Pratite nas

Analiza

Ocjena validnosti aktualnih zahtjeva u procesu uspostave vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Problem preraspodjele ministarskih resora u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine nakon neuspjelih pregovora između DF-a i HDZ-a kulminirao je iznova budući da DF zahtjeva jednak broj ministarstava kao i HDZ, pravdajući takav zahtjev svojim univerzalnim političkim argumentom o „jednakoj vrijednosti glasova“.

Posebno zabrinjava činjenica da se ponavlja već viđen scenarij oko uspostave vlasti u Federaciji BiH čije su funkcije od vitalnog značaja za kvalitet života svih građana. Zbog toga svako odlaganje generira krizu i ugrožava faktor stabilnosti, što je možda i dio kalkulacije određenih političkih aktera uključenih u pregovore, a koji destabilizaciju vide kao prigodu za dodatnim angažiranjem inozemnog faktora, nadajući se izravnoj dobiti u korist vlastite političke doktrine u varijanti realizacije takvog angažmana.

Argument DF-a u radnoj verziji glasi da je ta stranka osvojila veći broj glasova od HDZ-a BiH i da stoga treba imati najmanje isti broj ministarstava kao i HDZ. Takav je zahtjev zasnovan na unitarističkoj matrici primjenjivoj u mononacionalnim državama kakva je većina država u Europi i neposrednom okruženju, ali ne i u BiH kao višenacionalnoj državnoj zajednici. Bosna i Hercegovina je s te strane specifična (drugačija od većine ostalih zemalja) jer su njen ustav utvrdili konstitutivni narodi i ostali građani koji kao takvi figuriraju i kao nositelji suvereniteta. U tom smislu ustav jeste najviši pravni akt jedne države, ali je opće poznato da ustavi ne daju legitimitet sami sebi, već ustavotvorac odnosno njegov ovlašteni kreator koji za tu funkciju ima potpuni društveno-politički legitimitet. Taj legitimitet, kako je eksplicitno navedeno u ustavu, potiče od konstitutivnih naroda Srba, Hrvata, Bošnjaka i ostalih građana, a ne od singularnog bosanskohercegovačkog demosa koji ustav ne prepoznaje s obzirom da nije činjeničan kako na ustavno-normativnoj tako ni na elementarnoj sociološkoj razini.

Konsocijacijski mehanizmi stabiliziraju sustav

Polazeći od te ustavne činjenice, potpuno je neprimjeren pokušaj neselektivne primjene načela i instrumenata većinske predstavničke demokracije, tipične za unitarne odnosno mononacionalne države, na višenacionalan prostor kakav je Bosna i Hercegovina pa i Federacija Bosne i Hercegovine, kao entitet u kojem živi dominantno najveći broj Bošnjaka i Hrvata koji se u osnivačkim dokumentima Federacije tituliraju i njenim osnivačima. Stabilnost Federacije BiH time ovisi o ravnoteži odnosa između ta dva kolektivna politička faktora, što se potvrdilo svaki put kada je političkim nasiljem, potpomognutim institucionalno-proceduralnim inženjeringom, zaobilažena volja hrvatskog naroda u tom entitetu. Stoga se, kako bi se očuvala ravnoteža i stabilnost sustava, koriste dobro poznati konsocijacijski mehanizmi kao što je minimalna zajamčena zastupljenost, pravo veta odnosno vitalni nacionalni interes, široka inkluzivna koalicija radi smirivanja ili sprječavanja društveno-političkih tenzija, konsensualno odlučivanje ili uz nadmoćne većine unutar svih konstitutivnih segmenata, proporcionalna zastupljenost na razini administracije, paritet na višim upravno-administrativnim razinama i sl. Temeljna uloga takvih mehanizama bila je i jeste zaštita stabilnosti sustava, prevencija širih društvenih konflikata i kanaliziranje oprečnih političkih zahtjeva kao i harmonizacija omjera političke moći. Stoga poricanje tih načela i primjena klasične nacionalno-unitarističke logike u multinacionalnim okruženju zasigurno vodi destabilizaciji sustava s teško sagledivim posljedicama. O ciljevima takvog djelovanja dalo bi se dodatno špekulirati, ali se iz prethodno rečenog da zaključiti kako je unitaristički pristup unutar složenog društveno-političkog sustava potpuno neprimjeren i destruktivan po sam sustav.

Oslanjajući se na navedenu konsocijacijsku paradigmu kao okvir za upravljanje različitostima, stranke okupljene oko HNS-a u pregovorima oko konstituiranja vlasti zahtjevaju trećinu pozicija u Vladi FBiH, dok DF, s druge strane, broj mandata veže za ukupan broj osvojenih glasova uz maksimalistički zahtjev za sve tri srpske pozicije. S obzirom da se radi o prijeporu suštinske naravi, sasvim je jasno da nije moguće pomiriti ovako dva sučeljena koncepta, niti je moguće postići dogovor o preraspodjeli pozicija bez popuštanja jedne od strane, što bi značilo poraz i poricanje vlastitih političkih načela. Međutim, važno je naglasiti da se dvije pozicije bitno razlikuju sa stanovišta ustavnog legitimiteta u odnosu na koji se vrednuje izborni rezultat. To znači da način vrednovanja izbornog rezultata u unitarnim državama i onim uređenim po federalnim mjerilima, ne može biti isti. S tim u vezi zahtjev HNS-a kao i ustavna logika koju prati je legitimniji i utemeljeniji u odnosu na zahtjev DF-a i opću političku logiku kojom se rukovodi vodstvo te stranke. Naprosto, politička načela DF-a su čisto teorijsko-političke prirode i kao takva potpuno neprilagođena činjenici da je BiH država konstitutivnih naroda koji predstavljaju oko 95 % stanovništva te zemlje. S druge strane, zahtjevi HNS-a, pored političke, imaju i ustavnu dimenziju s obzirom da uporište nalaze u samom ustavu i konkretno odredbama o konstitutivnosti naroda te potrebi da se između konstitutivnih skupina vrši simetrična raspodjela javnih dobara i resursa jer na njih polažu jednaka prava, za što je glavni preduvjet uspostava simetričnog odnosa pri konstituiranju najviših organa vlasti koji zapravo gospodare ukupnim javnim dobrima i resursima. U skladu s tim pristupom, vlasti Federacije BiH prvotno su i sastavljane po paritetnom principu do krajnje upitnih amandmana na ustav i izmjena izbornog zakona od strane visokog predstavnika W. Petritscha iz 2002. godine, kada su ukinuti paritet i uvedene fiksne ministarske kvote koje djelomično uvažavaju demografske omjere u Federaciji BiH, a u manjoj mjeri i faktor konstitutivnosti. Te izmjene nisu značile uvođenje proporcionalnosti umjesto načela pariteta: to bi na koncu bilo i potpuno neustavno rješenje s obzirom da se radi o najvišoj upravljačkoj razini u Federaciji BiH na kojoj sve relevantne skupine moraju ostvariti potreban kapacitet suodlučivanja u pitanjima od općeg interesa, a prema potrebi i zaštite vlastitih interesa sukladno ustavu i zakonima. Modificirane ministarske kvote u Federaciji BiH zapravo i nemaju jasnog načela na kojem su zasnovane, budući da su one proizvod arbitrarne odluke visokog predstavnika u sprezi s krajnje površnim tumačenjem odluke o konstitutivnosti naroda Ustavnog suda BiH iz 2000. godine koja se zapravo bavila pitanjima simboličkog karaktera, ali ne i sastavom, načinom i procedurama odlučivanja izvršnih i zakonodavnih organa vlasti u entitetu Federaciji BiH. Stoga je primjena spomenute odluke na ta pitanja proizvoljna samo ekstenzija osobe u mandatu visokog predstavnika Wolfganga Petritscha.

Važnost i značaj konstitutivnosti

U tom smislu pitanje sastava vlade i načina odlučivanja i dalje je prijeporno sa stanovišta usklađenosti s temeljnom ustavnom propozicijom konstitutivnosti naroda. Koje su onda daljnje implikacije u odnosu na aktualnu problematiku formiranja Vlade u Federaciji BiH? Ne ulazeći u nezahvalan proces anticipacije konačnog raspleta uspostave vlasti u Federaciji BiH, važno je sagledati trenutno suprotstavljene i oprečne zahtjeve iz perspektive ključnih ustavnih propozicija i federalnih premisa aktualnog ustava i pravno-političkog uređenja BiH. Važno je prvenstveno naglasiti da mjesta u Vladi nisu obične činovničko-administrativne pozicije, već izborne političke funkcije koje konzumiraju izborni pobjednici kreirajući predkoalicijske izborno-političke blokove i stupajući u operativne koalicijske sporazume na temelju kojih se i formiraju tijela vlasti. Već sama činjenica da su pozicije u Vladi Federacije BiH programirane po nacionalnom ključu ističe daleko ozbiljnije implikacije od onih čisto formalne prirode. Pitanje ovdje glasi zašto uopće postoje pozicije s nacionalnim predznakom u Vladi FBiH kao uostalom i u drugim tijelima na federalnoj i drugim razinama? Logičan odgovor je da ustav eksplicitno navodi tri konstitutivna naroda i ostale kao ustavotvorne skupine i građane koji svoj politički identitet prvenstveno zasnivaju na subjektivnom osjećaju pripadnosti navedenim skupinama (evidentiranom popisom stanovništva) i objektivnoj činjenici da su one priznate kao konstitutivne (ustav) – tj. one koje tvore i čine sastavni dio veće cjeline, ali imaju i vlastiti subjektivitet.

Atribucija konstitutivnosti potvrda je neophodnosti uspostave ravnopravnosti naroda na praktičnoj razini, u smislu da niti jedna od tri skupine ne raspolaže onim kapacitetima i pravima koje druge nemaju. Istina, konstitutivnost u istu ravan dovodi demografske većine i manjine tako što im pridaje podjednak značaj, ali to čini na više razina tako da kompenzira demografsku premoć neke od skupine bilo na razini drzave, entiteta ili kantona, te onemogućava da biološka, društvena, sociološka pa i gospodarska premoć pojedinih skupina preraste u općepolitičku. Dakle, konstitutivnost je tu s razlogom, ne da verificira većinsko-manjinske odnose moći, već da ih korigira na način da predstavlja normativno uporište za jačanje pozicije manjina tamo gdje je to nužno i koliko je nužno radi uspostave kompenzacijske ravnoteže između konstitutivnih skupina. S te strane i iz te perspektive potrebno je pristupiti pitanju raspodjele pozicija u institucijama vlasti, ali ne na način matematičkog zbrajanja i odmjeravanja glasova koje su dobile stranke u odnosu na ukupan broja glasova, već u skladu s ustavnim i zakonskim propozicijama o konstitutivnosti naroda, koje nalažu nužnost ostvarivanja izbornih rezultata, pored ostalog, i na razini svakog od konstitutivnih naroda (otud pored donjih odnosno zastupničkih domova i domovi naroda tj. gornji domovi u FBiH i na razini BiH).

U tom smislu naglasak svakako ne može biti na matematičkoj premoći jer to u višenacionalnim državama ne može biti primarna prednost, već na potrebi stvaranja koalicijskog aranžmana kojim će se osigurati zastupljenost i stvarno učešće svih relevantnih društveno-političkih skupina. Budući da Vlada Federacije BiH odlučuje o mnogim važnim pitanjima koja su neposredno važna za život svih građana tog entiteta koji imaju činjenične, ustavom i popisno legitimirane nacionalne političke identitete, njen sastav svakako mora uvažavati i reflektirati te ustavne i društvene posebnosti. Sadašnji je nacionalni sastav Vlade FBiH, oktroiran od strane nekadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha, devet (8+1) bošnjačkih, pet hrvatskih i tri srpske pozicije. Naravno da takva formula nije odraz stvarnih društvenih proporcija, već potrebe i ustavnog imperativa da se u procese odlučivanja uključe sve relevantne društveno-političke skupine te da se njihovim političkim predstavnicima pruži mogućnost zaštite interesa skupine čiju volju reflektiraju. Takav pristup implicira i redefiniranu odgovornost političkih dužnosnika u višenacionalnoj državi konstitutivnih naroda, koja se ne sastoji samo u odanosti političkoj stranci odnosno interesnim skupinama unutar iste kojima duguju javne funkcije. Naprotiv, primjena načela legitimiteta pri konstituiranju svih razina vlasti, pored klasične stranačko-političke odgovornosti, uvodi i kategoriju odgovornosti prema zajednici. Zbir pojedinaca odgovornih vlastitoj zajednici u konačnici determinira društveno odgovornu vladu. Zato je sa stanovišta legitimiteta predstavljanja neophodno uzeti u obzir i obim potpore koji svaki od političkih subjekata koji pretendira na članstvo u vladajućoj koaliciji uživa kod svakog od konstitutivnih naroda. Takav slijed argumentacije u ovom trenutku izričito odbija DF i čvrsto zagovara HDZ, odnosno stranke okupljene oko institucije Hrvatskog narodnog sabora.

Legalitet i legitimitet omogućavaju vladavinu zakona

Pored ustavno-politološkog osnova, zahtjevu HNS-a je imanentna i polazišna moralna dimenzija s obzirom da su Hrvati u prethodnom mandatu bili bez svojih legitimnih političkih predstavnika u Federaciji BiH, dok su na drugoj strani Bošnjaci uživali taj komoditet, pa su na posljednjim izborima kaznili one kojima su prethodno bili ukazali povjerenje (SDP) i ovaj put dali šansu drugim političkim akterima – prvenstveno SDA i DF. S druge strane, Hrvati nisu imali koga niti pozvati na odgovornost jer je veza između njih i poluga vlasti u Federaciji nasilno prekinuta još 2011. godine uzurpacijom načela legitimnog predstavljanja i prava na političku zastupljenost u tijelima Federacije BiH, što je kvalificirano političkim nasiljem budući je tim činom jedan konstitutivni narod ili veći njegov dio bio lišen mogućnosti političkog sudjelovanja i samim tim suodlučivanja u pitanjima koja su u nadležnosti Federacije, a koja se podjednako tiču i Bošnjaka i Hrvata kao i drugih građana koji unutar Federacije ostvaruju najveći institucionalni kapacitet, imajući u vidu da je nadmoćna većina oba naroda nastanjena upravo u tom entitetu. Treba dodati i to da su Hrvati punih osam godina bili bez legitimnog člana Predsjedništva BiH, što je dijelom omogućio izborni zakon koji u pojedinim segmentima nije usklađen sa ustavom, pa tako i u dijelu koji tretira izbor članova Predsjedništva. Uz to, evidentan je i nedostatak svijesti kod bošnjačkih partnera o važnosti poštivanja slobode izbora i izborne volje drugog naroda kao ravnopravne strane u federalnom ugovoru. Naime, osoba koja je u dva navrata izabrana dominatno glasovima Bošnjaka za člana Predsjedništva, nakon pune konzumacije te pozicije koja pripada hrvatskom narodu, potom je osnovala stranku koja otvoreno politički negira načelo konstitutivnosti i sve što ono predstavlja, a istovremeno je maksimalno iskoristila sve blagodeti koje pozicija člana Predsjedništva BiH pruža. Moralni zahtjev HNS-a polazi i od činjenice da su amandmani na Ustav FBiH Wolganga Petritscha, kao i nakaradna provedba odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda koju je inicirao, Hrvate ostavili na vjetrometini volje većinskog naroda čijim je političkim predstavnicima prepušten prostor za realizaciju institucionalno-političke dominacije, koja je pojačala frustraciju kod Hrvata, a potom sljedstveno i uvećala njihove političke zahtjeve u odnosu na raniji period, što se manifestira i u aktualnim pregovorima. Ukupno gledajući činjenica je da su Hrvati u proteklom periodu politički izmrcvareni i izmaltretirani, što je uzdrmalo Federaciju pa i državu u cjelini, te unazadilo odnose i razvojne procese do kranjih granica.

Odnos ova dva oprečna zahtjeva potrebno je vrednovati iz perspektive ustavnog načela konstitutivnosti i federalnih principa uređenja Bosne i Hercegovine. Tako bi svaka slična situacija u odsustvu preciznih pravila i uputa, koja su svakako poželjna, trebala biti rješiva na tragu dobronamjernog i razložnog tumačenja ustavnog načela konstitutivnosti, kao osnova praktično-izvedbenih principa nužnih za funkcioniranje svakog federalnog ugovora pa tako i onog Washingtonskog kojim je utemljena i uređena Federacija BiH, a koji je putem posebnog sporazuma o implementaciji integriran u Daytonski okvir. Praktična načela koja proizlaze iz konstitutivnosti a čijom primjenom se mogu razrješiti ova i slične konfliktne situacije svakako su: ravnopravnost/jednakopravnost, legitimitet, segmentirane većine i aproksimativna simetrija umjesto općih matematičkih većina, konsocijacijski mehanizmi i pravila, te samoodlučivanje i suodlučivanje kao klasična federalistička načela. Sve navedene principe potrebno je uzeti u obzir pri adresiranju spornih situacija jer će se njihovom dosljednom primjenom doći i do konzistentnih, praktičnih i logičnih rješenja. Ono što je sigurno je da ona svakako ne mogu počivati na unitarističkim odrednicama „jedan čovjek jedan glas“. Politički program koncipiran na takvoj vrijednosnoj ravni ne predstavlja ništo drugo do čistu provokaciju i osnov za destabilizaciju sustava kojem je po svim mjerilima potpuno stran. Primjena tog načela, makar pod izgovorom uspostave jednake vrijednosti glasa u višenacionalnim i složenim državama kao što je BiH, zapravo producira nejednakost odnosno produbljuje asimetriju i neravnopravnost naroda, a u konačnici vodi ka ugrozbi ustavnog poretka. Iz toga i ranije iznesenih razloga, argument DF-a o „jednakosti glasa“ u datim okolnostima predstavlja samo privid političke korektnosti, koji bi u svojoj praktičnoj primjeni proizveo i proizvodi svakako nepoželjne posljedice kao sto su majorizacija, dominacija, asimilacija, ugrožavanje kolektivnih političkih prava, svođenje demografski slabijih konstitutivnih naroda na status manjine, obesmišljavanje instituta konstitutivnosti i institucija kao što su domovi naroda, te brojne druge negativne posljedice po sustav u cjelini. Zato takav pristup ne može biti validan niti u procesu utvrđivanja pravila igre za uspostavu vlasti na način primjeren identitarno heterogenim državama. Naime, zahtjevi rukovodstva DF-a naprosto nisu u skladu s ustavnim načelom konstitutivnosti naroda, koje uz legalitet (poštivanje zakona) implicira i legitimitet (poštivanje volje) izbora odnosno predstavljanja; a tek uvažavanje oba relevantna aspekta, legaliteta i legitimiteta omogućava vladavinu zakona.

Unitarizam ugrožava ustavni poredak

Ovdje podsjetimo da DF traži sva tri ministarstva u Vladi FBiH predviđena za pripadnike srpske konstitutivne manjine, kao i dodatni broj pozicija kako bi se izjednačio s HDZ-om odnosno nacionalnom koalicijom stranaka okupljenih oko HNS-a. Osim naprijed navedenih normativno-vrijednosnih, takvi zahtjevi DF-a sporni su i iz više praktičnih razloga: na području Federacije BiH odnosno izborne jedinice u kojoj je HDZ uvjerljivo dobio izbore obitava najbrojnija srpska konstitutivna manjina (Hercegbosanska županija, izborna jedinica br. 12 za Parlament FBiH) pa je plauzibilno pretpostaviti da je dio tih glasova integriran i u izborni rezultat stranaka HNS-a ostvaren na tom području. S tim u vezi sasvim je legitimno i opravdano osigurati prostor i zastupljenost u vlasti političkim predstavnicima srpske konstitutivne manjine i na taj način izbjeći zamke lažnog predstavljanja/izjašnjavanja odnosno izgledne manipulacije sustavom. Osim toga, DF definitivno nije stranka srpskog predznaka niti provenijencije pa da legitimno polaže pravo na sva tri srpska ministarska mjesta. Ipak, najvažniji argument kojim se osporava trenutni zahtjev DF-a leži u već spomenutoj činjenici da je BiH po ustavu zemlja konstitutivnih naroda i ostalih građana (pri čemu građanska odrednica uključuje i konstitutivne narode) pa je stoga raspodjelu ključnih političkih pozicija, a ministarska mjesta u Vladi FBiH to zasigurno jesu, potrebno uskladiti s izbornim rezultatom ostvarenim u odnosu na konstitutivne narode kao i nacionalno nedeklarirane građane, kako bi se omogućilo da barem natpolovična većina glasača unutar relevantnih skupina dobije svoj izraz u odgovornim vladajućim strukturama, što je posve logično i opravdano. S te strane DF nema osnova tražiti sva tri srpska mjesta, na isti način kako HDZ nema osnova tražiti sve srpske ili sve bošnjačke pozicije. DF-u naprosto nedostaje potreban legitimitet srpske konstitutivne manjine s područja FBiH da bi ostvarivao pravo na sve tri srpske ministarske pozicije u Vladi Federacije BiH. Mnogo je primjerenije pretpostaviti da u strukturi glasova DF-a, kao stranke koja nema eksplicitne nacionalne afilijacije, ima elemenata multietničnosti nešto izraženijih u odnosu na druge dvije stranke relevantne u aktualnom procesu uspostave vlasti u FBiH, a koje u manjoj ili većoj mjeri imaju potreban legitimitet bošnjačkoga i hrvatskoga biračkog tijela – SDA i HDZ. S tim u vezi DF bi mogao imati minimalni legitimitet za potraživanje 1 ili maksimalno 2 srpske pozicije, ali ne i sve tri.

Osim gore navedenog ostaje činjenica da su DF i SDA suštinski stranke bošnjačko-bosanske provenijencije, a HDZ hrvatske, s tim da je HDZ eksplicitniji po tom pitanju od njegovih koalicijskih partnera iz bosansko-bošnjačkog bloka. S tim u vezi formiranje organa vlasti u entitetu koji je nastao temeljem implementacije ugovornog odnosa dva konstitutivna naroda (Bošnjaka i Hrvata) ako već ne paritet, treba barem uključiti element aproksimativne simetrije, što znači da dva rečena bloka trebaju ostvariti pozicije koje im pripadaju temeljem geografije izbornih rezultata, ali i podijeliti one pozicije predviđene za predstavnike srpskog naroda budući da u koaliciji dva bloka ne postoji stranka srpskog predznaka. Pozitivna je pretpostavka da bi takav pristup uvećao političku vrijednost srpskoj konstitutivnoj manjini i dodatno je motivirao za društveno-politički angažman u Federaciji BiH, pretpostavljajući da će to biti vrednovano i valorizirano kroz realizaciju neposredne zastupljenosti u vlastima Federacije BiH (svakako temeljem primjene ustavnog načela konstitutivnosti odnosno legitimiteta predstavljanja). Uz to, dva dominantno nacionalna bloka u Federaciji BiH, bosansko-bošnjački i hrvatski time se dovode u poziciju da nastupaju kompetitivno jedan spram drugog u smislu efekta borbe za naklonost glasača srpske nacionalnosti, što svakako može proizvesti pozitivne učinke po afirmaciju multietničnosti, ali i povećanje općeg zanimanja za potrebe i interese srpske konstitutivne manjine na području Federacije BiH. Srbima u Federaciji, premda su de facto manjina u odnosu na druga dva naroda, upravo preambula ustava pruža osnovu za polaganje prava na autonomnost djelovanja u cilju zaštite vlastitog identiteta i ostvarivanja mogućnosti suodlučivanja u pitanjima od općeg značaja, čime bi se po važnosti i faktički mogli približiti rangu političke relevantnosti dva dominanta naroda u tom entitetu.

Na koncu, HDZ i SDA su glavni i odgovorni koalicijski partneri koji uživaju najveću potporu unutar biračkih tijela s kojim se identificiraju i kojima se u kampanji obraćaju te su odgovorni i za svako proširenje koalicije i uključenje dodatnih partnera koji imaju respektabilan izborni rezultat i time žele biti dio programske koalicije stranaka dva nacionalna bloka. Ostavljajući po strani činjenicu da je SDA zapravo ključni partner HDZ-a, barem formalno-ideološki, znakovito je da je u posljednjoj fazi pregovora vodeću pregovaračku poziciju u ime bošnjačkog bloka, na čijem čelu je nominalno SDA, preuzeo DF kojeg je SDA i uvela u predizborne aranžmane, što se može tumačiti željom za podizanjem relevantnosti relativno mlade stranke koja se još uvijek nije dovoljno etablirala niti ideološki isprofilirala na bh. političkoj sceni, a svoj rezultat prvenstveno duguje aktualnoj popularnosti njenog lidera izrazito dominantno među bošnjačko-bosanskom političkom populacijom. Znakovito je i to da je SDA bila partner u vlasti pri kreiranju platformaške vlade 2011. godine, kada je vlast u Federaciji formirana bez legitimnih hrvatskih predstavnika. Međutim, SDA je tada vođenje pregovora i odgovornost za proces uspostave i obnašanja vlasti javno delegirala SDP-u i njegovom tadašnjem predsjedniku Zlatku Lagumdžiji, koji je na kraju u vlast uveo stranke s hrvatskim predznakom koje su imale zanemarivu potporu hrvatskoga biračkog tijela. Time je SDA spretno izbjegla odgovornost za neuspjehe prošle vlade u čijem formiranju i radu je aktivno sudjelovala, a račun za to uspostavljen je u potpunosti SDP-u koji je potom doživio debakl na općim izborima održanim u listopadu 2014. godine. Međutim, u odnosu na izbore 2010. godine aktualna situacija je bitno drugačija jer je ovaj put puna odgovornost na SDA kao stranci koja je dobila najveći broj glasova unutar bošnjačkog biračkog tijela, čime je stekla legitimitet da u federalnim i državnim institucijama preuzima upravne procese u suradnji s drugim strankama koje imaju opći i nacionalni legitimitet. Pored toga činjenica je da je SDA stranka koja je uvela DF u predkoalicijske i koalicijske aranžmane. To znači da, premda je DF kao partner i prvi izbor SDA trenutno najglasnija stranka koja uvjetuje proces uspostave vlasti, konačan ishod će ovisiti od SDA odnosno odluci njenog političkog vodstva od kojeg se očekuje zlatni rez u skladu s ustavnim propozicijama i deblokada procesa uspostave vlasti za koji je ona najodgovornija.

Konačno, bez obzira na epilog aktualnih pregovora činjenična je nužnost trajnog uređenja ovih pitanja tj. uspostave jedinstvenih kriterija za raspodjelu ministarskih pozicija kao i svih drugih relevantnih izbornih političkih funkcija u Vladi Federacije BiH na relaciji između koalicijskih partnera/blokova odnosno pojedinačnih stranaka. Do formulacije takvih kriterija jedino čvrsto uporište pruža ustavni osnov konstitutivnosti naroda sa svim vrijednosnim i praktično-načelnim implikacijama koje proizvodi. Inicijative i prijedlozi koji izlaze izvan tih okvira čisto su špekulativne naravi bez jasnog normativno-vrijednosnog uporišta i kao takve ne doprinose stabilizaciji i trajnoj konsolidaciji političkih prilika u zemlji.

[ad id=”40551″]

dr. sc. Dejan Vanjek / idpi

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Titova Jugoslavija – kako su verbalni delikt i kultura bili u službi stvaranja „zarobljenog čovjeka“ ?

Objavljeno

na

Objavio

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti, kulturne identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Za tu svrhu korištene su sve mogućnosti, a osobito nadzor nad kulturom, u čemu je i posebnu ulogu imao i Zakon o verbalnom deliktu koji je branio slobodu govora i mišljenja pod prijetnjom zatvora. Taj zakon nije bio samo paradigma zarobljenog uma, već i zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

„Kultura je mač i štit u rukama Partije i Revolucije u borbi protiv klasnog i svakog drugog neprijatelja koji želi (s)rušiti socijalistički-komunistički poredak i narodnu vlast predvođenu njegovom avangardom: Komunističkom Partijom“.

Što je kultura? Pojednostavljujući, kultura je cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi , to jest naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnim objektima.

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena, a sve ostalo prije njega jest, više ili manje, manje vrijedno ili bezvrijedno. To je bila 1945. godina. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti i identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Jugoslavija  – sve počinje, živi i završava s Titom i komunizmom

Upravo takvo stanje počelo je u Hrvatskoj te strašne 1945. i sa raznim varijacijama potrajalo sve od pada komunizma 1990. godine. Bilo kakva kulturna naslijeđa, znanja, spomenici, nazivi ulica, kolektivne memorije, umjetnička djela, kinematografija trebali su nestati ili biti potisnuti do one mjere koju je odredila Partija. A ta mjera je bila ona mjera koju su vrhovi Partije osjećali da na bilo koji način ugrožavaju Revoluciju i diktaturu proleterijata (u  stvarnosti diktaturu svemoćne Partije i njenog Vođe). Zbog toga je sve, ama baš sve, u komunističkoj Jugoslaviji, a osobito kultura, bilo strogo u službi i namjeni jedne isključive ideologije. Svaki pokušaj, a svakako ih je bilo i u Hrvatskoj i svim državama bivše Jugoslavije, otimanja iz „čeličnog zagrljaja“ Partije bio je dozvoljen onoliko koliko je dozvoljavala Partija.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Partija je cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije, od početka do kraja, imala monopol nad:

– istinom,

– informacijama,

– događajima,

– inicijativom,

– stvarnošću.

Zbog toga je komunizam htio imati apsolutan nadzor društva. U tome je jednu od najvažnijih sastavnica imala kultura, uz obrazovanje, znanost, medije, sport….

Takvo stanje, s varijacijama vladalo je i u posljednjim fazama života Titove Jugoslavije. Uspoređujući ih sa životom na tadašnjem „trulom Zapadu“, živjelo se u društvu u kojem bi se iskazane težnje neovisnom kulturom ili mišljenjem kažnjavalo drakonskim kaznama. Partija, a Tito još manje, nije prihvaćala takva, bitno drugačija, mišljenja. Čak ni u obliku viceva. Tito je Jugoslavijom vladao kao apsolutistički monarh, diktator bez skrupula. Podržavao je uporno stvaranje i poticanje „kulta Josipa Broza Tita“, „nepogrješivog, odlučnog, poštenog, iskrenog, heroja nad herojima“.

U provođenju svega toga, kao i mjera s ciljem zaštite monopola Partije, aktivnu su ulogu imale službe kao policija, vojska, pravosuđe, mediji te sve druge ustanove i institucije koje su u svom djelovanju vršile neku od zadaća kojom se utjecalo na oblikovanje javnog znanja (kultura, znanost., sport, obrazovanje….).

Posebna priča mediji su bili pod posebnim i apsolutnim nadzorim Partije koja je vršena kroz djelovanje unutarnjih partijskih organizacija, „političkih komesara“, ali i obavještajnih službi.

Kako su komunisti kroz kulturu nastojali uništiti hrvatski narod i njegov identitet?

Stoga su Tito i komunisti stavljanje ljudi pod nadzor jedne ideologije i jedne Partije ostvarivali, često i istovremeno, na tri načina:

  • eliminacijom, često i fizičkom, „nepodobnih“ intelektualaca
  • sustavnom represijom
  • „braniwashingom“ (ispiranjem mozga) u čemu je posebnu ulogu imala kultura

Prvo što se dogodilo u Jugoslaviji bili su masovni progoni i ubijanja hrvatskih intelektualaca (osobito kulturnih djelatnika): znanstvenika, liječnika, novinara, pisaca, pjesnika, slikara, skladatelja, dirigenata, sudaca i dr. Uz one koji su pobjegli pred komunističkim terorom, kakav do tada u povijesti nije bio poznat, to je značilo pravi društveni potop od kojeg se Hrvati nikada nisu oporavili. Hrvatski narod tako ostaje traumatiziran i obezglavljen gubitkom svojih najboljih i najsposobnijih ljudi koji su bili predvodnici u svim društvenim područjima (osobito kulturi), a na njihovo mjesto dolaze krvnici i njihovi sljedbenici koji bacaju Hrvatsku u blato primitivizma, ispodprosječnosti i vulgarnosti.

Oni koji nisu pobjegli ili bili ubijeni morali su šutjeti i uklopiti se u ideološki teror Partije.

Nakon što su ubijanjima, zatvaranjima i progonima uveli među intelektualce i slobodnomisleće ljude neviđeni strah, došlo je do faze kada se svaka „nepravovjernost“ kažnjavala represivnim mjerama sustava koji je pod apsolutnom kontrolom imao policiju, vojsku, medije, pravosuđe i obavještajne službe.

Politički  život i represije su nakon pada Rankovića donekle umanjene, ali je strogi nadzor nad svim dijelovima društva, pa i kulturom bio sveobuhvatan i u službu kulta Partije i njegovog vođe.

Zbog toga je Jugoslavija obilovala filmovima koji su bili čisti propagandni uradci sa nevjerojatno crno-bijelim likovima i radnjama poput Neretve, Sutjeske, Okupacije u 26 slika, Kozare, Boška Buhe,  serijala poput Otpisani, Nepokoreni grad, Valter brani Sarajevo i dr.

Nije nedostajalo niti da 40 godina nakon rata najpoznatiji yugo glazbenici poput Zdravka Čolića, Lepe Brene ili Đorđa Balaševića skladaju ili pjevaju pangerike komunističkom vođi i njegovoj borbi za komunističko društvo „pravde“.

Ipak, svjesni i slobodnomisleći Hrvati su uvijek kroz kulturu i kulturne institucije tražili mogućnost da održe ili uskrsnu svoj zatirani hrvatski identitet, pa je tako povremeno dolazilo do inicijativa kao Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika u kojoj se tražilo pravo na imenovanje hrvatskog jezika, što je na kraju represijom i progonima bilo onemogućeno. Tih godina ta potreba za iskazivanjem svog identiteta dolazila i kroz studentsku organizaciju, kulturno društvo Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske te pojedine medije.

Nakon sloma Proljeća i to nestaje, a sve ostaje pod apsolutnom kontrolom Tita i Partije.

Što je Bijela knjiga nepoćudnih kulturnjaka iz 1984. godine?

Sredinom osamdesetih u čitavoj se Jugoslaviji, u publicistici i historiografiji pokrenula rasprava o nizu pitanja, koja su najčešće bila u službi buđenja velikosrpstva i njegovih aspiracija. Ponovno je otvoreno je pitanje žrtava u Drugome svjetskom ratu i “ulozi” pojedinih jugoslavenskih naroda u njemu. Dolazi do nevjerojatne stigmatizacije hrvatskog naroda kroz teme kao Jasenovac, NDH, Alojzije Stepinac i Katolička Crkva. Kao odgovor na to dolazi poznata „hrvatska šutnja“. Kao odgovor na stigmatizacije, vrijeđanja i prozivke iz Beograda, kada je nakon smrti Tita, pušten „velikosrpski duh“ iz boce dolazi uradak Komisije CK SKH za idejni rad i informiranje. Bila je to 1984. godina kada Parija objavila dosje “neprihvatljivih poruka” u kulturi i stvaralaštvu, imenujući pri tome 186 autora.

Nazvana je “Bijelom knjigom”. “Bijela knjiga ” kolokvijalni je naziv za dokument koji je stvorio Centar za informiranje i propagandu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pod vodstvom Stipe Šuvara i zaključen je 21. ožujka 1984. godine.

Originalan naziv dokumenta je “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. Naziv “Bijela knjiga” dobio je, prema Šuvarovim izjavama, po koricama koje su bile bijele boje.

Knjiga je dokument o represiji u tadašnjoj komunističkoj državi. Namjera je bila mobilizacija u borbu protiv idejnog protivnika komunističkog sistema i države Jugoslavije.

Dokument je bio hajka na odabrane intelektualce, umjetnike, književnike i druge neistomišljenike čiji se radovi ili istupi nisu uklapali u ideološke partijske okvire prema zamislima Šuvara i njegovih istomišljenika u Partiji i među intelektualcima.

Šuvar je tada, dakle 1984. godine, upozorio Partiju i javnost na “odbore za zaštitu intelektualaca, potpisivanje peticija u ime slobode, denunciranje Jugoslavije kao zemlje bespravlja, kao tamnice u kojoj je sloboda misli zatrta”. Pojasnio je da “Mile Budak nije izgubio glavu zbog toga što je bio hrvatski pisac, već zbog toga što je bio fašista”. Isto tako, “dva hrvatska pjesnika nisu 70-ih godina išla u zatvor, a jedan od njih (Vlado Gotovac, op.) onda i ponovno pred nekoliko godina, zbog svoje lirike, već zbog svog šovinističkog ponašanja i djelovanja kojima se na ovim našim prostorima nažalost još mogu izazvati ne samo slijepa mržnja i narušavati društveni red već i nova ubijanja i klanja.”

Za kraj – svemoćni malj Partije bio je verbalni delikt

Poseban malj koji je služio za udar na „neprijatelja“, a time i na slobodu kulturnog i svakog drugog izražavanja bio je članak 133. Krivičnog zakona o neprijateljskoj propagandi.

„1. Tko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost ili obranu zemlje ili zlonamjerno ili neistinito prikazuje društveno političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. 2. Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje tri godine. 3. Tko vrši upućivanje ili prebacivanje agitatora ili propagandnog materijala na teritorij SFRJ radi vršenja djela iz stava 1. ovog člana, kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu. 4. Tko u namjeri rasturanja izrađuje ili umnožava neprijateljski propagandni materijal ili ovaj materijal drži iako zna da je namijenjen rasturanju, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.“

Korijen navedenog članka treba tražiti u sovjetskom kaznenom zakonu, koji ga je, pak, preuzeo iz Lenjinova pisma još iz vremena završne etape građanskog rata u Rusiji. Prisutan je već u prvim sličnim zakonima komunističke Jugoslavije.

U komunističkoj Jugoslaviji se, kako je još 1985. uočio beogradski odvjetnik Srđa Popović, čovjek koji je zbog optužbi protiv počinjenja kaznenog djela „neprijateljske propagande“ iz čl. 133. branio, pored ostalih, Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa, tako narodnim i državnim neprijateljem moglo postati: pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadima počinjenim pod utjecajem alkohola i kimanjem glave. Ili, davanjem izjava poput: Jugoslavija ima nazadnu poljoprivredu, Grčka ima bolje putove, inflacija u Jugoslaviji je katastrofalna, jugoslavenska industrija ne može konkurirati na zapadnim tržištima, predsjednik Tito boji kosu, Srbi u Hrvatskoj su politički faktor i nema dovoljno demokracije u Jugoslaviji.

Taj članak Krivičnog zakona je utjecao ne veliko ograničenje slobode izražavanja u kulturi, znanosti, umjetnosti, javnom govoru, povijesti, publicistici, ljudskim pravima i slobodi govora uopće.

Dok su se polovinom 80-ih u Makedoniji i Sloveniji javile tendencije i traženja ukidanja tog zakona, hrvatski komunisti kao i uvijek su se ponašali oportunistički i šutjeli o tome.

Iako njihova upornost nije u konačnici dovela do ukidanja spornog članka, čak je i režimski tisak potkraj 1988. priznao kako je, pored ostalog, njihovim zalaganjem u javnost prodrla svijest.

Svijest prema kojoj je članak 133 paradigma ne samo zarobljenog uma nego zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

Piše: Narod.hr 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Pero Kovačević: Većina država nema predstavnike nacionalnih manjina u parlamentima

Objavljeno

na

Objavio

Koliko nam je nakaradan izborni zakon, odnosno kako Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor izigrava i poništava volju birača pokazat ću vam vrlo , zorno na primjeru izbora zastupnika nacionalnih manjina.

Treba odmah reći punu istinu. Zastupnici nacionalnih manjina su posebna priča i dodatno pokazuju kako se i izigrava i poništava volje birača i odstupa od utvrđenog ustavnog načela općeg i jednakog biračkog prava iz članka 72. Ustava RH.

Ova analiza će vam dokazati da zastupnici  nacionalnih manjina nemaju niti  ostvaruju opći politički mandat   da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru imaju dvadeset i dvije nacionalne manjine. Neke samostalno, neke zajednički, odnosno prema zakonu predstavlja ih ukupno osam zastupnika.

Taj je zakon po mnogočemu jedinstven u Europi kao i u svijetu, stoga i ne čudi da se već godinama lome koplja o tome je li loš i treba li ga mijenjati ili je pak samo napredan.

 

Što kažu propisi o izboru zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor?

U skladu sa odredbama članka 19.  Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Pripadnici nacionalnih manjina, biraju najmanje pet a najviše osam svojih zastupnika u posebnim izbornim jedinicama, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor, a čime ne mogu biti umanjena stečena prava nacionalnih manjina.

Pripadnicima nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5% stanovnika jamči se najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta pripadnika te nacionalne manjine, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

Pripadnici nacionalnih manjina, koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika imaju pravo izabrati najmanje četiri zastupnika pripadnika nacionalnih manjina, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

Znači Ustavni zakon jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost. Zastupljenost  ne znači da predstavnici nacionalnih manjina imaju i ostvaruju opći politički mandat  te da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor nije definirao pojam zastupljenosti te utvrdio jeli zastupljenost znači da zastupnik nacionalnih manjina ima opći politički mandat i ako da,kad i pod kojim uvjetima zastupnik  nacionalne manjine ostvaruje opći politički mandat,a kad ta zastupljenost znači savjetodavni karakter bez prava općeg političkog mandata.

Političkom trgovinom zastupnici nacionalnih manjina uspjeli  su u Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor ostvariti pravo na izbor 8 zastupnika nacionalnih manjina i to

– pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor;

– pripadnici mađarske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici talijanske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor i

– pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor.

Što nam pokazuje  raščlamba zadnjih održanih parlamentarnih izbora u vezi izbora 8 zastupnika nacionalnih manjina?

Za izbor tri zastupnika srpske nacionalne manjine glasovalo je samo 19 534  ili 14,10% birača od ukupno upisanih 138 539 birača u birački popis.

Nešto bolji odaziv birača je za izbor ostalih 5 zastupnika nacionalnih manjina i to kako slijedi:

  • za izbor zastupnika mađarske nacionalne manjine  glasovalo je 5 212 birača od ukupno upisanih 9 981 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika talijanske nacionalne manjine glasovalo je 2 338 birača od ukupno upisanih 11 440 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika češke i slovačke nacionalne manjine glasovalo je 1 590  birača od ukupno upisanih 6 763 birača u birački popis;
  • za  izbor zastupnika austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine glasovalo je 3 832 birača od ukupno upisanih 14 757 birača u birački popis i
  • za izbor zastupnika albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine glasovalo je 5 396 birača od ukupno upisanih 29 777 birača u birački popis.

Broj osvojenih glasova izabranih zastupnika nacionalnih manjina dodatno pokazuje da nemaju osvojen legitimni mandat zastupnika sa općim političkim mandatom. Naime , najmanje 5 izabranih  zastupnika  nacionalnih manjina  ne mogu imati legitimitet  koji je u potpunosti legalan legitimitetu zastupnika izabranih na temelju općeg biračkog ,pa je stoga politički, etički, pravno i zdravo razumski u kojoj mjeri oni mogu biti čimbenik ,a poglavito presudan  čimbenik  u proceduri određivanja mandatara za sastavljanje vlade te glasovanju o izboru vlade.

Emina Lekaj Prljaskaj dobila je 1 345 glasova, Furio Radin je dobio 1 676 glasa,Vladimir Bilek je dobio 1 329 glasova, Veljko Kajtazi je dobio 2 010 glasova, Robert Jankovics  je dobio 2 731 glasova.

Isto tako je upitan legitimitet dvojice izabranih zastupnika srpske nacionalne i to Mile Horvata koji je dobio  12. 175 glasa i Borisa Miloševića koji je  dobio 11. 479 glasova.

Nema dvojbe da oni u toj i takvoj proceduri ne bi trebali sudjelovati i izigravati i poništavati volju  većinskog hrvatskog naroda jer tako diskriminiraju volju većine. Milorad Pupovac  je jedini od izabranih zastupnika nacionalnih manjina sa osvojenih 16 166 glasova za kojeg bi se moglo reći da je izborom stekao uvjetan legitimitet zastupnika sa općim političkim mandatom. Zašto uvjetan,zato što je za tri predstavnika srpske nacionalne manjine ukupno glasovalo 19 534 birača,a svaki birač ima pravo glasati za tri predstavnika.

Kako je pitanje zastupljenosti predstavnika nacionalnih manjina riješeno u članicama Europske unije ?

Model sličan Hrvatskoj ima Slovenija, čiji se zastupnici talijanske i mađarske nacionalne manjine biraju također relativnom većinom u posebnim jedinicama.

Slovenija je, dakle, uz Hrvatsku jedina zemlja Europske unije gdje postoje manjinski zastupnici. Međutim, to se odnosi samo na Talijane i Mađare, koji se smatraju autohtonim nacionalnim manjinama. Građani doseljeni iz drugih republika bivše države koji čine 20 posto stanovništva nisu priznati kao manjine jer se smatraju ekonomskim emigrantima.

Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju većina  država članica EU nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija. Isto tako i Švicarska i Turska nemaju predstavnika nacionalnih manjina u svom parlamentu.

Zanimljivo je da Italija u svom Ustavu (članak 67.Ustava ) naglašava „Svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju“. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih (lingvističkih, u Italiji) manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta.

Evo kakva su zakonodavna  rješenja u nekim državama  u vezi izbora predstavnika nacionalnih manjina i ostvarivanja prava na opći politički mandat, prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju.

CIPAR – VOULI TON ANTIPROSÓPON

Tri mjesta uz ukupan broj zastupničkih mjesta (56) ili 5 posto od ukupnih mjesta u Zastupničkom domu Republike Cipar pripada predstavnicima armenske, maronitske i latinske religijske skupine. Te se religijske skupine oslanjaju na grčku zajednicu i imaju pravnu obvezu izbora zastupnika u Zastupnički dom. U skladu s Izbornim zakonom Republike Cipar svi građani Cipra (uključujući pripadnike religijskih skupina) obvezni su glasovati.

Ista procedura ili metoda glasovanja primjenjuje se i na predstavnike religijskih skupina. Sudjelovanje zastupnika, koji su veza između svoje skupine i države, savjetodavne je prirode. Uživaju iste privilegije kao i ostali zastupnici, sudjeluju u radu parlamentarnog Odbora za obrazovanje i prisustvuju plenarnim sjednicama. Iako mogu iznijeti svoja mišljenja vezana za određenu religijsku skupinu, nemaju pravo glasovati. Predstavnici religijskih skupina s pravom glasovanja su oni koje je izabrala čitava grčko-ciparska zajednica kojoj te skupine pripadaju.

MAĐARSKA – ORSZÁGGYÜLÉS

Od 2014. godine nacionalne manjine mogu osvojiti mjesto s lista nacionalnih manjina tijekom općih izbora. Kandidati nacionalnih manjina koji ne prijeđu zadani izborni prag još uvijek mogu djelovati kao nacionalni zagovornici bez prava glasa u parlamentu (drugim riječima, glasnogovornici) s pravom sudjelovanja u raspravi. U skladu s temeljnim mađarskim zakonom – Proglašavamo da nacionalne manjine koje žive zajedno s nama čine dio mađarske političke zajednice i konstitutivni su dio države“ – i Zakon XXXVI iz 2012. o Nacionalnoj skupštini 13 mjesta zagarantirano je za nacionalne manjine u mađarskom parlamentu uz 199 drugih zastupničkih mjesta.

U sadašnjem sazivu parlamenta ukupno ima 198 zastupnika, a zastupljenost nacionalnih manjina je 6,2 posto. Zaključno, 198 zastupnika i 13 nacionalnih zagovornika (koji nisu zastupnici) zajedno rade, a postotak varira ovisno o tome pribrojimo li broj zagovornika zastupnicima ili ne.

RUMUNJSKA – CAMERA DEPUTATILOR

U skladu s rumunjskim ustavom status manjina ovako je ruguliran: “Organizacije građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, a ne prikupe dovoljno glasova za zastupanje u parlamentu, imaju pravo na jednog zastupnika svaka prema odredbama izbornog zakona. Građani nacionalnih manjina imaju pravo biti zastupljeni od jedne organizacije.” Dakle, rumunjski ustav i izborni zakon omogućavaju legalno formiranim organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, u slučaju kada ne uspiju osvojiti ni jedno zastupničko mjesto na izborima za donji dom ili senat, “pravo” na jedan zastupnički mandat ako su diljem zemlje osvojili broj glasova koji čini bar pet posto prosječnog broja glasova važećih diljem zemlje za izbor jednog zastupnika. Mandati dodijeljeni, u skladu s izbornim zakonom, organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama dodaju se zastupničkim mandatima koji su proistekli iz predstavničke norme.

Rumunjski parlament je dvodoman i sastoji se od Zastupničkog doma i Senata. Predstavnici nacionalnih manjina zastupljeni su u oba doma.

NJEMAČKA – BUNDESRAT

Prema zastupničkom konceptu Bundesrata ne postoji izborni postupak biranja zastupnika nacionalnih manjina u parlament. Sve se svodi na to tko je pobijedio na izborima za državni parlament u jednoj od Laender (federalne države), pa stoga može oformiti zemaljsku vladu. U skladu s Člankom 51 njemačkog temeljnog zakona, Bundesrat se sastoji od predstavnika zemaljskih vlada koje ih imenuju i opozivaju.

To znači da je preduvjet članstva u Bundesratu mjesto i pravo glasa u jednom od zemaljskih parlamenata. U Bundesratu ima 69 mjesta. U sadašnjem sazivu postoji jedan zastupnik Bundesrata koji zastupa državu Schleswig-Holstein koji je predstavnik nacionalne manjine, odnosno danske manjine u sjevernom Schleswig-Holstein (predstavnik svoje stranke Sudschleswigscher Wahlerverband SSW). Nisu definirana nikakva ograničenja mandata predstavnika nacionalnih manjina.

NJEMAČKA – BUNDESTAG

Njemačkim Ustavom (Grundgesetz, GG) nije definirana specifična norma o zaštiti nacionalnih i etničkih manjina. Za vrijeme trajanja 12. saziva njemačkog Bundestaga Zajedničko povjerenstvo za Ustav preporučilo je da se zaštita etničkih manjina uvrsti u Ustav u novom članku 20b koji bi glasio: „Država poštuje identitet etničkih, kulturnih i jezičnih manjina“. Međutim, zakonodavac ovu preporuku nije prihvatio. S druge strane, opći savezni zakoni sadrže brojne pravne propise koji služe zaštiti skupina obuhvaćenih Okvirnom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina od 1. veljače 1995.

Priznate manjine u Njemačkoj su Danci s njemačkim državljanstvom, Lužički Srbi, Frizi s njemačkim državljanstvom te Sinti i Romi. Valja istaknuti da Savezni izborni zakon (BWG) sadrži posebne propise za stranke nacionalnih manjina. Oni se odnose samo na stranke koje zastupaju interese nacionalnih manjina. „Povlasticu manjine“ mogu koristiti samo izvorne stranke manjina, ali ne i one koje za cilj imaju zastupanje više postojećih manjina.

Zaključak

Ova analiza i raščlamba sa i zakonodavna rješenja država koje imaju predstavnike nacionalnih manjina pokazuje da je nužno izmijeniti naše izborno zakonodavstvo u vezi izbora zastupnika u Hrvatski sabor i razraditi kad i pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine stječu legitiman opći politički mandatima, a kad su savjetodavno zastupljeni u Hrvatskom saboru bez prava glasa.

Pero Kovačević/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati