Pratite nas

Obamin poziv „Europo probudi se“ mogao bi biti u Europi shvaćen i kao „Yankee, go home“

Objavljeno

na

Očigledan je interes SAD za zaoštravanjem sukoba s Ruskom federacijom, ali to nisu ili ne moraju biti interesi članica EU poput Njemačke,  izjavio je u intervju Hrvatskom Medijskom Servisu prof. dr Mile Lasić, predavač međunarodnih odnosa i europskih integracija na Sveučilištu u Mostaru.

 

kamenjar pozadina bijelaS profesorom Lasićem razgovarali smo o sigurnosnim izazovima pred kojim se našla Europa nakon izbijanja sukoba u Ukrajini, te pojave ratnih žarrišta na Bliskom Istoku. O Prof. Lasić govori i o odnosu velikih sila; SAD-a i Rusije, poziciji Europske unije u tim odnosima, refleksijama globalnih zbivanja na Balkan i posebno BiH, te opasnostima od izbijanja globalnog rata

Razgovara: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

HMS: U obraćanju naciji američki predsjednik uputio je dramatičan apel nakon što je u četvrtak nad Ukrajinom srušen putnički zrakoplov. “Europo probudi se, sukob u Ukrajini neće biti lokaliziran”. Što vi isčitavate iz tog apela?

Prof. Lasić: Poučeni iskustvom iz prethodnih velikih skandala u svjetskoj politici, primjerice tvrdnjama američkog tajnika Colina Powella o pronađenim skladištima oružja za masovno uništenje u Iraku, kako bi se legitimirao drugi američko-irački rat, te sličnim tvrdnjama nedavno u Siriji, ili pak jednostranim izvješćima u zapadnim medijima o ubojstvima na centralnom trgu Majdan u Kijevu koji su doveli do „ukrajinske krize“, najbolje je uzdržati se od preuranjenih ocjena o tomu tko je ispalio raketu u civilni avion iznad Istočne Ukrajine u kojem je poginulo 298 ljudi, među kojima i osamdesetoro djece.

HMS: Što je pozadina ovih događaja?

Prof. Lasić: U igri je sudbina Ukrajine, unatoč ranijih gentlemenskih dogovora zapadni politički i vojni stratezi ne uzdržavaju se od širenja NATO zone utjecaja do samih granica Ruske federacije. U pozadini je aktualnih političkih i vojnih igara, dakle, neskrivena ambicija SAD uvući Rusku federaciju u otvorena neprijateljstva sa  Zapadom, ma koliko se ne može govoriti o nekom jedinstvenom zapadnom interesu za ovu vrstu sukobljavanja. Smije se, čak, ustvrditi da nije ni njemački ni uopće zapadnoeuropski interes upustiti se u novu hladnoratovsku utrku zbog Krima ili Istočne Ukrajine, suviše su isprepleteni energetski i trgovinski interesi pojedinih zemalja EU s Ruskom federacijom. S druge strane, Putin je povratio Rusku federaciju u orbitu svjetske politike ne samo energetskom politikom, nego kontriranjem SAD-u putem vojnog pakta kakav je „Šangajski“, ili primjerice u Siriji, u kojoj Rusija ima vojne baze i druge interese.

Osim toga, Putin je uveo burzu sirovina kao regulatora cijena nafte i plina, što podrazumijeva dugoročno zamjenu u jednom dijelu svijeta trgovine u dolarima. S Kinom je postigao dogovor da će gospodarsku razmjenu vršiti u domaćim valutama rublji i juanu. To je opet pojmljeno u Washingtonu kao direktan napad na monopolsku obračunsku poziciju koju dolar ima u svjetskoj trgovini sirovinama. Dolar se ne slučajno zovu „petro-dolarom“, jer nafta u svjetskom gospodarstvu ima značenje krvotoka u ljudskom organizmu. Gadafi je, primjerice, htio uvesti svoju valutu koja bi bila utemeljena u zlatnim rezervama, dok je Sadam Hussein htio uvesti euro kao obračunsku valutu, pa su dobili „arapsko proljeće“ i „pustinjsku oluju“ pod plaštom demokratsko-liberalnih revolucija. Dobili su, zapravo, umjesto „novog svjetskog poretka“ povratak u vlastiti srednji vijek, jer su tek kao takvi idealni partneri velikosilničkim demokratama u zapadnom svijetu.

HMS: Amerikanci, međutim, uplitanja, pa i vojna u odnose u drugim zemljama pravdaju širenjem slobode i demokracije?

Prof. Lasić: Oni koji donose „slobodu na bajonetama“ narodima „trećeg svijeta“ zapravo su velikodržavni nacionalisti velikog formata, makoliko se busali u vlastita liberalna i demokratska načela. Pri tomu se ova pojava u teoriji zove „službenim antinacionalizmom“ (Vjeran Katunarić), ili „banalnim nacionalizmom“ (Michael Billig), ma koliko velike sile nijekale da je riječ o (velikodržavnom) nacionalizmu. Inače, od sredine sedmdesetih godina prošlog stoljeća dolar nema pokriće u zlatnim rezervama, pa Federal Reserve tiskaju onoliko dolara koliko je potrebno. No, unatoč makinacijama s nevezanjem dolara za zlatne rezerve, piramidalnom bankarskom poslovanju, koje je proizvelo svjetsku financijsku i gospodarsku krizu (2008.), pa potom i socijalizaciji gubitaka na račun cijeloga svijeta, SAD nisu više ono što su bile, ne samo da nisu „svjetionik slobode“, nego one više troše nego proizvede, te spadaju među najzaduženije zemlje svijeta. Više od polovice duga bogatih zapadnih zemalja je američki državni dug, koji iznosi skoro 18.000 milijardi dolara. Nisu, dakle, najzaduženije zemlje i najsiromašnije zemlje, kako bi se moglo očekivati. S druge strane, Rusija se u Putinovo vrijeme vratila na svjetsku pozornicu kao global player, posebice koristeći tzv. energetski faktor kao osnovu njezine moći, te dovodeći vlastite financije u red. Nakon što je Putin preuzeo vlast od raspojasanog i ponižavajućeg Jeljcinova režima, Ruska federacija je njezin državni dug smanjila na manje od 10% vlastita BDP.a, dok je američki dug narastao do 105% njihova BDP-a.

HMS: Vratimo se zbivanjima u Ukrajini., na kojoj se, očito prelamaju globalne politike SAD-a, Europske unije, odnosno njezine najmoćnije članice Njemačke i Rusije i?

Prof. Lasić Ovo što se događa u Ukrajini je, dakle, posljedica sukobljavanja američkih ambicija i interesa i onih koji nastoje očuvati elemente neovisnosti u svjetskoj politici i gospodarskoj razmjeni. Tako su, primjerice, BRICS države (Brazil, Indija, Rusija, Kina i Južna Afrika) zaključile nedavno osnivanje vlastite razvojne banke. Male zemlje su u ovoj utakmici samo objekti, a ne i subjekti međunarodnih odnosa. U jednu riječ, radi se o velikosilničkim prljavim igrama zamotanim u borbu za liberalnu demokraciju u zemljama u razvoju, i u tranziciji, kao i u slučaju Ukrajine. U igri je mnogo toga, pa potraga za novim svjetskim poretkom ide dalje. Amerikanci se ne odriču unilateralne politike u međunarodnim odnosima, potcjenjujući ne samo objekte njihove politike nego i svoje saveznike, u prvom redu EU. A to može i da osveti. Tko ne respektira Rusku federaciju, dakle, tko i dalje razmišlja o njoj kao Jeljcinovoj poniženoj zemlji, riskira nove Krimove, ili još nešto gore. Obamin apel „Europo probudi se“ mogao bi biti u Europi shvaćen i kao „Yankee, go home“. Njemački i ruski interesi, europski i ruski interesi su, naime, u sferi energije i trgovinske razmjene kompatibilniji nego što se misli u Washingtonu.

HMS: Europa je s istoka okružena s nekoliko lokalnih ratnih požara. Osim sukoba Ukrajinskih snaga s proruskim separatistima, rasplamsao se i izraelsko- palestinski rat, sukob sunitskih militanata u Iraku s šitskim vladinim snagama, također, ne djeluje benigno, s obzirom na prijetnju džihadista da će u narednih 5 godina osvojiti pola Europe uključujući i Rim. Tu je i građanski rat u Siriji, gdje su na jednoj strani džihadisti, a na drugoj snage sekularnog diktatora Bashara al Assada.. Vidimo da je međunarodna zajednica odnosno UN paraliziran, jer su glavne svjetske sile uključene u ove sukobe na suprotnim stranama, Rusija, SAD, Turska, Njemačka.

Prof. Lasić: Opet se ovo što se događa na Bliskom istoku i u Ukrajini mora sagledavati u kontekstu neprikrivena nastojanja SAD za slabljenjem Ruske federacije, ali i još uvijek nepostojanja u punom kapacitetu jedinstvene vanjske i sigurnosne politike EU. Sukladno Lisabonskom ugovoru opravdano je, dakle, govoriti o pozajedničenoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, pa i posebnom mjestu unutar institucija EU povjerenice za vanjsku i sigurnosnu politiku (potpredsjednica je Europske komisije, članica je Europskog vijeća, ima dvoipogodišnji mandat na čelu Općeg vijeća za vanjsku i i sigurnosni politiku, s mogućnošću reizbora, prva je osoba u novooformljenom Vanjskopolitičkom servisu (EEAS), pa ipak EU djeluje u velikim krizama kao prazna ljuštura bez sadržaja. SAD su, zapravo, učinile sve da otupe oštricu EU u ovoj oblasti kad već nisu mogle spriječiti pozajedničenje vanjske i sigurnosne politike EU. Očigledni je, dakle, interes SAD za zaoštravanjem sukoba s Ruskom federacijom, ali to nisu ili ne moraju biti interesi članica EU poput Njemačke, koja 45% proizvodnje strojeva i industrijskih alatki izvozi na rusko tržište, ili još uvijek uvozi najveći dio plina iz ruskih izvora.

HMS: I BiH je na neizravan način upletena u ove sukobe, odnosno oni se povratno reflektiraju i na političke odnose u BiH. Jedan politički konstituent RS podržava ruske separatiste i Izrael. U Sarajevu se održavaju prosvjedi podrške Palestincima s kojih se šalje poruke kako genocidaši u BiH podržavaju cionističke genocidaše. Turska, koja je na strani Bošnjaka šalje prijetnje Izraelu da će kopnena ofanziva na Gazu značiti kraj Izraela, itd. Njemačka kancelarka, pak, staje na stranu Izraela, izjavljujući da se Izrael ima pravo braniti. Kako vi gledate ove događaje i njihove refleksije?

Prof. Lasić: U zemlji „zamrznuta konflikta“ i „nezavršena rata“, kakva je BiH, nije logično očekivati ni jedan zajednički stav po krupnim pitanjima svjetske politike ili „kriznih žarišta“ u svijetu. Uostalom, posve je svejedeno što političari malog formata, kakvi u pravilu jesu bh. političari, misle o svjetskoj politici. Oni su aotsideri, uključivo MVP-a, ma kako se zvao. Njih nitko dodatno ne uzima za ozbiljno, jer nisu sposobni govoriti prema svijetu „jednim glasom“. Pa ni prijeko potrebni konsenzus glede europskih i euroatlanstskih integracija nije moguće postići u zemlji kakva je BiH, ma koliko bi ovo pitanje bilo biti ili ne biti za BiH. Naši političari su Europljani samo na riječima, dok su na djelu kabadahije, veliki anti-Europljani. Glede odnosa spram Izraela, pak, BiH se definitivno razlaže na njezine sastavnice, jedni su apriori uz Turke i Palestince, a drugi uz Ruse i Izrael, dok treći bivaju i u ovom prijeporu indolentni kao i u većini drugih. Službena njemačka politika, pak, je – prema očekivanju – i u aktulanom sukobu na strani države Izrael, jer skrb o Izraelu je jedan od vanjskih prioriteta njemačke politike, dakako što je povezano s užasnim događajima u prošlosti. U BiH bi se, dakle, moralo raditi na razvijanju senzibiliteta prema osjetljivim „kriznim žarištima“ na posve novi način: uzdržavati se od prebrzih svrstavanja u prijeporima iza bilo koje strane, posebice kada iza prijepora stoje „velike sile“ kao i u bliskoistočnomu i ukrajinskomu slučaju …

HMS: Koliko je realna opasnost da ovi lokalni ratni sukobi zahvate šire euroazijsko područje uključujući i Bakana i čak prerastu u globalni, svjetski rat?

Prof. Lasić Ja nisam anti-Amerikanac, dapače, poštujem ogromne doprinose američkih ljudi u kulturi i znanosti kao rijetko koje druge. No, glede američke vanjske politike moram kao profesor međunarodnih odnosa kazati da se nerijetko ponašaju kao „slon u staklenoj radnji“ (uključivo i u BiH) ili kao „grogirani bokser“. SAD se jednostavno nisu umjele nositi s teretom činjenice da su dobile iscrpljujući „hladni rat“, da su razložile sovjetsku imperiju u paramparčad, pa su se upustile u niz velikih avantura iz kojih više ne umiju izaći. O tomu svjedoči i porazna situacija u Iraku i Afganistanu, uključivo i logor Guantanamo. Kao da ih već opisani državni dug i status svjetske vojne sile broj jedan, ta eksplozivna mješavina nemoći i nadmoći, prosto tjera iz jedne pogreške u drugu. Postoji ozbiljan opasnost da i u slučaju Ukrajine naprave kardinalne greške. Amerikanci, očigledno, trebaju novi hladni rat, ili nastavak staroga u izmijenjenim geopolitičkim prilikama. Ne vjerujem da su se u SAD i Ruskoj federaciji stekli preduvjeti i za treći svjetski rat, niti pak da su Obama ili Putin predodređeni biti novi Hitler. Barack Obama je k tomu već u formi predujma nagrađen Nobelovom nagradom za mir, ničim zasluženom, pa se Putinu smješka ova objeda, ukoliko ne bude dovoljno pametan. Ne, neće biti uskoro trećeg svjetskog rata, ali mnoštvo je „zamrznutih konflikata“ u svijetu koji bi se u ambijentu novoga hladnoga rata mogli „odmrznuti“…/HMS/

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Razgovor s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem: Postali smo zemlja poslušnih o kojoj odlučuju drugi

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem

Gospodine Šeparović, je li to ta Hrvatska za koju ste se borili od 1990. godine?

Htjeli smo slobodnu, nezavisnu, demokratsku međunarodno priznatu Hrvatsku.

To smo uglavnom postigli, ali, umjesto dobro uređene države imamo zemlju bespravlja, prožetu i gotovo uništenu korupcijom, teritorij, ovaj ostatak ostataka, sada nam nagrizaju susjedi, umjesto napretka i blagostanja imamo beznađe, mladi ne vide perspektive i odlaze, a vlast, vođenje države, ispod je svakoga kriterija stručnosti i uspješnosti.

Država je izgubila ugled. Od pobjedničke postali smo zemlja poslušnih o kojoj u važnim poslovima odlučuju drugi.

U početku ste bili tik do prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, a nakon toga ste se razišli. Zašto i zbog čega?

Zbog zlobnih ljudi koji su bili zavidni na mojim uspjesima u vođenju vanjske politike i bili su nestrpljivi da zauzmu moje mjesto. U proljeće 1992. u jednom istraživanju Instututa društvenih znanosti o popularnosti političara uoči izbora za Predsjednika Republike, bio sam na vrhu liste na kojoj je dr Franjo Tuđman zauzeo tek četvrto mjesto. Njegovi su savjetnici  sigurno upozorili predsjednika na to. Mate Granić je objavio u lokalnom tjedniku intervju  kod Butkovića pod naslovom: Kako sam smijenio Šeparovića. Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992.. Tada je Šarinić  postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine na dan primanja  Predsjednik je odgovorio: Ministar. Ja se sa Predsjednikom  nisam  potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore 3. siječnja 1993.

Je li dr. Franjo Tuđman najveći Hrvat među Hrvatima?

Bio je jedan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Domovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku državu. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih.

Kako ste nekada, a kako danas gledate na hrvatsku vanjsku politiku? Tko je kriv što se za Hrvatsku, iskreno, relativno malo zna u svijetu?

Nekada je vanjska politika, kao stožerna državna disciplina, bila pobjednička, uspješna, djelotvorna. Na početku hrvatske državnosti, u vrijeme prvih kraljeva i knezova, kada nas je papa priznao, i onda kada smo proglašeni predziđem kršćanstva, i vanjska politika Dubrovačke republike, koja je održala svoju samostojnost ne samo  debelim ziduinama Minčete, već i spretnošću vješte diplomacije između Osmanlija i Mletaka – uspješno i mudro tako da su među prvima priznali nezavisnost SAD-a. Pobjednička je bila i onda kada nas je priznala Europa 15. siječnja 1992. I cijeli svijet 22. svibnja 1992. godine, a nisu nas htjele pravoslavne zemlje, ni nesvrstani, ni Engleska i Francuska,  ni Slovenija, jer je Rupel obilazio svijet tražeći da priznaju njih a ne i Hrvatsku jer nismo mi blizanci, i da Hrvatska nema kontrolu teritorija. Nitko osim Svete Stolice i Njemačke nas nije htio, pa smo ipak uspjeli. Jer se nisam držao ofucanog  „načela“ da je politika umijeće mogućeg, već sam išao uvijek na više od mogućeg, na cilj usmjerenu politku koja se pokazuje kao najuspješnija.

Danas hrvatske vanjske politike nema. U Parizu Goldstein meditira pod likom zlikovca Tita, Paro bježi iz Washingtona i ne dočekuje Predsjednicu Republike, premijer se stalno  bavi s Ukrajinom, čak u neku misiju šalje i Ožboldticu u Kijev, a lijepo sam ga javno upozorio da je u igri, na drugoj strani, velika Rusija. Merkelica favorizira četnika Vučića, naš prirodni saveznik Orban igra sa Slovenijom protiv Hrvatske, u Zagrebu je prošli nuncije redovito pio kavu s Vesnom Pusić, donedavna američka veleposlanica šalje srpski promiđbeni materijal o vjerskim slobodama, kojih da nema u Hrvatskoj i tako bismo mogli nizati slučajeve promašaja hrvatske diplomacije, koja šuti ili igra na pogrešnu kartu.

Stječe se dojam da se neprestano borite za boljitak Hrvatske, ali da Vam je ta borba dosad donijela samo nevolje. Ili se to nama samo tako čini?

Nisam imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno. Moja sveučilišna karijera profesora ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj angažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku.  Imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda.  To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.

Bili ste jednom i kandidat za  Predsjednika Republike. Što Vam je donijelo to iskustvo?

U politici je teško predviđati. Shvatio sam da bez medija i bez velikih novčanih sredstava ne možete lako uspjeti u javnom nadmetanju za tako visoku funkciju. Nismo prošli ni Budiša  ni ja, prošao je Stipe Mesić i to dva puta za redom! To je apsurd politike.

Jeste li zadovoljni s dosadašnjim radom hrvatske Predsjednice?

Učinila je mnogo dobroga. Pokazala se kompetentnom i u mnogim stvarima uspješnom. Njena auroatlantska usmjerenost sa težištem na SAD-u, ali i uz razgovor sa Rusijom, je zdravija politika od ovoga što čini naš premijer Plenković. Poslije Mesića i Josipovića ona je osvježenje i povratak hrvatskim vrijednostima i hrvatskim interesima. Njezin otklon prema zastrašujućem konceptu „zapadnog Balkana“ i naklonost svojevrsnom savezu država triju europskih mora od Baltika do Jadrana, svakako je zanimljiva i vrijedna truda. Treba je podržati za još jedan mandat.

Što Hrvatska može, a nije učinila po pitanju ratne štete, tragajem za nestalima i slično sa Srbijom, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku?

Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom prvde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.

Bili smo u ratu, pobijedili smo, ali nemamo službeno Junaka Domovinskog rata. Kako to?

Vi ste u tome učinili najviše. Odali ste priznanja i napisali monografije o generalu Anti Gotovini, generalu Markaču i još nekim. Vi ste prije svih drugih prepoznali junaštvo i patnju Majke Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i zeta u Domovinskom ratu i četiri brata u komunističkom međuratnom teroru. Mi smo je u hrvatskom žrtvoslovnom društvu imenovali počasnom predsjednicom. Majka Kata je naša junakinja.

Međutim, morali ste osnovati i „sudište“ za navodne hrvatske izdajice. Nakon što ste ih osudili, što se dogodilo? Te osude malo tko je htio objaviti …

Hrvatska je danas u najdubljoj krizi. U toj situaciji skupina domoljubnih intelektualaca i građana odlučila je upozoriti javnost na krajnju opasnost u kojoj se nalazi narod i zemlja Hrvatska.  U tu svrhu prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES). Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac,  književnici  Nevenka Nekić i  Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir  Lučić.  Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj  i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske.  Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao kruna svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji.Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali. U KD Vatroslav Lisinski na našem velikom skupu bila je ispunjena dvorana do posljednjeg mjesta, mnogi nisu mogli ući u dvoranu.

Mislite li i Vi da Hrvatskom još uvijek vladaju bivši Udbaši?

Udba je svuda! Perković i Mustać bili su na vrhu i u našoj novoj obnovljenoj državi. Imaju moć i veliki utjecaj na vlast. Postoje liste suradnika UDB-e u kojima ima velikih iznenađenja.

A kako prepoznati te ljude koji su poput kameleona?

Kad Vam se približe izgovorite njihovo kodno ime, ako vam je poznato. Šalim se. Spomnuo sam već da postoje liste i koga zanima može se upoznati s njima. Listama.

Surađivali ste s mnogim hrvatskim političarima i politikantima. U koje ste se najviše razočarali?

Reći ću Vam samo jedno ime. Mate Granić. Eno ga i sada na Pantovčaku.

Jeste li Vi možebitno griješili u svojim nekim političkim odlukama?

Nema nepogrešivih. Ni ja nisam izuzetak. Kad već pitate, evo mog odgovora. Nisam smio pristati na odlazak s mjesta ministra vanjskih poslova na mjesto veleposlanika u UN u New York.

Kako bi Vi danas riješili pozdrav Za  dom spremni, odnosno crvenu komunističku petokraku?

Ostavio bih ih na miru. Ne bih pretjerivao kao Mađari koji ukidaju limenku piva Heineken radi crvene zvijezde. Niti bih slijedio Talijane koji brane isticanje samo fašitičkih znakova. Pa oni i danas imaju ‘snopove’ – fašističko znakovlje, na Olimpijskom stadionu u Rimu. Sa znakom za Dom spremni ginuli su naši  mladići na svim bojišnicama Hrvatske. Zakonom iz vremena Račana je došla zaštita. Pozdrav je legitiman. A što se Heinekenove zvijezde tiče za mene je Žuja zakon.

Zbog čega se u nas malo ili gotovo ništa ne govori o komunističkim žrtvama, ili bolje rečeno zbog čega nikad nitko nije bio osuđen zbog komunističkih zločina?

Hrvatsko žrtvoslovno društvo nije se nikada umorilo isticati, otkrivati žrtve komunizma. U tijeku Domovinskog rata imali smo tribine Svjedočanstva rata u kojima se svjedočilo o žrtvama i zločinima. Od 1998. održavamo svake tri godine Hrvatske žrtvoslovne kongrese, objavili smo posije svakog kongresa zbornike radova u kojima su opisani i žrtve i zločini. Na više od 6.000 stranica. Objavili smo brojne monografije u našoj bilioteci Documenta Croatica. Istraživali su i mnogi drugi. Istraživački korpus prof. Josipa Jurčevića prebogat je  dokazima o prikrivenim grobištima i strašnim zločinima. Bleiburg, Križni putovi, Kočevski Rog, Huda Jama, Macelj  da spomenemo samo neke kapitalne zločine komunizma. Vi ste osobno i Vaša udruga ukazali na mnoge zločine i njihove žrtve.

Žalosna je istina da za komunističke zločine nitko nije odgovarao. Većina zločinaca se                   već nalazi u paklu, ali  nema osude komunističkih zločina, to zaustavljaju ove antife krijući se iza antifašizma.

Smije li se po Vam dirati u Kumrovec, koji je sav u duhu Tita, partije i komunizma, odnosno propale Jugoslavije?

Kumrovec je pitomo zagorsko selo, koje su pretvorili, a neki ga održavaju i danas u mitsko mjesto. Na povjesničarima je da rasvijetle da li je ta osoba Josip Broz uopće tamo rođena i kako to da bravar lako svira Šopena, da ne govori hrvatskim jezikom. Kumrovec ne treba srušiti, zgrade koje se tamo nalaze može se iskoristiti za humane svrhe, recimo za dom za nezbrinutu djecu, djecu s teškoćama i slično.

Jeste li i Vi možda bili tuženi, odnosno osuđeni zbog nekih svojih političkih stavova ili djelovanja?

Nisam bio suđen ni tužen, ali sam krajem osamdesetih dobio pojačano praćenje. U pripremi Petog svjetskog viktimološkog kongresa 1985., u Zagrebu su mi došla dvojica „sa Zrinjevca“ s upozorenjem da  će pratiti rad kongresa i da ne smije biti nikakve Amnesty international, niti javnih demonstracija za puštanje političkih zatvorenika. Odgovorio sam da će predstavnici Amnesty International  biti nazočni na kongresu, a, pošto smo znanstveni skup, nećemo izlaziti na ulicu.

Ali eto, u ovoj našoj državi, prije dvije godine pozvan sam na ‘obavijesni razgovor’ u policijsku postaju Trešnjevka na prijavu Vesne Teršelič, da se  osudom HNES-a osjeća ugroženom. Dakle u naše vrijeme, od naše policije.

Kako vidite Hrvatsku u narednih 50 godina?

Nezahvalno je i teško predviđati na dulji rok. Želim i nadam se da će Hrvatska postati zemlja blagostanja, slobode i stalnog napretka. Ali, sada imamo programirani kaos, demografsku katastrofu, brutalnu korupciju,  neprimjerenu vlast, ugrozu našeg državnog teritorija i druge nevolje. Iz svega toga treba izaći čitav i živ. Dat će Bog i biti će dobro i bolje. Osim toga, dio smo svijeta u kojem dominira nasilje i stalna borba za vlast. Svijet srlja u katastrofu, spominje se i Treći svjetski rat. Rat prijeti čovječanstvu, a ne tek samo pojedinim narodima. Neki govore o posljednjim danima, zato je nezahvalno predviđati budućnost. Ona je sve samo ne idilična. A Hrvatska je na vrlo istaknutom geostrateškom položaju.

Želite li još nešto reći, dodati?

„Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“. Kad to kaže takav stručnjak koji je i sam pripadnik velikog Ruskog naroda, onda to ima posebnu vrijednost za nas. Produžimo i produbimo državotvornost hrvatskoga naroda na ovom svetom prostoru naše Hrvatske.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

VIDEO – Žestoka rasprava o referendumu u emisiji Otvoreno

Objavljeno

na

Objavio

To nije antisrpski referendum nego antikorupcijski. Želimo osigurati da birači budu oni koji će moći djelovati na političare. Kada smo skupili više od 300 000 potpisa za referendum o izmjeni izbornog zakona smo to već željeli, rekla je Željka Markić u HRT-ovoj emisiji Otvoreno.

S njom se nije složio saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević. – To je antimanjinska, antisrpska inicijativa protiv manjina.

Na neki način ovim se želi zabiti klin suradnje između manjina i Vlade desnog centra. Važan je i javni servis koji ima ulogu u zaštiti manjina. Inicijativa je došla od jednog marginalca gospodina Đapića i kroz javni servis postala aktualna, rekao je Milošević.

Anto Đapić, predsjednik stranke DESNO, rekao je da su mu Miloševićeve uvrede kompliment, a da je sve počelo kad je Sanader sklopio sporazum sa SDSS-om. – Na ove uvrede ne želim uopće odgovarati, a kad dolaze od predstavnika SDSS-a, meni su kompliment. Smatram da su pojedini predstavnici manjina u Saboru prešli granicu dobrog ukusa. Svi građani Hrvatske moraju imati jednaka prava i moraju biti politički Hrvati. To se postiže izbornim sustavom, naša inicijativa je potpuno ustavna. Neke stvari koje su relikt iz prijašnih 20 godina, treba mijenjati. Problem nastaje kada je premijer Ivo Sanader 2008. godine sklopio sporazum sa SDSS-om, rekao je Anto Đapić.

Dodao je kako su oni, pod platformom tadašnje Hrvatske stranke prava, na izborima osvojili 93 000 glasova i jedno mjesto u parlamentu, dok su manjine sa 40 000 glasova dobile 8 saborskih mandata.

Arsen Bauk (SDP) rekao je kako je legitimno zabiti klin suradnji desnog centra i manjina, ali da inicijativu koju predvode Markić i Đapić ne smatra ozbiljnom. – Ja sam skeptičan kada o manjinskim pravima govore gospodin Đapić i Markić, bez namjere da ih vrijeđam.

Ono što je postala tema kao zajednička inicijativa gospođe Markić i Đapića, nije točno. Što se tiče ovoga što je rekao gospodin Milošević, slažem se da bi to bilo smanjenje stečenog prava nacionalnih manjina. Ali, apsolutno je legitimno pokušati zabiti klin između Vlade desnog centra i nacionalnih manjina. Zato što se desni centar ne zalaže dovoljno za njih, rekao je Bauk. Ipak, Bauk je dodao da su nacionalne manjine nekoliko puta prevarene od strane njihovih predstavnika.

– Prevara nacionalnih manjina je manja od ove HNS-ove prevare, ali mislim da se predstavnici nacionalnih manjina ne zalažu dovoljno za njihova prava, smatra Bauk. Saborski zastupnik Mosta Robert Podolnjak napomenuo je kako je najvažnije “da manjine ne smiju igrati ulogu arbitra u sastavljanju parlamentarne većine”.

– Ne možemo govoriti o referendumu jer još ne znamo što bi on značio i kako bi izgledao. Od 92. godine imali smo različite modele i mijenjali zakon svakih nekoliko godina. Zastupnici srpske nacionalneodne manjine su, koliko je meni poznato, također tražili izmjene zakona. Mislim da je ovo pitanje ustavne pozicije i položaja zastupnika nacionalnih manjina. 2008. sam u znanstvenom radu rekao da nije primjerena uloga zastupnika manjina kao arbitara u formiranju Vlade, rekao je Podolnjak.

Ministar uprave Lovro Kuščević (HDZ) rekao je da nema države u okruženju koja ovoliko štiti nacionalne manjine, ali također smatra da bi izborni zakon mogao biti bolji.

facebook komentari

Nastavi čitati