Pratite nas

Kronika

OBILJEŽENA 69. OBLJETNICA KOMUNISTIČKOG UBOJSTVA FRANJEVACA NA ŠIROKOM BRIJEGU I POKOPANA DVOJICA FRANJEVACA

Objavljeno

na

Široki Brijeg – Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata komunisti su ubili 66 članova Hercegovačke franjevačke provincije. Na Širokom Brijegu su 7. veljače ubili i u ratnom skloništu u blizini crkve zapalili 12 fratara. Iako se dugo godina to nije smjelo javno činiti, svake godine se održavala sv. misa zadušnica za ove fratre te se na mlađe naraštaje prenosila uspomena na njih. Zadnje četiri godine u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu održavaju se »Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca«.

[dropcap]O[/dropcap]vogodišnji IV. dani pobijenih hercegovačkih franjevaca započeli su u utorak, 4. veljače, molitvom krunice u 17.30 te sv. misom u 18.00. Isti program nastavio se u srijedu i četvrtak. U četvrtak je, nakon sv. mise, još bilo i Klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom sakramentu. Molitveni program kroz ova tri dana predvodio je fra Marko Ešegović, odgojitelj novaka Provincije Bosne Srebrene i glavni urednik Svjetla riječi.

Fra Marko je u svojim propovijedima podsjetio na najvažnije trenutke iz života svetoga Franje, istinskog nasljedovatelja Isusa Krista i Njegove riječi, podsjećajući nas na svjedočanstvo vjere koje su nam dali i naši ubijeni fratri, kao i oni ubijeni u Bosni Srebrenoj i diljem domovine. Mnoštvo puka Božjega koje je kroz sve tri večeri ispunjalo prostranu samostansku crkvu lijepo je primilo ove njegove riječi.

Ovom prigodom dodijeljene su i nagrade i prigodne plakete nagrađenima u III. nagradnom natječaju na temu pobijeni hercegovački franjevci. Prosudbeno povjerenstvo činili su: fra Vendelin Karačić, Krešimir Šego i fra Miljenko Stojić. Prvu večer dodijeljene su nagrade uzrastu djeca. Primili su ih Ines Lovrić za literarni rad Šezdeset i šesta svijeća, Ivana Radoš za likovni rad In memoriam – Hercegovački franjevački mučenici i Antea Naletilić za literarni rad Pobijeni franjevci u Drugom svjetskom ratu. Prosudbeno povjerenstvo donijelo je odluku da će drugi dan za uzrast mladež biti dodijeljena samo jedna nagrada. Za literarni rad Pobijeni hercegovački franjevci dobila ju je Ivona Grbavac. Treću večer dodijeljene su nagrade za uzrast odrasli. Primili su ih Franjo Bilić za glazbeni rad Oda hercegovačkoj braći, Tomislav Šovagović za literarni rad Zatvorenik slobode i Stipan Zovko za literarni rad Širokobriški sveci.

Jučer, 7. veljače, uslijedio je zadnji dan IV. Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca, sama obljetnica ubojstva fratara na Širokom Brijegu, 69. po redu. Molitveni program započeo je u 16.00 molitvom pred ratnim skloništem, a nastavljen je u samostanskoj crkvi molitvom na grobu gdje su pokopana 22 fratra. Uslijedila je sv. misa koju je predvodio provincijal hercegovačkih franjevaca fra Miljenko Šteko, uz sumisništvo vicepostulatora fra Miljenka Stojića, gvardijana širokobriješkog samostana fra Tomislava Puljića, drugih gvardijana i većeg broja fratara iz cijele Hercegovine. Vrijedi istaknuti da je misno čitanje pročitao fra Rade Dragićević, učenik ubijenog fra Martina Sopte.

Provincijal je u propovijedi istaknuo sljedeće. »I kad je bilo najteže, Provincija se okupljala slaveći žrtvu Jaganjca, sjedinjujući se u Njoj s nebeskom liturgijom, uvijek nalazeći hrabrih fratara, poput mučenika iz Abitinije, u Africi, koji su rekli svojim tužiteljima: “Slavili smo večeru Gospodnju jer nje se ne može odreći; Mi ne možemo živjeti bez večere Gospodnje”!« Osvrćući se na pokop dvojice fratara rekao je: »O draga moja braćo, fra Martine i fra Slobodane, tko vam može izmjeriti bol koju ste prošli, tko suze prebrojiti?! Jedno znam: Niste se pokolebali. Uzeli ste na svoja pleća svoj križ i kročili pravom stranom svoje Kalvarije. I na vašem kalvarijskom putu čuli su se udarci bičeva, padale su poruge i psovke, odzvanjale pljuske. Ne znam jeste li susreli ijednog Šimuna ili Veroniku. Eto, to vam mi svojom molitvom i ovim ukopom danas želimo biti!« Naglasivši kako je do sada pronađena tek polovica ubijenih fratara, izrazio je želju da se pronađu grobovi ostalih fratara, ali i grobovi tisuća i tisuća umorenih vjernika.

Misna čitanja pročitali su novaci Hercegovačke franjevačke provincije, a molitvu vjernika gvardijani. Pjevanje je predvodio Veliki župni zbor pod vodstvom s. Mire Majić.

Na kraju sv. mise vicepostulator fra Miljenko Stojić zahvalio se svima koji su kroz ove dane sudjelovali u molitvenom programu, onima koji su pomogli u pripremi ove obljetnice i svima koji tijekom cijele godine pomažu rad Vicepostulature. Posebnu zahvalu uputio je fra Marku Ešegoviću, koji je kroz prethodna tri dana predvodio molitveni program i sv. mise zadušnice za naše pobijene fratre i puk.

Portali hercegovinalive.com, hrsvijet.net, franjevci-siroki-brijeg.info, pobijeni.info te Radiopostaja Široki Brijeg (radiosirokibrijeg.com) prenosili su uživo program iz širokobriješke samostanske crkve kroz ova četiri dana te je fra Miljenko i njima uputio riječi zahvale što su bili na raspolaganju kako bi oni koji nisu bili u mogućnosti doći na Široki Brijeg, a željeli su pratiti ovaj molitveni program, mogli to činiti putem njihovih portala. Zahvalio je i drugim medijima koji su sve pratili.

Prije početka ovoga programa, od 13.00, u crkvi su, u lijesovima prekrivenim hrvatskom zastavom, bili izloženi posmrtni ostatci fra Martina Sopte i fra Slobodana Lončara, koji su pronađeni u Ljubuškom, na Tomića njivi, i prošle godine su identificirani. Nakon sv. mise uslijedio je njihov pokop. Lijes s posmrtnim ostatcima fra Martina Sopte nosio je fra Hadrijan Sivrić, koji je bio njegov učenik, a lijes svoga strica fra Slobodana Lončara nosio je fra Milan Lončar.

Od ukupno 66 ubijenih hercegovačkih fratara za sada su znani grobovi njih 33-ojice, a od toga su 24 pokopana u širokobriješkoj samostanskoj crkvi. Nadamo se da će, uz Božju pomoć, biti pronađeni i ostali ubijeni fratri i dostojno pokopani. Stoga, svi oni koji imaju bilo kakve informacije koje bi u tome mogle pomoći, neka se što prije jave u Vicepostulaturu.

 8. veljače 2014. (Josipa Vukoja / Vicepostulatura)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati