O zemlji potrebnoj naše blizine, dragoj BiH!

4

Crkva godišnje prikuplja financijsku pomoć kako bi poduprla opstanak kršćana na svetim mjestima. Oni su vjerni i tihi čuvari spomena Isusova zemaljskog života. I na tome im hvala. Spustimo li ovo na europsku razinu, tada smo mi u jednoj Crkvi u Hrvata (jednoj kao narodu) pozvani pomoći ostanak naših sunarodnjaka na njihovim ognjištima u zemlji u kojoj je važno sačuvati hrvatski identitet, a to je Bosna i Hercegovina.

Nedavno nas je blagdan svetog Josipa podsjetio na šutljivost i blizinu, osobine s kojima Bog itekako računa u ostvarenju povijesti spasenja. Ovaj skromni radnik tesar, samozatajan Isusov hranitelj, iako mu nije bio biološki otac, brižno ga je s Marijom podizao na noge učeći ga raditi i pomažući Njegov rast u „dobi i mudrosti.“ Iako nigdje u Svetom pismu nemamo Josipov govor, već samo kratki opis tko je bio, osobito s obzirom na porijeklo, sveti Josip je zaštitnik sveopće Crkve. To znači da Crkva računa i na šutljivost vjerničkog predanja Bogu u svakodnevnim samozatajnim prilikama za služenje, skrb, pomoć, ljubav. Nekako je lakše kad se zalaganja nagrade, dobiju javno priznanje i ohrabrenje. No, svetog Josipa nitko nije „tapšao po ramenima“, on je kao i drugi očevi svakodnevno predano radio kako bi Isus imao mirno djetinjstvo, krov nad glavom i kruh u rukama.

Svetac šutnje

Papa Ivan XXIII. – uskoro svetac – posebno je štovano sv. Josipa i nazvao ga svecem šutnje. Godine 1962. odredio je da se ime sv. Josipa uvrsti u Rimski kanon. No, s vremenom su nastali i novi tekstovi, a sv. Josip je – ni kriv ni dužan – izbačen. S tim se nije pomirio papa Benedikt XVI. koji je ime sv. Josipa želio vratiti u euharistijske molitve (II., III. i IV.). Njegovu je ideju 2013. godine dekretom propisala Kongregacija za bogoštovlje tumačeći Josipovu ulogu: „Čvrsto prijanjajući otpočetka uz otajstva spasenja ljudskoga, postao je uzornim modelom one velikodušne poniznosti koja u kršćanstvu služi postizanju uzvišenih ciljeva, i svjedokom redovitih kreposti, jednostavnih i ljudskih, nužnih ljudima da budu dobri i pravi sljedbenici Kristovi.“ Papa Franjo ovu je odluku odobrio i tako je sveti Josip ponovno izričito spomenut u euharistijskim slavljima.

Veza s Hrvatima

Sveti Josip je od 1687. godine zaštitnik hrvatskoga naroda. A mi smo danas jedan narod u dvije države. U tjednu između druge i treće korizmene nedjelje pozvani smo posebno podruprijeti Hrvate u BiH – i materijalno i molitvom. Naime, 2007. godine biskupi dviju biskupskih konferencija – Hrvatske i BiH – donijeli su odluku o pokretanju korizmene akcije za Crkvu u BiH kako bi se pomogao opstanak Hrvata u toj zemlji. A središnji je problem kako ostati kao konstitutivni narod u zemlji u kojoj je politika tako usmjerena da ih ne želi?! Reći će neki da je to pomalo grubi zaključak, jer nije za sve kriva politička struja. Točno je, nisu nam uvijek drugi krivi, određene „zasluge“ idu i na vlastiti račun javnog skrivanja identiteta ili pak cjepkanja na lijeve, desne i srednje političke opcije u borbi za prva mjesta. I tako, dok se druga dva naroda, srpski i bošnjački, slože oko svojih strateških ciljeva, Hrvatima budu krivi neki treći. No, budimo iskreni pa recimo da je jedno politika koja se vodi pred očima kamera, a drugo svakodnevni život Hrvata katolika u BiH, osobito u „B“. Kažu da je ondje teže. Hercegovina je povijesno hrvatska, pa je ondje lakše biti Hrvat i katolik. Međutim, u Bosni su katolici tihi čuvari živoga Boga i Crkve, bez ponekad poželjnog „vjetra u leđa“, da se lakše ide naprijed. I zapravo je njima najviše potrebna pomoć i ohrabrenje za ostanak. Jer kako i na čemu ostati bez izgleda za neku koliko-toliko stabilnu budućnost? Crkva je svjesna ove situacije, što se vidi iz zaključka sa proljetnog zasjedanja BK BiH s kojega biskupi „ohrabruju i podupiru sve katolike i sve druge stanovnike Bosne i Hercegovine koji, unatoč poteškoćama, ostaju na prostorima gdje su manje brojni. U isto vrijeme, potiču sve da se još više odupiru moralnom zlu koje kulturu života pretvara u kulturu smrti. Podsjećaju da vlasti i režimi prolaze, ali da ostaje ono što je utemeljeno na ljubavi prema Bogu i čovjeku.“

Razumijevanje iz vlastitog iskustva

I BiH je, baš kao i Hrvata, suočena s odlaskom mladih ljudi u druge zemlje u potrazi za boljim životom. Ako usporedimo podatke o nezaposlenosti, u BiH je dvostruko teže. Hrvatska je trenutno na 22% registrirane nezaposlenosti, dok je u BiH ta stopa 44%. Razlika u prosječnim primanjima također je sličnog omjera: u Hrvatskoj oko 700 eura, u BiH oko 430 eura mjesečno. Iznosi mjesečnih potrošačkih košarica za četveročlanu obitelj su otprilike izjednačeni – oko 900 eura. Što Crkva u svemu tome može učiniti? Jednokratna financijska pomoć dugoročno i neće riješiti nagomilane „bh“ probleme. Zato je potrebno pomoć osmisliti sustavno podupirući projekte s vizijom opstanka. Misionari bi rekli da nije uspijeh nahraniti gladnoga jednom ribom, već ga naučiti da tu ribu i sam peca. Tako i sredstva koja se putem Hrvatskoga Caritasa prikupe u Tjednu solidarnosti, te dodjeljuju putem natječaja, idu u projekte u kojima se „uči pecati ribu“. Tijekom proteklih sedam godina akcije u Tjednu solidarnosti prikupljeno je milijardu i 800 tisuća eura, a tim novcem, među ostalim, pomagani su projekti malih gospodarstvenika, poljoprivrednika, karitativni i edukativni projekti i slično. Educirani su mladi za sadržaje koji se traže u BiH kako bi ostali u svojoj zemlji. Nabavljana su sredstva i osmišljavani programi za stare kako bi se i njima pružila ruka pomoći dok vjerno čuvaju svoja ognjišta. Tjedan solidarnosti dođe kao neki impuls Hrvatima u BiH kako bi ostali na svojim ognjištima. A osim materijalne pomoći, dragocjeno je znati da subraća istoga roda i iste hrvatske krvi, osjećaju to zajedništvo, tjeskobu i žele reći: Niste sami!

Nema rješenja političkih problema

Istina jest da Tjedan solidarnosti neće riješiti političke probleme BiH. A njihovo porijeklo već je dobro poznato, u foteljama Daytona koji je BiH učinio poligonom za političke igre i eksperimente. O tome su i govorili biskupi BK BiH na svojem proljetnom zasjedanju. Dayton je stvorio umjetni mir zaobilazeći pravdu i demokraciju, što je rezultiralo sve većom krizom koja, čini se, ove godine dostiže svoj vrhunac. Uzmemo li, dakle, u obzir statistike o svakodnevnom „običnom“ životu koji je još pritješnjen i osjećajem nepravde koji želi protresti temelje narodnog opstanka, tada je razumljivo da je Hrvatima u BiH teže nego u Hrvatskoj. A ti su Hrvati dio našega nacionalnog bića, oni nisu naš suvišak ili privjesak. Iz hrvatskoga krila u BiH rođena su brojna duhovna zvanja, sportaši, pjevači, profesori, javni djelatnici. Možda će neki u Hrvatskoj, čije srce nije dodirnulo bosanske putove, reći što nas se tiče BiH? Odgovor će naći u poslanici mons. Josipa Mrzljaka, predsjednika Hrvatskog Caritasa uz Tjedan solidarnosti: „Vjernom narodu u Bosni i Hercegovini zahvalni smo na ljubavi prema svom domu i domovini Bosni i Hercegovini, koju su uvijek s ponosom nosili u srcima, na čuvanju pologa vjere svojih očeva i majki, djedova i baka, na svemu dobrom i plemenitom čime obogaćuju svoju domovinu ustrajući, radeći i nadajući se čovječnijem i pravednijem društvu za sve.“

Što bi trebala biti solidarnost s Hrvatima u BiH?

Mi u Hrvatskoj zaista možemo biti ponosni na, često puta, skrivene i samozatajne, a tako u sebi jake Hrvate – šutljive čuvare istine o rodu i Bogu. Već su nas egzistencijalne okolnosti učinile osjetljivijima, pa time i solidarnijima za ljude koji oskudijevaju. No, iznad materijalnih potreba ima nešto dublje što drži jedan narod kao cjelinu. To je „način življenja povijesti“, kako bi rekao papa Franjo. Imperativ koji nam daje glasi: „Nema budućnosti ni za jednu zemlju, ni za jedan narod, za naš svijet, ako ne budemo znali biti solidarni.” U apostolskoj pobudnici „Radost Evanđelja“ Sveti Otac pojašnjava da pokazati solidarnost znači nositi drugomu Isusovu ljubav putevima razumijevanja, služenja, dijeljenja, darujući ono malo što imamo. (Najviše daju oni koji i sami puno nemaju, zar ne?) Bog je s čovjekom bio solidaran do te mjere da je postao čovjekom, koračao s njim, slušao ga, ušao u njegove patnje i otkupio ga. Budući da biti Kristov znači slijediti svojega Učitelja, onda je i nama, katolicima u Hrvatskoj, činiti to isto, osobito sa subraćom u BiH. „Razne su nas nevolje tjerale iz naših stoljetnih obitavališta, koja se danas nalaze na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ponajviše diljem Europe i Amerike i daleke Australije. No, ne smijemo zaboraviti svoje narodno zajedništvo, svoju katoličku vjeru i Crkvu, koja je čuvala nacionalni identitet i jezik koji nas povezuje. Najvažnije je, međutim, ne zaboraviti nijednog čovjeka, posebno onoga koji se bori i nastoji ostati na svojem tlu koje mu stoljećima pripada“, napominje mons. Mrzljak. Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH ne sastoji se, dakle, isključivo u materijalnoj pomoći, već u bitnome i u svijesti zajedništva i jedinstva.

Posebni Hrvati

I dok su nama u Hrvatskoj nedovoljno poznate zasluge Hrvata u BiH i razlozi zbog kojih bismo trebali biti ponosni na subraću, ipak postoje događaji koji poput reflektora bacaju svjetlost na neke posebne povijesne trenutke. Idućega će tjedna tako Hrvati iz BiH hodočastiti u Svetu zemlju kako bi postavljanjem ploča obilježili mjesta koja su sačuvana kao katolička zahvaljujući upravo Hrvatima iz BiH. Radi se o Getsemanskom vrtu, mjestu početka Isusove muke koje su 1681. godine od muslimana (Turaka) kupili kršćani braća Pavao, Antun i Jakov Branković iz Sarajeva (u registru „Navis Peregrinorum“ piše na latinskom da potječu iz Saraiba, dok u starim kartama i dokumentima tu su regiju nazivali Bosna-Saraj) i darovali franjevcima u Svetoj zemlji. Ova činjenica dobiva na snazi ako podsjetimo da u Svetoj zemlji ima svega 2,1% kršćana i da je veliko umijeće i domišljatost ondje ostati i preživjeti. Zato Crkva godišnje prikuplja financijsku pomoć kako bi poduprla opstanak kršćana na svetim mjestima. Oni su vjerni i tihi čuvari spomena Isusova zemaljskog života. I na tome im hvala. Spustimo li ovo na europsku razinu, tada smo mi u jednoj Crkvi u Hrvata (jednoj kao narodu) pozvani pomoći ostanak naših sunarodnjaka na njihovim ognjištima u zemlji u kojoj je važno sačuvati hrvatski identitet, a to je Bosna i Hercegovina. Sarajevo u raznim prigodama vole nazivati malim Jeruzalemom, posebno zbog religijski mješovitog sastava stanovništva. Ako je tako, onda je važno sačuvati i prisutnost kršćana katolika. I ne samo u glavnom bosansko-hercegovačkom gradu, već uopće u cijeloj Bosni i Hercegovini. Zbog toga postoji Tjedan solidarnosti. On nije politički projekt, već plod crkvenoga i narodnog zajedništva koji počiva na solidarnosti po mjeri Isusa Krista. A Kristov put jača i širi se kad ga podupire i skrovita i tiha, ali postojana šutljivost i strpljivost, poput one Josipove s početka ove „Šutnje.“
Tanja Popec, Laudato.hr

facebook komentari

  • peppermintt

    Dayton je stvorio umjetni mir zaobilazeći pravdu i demokraciju, što je
    rezultiralo sve većom krizom koja, čini se, ove godine dostiže svoj
    vrhunac. Uzmemo li, dakle, u obzir statistike o svakodnevnom „običnom“
    životu koji je još pritješnjen i osjećajem nepravde koji želi protresti
    temelje narodnog opstanka, tada je razumljivo da je Hrvatima u BiH teže
    nego u Hrvatskoj. A ti su Hrvati dio našega nacionalnog bića, oni nisu
    naš suvišak ili privjesak. Iz hrvatskoga krila u BiH rođena su brojna
    duhovna zvanja, sportaši, pjevači, profesori, javni djelatnici.

  • peppermintt

    Dayton je stvorio umjetni mir zaobilazeći pravdu i demokraciju, što je
    rezultiralo sve većom krizom koja, čini se, ove godine dostiže svoj
    vrhunac. Uzmemo li, dakle, u obzir statistike o svakodnevnom „običnom“
    životu koji je još pritješnjen i osjećajem nepravde koji želi protresti
    temelje narodnog opstanka, tada je razumljivo da je Hrvatima u BiH teže
    nego u Hrvatskoj. A ti su Hrvati dio našega nacionalnog bića, oni nisu
    naš suvišak ili privjesak. Iz hrvatskoga krila u BiH rođena su brojna
    duhovna zvanja, sportaši, pjevači, profesori, javni djelatnici.

  • peppermintt

    „Vjernom narodu u Bosni i Hercegovini zahvalni smo na ljubavi prema svom
    domu i domovini Bosni i Hercegovini, koju su uvijek s ponosom nosili u
    srcima, na čuvanju pologa vjere svojih očeva i majki, djedova i baka, na
    svemu dobrom i plemenitom čime obogaćuju svoju domovinu ustrajući,
    radeći i nadajući se čovječnijem i pravednijem društvu za sve.“

  • peppermintt

    „Vjernom narodu u Bosni i Hercegovini zahvalni smo na ljubavi prema svom
    domu i domovini Bosni i Hercegovini, koju su uvijek s ponosom nosili u
    srcima, na čuvanju pologa vjere svojih očeva i majki, djedova i baka, na
    svemu dobrom i plemenitom čime obogaćuju svoju domovinu ustrajući,
    radeći i nadajući se čovječnijem i pravednijem društvu za sve.“