Pratite nas

Vijesti

Od sada do izbora Vlada će pripisivati zasluge za sve što se dogodi

Objavljeno

na

H. Hitrec: Hrvatske Kronike: Početkom Veljače 2015

Vrlo velike količine snijega stigle su u Hrvatsku zahvaljujući naporima Milanovićeve Vlade. Od sada pa do izbora, Vlada će sebi pripisivati zasluge za sve što se dogodi ili se dogodilo.

Recimo za dobru (kako se uzme) odluku Hrvata da se nastane u ovom dijelu Europske unije u 7. stoljeću, za uspješnu težnju kneza Branimira da se približi Rimu, za sjajni projekt Plitvičkih jezera izveden s puno lijepih slapova, za Tomislavovo protjerivanje Mađara preko Drave čime je otvorena prilika za samostalnu naftnu kompaniju, te za Pelješki most. Njega doduše još nema, ali se Milanovićeva družba kune u taj projekt i postavlja pitanje tko je to, dovraga, prije tri godine zaustavio gradnju, kako je taj koji je zaustavio mogao razmišljati toliko glupo i protuhrvatski kad je idiotu bilo jasno da se most mora sagraditi, eto je nedavno bila ondje i gospođa iz Unije, čak socijaldemokratica, pa se i ona čudila što mosta nema, ali su joj valjda objasnili da je i to maslo prošlih, ustaških vlada.

No, ima tu logike: poznavajući hrvatsku publiku koja pamti kao ribica u akvariju, SDP-HNS je odlučio svakodnevno ponavljati laži kako bi do izbora postale istinom pa će površni naši ljudi u kampanji (koja je počela) reći: „Je, gospon, oni jesu bagra, ali se jako zalažeju za Pelješki most za razliku od onih Horvata. A i siromakima su oprostili dugove. Kaj to nije lepo, gospon. Doduše, ta bagra je od njih i napravila siromake, tak da zapraf nemrem reći ni levo iti ne ni desno iti ne, stvar je jako zvuzlana.”

Eto tako će naš neupućeni birač zasut crvenom propagandom stići do kutije kad budu izbori, a da bude što više zbunjen pobrinut će se info-HTV i tiskovine, mediji koji su neki dan uvjeravali gledateljstvo i čitateljstvo da SDP-HNS imaju krila na kojima su smanjili prednost HDZ-a za čak sedam posto. To što su se ankete i anketne kuće izblesavile na predsjedničkim izborima pa sada nastavljaju po starom, koga briga. Ti su izbori bili odavno, narod je već zaboravio a na info-HTV- u se Josipović i nadalje pojavljuje uz svaku temu pa je publikum počeo vjerovati da je taj tip pobijedio na izborima a Kolinda se vratila u NATO.

Kolinda i ministarstvo vanjskih

Ponajprije: u prošloj sam rubrici postavio pitanje Kolindina osiguranja, a odgovor nisam dobio. Ujutro nakon izbora snimljena je kako izlazi iz stambene zgrade u kojoj živi, dočekali je novinari i gurali se pokraj zelene kante za smeće.

Tek nakon tri tjedna stavili su pred zgradu kućicu s promrzlim policajcem i jednim promrzlim pištoljem, a na televizijskoj snimci i opet se vidjela ona ista zelena kanta za smeće u koju svaka budala može ubaciti i neki opasniji otpad. Takvu zaštitu uživa predsjednica Republike Hrvatske, a organizira ju valjda Ranko Ostojić koji tvrdi i da je vila Pongratz u Visokoj već sada toliko sigurna da sigurnija ne može biti, lift doduše ne radi, ali ima dosta snijega pa se predsjednica može sanjkati niz Mesničku.

Na sanjkama može i do Trga sv. Marka na inauguraciju koja je zakazana za 15. veljače, a Ministarstvo vanjskih poslova ponaša se kao da je predviđena za 15. veljače 2016. Čak i mene koji sam trenutno totalni autsajder već danima nazivaju ljudi iz Ministarstva vanjskih i žale se da ondje Pusićkina ekipa čini sve kako na inauguraciju (hrv.: ustoličenje) ne bi došlo previše stranih državnika, a ako oni sami inzistiraju – o tome se ne obavješćuje predsjednica Kolinda. Barem ne odmah. Kako se to radi, objasnili su mi: najave državnika dolaze u MPV i ondje se prikupljaju u sabirnom centru pa će ih poslati Kolindi i njezinoj škvadri kada ih se dovoljno prikupi, ne će valjda slati jednu po jednu najavu. Štednja je na snazi. Polako. Neke će najave stranih državnika poslati poslije inauguracije.

