Od 1990. nijednu emisiju vodstvo HRT-a nije zaustavilo zbog sadržaja, osim one koja govori o zločinima komunizma

    0

    Zorislav Lukić, glavni tajnik Matice hrvatske

    Demistifikacija Tita mnoge boli

    Od 1990. nijednu emisiju vodstvo HRT-a nije zaustavilo zbog sadržaja, osim one koja govori o zločinima komunizma / Komunisti s osnivanjem samostalne Hrvatske nemaju ništa / Skrivanje zločina komunizma antifašizmom zapravo je uvreda antifašizmu / Temeljna ideja komunizma nije dobra, ona sadrži radikalne oblike nasilja, a tako se komunizam i razvijao / Tito ni u jednom bitnom aspektu nije bio „mekši“ od Staljina / Postkomunisti etiketiraju drukčije tumačenje povijesti od njihova terminom revizije, kojim su se u prošlosti služili u brojnim procesima likvidacije svih onih koji su mislili drukčije / Goran Radman svoju dužnost obavlja na štetu hrvatskoga društva / Lustracija nam je nužna i zbog toga što su Nobilo i Perković dokazali kako zbog zaštite vlastitih interesa mogu ugroziti i cijelu državu

     Na HRT-u je nedavno, suprotno uređivačkoj politici koju ta kuća provodi, prikazan dokumentarni serijal Zločini komunizma u Hrvatskoj autora Krešimira Čokolića. U njemu je tridesetak uglednih povjesničara iz Francuske, Austrije, Rusije, Slovenije i Hrvatske otvoreno i kritički govorilo o zločinima koje je počinio Titov režim i iznijelo svoju ocjenu krvavoga totalitarizma koji je, u skladu sa svojom naravi, na našim prostorima ubijao, zatvarao i progonio neistomišljenike. To u istinski demokratskoj državi s istinski demokratskim medijima ne bi trebao biti nikakav problem, ali u Hrvatskoj na Hrvatskoj radioteleviziji jest. Zbog toga je serijal godinu dana čekao dozvolu za emitiranje, a kad ju je konačno dobio, prikazane su samo prve tri epizode, dok četvrta, zaključna, nije. Budući da je serijal nastao na temelju znanstvenoga skupa održana u Matici hrvatskoj te da je Matica sudjelovala u njegovoj pripremi, razgovarali smo s njezinim glavnim tajnikom, Zorislavom Lukićem.

    Gospodine Lukić, zašto neće biti prikazana četvrta epizoda dokumentarnog serijala Zločini komunizma u Hrvatskoj?

    Na HRT-u kao razlog navode proizvoljni izbor sugovornika koji je u njoj napravio autor Krešimir Čokolić. Pravi razlog nalazi se međutim negdje drugdje, jer su sugovornici u četvrtoj epizodi isti kao i u prve tri. U četvrtoj epizodi ne pojavljuje se nijedan novi govornik. A da se i pojavio neki novi govornik, vodstvo HRT-a nema nikakvih zakonskih ovlasti programski sadržaj koji je prošao redovnu uredničku proceduru zaustavljati. Od 1990. nijednu emisiju vodstvo HRT-a nije zaustavilo zbog sadržaja. Bilo bi zanimljivo saznati tko od tridesetak sugovornika u seriji smeta HRT-ovu vodstvu, oni to ne navode. Također, dobro znamo da nedavnim serijama o Titu i Hrvatskome proljeću prije prikazivanja nitko nije kontrolirao sastav sugovornika.

    Koji su onda stvarni razlozi skidanja epizode?

    Stvar je u njezinu sadržaju. Naime, završna, četvrta, epizoda govori o posljednjim godinama komunističke vladavine u Hrvatskoj. Sugovornici u njoj, primjerice, postavljaju pitanja o odgovornosti hrvatskih komunističkih vlasti za razoružavanje hrvatskoga naroda prije agresije, govore o prijelazu komunističkih kadrova u novu državnu upravu i preuzimanju bitnih pozicija u hrvatskom gospodarstvu, komunizam označuju rasizmom i aparthejdom, a Pokret nesvrstanih besmislenim. Posebno je važna teza kojom se osporava postkomunistička tvrdnja o navodnim zaslugama komunista za suvremeno ostvarenje hrvatske države. Postkomunisti, naime, tvrde kako se današnja Hrvatska temelji i na odlukama ZAVNOH-a i Ustava iz 1974, što je navedeno u današnjoj ustavnoj preambuli. Istina je, međutim, da se hrvatski Ustav poziva na dio odluka ZAVNOH-a koji govori o samostalnosti Hrvatske, a ne na dio politike hrvatskih komunista koji su Hrvatskoj namijenili i proveli njezino smještanje u komunističku Jugoslaviju. Komunisti s osnivanjem samostalne demokratske Hrvatske nemaju ništa. Ona nije bila niti je mogla biti u njihovu programu, otkad su nastali pa do 1990. borili su se za Hrvatsku u komunističkoj Jugoslaviji. Sve to vrlo neugodno zvuči postkomunistima i rado bi to sakrili. No sve dvojbe o tome pitanju mogu se riješiti jedino emitiranjem četvrte epizode. Vodstvo HRT-a iz nasilja nad zakonom ne može se izvući drukčije.

    Je li tu riječ o klasičnoj cenzuri, kakva je upravo bila karakteristična za vrijeme komunizma?

    Sve dok četvrta epizoda ne bude emitirana, možemo govoriti o klasičnoj cenzuri, o sprečavanju iznošenja misli pojedinaca s kojima se cenzor ne slaže.

    HRT ipak najavljuje njezino emitiranje.

    HRT najavljuje emitiranje, ali uz popratnu stručnu raspravu, a kako bi to trebalo izgledati, još je nepoznanica. Tko bi u toj raspravi mogao sudjelovati, ne znam. U svakom slučaju ne vidim stručnjake koji su pozvaniji od tridesetak sugovornika u seriji. A nije mi jasno ni kako bi netko uopće mogao utjecati na gledatelje da izgovoreno u seriji shvate drukčije nego je rečeno. Što upute tumača gledateljima mogu promijeniti?

    Rasprava o svakom pitanju, pa i o ovome, posebno ako je stručna, dobrodošla je, no četvrtu epizodu treba jednostavno pustiti i o njoj nakon toga raspravljati koliko god tko želi. Ovako ostaje dojam da je HRT želi trajno zabraniti, što će hrvatsko demokratsko društvo, siguran sam, spriječiti. Gledat ćemo je prije ili poslije, a HRT će snositi posljedice svoje zabrane. Što prije shvate, to bolje. Devijacije u demokratskim društvima moguće su, ali ih ona prevladavaju pritiskom javnosti, institucija ili drugim demokratskim sredstvima. Tako će biti i u ovom slučaju.

    No ne samo što je četvrta epizoda bunkerirana nego je cijeli dokumentarac godinu dana čekao na prikazivanje – zašto? Što je nekom zasmetalo u govoru o komunističkim zločinima?

    Zaustavljanje serije započelo je odmah nakon njezina dovršenja u proljeće 2013. Na prve upite iz Matice hrvatske nakon njezina završetka o terminu njezina emitiranja dobili smo odgovor tadašnje glavne tajnice HRT-a, dakle Uprave HRT-a, u kojem stoji da će seriju netkomorati pregledati prije emitiranja. Uprava, međutim, nema nikakve zakonske ovlasti napraviti tako nešto. Nastavili smo s pitanjima o sudbini serije, tomu su se pridružili i drugi pojedinci, pa smo kao rezultat dobili prikazivanje prve tri epizode. Nećemo odustati od zahtjeva da se emitira i četvrta.

    Pokazuju li pokušaji blokiranja serijala želju vodstva HRT-a da spriječi javnu kritiku komunizma?

    Drugog objašnjenja nema. Naravno da nije lako razumjeti zašto se o nečemu što je s povijesne scene neslavno nestalo prije četvrt stoljeća ne bi smjelo govoriti kritički. Naše je ipak, bez obzira na neshvatljivu motivaciju nekih poteza, trajno upozoravati na kršenje slobode izražavanja misli. Uprava HRT-a očigledno je jako zainteresirana spriječiti iznošenje istine o zločinima komunizma.

    Zbog čega?

    Oni to mogu činiti iz različitih razloga. Mogu biti osobno zainteresirani zbog svoje prošlosti, mogu štititi određenu političku skupinu, gospodarski lobi, nečiji medijski monopol…

    Je li tu dakle riječ o utjecaju politike na HRT?

    Danas je na vlasti u Hrvatskoj politička stranka koja je nastavak nekadašnje vladajuće komunističke partije. Teško je tu okolnost zanemariti u ovome slučaju.

    Na početku prve epizode serijala francuski povjesničar i sveučilišni profesor Stéphane Courtois vrlo jasno tumači da antifašizam ne znači i demokraciju, nego da antifašizam, u slučaju SSSR-a i Jugoslavije, znači totalitarizam. Je li onda ispravno, u hrvatskom slučaju, govoriti da je „kapa partizanka kapa ljubavi“?

    Antifašizam je Courtois podijelio na dvije podvrste, demokratski i nedemokratski. Kada dakle govorimo o nedostacima i zločinima komunizma, nije riječ o napadu na antifašizam, nego o kritiziranju nedemokratskih sadržaja komunizma, ne sporeći njegov udio u antifašističkom pokretu. Skrivanje slabosti komunizma antifašizmom zapravo je uvreda antifašizmu i njegova zlouporaba za skrivanje vlastitih zlodjela. Komunistički antifašisti nemaju na to pravo, svoj antifašizam moraju oprati od zločina komunizma jer će se tek tako moći priključiti svjetskom demokratskom antifašizmu. Partizanski pokret u Hrvatskoj

    mora se također razdijeliti na demokratski i nedemokratski. Broj odgovornih za organizaciju komunističkih zločina ne može biti velik te bismo njihovim izdvajanjem mogli doći do nove, druge nacionalne pomirbe.

    Često se u javnosti, pa i među nekim intelektualcima, čuje razmišljanje da je komunizam manje zlo od nacizma jer je ideja komunizma dobra, samo je realizacija bila loša. Time se onda otvara mogućnost obnove komunizma, ovaj put na ispravan način. Je li takvo tumačenje opravdano?

    Odgovor na to pitanje dan je u seriji; tezu o dobroj idejnoj osnovi komunizma stvorili su sami podupiratelji komunizma, dok su tezu o lošoj ideji nacizma dali protivnici nacizma. Svatko će o svojim idejama i pogledima govoriti uvijek dobro, i nacisti bi to činili da su u mogućnosti. Temeljna ideja komunizma opisana u Komunističkom manifestu, međutim, nije dobra, ona u sebi sadrži radikalne oblike nasilja, a tako se komunizam i razvijao. No čak i da je istinita, teza o dobrim idejama komunizma ne bi bila relevantna, jer broj komunističkih žrtava nije ništa manji od nacističkih. Europska Unija to je potvrdila svojim poznatim stavom i deklaracijama o osudama obaju totalitarnih režima, nacizma i komunizma. Nikakve verbalne dosjetke postkomunista to ne mogu promijeniti.

    Dokumentarni serijal donosi sasvim nove spoznaje o povijesnim događajima, suprotne onomu što je govorila komunistička historiografija. Tako u filmu, primjerice, u pogledu rezolucije Informbiroa povjesničari govore da je Staljin Titu rekao „ne“, a ne obrnuto, kako su nas godinama poučavali.

    Ako je vjerovati anketama, Tito je na listama zaslužnih Hrvata često pri vrhu, a građani kao njegovu zaslugu ističu to što nas je izvukao iz staljinističkog komunizma. Povjesničari sada, međutim, dokazuju da je Staljin Tita izbacio iz komunističkog bloka jer je Tito provocirao zapadne sile izražavanjem teritorijalnih pretenzija prema Italiji i Austriji, te zbog njegovih političkih ambicija u Grčkoj. Sve to moglo je izazvati vojnu intervenciju Zapada protiv Istoka, a Staljin je bio svjestan da u tome sukobu nema šanse jer nije imao nuklearno naoružanje. Zato je izbacio Tita iz bloka.

    Je li Titov režim ipak bio „mekši“ od Staljinova?

    Povjesničari u serijalu pokazuju da Tito ni u jednom bitnom aspektu nije bio „mekši“ od Staljina. Dopustio je kupnju traperica i espresso-kavu, ali na bilo kakvu kritiku reagirao je gdjekad i žešće od Staljina. Titov režim ne samo da nije bio bitno blaži od Staljinova nego je Tito u provođenju nekih nasilnih metoda bio veći staljinist od Staljina. Logično je da Titovi pristalice teško slušaju ovu argumentaciju. Navodnu političku uspješnost Tita temeljito ruši u seriji izneseno saznanje o tome da su njegova tri ključna politička „projekta“, Jugoslavija, komunizam i pokret nesvrstanih, propala. Nadalje, legenda o tome da su mu na pogrebu bili najveći svjetski političari demistificirana je navođenjem činjenice da su pogrebu prisustvovali i neki od najvećih svjetskih zločinaca, Idi Amin i Gadafi.

    Zašto u Hrvatskoj nije napravljena temeljita revizija povijesti nakon sloma komunizma?

    Postkomunisti etiketiraju drukčije tumačenje povijesti komunizma od njihova terminomrevizije, kojim su se u prošlosti služili u brojnim procesima likvidacije takozvanih unutarnjih neprijatelja partije koji su se usudili misliti makar i minimalno drukčije od komunističkih vođa. Zato se osjećam dosta nelagodno kada me netko nazove revizionistom. No gledajući na to pitanje bez ove povijesne konotacije, revizija je uobičajen postupak bilo koje znanstvene discipline. Što drugo znanstvenik i radi nego neprekidno istražuje, pa i aktualno stanje u nekom znanstvenom pitanju? Jedino u pitanju ocjene komunizma ne bi se smjelo istraživati jer je netko (komunisti) nekada (u komunizmu) utvrdio „konačnu“ istinu.

    Zašto se danas ne napravi revizija?

    Hrvatski povjesničari koji se bave tim razdobljem objavili su već brojna djela, ali nailaze na zapreke u korištenju arhivskog gradiva u Hrvatskom državnom arhivu, a arhivi u, primjerice, Beogradu ili Moskvi ne dočekuju ih otvorenih vrata. U Sloveniji je upravo u tijeku velika javna rasprava o korištenju arhivskim gradivom iz toga razdoblja. Problem je i što znanstvene rezultate o komunističkim zločinima mediji teško puštaju u javnost.

    Je li to možda zato što nam medije vode kadrovi iz bivšeg režima, poput Gorana Radmana, glavnog ravnatelja HRT-a, koji je istu dužnost obnašao i u komunizmu?

    Sigurno. Goran Radman pokazuje da svoju dužnost obavlja na štetu hrvatskoga društva. Radman je bio zadnji šef jugoslavenske komunističke omladinske organizacije, a na sadašnju funkciju izabrala ga je današnja Socijaldemokratska partija. Čitavu svoju karijeru, dakle, pripada toj političkoj opciji, a očito je zadržao neku vrstu njihova razmišljanja i ponašanja iz onoga razdoblja.

    Treba reći da je Radmanu prilagođen i Zakon o HRT-u, koji mu daje faraonske ovlasti. Pri donošenju Zakona Europska Unija upozorila nas je na demokratske nedostatke u njemu, ali naša se Vlada na to oglušila. Zbog toga ne trpimo neke izravne posljedice, ali šteta za naše cijelo društvo nastupa neizravno. Od sama početka ova Vlada ruši usvojene europske demokratske standarde, a to neće proći nezapaženo. Dodajmo tomu i slučaj Nevena Matesa, čovjeka iz staroga sustava zbog čijega imenovanja također trpimo ozbiljnu štetu.

    Može li se samo iz tih primjera zaključiti da je Hrvatskoj potrebna lustracija? 

    Lustraciju su prihvatile gotovo sve zemlje bivšega komunističkog bloka u Europi. Ona je provođena na različite načine i s različitim rezultatima. U Hrvatskoj bi, po mome mišljenju, trebalo provesti lustraciju kojom bi se bivše komunističke obavještajce i visoke vladine službenike trebalo udaljiti iz javnoga života.

    Ali što napraviti s onim komunističkim funkcionerima koji su se uključili u obranu Hrvatske?

    Točno je da je velik broj pripadnika i suradnika tajnih komunističkih obavještajnih služba prihvatio poziv Franje Tuđmana na nacionalnu pomirbu i aktivno se uključio u obranu zemlje. Osim toga, dio njih mirno se povukao iz javnih službi, čime je dijelom lustracija u Hrvatskoj provedena i bez donošenja takva zakona. No upravo događaji kakav je ovaj sa serijom o komunističkim zločinima govore da tema o lustraciji nažalost nije završena. Mislim da je sada više nego očigledno da Goran Radman zbog cenzure koju provodi ne bi smio biti glavni ravnatelj HRT-a. Ravnatelj HRT-a iz komunističkog razdoblja nije zaboravio metode kojima se tada služio, a čini se da pojedinci takve metode i ne mogu zaboraviti.

    Ukidanje saborskoga pokroviteljstva nad Bleiburgom bilo je potpuno pogrešno, a ova ili neka druga vlada to će ispraviti prije ili poslije / Kad Mesić tvrdi da su u Jasenovcu svi ubijeni nevini, a da su na Bleiburgu među stradalima bili i oni koji su bili krivi, riječ je o klasičnom primjeru umanjivanja zločina, što bi trebalo postati kazneno djelo

    Pristranost nacionalne televizije već je postala poslovična. To se posebno moglo vidjeti po tretmanu izručenja Josipa Perkovića Njemačkoj, gdje je jedna strana dobivala znatno više medijskoga prostora…

    Slučaj bivšega komunističkog javnog tužitelja Ante Nobila, koji je mjesecima u hrvatskim medijima dobivao golem prostor u pokušaju sprečavanja izručenja Josipa Perkovića Njemačkoj u tom je smislu još dramatičniji. Kako je on dobivao tako veliki prostor u medijima? Nije li logično pomisliti da je iskoristio ostatke svoje nekadašnje moći za to? Posebno smeta što je to iskoristio da difamira ubijenoga Stjepana Đurekovića. Obitelj i zastupnici pokojnoga Đurekovića, s druge strane, u medijima nisu dobili nijednu ozbiljnu priliku. Brutalno ubijen Đureković prikazan je kao negativac, a osumnjičeni za sudjelovanje u ubojstvu Perković kao hrvatski heroj. Načitali smo se i naslušali toga da je Đureković pobjegao zbog navodnoga gospodarskog kriminala, da je njemački agent, da je s njim pobjegla neka dama, a da je s druge strane Perković štitio hrvatsku obalu od hrvatske političke emigracije koja je „planirala dizati u zrak hotele po Dalmaciji“. Dok za Perkovićeve „zasluge“ znamo svi, druga strana medijski je u potpunosti blokirana. Đurekovićevoj udovici ne znamo ni ime, a kamoli kako živi od suprugova ubojstva 1983. Ne znamo kako je stradao njihov sin… Upravo tragikomično zvuči Perkovićevo tumačenje okolnosti u kojima je pribavio ključ prostorije u kojoj je organizirano ubojstvo na Đurekovića. Trebali bismo valjda povjerovati da mu je ključ trebao za to da tamo popije kavu.

    Ali odakle takva usmjerenost urednika na HRT-u? Ne dolazi valjda sve od Radmana?

    Ne, takav pakleni medijski sklop nije bio moguć bez više moćnih režisera. A to se ubuduće može spriječiti jedino tako da se provede lustracija. Za Nobila ima sasvim dovoljno poslova u pravničkim vodama dalje od javnosti. Lustracija nam je nužna i zbog toga što su Nobilo i Perković dokazali kako zbog zaštite vlastitih interesa mogu ugroziti i cijelu državu. Pa zbog njih je Hrvatska doživjela prijetnju sankcijama od strane Europske Unije. Ugled nam je Uniji ozbiljno narušen i pitanje je koliko će vremena trebati da ga povratimo.

    Što mislite, hoće li najljepši zagrebački trg i za deset godina nositi Titovo ime?

    Vjerujem da neće. A nadam se da ćemo to riješiti sami i da nećemo morati čekati nalog iz Bruxellesa, kao u slučaju Perković. Nadam se da će što skorije biti primjereno riješeno i pitanje trga i spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu.

    Je li bio ispravan potez ukidanje saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom?

    Bio je potpuno pogrešan, a ova ili neka druga vlada to će ispraviti prije ili poslije. Pozivaju nas da se ne bavimo više partizanima i ustašama, a oni umjesto podupiranja povijesnih istina i postizanja nacionalnoga konsenzusa o njima, iz ideoloških razloga brišu memoriju o nepravedno stradalu dijelu svoga naroda. Potezi moraju ići u sasvim drugom smjeru, svaka žrtva mora se evidentirati, dostojno obilježiti mjesto pogibije, moraju se stručno obraditi podaci o žrtvama, a žrtve komemorirati na dostojanstven način.

    U dokumentarnom filmu kritizirali ste bivšega predsjednika republike Stjepana Mesića, koji je na neki način pokušao opravdati partizanske pokolje tvrdeći da su ubijeni to i zaslužili. Bez obzira na mentalni sklop bivšega predsjednika, kojemu kazna bez suđenja nije moralni problem, tko je sve zapravo bio u izbjegličkoj koloni na Bleiburgu?

    Mesić je iznosio tezu po kojoj su u Jasenovcu svi ubijeni nevini, a da su na Bleiburgu među stradalima bili i oni koji nisu bili nevini. Današnji relevantni hrvatski povjesničari kao Martina Ravančić i Vladimir Geiger iznose da je na Bleiburgu i križnim putovima ubijeno najmanje između 50 i 55 tisuća Hrvata i nekoliko desetaka tisuća pripadnika drugih naroda. Sasvim je irelevantno je li među njima bio i neki ratni zločinac. Nije ni takav trebao biti ubijen bez suđenja, a zločin nevinima ostaje neovisno o tome. Nadalje, Mesić to navodi bez ikakve mogućnosti dokazivanja teze. Da dokazi o tome postoje, iznio bi ih on ili netko drugi. Dakle, kod Mesićeve izjave riječ je o klasičnom primjeru umanjivanja zločina što bi, gledajući na zabranu umanjivanja nacističkih zločina i na svjetski proces izjednačavanja nacizma i komunizma, trebalo postati kazneno djelo. Mesić će tada morati paziti što govori jer će biti kažnjen, a do tada ostaje nam samo u javnosti prokazivati njegove nakazne stavove. Simptomatična je njegova postkomunistička zaslijepljenost i u ocjeni najnovijih zbivanja u Ukrajini. Pripada malobrojnim pojedincima koji su našli za potrebno stati na stranu Rusije i suprotstaviti se prijedlogu o donošenju sankcija protiv nje. A njegovo „radno mjesto” plaćamo desetak milijuna kuna godišnje.

    S obzirom na podatke o broju ubijenih na Bleiburgu, može li se govoriti o pojedinačnim zločinima, motiviranim osobnom osvetom?

    Najjasnije odgovore na to pitanje daju dokumenti iz svibnja 1945. navedeni u knjizi Vladimira Geigera Josip Broz Tito i Bleiburg. Dokumenti Ozne potvrđuju da su komunistički zločini planirani i provedeni organizirano. U njima, među ostalim, stoji: „Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas.“ Ozna je davala i ovakve upute: „sve zarobljenike i druga lica koje brigade budu hvatale i upućivale diviziji, uzimati u postupak i prečišćavati. (…) Oficire čistite sve redom, osim ako za nekoga dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati. Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan.“ Sam Tito 9. svibnja 1945. u Beogradu je rekao: „Upućujem poziv svim zavedenim koji su služili s oružjem u ruci okupatoru, bez obzira da li se oni nalaze u četnicima, ustašama, domobranima i tako dalje, da odmah polože oružje i predaju se najbližim vlastima. U isto vrijeme izjavljujem da narodi Jugoslavije – graditelji nove, srećnije Jugoslavije, neće dozvoliti nikome da ih ometa u njihovim naporima u toj izgradnji. Sa svima onim koji bi to produžili naš narod i naša vojska će nemilosrdno postupiti.“ U Ljubljani 27. svibnja 1945. Tito pak kaže: „Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka.“ Kako su u logor sprovođeni njihovi zarobljenici, Partija u lipnju 1945. bilježi u svome izvješću: „Prilikom praćenja zarobljenika opazilo se je da naši borci ne znaju mrziti zarobljenog neprijatelja. Oni su sa zarobljenicima suviše blago postupali. Desilo se je i takovih slučajeva, da je neki borac izvodio iz kolone zarobljenike svoje poznanike ili prijatelja te da ih tako sačuva. Objašnjavanjem borcima tko su ti zarobljeni i što su napravili našem narodu, borci su počeli drugačije gledati na zarobljenike i znali su ih mrziti. Mržnja prema neprijatelju se je osjetila kod kažnjavanja ustaških i četničkih zločinaca gdje borci nisu iste ubijali zbog naređenja, već zato što ih mrze.“

    Načelnik Ozne Aleksandar Ranković 1945. piše zagrebačkoj vlasti: „Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.“

    Dakle, Tito i ostali članovi užega vodstva KPJ osobno su organizirali, nadzirali i poticali komunističke zločine pri kraju rata i u poraću, a u tome je razdoblju ubijen gotovo isti broj ljudi kao u znatno duljem četverogodišnjem ratnom razdoblju koje mu je prethodilo.

    Razgovarao Luka Šeput matica.hr

    facebook komentari