obvezatna i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Pravna shvaćanja Ustavnoga suda dio su judikature koja se proučava na pravnim fakultetima i polaže na ispitima. Stoga se nameće protupitanje, kako je moguće da mlada diplomirana pravnica koja je to pronijela, to ne zna i dezinformira javnost, a medijima to postaje udarna vijest dana?

4. Druga je tvrdnja osporavatelja izborne pobjede, prema pisanju medija: „Ustav ne poznaje prvi i drugi krug. Tamo stoji da se izbori ponavljaju kad jedan kandidat ne dobije većinu glasova svih koji su izišli na birališta. Zakon bi trebao razrađivati ovu ustavnu normu, ali u njemu piše da je za pobjedu potreban najveći broj birača koji su glasali.“

4.1. Opet nekoliko neistina. Ponovljeni izbori, kako ih zove Ustav, ili kolokvijalno drugi krug izbora za predsjednika Republike, kako se uvriježilo govoriti, uređen je člankom 95. stavkom 4. Ustava. On glasi: „Na ponovljenom izboru pravo da budu birani imaju dva kandidata koja su u prvom glasovanju dobili najviše glasova. Ako koji od tih kandidata odustane, pravo da bude ponovno biran stječe kandidat koji je sljedeći po broju dobivenih glasova.“ Postavlja se pitanje svrhe, čemu bi služio izbor između dva kandidata u drugom krugu, ako teorijski, oni mogu biti poništeni ili postati nevrijedeći zbog glasova ljudi koji su slabo vidjeli, imali poteškoća u pisanju ili su namjerno htjeli učiniti nevrijedećim svoj listić radi izazivanja bezvlašća?

4.2. Osporavatelji izborne pobjede previđaju da članak 95. stavak 7. Ustava određuje: „Izbor predsjednika Republike, prisega i njeno polaganje uređuje se zakonom.“ Time Ustav na Zakon o izboru predsjednika Republike prenosi sve ovlasti da umjesto Ustava, a snagom posebnoga organskoga zakona koji se primjenjuje u toj ustavnoj materiji, razradi sve detalje koje Ustav nije razradio. To znači da je Ustav propisao da se većina potrebna za pobjedu u drugom krugu određuje Zakonom o izboru predsjednika Republike.

4.3. A članak 17. stavak 4. toga zakona određuje: „Na ponovljenom izboru izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova birača koji su glasovali. Ako kandidati dobiju isti broj glasova, izbor se još jednom ponavlja.“

Može se akademski raspravljati o gramatici, je li trebalo pisati veći ili najveći broj glasova. Treba pisati „veći broj glasova“ ako se uzimaju u obzir i nevrijedeći glasovi (ali u tom slučaju je trebalo pisati „veći broj glasova svih birača koji su glasovali“ jer se „svi“ ističu uvijek kad se traži apsolutna većina, inače bez „svih“ se smatra da je potreba relativna većina). Drugim riječima, kako su oni nevrijedeći, taj pojam prevodimo u stvarnost da ne vrijede, pa ih izuzimamo iz osnovice od koje se računa. Zato je posve u redu što u Zakonu od 1992. do danas stoji „najveći broj glasova“. I to nitko do danas nije osporio. Ni na Ustavnom sudu, niti je htio promijeniti tu odredbu.

4.4. Vladajuća je koalicija 24. listopada 2014. donijela izmjene i dopune o izboru predsjednika Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 128/14). Zašto njezini sadašnji i bivši saborski zastupnici, koji su sada otkrili toplu vodu, prije dva i pol mjeseca nisu promijenili ako su mislili da je neustavno ili da je ostavljena pravna praznina?

4.5. Osim toga, druga rečenica članka 17. stavka 4. Zakona o izboru predsjednika Republike odredila je jedinu situaciju u kojoj se događa treći krug: „ako kandidati dobiju isti broj glasova“. Činjenica je da je Kolinda Grabar Kitarović dobila najveći broj glasova birača koji su glasovali, više od milijun i stotinu tisuća, a da je dosadašnji predsjednik dobio 2015. dobio 257 tisuća glasova manje nego 2010. godine.

5. Zdravorazumski, aktualni Predsjednik i predsjednički kandidat Ivo Josipović priznao je poraz i čestitao novoizabranoj Predsjednici, pa teorijski u ponovljenom krugu glasovanja gospođa Kitarović Grabar ne bi imala protukandidata. U trećem krugu njezin protukandidat ne bi mogao postati trećeplasirani iz prvoga kruga zato jer on nije prošao u drugi krug.

6. Ustav, dakle, ne propisuje apsolutnu većinu potrebnu za pobjedu u drugom krugu. Kako se u ponovljenom izboru ne nudi široko biranje između svih koji su se kandidirali, nego samo alternativa između dva kandidata koja su bila najbolja u prvom krugu (s tim da ako jedan od njih odustane, u drugi krug umjesto njega ide trećeplasirani), očito je da je svrha drugoga izbornoga kruga odabrati jednoga od dva moguća, a ne dobiti izabranika apsolutnom većinom izbornoga tijela, bilo onoga potencijalnoga (od svih upisanih birača), bilo onoga aktivnoga (koji je izašao na izbore).

7. Stoga je nerazumno i nesvrhovito smatrati da bi zbog 60.728 nevrijedećih glasova bilo potrebno ponoviti izbore trećim krugom, ili poništiti cijele izbore i krenuti u nove.

8. U osnovi je demokracije postupanje prema unaprijed poznatim pravilima. Anarhizam, tomu nasuprot, želi vladavinu rulje i improvizaciju, revolucionarno donošenje i voluntarističku primjenu propisa ad hoc. Tomu svemu suprotno je načelo vladavine prava, i u njemu sadržano načelo predvidljivosti propisa i načelo legitimnih očekivanja stranka, da se unaprijed zna i može projicirati što se zbiva ili se treba i može dogoditi.

9. U osnovi je ovoga problema pogrješno tumačenje pojma nevrijedećih listića. Onaj tko je „pristupio“ glasovanju, ali nije „dao svoj glas“ sam je sebe diskvalificirao.

Na izborima 11. siječnja 2015. na taj je način ukradeno 778 glasačkih listića (razlika između 2,258.801 koji su „pristupili glasovanju“ i 2,258.023 koji su „glasovali“ prema broju glasačkih listića). Odneseni su kući ili bačeni drugamo, ali ne u biračku kutiju. Jedini dokaz da bi oni trebali biti osnovica bilo kakvoga izračuna jest zbroj imena zaokruženih u izvatku iz popisa birača.

10. Druga skupina onih čiji glas ne utječe na konačni rezultat jesu oni koji su stavili svoj glasački listić u biračku kutiju, ali nisu postupili prema unaprijed zadanim pravilima. A ona su glasila: zaokružiti broj ispred imena kandidata kojega birate. Sve što je drukčije: prazan listić, zaokružena oba, dopisan treći – jest nevrijedeći glas. Sam pojam nevrijedeći glas (ili kako pod nepravilno hrvatski još uvijek govore i pišu: „nevažeći“) znači da je i on diskvalificiran, ne računa se. A osporavatelji izborne pobjede bi baš sad htjeli da se računa. U što, kad njihov glas, ne vrijedi i tako se zove: „nevrijedeći“?

11. Zar je sukladno jednom od najboljih mjerila za vladavinu prava – načelu razmjernosti (čl. 16. st. 2. Ustava) da se zbog 60.728 ili 2,69 % nevrijedećih glasova poništi volja onih 2.197.295 birača ili njih 97,31 % koji su se pridržavali pravila i odabrali jedan od dva moguća izbora? To ne zvuči čak ni adolescentski/pubertetski nego kao djetinjarija krajnje razmaženoga derišta.

12. Na problem zadržavanja otpalih ili nevrijedećih glasova u korpusu onoga o čemu se odlučuje ukazano je i u nedavnoj javnoj raspravi o nacrtu novoga Zakona o referendumu. Osnovica za izračun odluke treba biti broj vrijedećih glasova. Oni glasovi koji nisu vrijedeći, kao i oni koje su birači ukrali (odnijeli sa sobom i ne ubacivši ih u glasačku kutiju), kao i glasovi onih koji nisu izašli na birališta mogu se promatrati kao sociološke činjenice, ali ne bi trebali utjecati na pravnu činjenicu, koliko se birača valjano opredijelilo za koju od ponuđenih opcija. Drugim riječima, da ako je ponuđena opcija bila „za“ ili „protiv“, zbroj postotaka tih dvaju opcija mora biti 100,00 %. A ne manje. Tako i ovdje. Omjer glasova za jednoga i drugoga kandidata zbrojen mora biti točno 100 %. Tako je Državno izborno povjerenstvo pravilno zbrojilo i tu se nema što dodati ni oduzeti. To je sukladno zdravom razumu i hrvatskom pravu. Nema nikakva razumna opravdanja i razmjernosti da se u ishod glasovanja uračunavaju glasovi koji su nisu „dani“ nego su samo preuzete glasovnice, ni glasovi koji su dani, ali su nevrijedeći.

13. Svačije je pravo koristiti svoja prava, ali nakon što je gospodin Josipović priznao poraz, pitanje je čemu će služiti ako i koja od 17 stranaka koja ga je predložila radi vlastite samozabave, a njegove daljnje muke zatraži nadzor ustavnosti i zakonitosti izbora od Ustavnoga suda, a unaprijed zna da će izgubiti. Hoće li joj to vratiti povjerenje birača koje je izgubila?

14. Izbor gospođe Kolinde Grabar Kitarović je i legalan i legitiman.

Sumnje u ustavnost njezina izbora popraćene su nesuvislim analizama, neozbiljne su i proturječne.

mr. Petar Marija Radelj/vjeraidjela.com

[ad id=”40501″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati