Oče Naš

    0

    Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: “Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.” On im reče: “Kad molite, govorite: ‘Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!'” I reče im: “Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.” “I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.” “A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!”

    (Luka 11, 1-13)

    „OČE NAŠ“

    Ne bi se reklo ali ovo su vremena kada se nevjerojatno puno moli.

    Svi svakoga nešto mole. Danju i noću. Zimi i ljeti. A i u jesen i na proljeće.

    Sluge mole gospodare. Narod moli vlastodršce. Dužnici mole vjerovnike. Štediše mole banke. Publika moli idole.

    Slabi mole jake. Siromašni bogate. Gladni site. Mali velike.

    Moli se na sve strane. Usmeno. Pismeno. Javno. Tajno. Moli se u bogomoljama svih mogućih religija. Moli se u institucijama.

    Moli se rodbinu. Prijatelje. Poznanike. Znane i neznane. Moli se putem telefona. Mobitela. Interneta. Moli se na Facebooku. Molitve se „cvrkuću“ na Twitteru.

    Molitve pljušte sa svih strana.

    Moli se anđele čuvare, svece i svetice. Moli se Boga.

    I sve se te brojne, točnije rečeno bezbrojne, molitve svode na više-manje – najobičniju trgovinu. Na čisti pazarluk.

    Traži se i daje se. Daje se ne bi li se dobilo.

    U tim molitvama se laže, maže, obećava, uvjerava, dokazuje, pokazuje, prijeti, grozi. Otvoreno ili između redaka. Oni kojima se molitve uslišaju likuju, a oni koji ostadoše kratkih rukava negoduju i mijenjaju adresu na koju će ubuduće uputiti svoju narednu molitvu.

    U našem životu ne postoje trenutci kada bismo mogli reći da nam molitva ne treba. Da za nju nema mjesta. Ako smo u problemima, financijskim, društvenim, obiteljskim, zdravstvenim molitva nekako i sama krene. U početku najprije na sve moguće krive adrese i instancije.

    A onda kada „voda dođe do grla“ shvatimo tko je jedini u stanju uslišati naše molitve. Tada se iz najdubljih ladica vade godinama zaboravljeni molitvenici, odlazi se konačno i u crkvu i molitva počinje teći. Najprije sramežljivo i teško ali kako problem raste tako i naša molitva dobiva na snazi i postaje sve gorljivija i tečnija.

    I previše je situacija u našem životu u kojima smo naprosto bespomoćni. Nismo u stanju ništa napraviti, cijelim svojim bićem osjećamo se nedorasli izazovu. I tada na scenu stupa naša iskonska potreba za opstankom. Kako je riječ o sferi gdje konačno u svoj svojoj dramatičnosti spoznajemo naše ljudske ograničenosti i slabosti, mi se tada utječemo „višoj sili“. Tražimo nekoga tko će nas „preporučiti“, tko će nam biti „zagovornik“. Nekoga tko će nam „dati ruku“.

    Na jednoj postaji jedne podzemne željeznice stajao je veliki plakat na kojemu je pisalo: „Bog odgovara na molitvu!“ Neka iskusna osoba načrčkala je pri dnu slijedeće: „Ponekad je odgovor – NE!“

    Eto, s tim na umu trebali bismo ući u svako razmatranje molitve. Netko reče: „Bog mi je bio potreban. Osjećao sam to. Molio sam da mi pomogne i nije mi pomogao.“

    Ne dragi moj, ti nisi želio Boga, ti nisi tražio Boga, ti si želio da Bog nešto za tebe učini, ti si tražio uslugu od Boga. A to je, moraš priznati, jako velika razlika. Dramatična. Sudbonosna.

    Promašio si svrhu molitve, jer molitva nije trgovački punkt, nego je komunikacijski čvor.

    Kako su Isusovi učenici doživljavali molitvu to mi ne znamo. Ali znamo da su, vidjevši Isusa kako moli u svakoj mogućoj prigodi, zaželjeli naučiti moliti. “Gospodine, nauči nas moliti.“

    Sigurno je da su i oni koristili molitvu na i nama danas poznate načine i pri i nama dobro poznatim životnim situacijama, ali oni su vidjeli da Isus moli na jedan drugačiji način.

    Razlikujemo li se mi puno od Isusovih učenika?

    Iako imamo 2000 godina iskustva i Bibliju u svojem domu?

    Židovski filozof Martin Buber kaže da kad god molimo, da trebamo kriknuti i vapiti zamišljajući sebe kako visimo na litici obješeni o jednoj vlasi svoje kose, dok oko nas bjesni oluja i dok nam se čini da je ostalo još samo nekoliko trenutaka za eventualni spas.

    I Buber nastavlja: „I uistinu nema savjeta, nema utočišta i nema mira ni za koga tko se želi spasiti, nego da svoj pogled i svoje srce, okrene k nebu, k Bogu, i da zavapi. To trebamo stalno činiti, jer je danas čovjek u velikoj opasnosti.“

    Buberove riječi jesu dramatične, ali on, na našu žalost, niti malo ne pretjeruje. U kulturi kao što je naša, gdje duga ruka masmedija poseže tako daleko i tako duboko, gdje pod tim utjecajem čovjekova savjest biva sve više umrtvljena, bez aktivne, svakodnevne i uporne molitve mi gubimo snagu svoga karaktera i podliježemo instinktu čopora.

    Bez molitve ova će nas kultura u konačnici zagušiti i ubiti.

    Mi živimo u iluziji da smo „svoji na svome“, da smo „svoga tijela i svoje duše gospodari“ ali istina je da mnogi od nas nisu u stanju misliti svojom glavom, a kamo li se moliti onako kako nas je Isus učio moliti.

    Izgubivši vezu s Bogom naš se život svodi na puko „prilagođavanje svim mogućim kolektivnim utjecajima i društvenim zahtjevima“ (Nietzsche). Prosto prošireno rečeno „mi smo glina koju neki lončari mijese, danas ovako, sutra onako“.

    Kao zaštita od svega toga najbolja je – molitva.

    Molitva nas može vratiti razumu. Može nas vratiti Bogu kada skrenemo s njegovog puta. Ona nas fokusira, ona je naša GPS navigacija koja nas vodi izvoru svekolikog mira.

    Molitva ne mora biti isključivo formalna. Svečana. Neki ljudi mole više, neki mole manje. Neki mole na koljenima, neki mole pomoću molitvenika ili krunice. Neki govore, a neki ne izuste niti riječi. Jedan je čovjek svake večeri širom otvarao svoj prozor kako bi Bogu poželio laku noć.

    Sve dok je naša molitva iskrena, a ne samo prazan obred, sve dok dolazi iz dubine ponizna i skrušena srca, nebitan je njezin oblik. Bitno je znati za što moliti. Kako moliti. I kojim redom moliti.

    U današnjem čitanju Isus nas i svoje učenike dariva jedinstvenom molitvom.

    „Oče naš!“

    Katekizam katoličke crkve za „Oče naš“ kaže da je „sažetak svega Evanđelja“.

    2761 “Gospodnja je molitva doista sažetak svega Evanđelja”. “Kad nam je Gospodin predao ovaj oblik molitve, dodao je: “Ištite i dat će vam se” (Lk 11,9). Svatko, dakle, može nebu upraviti različite molitve, ali uvijek započinjući s Gospodnjom molitvom, koja ostaje temeljna molitva”.

    Dobivši „Oče naš“ mi nismo dobili „čarobnu formulu“, „aladinovu lampu“, „zlatnu ribicu“. Dobili smo Duha Svetoga po kojemu riječi ove jedinstvene molitve postaju u nama “duh i život” (Iv 6,63).

    „Oče naš“ je očitovanje vjere.

    „Oče naš“ predmnijeva da mi ljudi nismo sami sebi dovoljni nego da smo apsolutno ovisni o Bogu.

    „Oče naš“ nije znak naše slabosti nego je znak da smo djeca Božja.

    Ključ ljudskog postojanja počiva u predaji Bogu, a „Oče naš“ je naša predaja Bogu i naše priznanje da nam Bog treba i da bez njega nismo u stanju ništa.

    „Oče naš“ je najsavršenija molitva od svih molitvi. U njoj mi molimo, ne samo ono što nam je najpotrebnije, nego u njoj postoji slijed kojim to činiti. (Sv Toma Akvinski)

    I ustrajnost. Isus kroz priču o kasnom posjetitelju koji kuca na vrata oslikava ustrajnost kojom treba moliti. Jer svrha ustrajne molitve nije u tome da nas Bog čuje i da mi onda svojom molitvom promijenimo Boga i njegovo mišljenje, nego je svrha ustrajne molitve da mi konačno čujemo Boga i da Bog nas promijeni.

    Ako postoji i jedna jedina stvar koju mi možemo ponuditi Bogu onda je to stalnost molitve. Molitve koja nije obična nakupina riječi nego je prije svega naš životni stav.

    I molimo za druge. Za vatrogasce koji su prva crta obrane domovine ovih dana, za liječnike i bolničko osoblje na hitnim prijamima naših bolnica, za policajce na zagušenim prometnicama, za sve ljude koji nesebično i čestito obavljaju svoje poslove. Molimo za znane i neznane. Za neprijatelje svoje.

    Molimo za druge. Drugi će moliti za nas.

    I kako to lijepo reče Karl Barth: „Sklopiti ruke u molitvi znači započeti pobunu protiv nereda u svijetu.“

    Pa pobunimo se.

    I vrijeme je.

    Ivica Ursić/hrsvijet

    facebook komentari