Pratite nas

Povijesnice

Od Donje Drežnice do Tavankuta

Objavljeno

na

Upekli zvizdan, suva i tvrda zemlja, pricvrljena trava, prašnjavi putevi, prisušene čatrnje i bunari, ovčija plandovanja… su iza nas. Sunce se nešto spustilo. Iza Gospojine je pala i lipa kiša. Sijeno je već završilo u pojatama ili sadivenim stogovima, a ozimica i ječam u ambarima. Do Mijeljdana su i trapovi napunjeni kompirima, a skresani grmi sadiveni oko svojih drvenih stožina. Ali za težaka našeg malog mista nema odmora. U mislima mu je dugačka zima s mećavama i ledovima. Trbuhom za kruhom udara na sve strane, pa i u žitnu Vojvodinu u berbu kokuruza.

Jesi li ti ijednom išo u branje kokuruza u Vojvodinu? Upitao sam seoskog uglednika, po nadimku Brale. Ne jednom nego sedam puta, reče mi, mada u lipim godinama, dobro držeći Brale. Zadovoljna i razgovorljiva supruga, rođena na istom kamenu, zalivajući kavu, rado sluša njegovu priču.

U osmom misecu se išlo u košnju šenice, a početkom desetog u berbu kokuruza. Na čelu grupe koja bi brojala po desetak ljudi, bio bi bandaš. Tako se zvao grupni vođa. On bi otputovao prvi i ugovorio poso. Teže je bilo kositi šenicu, nego sijeno. Di je tada bila kosilica. Ti kosiš, drugi kupi, treći veže u snopove, četvrti baca na vršilicu, ispada žito, pune se vriće i tovare na konjska kola. Slama ostaje na njivi i kasnije se nosi dalje. Kosač je za zaradu imo svako 15-o kilo. Kod kokuruza je deseti red, ili deseto kilo bilo beračevo. Radilo se po noći. Na rpe bacaju četvorica berača. Kad se posiče kokuruzovina, kupi se kokuruz u drvene korpe i tovari u zaprežna kola. Spavanje je bilo u štali pored konja. Hraniš se kod gazde ili sam, kako već izabereš.

Željeznički vagon koji bi prevozio naš zarađeni kokuruz bi pratio jedan od nas koji se zvao dežurni. On bi sa kokuruzom, od Tavankuta do naše željezničke stanice, putovao po tri dana i tri noći. Na kokuruzu je, i jeo i pio i spavao. u Sarajevu bi se obavljao pritovar robe u male Ćirine vagone za uski glaiz. Po deset natovarenih konja sa kokuruzom bi činilo kolonu od željezničke stanice do našega sela. Onda bi bile fešte i sila. Večeras kod mene, sutra kod vas. Najprije korubanje – skidanje lećike, pa se onda menje u zrno. Komine idu na rpu ili odmah u vatru. I ove poslove je pratila naša ista pisma, ganga, koja je kao naš zaštitni znak, pratila sva naša životna događanja, osim smrtnih i korizmenih.

Onda ga ponovo tovari na konje, pa s njim u mlinicu. Dvije mlinice u Donjoj Drežnici nisu mogle osvojiti, pa produži s njim dalje, 20 km u Striževo kod Mutle, ili još dalje na vrilo Drežanjke u Dragu. Crn je to bio kruh.

Zabilježit ćemo još neka njegova korisna sjećanja. Bio sam mlad i meni nije bilo ravna u berbi za stići prvi na cilj. Jedino me je jednom, viru joj ljubim, dobro uznojila jedna mala iz Drinovaca. Bila je lipa i zgodna. Zapala je blizu mene i za pola metra je bila brža. Spasile su me dvije stabljike na kojima nije bilo ništa za ubrati. Sve joj je to bilo džaba, jer se Brale čvrsto držao tadašnjih običaja, da se iz tuđeg sela ženi samo onaj kojem neće niti jedna iz njegovog sela. Bandaš Viktor iz Drinovaca je u svojoj grupi imao devet žena. Iz Škutorije, kako se kod nas zove područje zapadno od Mostara, je išlo u berbu i puno ženskadije. Jedna od njih, rumena i jedra Sofija, ova informacija je iz drugih izvora, je po nagovoru berača, kokuruzom pogodila u leđa ekavca Miloja, koji je u berbu došao iz Srbije. S ljutnjom i bolom u leđima, prišao je Sofiji, koja je pucala od smijeha. Stisno je zube i sve joj oprostio, ali joj to nikada nije zaboravio, zbog ljubavne iskre koja je tada frcnula, i zbog koje je Sofija završila u Srbiji, izrodila decu, koja su često posjećivala svoju baku u Hercegovini, koja baka ih je redovito vodila u crkvu i po crkvenim dernecima, i koja dica, kao odrasli i školovani srpski levičari, i dan danas dolaze u Hercegovinu na sve veće obiteljske svečanosti.

Prenijet ćemo i još jedno šaljivo sjećanje našeg kazivača. Visoki i snažni Ilija, sa sporijom frekvencijom je nešto zaostajao, pa su ga zbog toga počeli zezati. Da bi dokazao da i on ima svoje adute, zgrabio je 3 metra visoku, čvrsto usađenu kokuruznu stabljiku, i napravio nešto skoro nemoguće, što nitko drugi nije mogao napraviti. Iščupao ju je iz zemlje, sa svim svojim razgranatim i učvršćenim žilama, što je sve skupa, i za bandaša Marijana i za cilu grupu ispalo kao zabavni čin.

I na kraju zabilježit ćemo par gangaških stihova vezanih uz kokuruz i njegove prerađevine.
Što je meni vakome baksuzu,
za po sata spucat kokuruzu.
Lipa ti je kokuruzna pura,
kad se u nju kajmaka nagura.
Puro moja nemoj mi zagorit,
ja ću tebe niz grlo oborit.
Evo jednog vica iz našega kokuruznog vrta sa zemlje, od kamena otete. Velečasni, pojide mi jazavac kokuruz, neznam šta ću. Ilija moj, naloži vatru kraj brazde, on biži od vatre. Jesam, naložio sam vatru, i povirim u vrta, i imaš šta viditi. Jazavac sidi kraj vatre, i peče moje kokuruze. Odgovori Ilija Velečasnom, prilikom njihovog drugog susreta.

Žarko Marić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. rujna 1991. Beograd – ‘bacanje cveća’ pred tenkove koji razaraju Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 19. rujna 1991. dogodilo se poznato „bacanje cveća pred tenkove“ u Beogradu. Bilo je to prilikom kretanja Prve gardijske oklopne divizije JNA (poznatije kao elitna Titova divizija) prema hrvatskom gradu heroju Vukovaru.

Hrvatski junaci branitelji Vukovara uspjeli su razbiti jednu od najelitnijih oklopnih postrojbi Europe u to vrijeme.

Bio je to samo još jedno od niza „događanja naroda“ u glavnom gradu Srbije Beogradu čiji su građani masovno i učestalo sudjelovali na huškačkim ratnim mitinzima od 1987. nadalje. Tako se stvarala ratna atmosfera i podloga za agresiju na Hrvatsku i druge u cilju ostvarenja opće prihvaćene ideje Velike Srbije.

Tisuće Beograđana je oduševljeno izašlo na ulice pozdraviti tenkove koji su išli na Hrvatsku. Vukovar je razrušen, Hrvati pobijeni ili raseljeni, a slika o cvijeću i oduševljenju Beograđana ostala je u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda.

U to vrijeme razboriti i časni antiratni glasovi u Srbiji i Beogradu su postojali, ali bili su rijetkost kao i danas.

Naime, sličnu huškačku atmosferu pokušava podgrijati i današnje čelništvo Srbije koje je aktivno sudjelovalo u divljačkoj agresiji na Hrvatsku što huškanjem (Vučić), što kao četnički vojnik i agresor (Nikolić), a što kao jedan od najvažnijih političara u Srbiji u to vrijeme (Dačić).

Osim toga ovaj događaj, kao i donji TV prilog, jasno pokazuje da je iz glavnog grada Srbije Beograda kretala ne samo upravljačka i huškačka agresija na Hrvatsku, već da su u toj agresiji sudjelovali i Beograđani i drugi građani susjedne Srbije. To znači da je na djelu bila agresija Srbije na Hrvatsku, a ne građanski rat kao što su hrvatski političari s ljevice, (kvazi)povjesničari i velik dio nevladinih udruga godinama pokušavali sugerirati.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20 godina od autobombe u Mostaru: Mozak prvog terorističkog napada još u bijegu

Objavljeno

na

Objavio

20 godina od autobombe u Mostaru
Handalin plan predviđao je četiri potencijalna mjesta; zatvor u Šenoinoj ulici, prostor pored velike zastakljene zgrade za koju je on tvrdio da je hotel, benzinsku crpku i parking u središtu stambenog bloka u Splitskoj ulici

”Dana 18.09. 1997. godine, u 23.40 sati u Splitskoj ulici, u blizini ulaza br. 9 (prolaz iz Splitske ulice prema zgradi Policije), NN počinitelji su prouzročili eksploziju jake razorne moći, na mjestu uz sami stambeni blok, pri čemu je ranjeno, po podacima sa Kirurškog odjela KB Mostar, 29 osoba, od kojih su dvije u težem stanju, te je jedna otpremljena u KBC Split.

Među ranjenim osobama nalaze se i tri djelatnika PU Mostar, koji su radili na osiguranju zgrade PU Mostar”, navodi se u priopćenju za javnost nakon terorističkog napada u Mostaru.

Naime, u još uvijek nerazjašnjenom napadu, prije 20 godina je eksplodirala auto bomba s 30 kilograma TNT-a i MES-a, postavljena u vozilu Golf, piše bljesak.info

Osveta

Bomba je aktivirana satnim mehanizmom, a na mjestu eksplozije nastao je krater širine 240 i dubine 85 centimetara. Prema priopćenju koje je tada potpisao ravnatelj bolnice dr. Zoran Antunović, 29 osoba je teže i lakše ozlijeđeno, a eksplozija je uništila 120 stanova, od toga 56 potpuno, i 120 automobila.

Auto bomba u Splitskoj ulici u Mostaru postavljena je iz osvete prema pripadnicima HVO-a, tvrdio je tada u ekskluzivnom razgovoru za Večernjak glasnogovornik mudžahedinske zajednice u BiH

Alu Husin Imad, poznatiji pod nadimkom Abu Hamza, u jednom je intervjuu rekao je kako je napad ustvari osveta koja je, po njegovim tvrdnjama, stigla od Ahmeda Zuhaira zvanog Handala, nakon što se ovaj zakleo da će se, kad bude pušten na slobodu, osvetiti Hrvatima za poniženja koja je doživio kao zarobljenik HVO-a.

“Mi ne opravdavamo to što je učinio; za postavljanje auto-bombe odgovarat će pred Allahom, ali ga u isto vrijeme razumijemo. On će za taj čin mora imati jak dokaz pred Allahom, jer nitko ne može opravdati da se u ime islama ubijaju žene i civili. Ako imaš problem s ljudima otiđi i kaži mu i vrati mu. Ne mogu se opravdati niti napad u Mostaru ili Londonu, ili Madridu”, rekao je Abu Hamza.

Kako se skovao plan?

Sudski postupak protiv Handale i njegovih petorice pomagača započeo je u svibnju 1998. Handala, je u odsutnosti osuđen na deset godina zatvora. Sudionici terorističkog napada, Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora.

Handalu je američka vojska je zarobila u Afganistanu, potom zatvorila u Guantanamo, odakle je nakon oslobađanja otputovao u Saudijsku Arabiju.

Napad u Mostaru prvi je teroristički čin u BiH.

Tjednik Slobodna Bosna još je 1999. godine opisala tijek događaja u Mostaru navodeći kako su Ahmet Zuhair zvani Handala i Ali Ahmed Ali Hamad zvani Ubeida prvi put u Mostar došli 11. rujna 1997. kako bi precizno utvrdili lokaciju na kojoj će sedam dana kasnije parkirati automobil bombu.

Handalin plan predviđao je četiri potencijalna mjesta; zatvor u Šenoinoj ulici, prostor pored velike zastakljene zgrade za koju je on tvrdio da je hotel, benzinsku crpku i parking u središtu stambenog bloka u Splitskoj ulici.

U izjavi koju je nakon uhićenja, krajem listopda iste godine, Sektoru kriminalističke policije MUP-a Federacije dao Bahreinac Ali Hamad (bivši pripadnik 7. korpusa koji u Bosni stalno boravi od kolovoza 1997.), stoji kako je Handala je osvetu planirao mjesecima ranije. Prijetio je da će “nešto učiniti” u Žepču, Kiseljaku ili Mostaru kako bi se osvetio hrvatskim policajcima koji su ga od siječnja 1996. do kraja svibnja 1997., kada je službeno pomilovan i oslobođen, navodno maltretirali u zatvoru.

Gubljenje tragova

Dan prije eksplozije, njih dvojica sastala su se u kući Handalinog punca u zeničkom naselju Željezno Polje, gdje ih je čekao Saleh Nedal zvani Jemen. Četvrti bitan lik je, navela je tada Slobodna Bosna, Vlado Populovski zvani Makedonac, oružar i stručnjak za izradu eksplozivnih naprava sa satnim mehanizmom iz Zavidovića, koji je Ali Hamadu nekoliko dana ranije uručio satni mehanizam, štapin i sprej protiv insekata za brisanje tragova na automobilu.

Zajednički su odlučili da u toj akciji koriste crveni Golf s automatskim mjenjačem koji su ranije ukrali u Novom Travniku – objavila je Slobodna Bosna 20. ožujka 1999. podsjetivši da je, nakon terorističkog čina u Mostaru, Oslobođenje iz izvora bliskih Federalnom MUP-u objavilo vijest da je “uhapšen Vlado Populovski, misteriozni “Makedonac” iz Zavidovića, za kojeg se vjeruje da je jedan od najopasnijih terorista, u izravnoj vezi sa Abu Hamzom i Handalom.

”Prema istom izvoru, Populovski je, nakon što ga je uhitila federalna policija, pritvoren u Kazneno-popravnom domu u Zenici. Kao i u slučaju Abu Hamze i Handale, tako se i njemu naknadno gubi svaki trag?!”, objavila je Slobodna Bosna.

WIKILEAKS: Dvojica ‘mostarskih’ bombaša bila zatočena u Guantanamu

facebook komentari

Nastavi čitati