Obljetnica smrti Stjepana Radića

0

Od posljedica atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini, gdje je srpski radikal pucao na zastupnike Hrvatske seljačke stranke, u Zagrebu je 8. kolovoza 1928. preminuo Stjepan Radić, jedna od najuglednijih i najpopularnijih osoba hrvatske političke pozornice prva tri desetljeća prošlog stoljeća.

normal_Stjepan_Radic_s_djecom_-4Povjesničari smatraju kako su tom velikom Radićevu ugledu pridonijele dosljedno zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa te njegove idealističke zamisli, kako i njegova komunikativnost te govorničko umijeće.

U vrijeme kad je većina hrvatskoga naroda živjela na selu, a zbog privrženosti seljaštvu, Radić je nailazio na jednodušnu potporu naroda u svim hrvatskim krajevima.

U prvom razdoblju svoga političkog rada djelovao je u Austro-Ugarskoj, a kasnije u Kraljevini SHS. U borbi za svoje ciljeve suočavao se s političkim progonima, pritiscima i zatvorskim kaznama u obje države. Zbog beskompromisna stajališta u provedbi demokratske i republikanske politike život mu je i okončan nasilnim putem u Beogradu.

Stjepan Radić rođen je u Trebarjevu Desnom 11. lipnja 1871., a preminuo u Zagrebu, 8. kolovoza 1928.

Zbog političkog djelovanja, još kao mladiću, bilo mu je zabranjeno redovito školovanje pa je 1891. privatno maturirao na Rakovačkoj gimnaziji u Karlovcu. Radić je studij pravnih znanosti počeo u Zagrebu, a nastavio u Pragu. Zbog sukoba s policijom bio je 1894. izbačen sa Sveučilišta u Pragu, a 1895. i sa Sveučilišta u Budimpešti te je protjeran iz svih zemalja austrijskog dijela Monarhije.

 Začetnik ideje o političkom organiziranju seljaštva

U Zagrebu je 1895. sudjelovao u spaljivanju mađarske zastave pa je zato bio osuđen na šest mjeseci zatvora i protjeran sa Sveučilišta u Zagrebu. Radić je nakon toga otišao u Rusiju, a zatim u Prag, gdje je 1897. pokrenuo list “Hrvatsku misao”. Studij je nastavio 1897.–99. na Slobodnoj školi političkih znanosti (École libre des sciences politiques) u Parizu, gdje je diplomirao temom Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni (La Croatie actuelle et les Slaves du Sud).

Nakon završetka školovanja u Parizu Radić se vratio u Prag, gdje postaje bliskim suradnikom Tomaša Masaryka. Godine 1900 i 1901. živio je u Zemunu te surađivao u mnogim češkim časopisima, a s bratom Antunom Radićem pokrenuo je 1899./1900. list Dom.

Nakon što se 1902. trajno nastanio u Zagrebu objavio je brošuru “Najjača stranka u Hrvatskoj”, u kojoj je iznio zamisao o potrebi političkoga organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog stanovništva. Bio je aktivni sudionik Hrvatskoga narodnog pokreta 1903., ali je zbog sukoba oko pitanja uključenosti seljaštva u hrvatski politički život prekinuo suradnju i počeo rad na kulturnom, političkom i nacionalnom osvješćivanju hrvatskog seljaštva.

Radi rješavanja agrarnoga, socijalnoga i nacionalnog pitanja Hrvata u Monarhiji te uvođenja općega prava glasa utemeljio je s bratom Antunom 1904. Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS).

Za zastupnika u Hrvatskom saboru prvi je put izabran 1908. u izbornom kotaru Ludbreg. Do godine 1914. suprotstavljao se politici “novoga kursa” nakon donošenja Riječke rezolucije te isticao pravo Hrvatske na BiH i zagovarao preustroj dvojne Monarhije te stvaranje zasebne hrvatske političke jedinice unutar Podunavske konfederacije država i naroda.

Stjepan Radić je 1918. sudjelovao u osnivanju Narodnoga vijeća i Države SHS, ali nije bio sklon ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o položaju Hrvatske. Upravo je zato odbio biti članom izaslanstva u Beogradu prigodom potpisivanja akta o ujedinjenju. On inzistira na očuvanju hrvatske države pa piše “Bila bi, dakle prava sablazan da se u doba kad se Slovenija na naše oči državno stvara… da se sad naša hrvatska država ruši. Nju bi mogao i smio rušiti samo hrvatski narod kad bi mu Bog pomutio pamet…”

 “Ne srljajte kao guske u maglu!”

radic sahranaRadić je i na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća 23. studenoga 1918. podnio prijedlog da se zajednička jugoslavenska država uredi kao savezna država, u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta – srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskoga Narodnog sveta. Sljedećega dana, 24. studenoga, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Tada izriče glasovitu opomenu: “…upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju…”

U tom poznatom govoru Radić izgovara i poruku: “Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!”

U Kraljevini SHS protivio se unitarističko-centralističkomu i monarhističkomu režimu. Ističući pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i stvaranje hrvatske neutralne seljačke republike, Radić nije priznavao dinastiju Karađorđević ni čin ujedinjenja. Te je zahtjeve predstavio i međunarodnoj javnosti u veljači 1919., kada se memorandumom obratio Mirovnoj konferenciji u Parizu. Zbog tvrdnje da je Kraljevina SHS nastala bez mandata hrvatskoga naroda i bez odobrenja Hrvatskoga sabora Radić je zatvoren od ožujka 1919. do veljače 1920.

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. njegova je stranka osvojila 50 mandata i, u skladu s republikanskim shvaćanjima, promijenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Opstruirao je rad Ustavotvorne skupštine i predstavio konfederalistički prijedlog državnog ustroja: Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske.

Nakon Vidovdanskog ustava (1921.), surađivao je s Hrvatskom zajednicom i Hrvatskom strankom prava u Hrvatskom bloku, a potom 1923. sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom (JMO) u Federalističkom bloku.

Img_Pages_008Kad je 1923. propao sporazum s radikalima poznat kao Markov protokol, prema kojemu Kraljevina SHS neće biti podijeljena na oblasti ako HRSS ne bude sudjelovao u radu Narodne skupštine, pokušao je zainteresirati europsku javnost za hrvatski problem. Putovao je u London, Beč i Moskvu, gdje je 1924. HRSS učlanio u Seljačku internacionalu.

Taj čin rezultirao je primjenom Obznane i njegovim uhićenjem, no stranka je nastavila djelovati i na izborima je 1925. osvojila 67 mandata pa je HRSS ušao u Blok narodnoga sporazuma i seljačke demokracije s Demokratskom strankom, SLS-om i JMO-om.

Radić je u zatvoru radikalno promijenio politiku i odlučio se za parlamentarnu borbu pa je Pavle Radić na njegov nalog 27. ožujka 1925. u Narodnoj skupštini pročitao izjavu kojom je HRSS priznao Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđević. Stranka je tada promijenila ime u Hrvatska seljačka stranka (HSS) pa je sastavljena radikalsko-radićevska vlada (vlada Narodnoga sporazuma), u koju je Radić ušao kao ministar prosvjete.

Zbog neslaganja s politikom radikala Radić je ostavku dao 1926., a u veljači 1927. HSS je izišao iz vlade. U oporbi je surađivao sa Svetozarom Pribićevićem i zajedno s njim u studenome 1927. osnovao Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK), koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam.

Radikalski poslanik Puniša Račić počinio je 20. lipnja 1928. atentat u Narodnoj skupštini u kojem su ubijeni poslanici HSS-a Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić je bio teško ranjen, pa je umro od posljedica ranjavanja. Na zagrebačkome groblju Mirogoju ispratilo ga je oko 300.000 ljudi. Pokopan je u mirogojskim arkadama. (hina)

facebook komentari