Briga ministarstava vanjskih i unutarnjih upravo je dražesna, kao i cijela koordinacija. Vesna naziva Ranka, Ranko naziva Vesnu, Vesna i Ranko nazivaju Ivu, Ivo naziva Zokija. Nazivaju se putem zaštićenih linija koje Kolinda nema, smišljaju kako da pomognu Kolindi i jesu li do sada učinili sve što su mogli, pa kada vide da nisu – dosjete se još koječega. Na kraju se doista pozitivno odgovorilo na ono pitanje hoće li predsjednica morati u hotel jer joj na Pantovčak ne daju a u Visoku još ne može. Naime, Kolinda je doista u hotelu, u „Sheratonu”. Nadajmo se samo do ustoličenja.

Nema genocida

Pravda je spora, ali nedostižna. Srbija i Srbi uopće nisu počinili genocid nad Hrvatima jer u pravilniku Suda ne piše nakon koje brojke završava etničko čišćenje uz pomoć ubojstava, silovanja, razaranja i paljenja, a počinje genocid. Od dvadest i pet tisuća, od pedeset, od dvjesto tisuća. Ne zna se. Ni turski genocid nad Armencima s milijun žrtava nikada nije „međunarodno” sankcioniran niti ne će biti, ni komunistički genocid nad Hrvatima poslije Drugoga svjetskog rata nikada nije izazvao pozornost „svjetske javnosti”, pa ne ćemo sada valjda Srbiju povlačiti za genoicid nad svega manje od dvadeset tisuća pobijenih, razmišlja Sud.

Da su se Srbija i Srbi više trudili i da se Hrvati nisu onako očajnički branili pa i obranili što su u prvi mah mogli, bila bi to možda druga priča, pa bi Srbija i Srbi odmah po dolasku u Zagreb formirali prijeke sudove u režiji JNA i koncentracijske logore, ponovio bi se Bleiburg, a zašto i ne, iste su kape na glavi, s istom zvijezdom, s istim srbijanskim i uopće srpskim kadrovima kao i 1945., a izvršitelja bi se našlo kao i tada i u hrvatskim redovima, oni iz Documente bi se rado odazvali. No bi li i to bio genocid, teško je reći, stradalo bi smrtno samo dvjesto do tristo tisuća Hrvata a i to je premalo za genocid. Zločini nad Hrvatima, makar i masovi, samo su prihvaljiva odmazda. U svakom vremenu i u svakoj prilici.

No nije sve baš tako crno u politikantskoj presudi. Čita se da je Srbija uz pomoć „pobunjenih Srba” imala namjeru stvoriti etnički čistu veliku Srbiju, samo namjeru. Bez nasilja, bez genocida. A kako bi to učinila? Kako je trebala učiniti? Doći i reći: „Dragi Hrvati, pakirajte se zapadno od crte Karlobag-Karlovac-Virovitica jer mi hoćemo imati veliku Srbiju do te linije.” To bi bilo pristojno i prihvatljivo.

Hrvati bi rekli: „Ma dobro, kad ste već naumili nemamo ništa protiv. Pa dali smo vama i Crnogorcima Boku, Srijem i još ponešto, što ne bi sada i ovo ako vam je baš stalo.” Jesu li Srbija i Srbi uopće pokušali stvoriti veliku Srbiju na taj način? Nisu. Srbija nije „namjeravala”, Srbija je realizirala pohod, zaposjedanje trećine Hrvatske, zločine nad Hrvatima zato što su bili Hrvati a to nije genocid, kao što sam objasnio.To je odmazda, kako su na Sudu objasnili srbijanski odvjetnici.

Za divno čudo, Sud je ipak ustvrdio što se činilo nevjerojatnim za takav sud, da je „Srbija na teritoriju Hrvatske v o d i l a zločinačku politiku”. Vjerojato je prijevod loš, mislilo se na p r o v o d i l a. Nije sud ostao na tome. Srbija mu prethodno ne bi zamjerila budući da je njezina politika uvijek ovako ili onako zločinačka, ali je nadalje ustvrđeno da je rat p l a n i r a n u Beogradu i da je Srbija odgovorna za zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj. To je ključno, na tome se može graditi.

Srbija po prvi put nije neizainteresirana strana u procesu, strana na koju pada sumnja ali nema izravno prste u pekmezu (u krvi, bolje rečeno) pa se kao takva izvukla i od optužbe BiH za genocid. Sada su karte drukčije promiješane i Srbija je direktno prozvana i presuđena za zločine u Hrvatskoj. To će ostati zapisano, čak će i u udžbenicima za hrvatske đake ta činjenica stajati masnim slovima, na žalost jovanovića i sličnih bivših i sadašnjih ministara. Doduše, ni tu se ne spominju zločini nad Hrvatima, nego zločini u Hrvatskoj. Spominjati Hrvate kao žrtve, i dalje je nepoćudno.

Osim pojma genocida, u presudi se ne spominje ni riječ – agresija. Genocid je čak bolje prošao od agresije budući da se u presudi, u slavu pravde, kaže da etničko čišćenje nije genocid, iako je elemenata genocida bilo u Slavoniji, Dalmaciji, Lici i na ” Kordunu” , ali nedovoljno ubojstava za pravi genocid. A agresije uopće nema, pa bi netko tko nema pojma o bližoj povijesti morao razbijati glavu kako je i na koji način Srbija stigla u Hrvatsku i ondje počinila zločine protiv čovječnosti, razorila Hrvatsku u vrijednosti od 32 milijarde eura, počinila kulturocid ogromnih razmjera, otela sve što se dalo.

Nema agresije, taj Sud ne sudi za agresiju, samo za genocid. Kojega nema. Ni haaški sud za zločine u „bivšoj Jugoslaviji” nije imao ovlasti suditi za agresiju. Tko onda sudi za agresiju? Nitko. Vijeće sigurnosti u kojemu sjedi i Rusija, pa će valjda dopustiti suđenje za agresiju na Ukrajinu? Ne, Vijeće sigurnosti neovlašteno osniva sudove kao što je onaj za „bivšu Jugoslaviju” i kaže im: Samo nemojte za agresiju. A baš je agresija najveći zločin iz kojega se onda rađaju svi drugi.

„Pobunjeni Srbi” i u međuvremenu amnestirani, te Pupovac i kompanija s utvrdom u Hrvatskom saboru kao i prosrpske civilne udruge, više pozornosti posvećuju drugoj tužbi, srbijanskoj, te se hvataju za rečenicu iz presude koja veli da je „Sud opovrgnuo tezu da su krajinski Srbi napustili Hrvatsku na poziv rukovodstva Srbije”. Koliko znam, ta teza nikada i nije bila u igri, mi smo tvrdili i dokazali putem dokumenata tzv. krajine, da su krajinski teroristi napustili Hrvatsku na poziv svojega „rukovodstva”, a ne srbijanskog. Štoviše, Milošević im se rugao da su „pobegli kao zečevi”.

Vratimo se na bitno: Srbija je u presudi, njezini su zločini u presudi, Srbija je „u predmetu” (paragraf 426) pa ako živimo u civiliziranom svijetu onda Srbija treba platiti na sve načine koji su mogući, a ratna odšteta je svakako moguća. Kao što treba vratiti opljačkano blago,kao što treba utvrditi gdje su pokopani nestali hrvatski branitelji i vratiti njihove zemne ostatke. Kao što Hrvatska ne smije i ne može „podupirati put Srbije u EU” dok sve to ne učini, uz to se javno pokaje itd. Takva Srbija kakva je sada ne treba Europskoj uniji jer je faktor destabilizacije, takva Srbija kakva je sada ne treba biti (bez)granična zemlja Hrvatskoj u EU jer ona u toj poziciji vidi neke druge prednosti, čitljive iz bizantinske misli. Uz to, ako Srbija ima „univerzalnu jurisdikciju”, tko kaže da ju ne će proširiti na cijelu EU?

A da bi Hrvatska zauzela čvrsto stajalište prema Srbiji i u svezi srbijanskih pregovora oko ulaska u EU i uopće, da bi djelovala upravo po zaključcima iz presude međunarodnoga suda, u Hrvatskoj treba biti Vlada koja ne će razvodnjavati, relativizirati i letjeti u srbijanski zagrljaj. Takva je Vlada na vidiku. U travnju, rujnu ili prosincu. Bolje što prije, dok Vesna Pusić ne obeća Srbiji još ponešto.

Kako sa Srbima u Hrvatskoj

Po formuli: integracija da, asimilacija ne. No, da dio Srba i ne pomišlja na integraciju koja bi doista dovela do toga da se osjećaju političkim Hrvatima, da je dobar dio njih srcem i dušom i dalje uz Beograd, a ne uz Zagreb, pa čak ni ovakav nikakav „Zagreb” kao što je sada s aktualnom Vladom – pokazale su i reakcije na odbacivanje (i) srbijanske tužbe.

Biti integriran, znači i to da se u javnom i službenom komuniciranju rabi hrvatski standardni jezik. Neki dan su dodijeljena Vargina ili čija već odličja za najbolju ili najpopularniju liječnicu u Hrvatskoj, kadli odlikovana liječnica na ekranu HTV-a veli ni manje ni više nego da je ona – lekar. Čak ni lekarka, nego baš lekar. Iz Zdenaca, županija Virovitičko-podravska, a ne kragujevačko-čačanska.

Monte Vekić

Nisam htio pisati opširnije o smrti Ivana Vekića u predbožićno vrijeme jer riječi koje bih tada rabio spominjući sve koji su smrt sramotno prešutjeli nikako ne bi dobro pale u blagdansko doba. Pa sam ostavio za siječanj, a kako je siječanj odmicao i nametali se novi događaji pisao sam o njima, ali Vekića nisam zaboravio. Tako je došla i veljača. U međuvremenu su umrli mnogi, među njima i Kemal Monteno, pjevač, osoba vrlo dobra kako tvrde oni koji su ga poznavali. Njemu su upriličene pogrebne svečanosti kao Ahileju pod Trojom, smrt bijaše prva vijest u popodnevnim vijestima, izvještavalo se i pisalo o ispraćaju u Zagrebu, o sprovodu u Sarajevu, novine preplavljene pjevačem. Pa ako se tada nisam podsjetio na divljaštvo info-HTV-a koji nije našao mjesta za Ivana Vekića u danu smrti, ako se tada nisam podsjetio na sitnu vijest u visokotiražnim novinama, a kada bih se.

Vekić je bio ministar unutarnjih poslova RH u najteže vrijeme, od srpnja 1991. do travnja 1992. Naslijedio je potpuno nesposobnog i nejasnog (u najmanju ruku) Josipa Boljkovca koji bi i prije odletio da mu nije bilo pouzdanijeg pomoćnika Slavka Degoricije. Ivan Vekić bio je iz drugoga svijeta – u mlađahnim je danima prošao Križni put i na njemu ostavio dvogodišnju sestru u vrijeme dok je Boljkovac terorizirao Dugu Resu i okolicu. Rodom iz mjesta blizu Vrgorca, koloniziran u Slavoniju ondje je i ostao, postao pravnikom, utemeljio svršetkom osamdesetih s Tuđmanom i ostalima HDZ, devedesete je zastupnik u Hrvatskom saboru.

Peta zapovijedNjegov govor pred sabornicima u trenutku kada je imenovan ministrom unutarnjih poslova bio je doista dojmljiv, govor čovjeka kojemu je jasno da stavlja glavu na panj i na to je vrlo ponosan, pomalo je i pretjerao (za one koji nisu bili u tim vremenima) govoreći da tu dužnost može prihvatiti samo čovjek visokih moralnih načela, što je bila istina, kako god zvučala. Vrlo čvrst, vrlo elokventan, svjestan što ga čeka i što mora obaviti, učinio je za unutarnju sigurnost barem slobodnoga dijela Hrvatske ono što je trebalo, probijao se kroz dim petokolonaške klateži i na taj način uvelike prodonio hrvatskom otporu i uspjehu. Poslije rata se i opet bavio pravom i politikom, koliko znam, a ne znam o tom razdoblju puno, ali znam da je pisao knjige, da mu je objavljen odličan roman „Polje puno krizantema” , te „Peta zapovijed”.

Eto, takvom čovjeku ne dolazi na sprovod nitko iz državnoga vrha, barem iz Ministarstva unutarnjih poslova, za crvenu klatež on je osoba koju treba što prije zaboraviti a medijima je izdana zapovijed da šute ko zaklani a ako baš treba, neka mu daju jedan stupac u dnu stranice. Vekić je, valjda, hrvatski nacionalist kojemu je trebalo dati uže za vješanje a ne pozornost, pa ni kada je umro. Ali je zato jugoslavenska opcija posebno ona na HTV-u dala velik publicitet smrti Kemala Montena koji za taj čin nije ni kriv ni dužan, ali je mrtav iskorišten za male, podle jugosvečanosti bivših vođa SKOJ-a a današnjih medijskih uzurpatora hrvatskoga duhovnog, kulturnog prostora.

Spomenuo sam da je Vekić bio i književnik. Vrlo solidan, vrlo dobar. Ne tako dobar kao Ranko Marinković koji je ima nesreću umrijeti baš u trenutku preokreta svršetkom devedesetih i račanovskih smicalica. A imao je Ranko na duši velik grijeh, pristao je bio uz opasnu stranku, čak bio u njezino ime zagrebački vijećnik. Sjećate li se kako su ga ispratili mediji na vječni počinak, njega, jednoga od najvećih hrvatskih književnika, a sigurno najvećeg novelista novijega doba? Ne sjećate se ? Pa naravno, i nemate se čega sjetiti. Hrvatska je to. Veliko polje puno krizantema.

Udžbenici

Dnevnik HTV-a, nedjelja navečer. Dramaturški upitan, s tehničkim šlamperajem u prilogu o mogućem utjecaju odbacivanja hrvatske žalbe na školske udžbenike, ali i dvosmislenom najavom (Alfier, naravno) teme: hoće li u udžbenicima pisati je li bilo genocida u Hrvatskoj (odnosno da ga nije bilo, kako kaže politikantsko bacanje hrvatske tužbe). U Hrvatskoj! Čijeg genocida, ne zna se. Na sreću, učenici srednjih škola koji su davali izjave, znaju čijeg. Autorica priloga otvorila je i pitanje pisanja povijesnih udžbenika u zadnjem desetljeću, posebno pod palicom Željka Jovanovića kada je u udžbenicima moralo stajati da su hrvatski generali proglašeni krivima, premda se radilo o prvostupanjskoj presudi kojoj nikako nije mjesto u školskim knjigama. Sada će pisci tih udžbenika (i urednici!) tvrditi da se radilo samo o prvostupanjskim udžbenicima.

Ne isplati se

U istom Dnevniku, gotovo nevjerojatna reportaža iz Karlobaga o rušenju stupova dalekovoda i nedjeljnim krpanjima da bi potekla struja. Veli mladi, zabundani reporter sljedeće: „Ma ne isplati se tu postavljati ni duboko ukopane stupove ni ukopavati kablove (!) jer je riječ o svega nekoliko stotina kuća.” Što to znači, da u podvelebitski kraj ne treba ulagati, da ljudima ne treba osigurati siguran dotok struje u teškim zimskim mjesecima? Ostaviti kako jest, pa da svako jače nevrijeme ruši slabašne stupove, kao što se događa baš svake zime? Učiniti da i to malo ljudi napusti domove, ode drugdje, valjda i iz Hrvatske? A dotle će HEP izgraditi još veće hepske dvore u Zagrebu, njegovi će vođe dobivati bonuse i zauvijek živjeti sretno kao u svim lijepim bajkama.

Isplati se

Riječ je o naftnim kompanijama koje protiv svake logike i zdravoga razuma, osim vlastite logike i bolesnog uma , bolesnog od zgrtanja profita – prave budale od Hrvatica i Hrvata, da ne velim od hrvatskih građana. Nakon kratkotrajnih mizernih pojeftinjenja (jer su Hrvati nekako saznali da se cijena barela nafte prepolovila, pa počeli gunđati) cijene na „hrvatskim” crpkama opet skaču prema starim granicama premda se barel nije oporavio. Naftaši su dobro razumjeli da se samo u Hrvatskoj mogu baniti kako žele i raditi što hoće. Drugdje bi im već nekako doskočili. Ovdje mogu doskočiti samo cijene, visoko.

[ad id=”40551″]

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati