Obilježavanje godišnjice zatvaranja zloglasnog logora Manjača

0

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini obilježit će danas godišnjicu zatvaranja zloglasnog logora Manjača, na mjestu Razvojno-edukativnog centra “Manjača”.

Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković istakao je zaAgenciju Fena da očekuje dolazak velikog broja bivših logoraša iz Prijedora, Kozarca, Jajca, Vakufa, Tuzle, Sarajeva i Bihaća.

“Želimo odati počast svim logorašima u BiH te se prisjetiti svih tortura i patnji kroz koju su oni prolazili” istakao je.

U logoru Manjača 1991. prvobitno su bili zatvoreni Hrvati iz Hrvatske, a 1992. u logoru su ih naslijedili Bošnjaci i Hrvati s područja Prijedora, Banjaluke, Sanskog Mosta, Bosanskog Novog, Ključa, Bosanske Krupe, Bosanske Dubice i drugih mjesta koja su gravitirala na području Manjače.

Zatočenici na Manjači bili su uglavnom Bošnjaci, a bilo je i nešto bosanskih Hrvata i tek poneki bosanski Srbin. Velika većina zatočenika bili su civili, bilo je i maloljetnih i starijih, kao i duševno hendikepiranih muškaraca, navedeno je tokom sudskih postupaka u Haškom tribunalu.

manjaca

U neposrednoj blizini logora pronađena je masovna grobnica sa posmrtnim ostacima 540 žrtava, za koje se pretpostavlja da su logoraši.

U logor Manjača je 7. jula 1992. u zaključanim prikolicama stigla je grupa od 64 zatočenika, uglavnom Bošnjaka. Ta grupa krenula je iz zatočeničkog objekta Betonirka u Sanskom Mostu, u kojem su ljudi bili zatočeni od kraja maja 1992. Taj drugi transport organizovali su Drago Došenović Maca i stražar u logoru zvani Špaga. Oba puta zatvorenici su se vozili devet sati stojeći na užasno skučenom prostoru bez vode na velikoj vrućini.

Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu smatra da je zbog takvih uvjeta više od 20 zatvorenika umrlo tokom drugog transporta. Po dolasku prve grupe u logor Manjača policajci iz Sanskog Mosta su pretukli, a kasnije i ubili najmanje šest zatvorenika.

Kada je logor Omarska zatvoren, zatočenici iz tog logora su prevezeni u logor Manjača. Jedan prijevoz zarobljenika izvršen je 6. augusta 1992. Put je trajao cijeli dan. Po dolasku u logor Manjača zatočenici su morali cijelu noć provesti u zaključanom autobusu. Pretresno vijeće smatra da su te noći policajci bosanski Srbi koji su bili u pratnji autobusa prozvali tri muškarca da izađu. Sljedećeg dana viđeni su leševi te trojice muškaraca. Prije nego što je zatvorenicima dozvoljeno da uđu u logor, jedan policajac je jednog od njih ubo nožem, a drugom prisutnom je naredio da felgom traktora udara po njegovom lešu.

U augustu i septembru 1992. pušten je još jedan broj zatočenika. U decembru 1992. logor Manjača je zatvoren, a oslobođene zatočenike zbrinuo je Međunarodni komitet Crvenog križa (536 zatočenika prebačeno je u logor Batkovići prije raspuštanja logora Manjača).

Osnivanje logora Manjača je bila jedna od glavnih zatočeničkih lokacija u autonomnoj regiji Krajina, a u nju su slati zatočenici iz raznih općina ARK-a i drugih logora i zatočeničkih objekata na teritoriji ARK-a, jesu činjenice utvrđene u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

Pretresno vijeće se uvjerilo da su osoblje Manjače, koje je bilo pod komandom 1. krajiškog korpusa, činili pripadnici vojne policije bosanskih Srba. Komandant logora u Manjači bio je potpukovnik Božidar Popović.

Zatočenike su držali u velikim pretrpanim štalama za stoku, u kojima su provodili većinu dana, sjedeći ili ležeći. Bilo je nešto slame i ćebadi, ali događalo se da neki zatočenici leže na golom betonu. Unutra se teško disalo od smrada. U logoru nije bilo tuševa ni praonica, nije bilo ni tekuće vode. Logor je bio zaražen vašima. Zatočenici su za nuždu koristili kante, a tek kasnije su dobili poljske nužnike od dasaka. Prehrana u logoru bila je daleko od dovoljne, zatočenici su dva puta na dan dobijali tanku čorbu i krišku hljeba. Zbog takve ishrane mnogi su zatočenici izgubili na težini i veoma omršavjeli. Neki su bili tako izgladnjeli da su iz očaja jeli travu.

Što se tiče vode, ono što su zatočenici dobijali bilo je tragično neadekvatno, kako količinom tako i kvalitetom, jer je voda bila iz jezera. Nezdrava voda uzrokovala je među logorašima crijevne i stomačne tegobe epidemijskih razmjera.

Među zatočenicima je bio i priličan broj dijabetičara, ljudi s visokim krvnim pritiskom i povrijeđenih. Međutim, “ambulanta” u logoru, u kojoj su radili logoraši, nije imala dovoljno lijekova ni sanitetskog materijala. Zatočenike na Manjači stražari su prisiljavali da obavljaju teške fizičke poslove. Jednom prilikom kada se na posao nije javio dovoljan broj ljudi, zatočenik zadužen za tu štalu dobio je daskom takav udarac da mu je pukla ključna kost.

Obje organizacije napisale su izvještaje i dostavile humanitarnu pomoć koja se sastojala od hrane, ćebadi, odjeće, obuće i lijekova. Poslije tih posjeta, krajem augusta 1992., uvjeti u logoru su se poboljšali, posebno što se tiče količine hrane koja se davala zatočenicima.

Zatočenici su redovno podvrgavani premlaćivanju. Ta premlaćivanja ponekad su bila selektivna. Međutim, svi su zatočenici sistematski bili premlaćivani prilikom dolaska. Tada su zatočenike tukli vojni policajci iz redova osoblja logora, kao i oni iz pratnje koja ih je dovela na Manjaču iz njihovih matičnih općina. Premlaćivanja su se odvijala i prilikom ispitivanja. Između ostalog, zatočenike su tukli šakama, nogama, pendrecima, drvenim motkama, kundacima pušaka i električnim kablovima. U nekim slučajevima, ta su premlaćivanja bila tako teška da su za posljedicu imala teške ozljede. Nakon premlaćivanja, neke zatočenike morali su poslati u ambulantu, ili ih čak fizički odnijeti onamo.

Premlaćivanja zatočenika vršila su se pred očima drugih zatočenika. Zatočenici su se morali držati pokorno i smjeli su podići glavu samo kada bi im se neko neposredno obratio. Premlaćivanja su na Manjači vršili uglavnom pripadnici vojne policije koji su radili kao stražari u logoru. Među najbrutalnijim logorskim stražarima bili su Željko Bulatović (zvani Fadil Bula), Zoran nepoznatog prezimena (zvani Zoka), Pop i Špaga.

Neki zatočenici su u logoru pretučeni na smrt. Zatočenika Omera Filipovića, uglednog građanina Ključa, svakodnevno su tukli i on je 28. jula 1992. umro od posljedica teških batina. Kad je Esad Bender došao u logor Manjača na njemu su se već jasno vidjele modrice i drugi tragovi batinanja. Jedne noći 28. juna 1992. ili oko tog datuma prozvali su ga da izađe iz štale u kojoj su zatočenici bili smješteni. Nedugo po svom povratku ujutro, Esad Bender je umro od posljedica batinanja koje je pretrpio te noći. Jedan bosanski Hrvat, pripadnik HVO-a, odveden je u samicu logora odakle su drugi zatočenici čuli njegovu vrisku i udarce. Potom je ispaljen jedan hitac, a nakon toga je uslijedio tajac. Zatočenicima je naređeno da njegov leš umotaju u ćebe.

Logor je zatvoren krajem 1992. zbog međunarodnog pritiska, ali je opet na neko vrijeme otvoren u oktobru 1995. Procjenjuje se da je između3.000 i 8.000 ljudi prošlo kroz logor. Broj ubijenih je nepoznat. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije navodi da je neosporno utvrđeno da je barem 10 osoba ubijeno na toj lokaciji. Druge procjene sežu i do 50.

Radiosarajevo.ba

>>Prijedorska polja smrti (video)

facebook komentari