Od stvaranja novca do uloge poreza: 6 činjenica koje bi svatko trebao znati o ekonomiji

4

1. Novac stvaraju privatne banke, a ne država

Suprotno uvriježenom mišljenju novac unutar ekonomije stvara se kreditima poslovnih banaka i to na način da se potpisivanjem ugovora o kreditu stvara depozit na računu klijenta banke. Većina ljudi kada se govori o novcu u glavi ima novčanice i kovanice koje država stvara putem centralne banke. Međutim, količina novca koja nastane na taj način je zanemariva u odnosu na količinu novca koja cirkulira u obliku elektronskog zapisa na računima klijenata banaka. Kada se govori o bankama, najčešće se smatra da banke novom klijentu koji želi kredit posuđuju štednju nekog drugog klijenta i da ostvaruju profit naplaćujući veću kamatu dužnicima nego što daju štedišama. No, to bi onda značilo da je za ekonomiju dobro da što veći broj ljudi štedi jer bi na taj način banke imale više novca za posuđivanje.

Banke posuđuju novac neovisno o štednji koju posjeduju, a stopa obvezne rezerve ne može ograničiti količinu novca koju banke mogu stvoriti kreditima. U udžbenicima ekonomije opisuje se model novčanog multiplikatora koji izgleda otprilike ovako: Banka ima depozit od 100 novčanih jedinica. Ukoliko je stopa obvezne rezerve 10 posto, to znači da banka mora ostaviti 10 posto tj. 10 jedinica, a idućih 90 može posuditi, onda od tih 90 opet mora ostaviti 9, a idućih 81 može posuditi itd. Na ovaj način teoretski moguća količina novca koju banke mogu stvoriti kreditiranjem (ukoliko je stopa obvezne rezerve 10 posto) je 10 puta veća od depozita koji posjeduju. Ovaj model demantiraju empirijski podaci objavljeni u FED-ovom radu Money Reserves and The Transmission of Monetary Policy: Does the Money Multiplier Exist?. Naime, pred sam početak financijske krize 2008. omjer plasiranih kredita i depozita u SAD-u iznosio je 47:1 iako stopa obvezne rezerve u SAD-u iznosi 10 posto. U Velikoj Britaniji i Australiji primjerice, stopa obvezne rezerve nije uopće definirana zakonom.

Detaljni opis procesa kreiranja novčane mase nedavno je u kvartalnom biltenu opisala Engleska centralna banka (Bank of England) i taj opis se razlikuje od onog iz ekonomskih udžbenika. Uzimanje novog kredita stvara novac, a otplata kredita uništava novac. Plasiranje kredita i otplaćivanje kredita su načini na koji se stvaraju i uništavaju bankovni depoziti u modernoj ekonomiji.

2. Profit privatnog sektora dolazi od deficita proračuna

Sve kreće od osnovnog računovodstvenog identiteta dva (tri) deficita čiji se izvod može naći u svakom udžbeniku iz makroekonomije. Identitet glasi ovako i dobije se iz definicije BDP-a:

(S – I) = (G – T) + (X – M)

U jednadžbi su: S – štednja, I – investicije, G – javna potrošnja, T – porezi, X – izvoz, M – uvoz.

Radi jednostavnosti pretpostavimo da je uvoz unutar ekonomije jednak izvozu (X = M), te prelazimo u jednostavniji identitet dva deficita. U mnogim ekonomijama (poput Hrvatske) imamo situaciju u kojoj je uvoz veći od izvoza što znači da suficit koji ostvari privatni sektor (odnosi se na štednju koju ostvare kućanstva te profit koji ostvare poduzeća) može postojati samo ukoliko postoji deficit proračuna.

(S – I) označava suficit (višak, profit) privatnog sektora (kućanstava i privatnih poduzeća) jer privatni sektor ne može poslovati ako ne ostvaruje profit, privatni poslodavac svaki mjesec mora ostvariti višak kako bi mogao isplatiti plaće sebi i radnicima. Štednja je veća od investicija (S > I) zato što se unutar ekonomije ne događa da svi svaki mjesec potroše ono što su zaradili. Dakle, (S – I) je zbroj profita svih privatnih subjekata unutar ekonomije u određenom obračunskom razdoblju.

U monetarnoj ekonomiji (u kojoj je uvoz jednak izvozu) ukoliko je privatni sektor kao cjelina ostvario suficit (profit, višak) javni sektor prema temeljnom identitetu mora za isti iznos ostvariti deficit. Tako da kada jednadžbu napišemo riječima to izgleda ovako:

Suficit privatnog sektora = deficit proračuna

Vrlo je bitno naglasiti da je ovo računovodstveni identitet i kao takav on je uvijek istinit, isto kao što je uvijek istinito da je 2+2=4. O temeljnim identitetima ne možemo imati mišljenje, isto kao što ne možemo imati mišljenje o tome je li Zemlja okrugla.
Slika 1: Svjetska platna bilanca, Izvor: MMF, “World Economic Outlook Database”
Ako pogledamo grafikon svjetske platne bilance možemo zaključiti sljedeće: promatramo li svjetsku ekonomiju u cjelini, bilanci privatnog sektora možemo suprotstaviti samo bilancu državnog sektora budući da kao stanovnici Zemlje nemamo ostvarenu trgovinsku razmjenu sa drugim planetama. Svijet možemo promatrati kao jednu zatvorenu ekonomiju koja se sastoji od svih država i svih privatnih subjekata te je na globalnoj razini zbroj suficita svih privatnih subjekata jednak zbroju deficita svih država. Dakle, ako je privatni sektor na globalnoj razini na kraju 2010. godine ostvario suficit (višak, profit) u iznosu od 6 posto svjetskog BDP-a, za toliki iznos su državni proračuni u deficitu (manjku). Neki manje, neki više ovisno o tome da li je ekonomija izvozna poput Njemačke ili uvozna poput Hrvatske te koliki je udio promatrane ekonomije u svjetskom BDP-u.

Ako pogledate listu država prema javnom dugu u odnosu na BDP postavite si pitanje kako je moguće da sve države imaju javni dug. Zar ne bi od svih razvijenih ekonomija barem jedna trebala biti bez deficita proračuna? SAD kao najjača svjetska ekonomija ima deficit proračuna od 1776. godine. Uz jednu iznimku, Federalna vlada SAD-a je svake godine bila u dugu od 1776. godine. Znate li za koje poduzeće koje je uspjelo ostvarivati manjak u poslovanju otprilike 190 godina od posljednjih 230-ak godina i koje je akumuliralo dug od 1837. praktički non-stop te da usprkos tom manjku stalno dobiva nove kredite?

Nisku razinu javnog duga u odnosu na BDP imaju zemlje poput Kine, Rusije, Norveške i zaljevskih monarhija, a razlog tome su vrlo veliki izvozni viškovi koje redovito ostvaruju. Njihov vanjskotrgovinski suficit manifestira se kao deficit u ekonomijama s kojima ostvaruju trgovinsku razmjenu.3. Privatno zaduživanje je pokretač razvoja u kapitalizmu

Kapitalistička ekonomija nije statična, potrebno je stalno dodavati nove količine financijske likvidnosti kako bi se mogla stvarati nova vrijednost. Nova financijska likvidnost koja stvara novu vrijednost unutar hrvatske ekonomije dolazi samo na tri načina: privatnim zaduživanjem, deficitom proračuna (koji se isto financira zaduživanjem) i stranim investicijama (tu su uključeni i turisti koji troše devize tijekom turističke sezone). Privatno zaduživanje je u kapitalizmu pokretač ekonomskog razvoja, međutim problem je što se relativno brzo dođe do situacije u kojoj je razina duga veća od razine dohotka.

Mainstream ekonomija smatra da će se rezanjem deficita proračuna (koje će prema identitetu dva deficita automatski za taj iznos smanjiti profit privatnog sektora) ponovno pokrenuti ciklus privatnog zaduživanja. Rezanje deficita proračuna odnosi se na smanjivanje plaća, materijalnih troškova te otpuštanja u javnom sektoru.

Ne trebamo ići daleko da bismo uvidjeli kakav utjecaj ima smanjivanje deficita proračuna na ekonomski oporavak. Dovoljno je pogledati što je u Grčkoj uzrokovalo otpuštanje u javnom sektoru. Proračun za zdravstvo srezan je za 40 posto, otpušteno je oko 35 tisuća zdravstvenih djelatnika. Novi paket mjera štednje obuhvaća otpuštanje 15 tisuća ljudi u javnom sektoru. 8 i pol tisuća ih je otpušteno, a ostatak čeka kraj 2014. U javnom sektoru je otkaze dobilo 75 tisuća ljudi.

No unatoč svemu, Grčka ima najveću stopu nezaposlenosti u eurozoni te konstantni pad BDP-a od 2008. Logika razmišljanja koja slijedi iz ovakvog razvoja situacije odnosi se na pad potražnje koji nastaje otpuštanjima u javnom sektoru. Radnici u javnom sektoru ostvaruju dohodak koji je vrlo važan element potražnje za proizvodima i uslugama privatnog sektora. Otpuštanja u javnom sektoru uzrokuju pad potražnje za proizvodima i uslugama privatnog sektora na koji privatni sektor reagira razduživanjem, smanjivanjem proizvodnje i suzdržavanjem od novih investicija. Kapitalizam je sustav koji funkcionira ukoliko postoji dovoljan broj kupaca koji troše novac kako bi omogućili rast prodaje i profita. Potrošnja stvara dohodak. Dohodak utječe na prodaju. Prodaja stvara poslove.

Korelacija između razine privatnog duga i nezaposlenosti u Grčkoj jasno se vidi iz priloženog grafa. Vidljivo je da rast privatnog zaduživanja utječe na smanjivanje nezaposlenosti, dok privatno razduživanje utječe na povećanje nezaposlenosti.
Slika 2: Odnos privatnog duga i nezaposlenosti u Grčkoj
Ako pogledamo korelaciju između privatnog zaduživanja i nezaposlenosti u Hrvatskoj vidljiv je pad kreditnih plasmana poduzećima i stanovništvu u razdoblju od 2008. do 2014. godine. U istom razdoblju ostvaren je i rast nezaposlenosti.
Slika 3: Kreditni plasmani poduzećima i stanovništvu u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2014., Izvor: HNB

Slika 4: Stope nezaposlenosti u Hrvatskoj u razdoblju od 1997. do 2014., Izvor: HNB

 

4. Primarna emisija novca ne uzrokuje nužno inflaciju

Kada je riječ o primarnoj emisiji novca ona se najčešće povezuje sa tiskanjem novca i hiperinflacijom u smislu da je svaka emisija novca putem centralne banke inflatorna, iako danas više nema smisla govoriti o tiskanju novca budući da je većina novca u obliku elektronskog zapisa. O toku novca je u današnje vrijeme prikladnije razmišljati kao o semaforu za bodovanje rezultata. Svaka novčana transakcija mora sadržavati dva upisa. Ukoliko izvršavate novčanu uplatu jedan upis je smanjivanje stanja na vašem računu za određeni iznos, a drugi upis je povećavanje stanja na nečijem tuđem računu za taj isti iznos. Svaki suficit je nečiji deficit.

Svaka potrošnja bez obzira na to da li je javna ili privatna nosi određeni rizik inflacije. Javna potrošnja putem primarne emisije neće izazvati inflaciju sve dok unutar ekonomije postoje neiskorišteni ljudski, prirodni i proizvodni resursi tj. dok postoji nezaposlenost. Potrošnja je inflatorna ukoliko uzrokuje brži rast nominalne agregatne potražnje u odnosu na kapacitete ekonomije da apsorbira taj rast. U Hrvatskoj se čitava ekonomska politika temelji na privlačenju i stvaranju prostora za privatne investicije. Koja je razlika između ulaganja privatnog investitora koji digne kredit i uloži primjerice 100 milijuna kuna u izgradnju industrijskog postrojenja, i ulaganja države koja bi primarnom emisijom financirala tu istu investiciju? U oba slučaja taj novac je nastao ex nihilo (iz ničega) samo što u ovom trenutku monopol na izdavanje novca imaju banke koje su u privatnom vlasništvu, a ne država. Najveći apsurd proizlazi iz činjenice da je trenutno jedini model izlaska iz krize kapitalizma pokretanje novog ciklusa privatnog zaduživanja. Pri tom se zaboravlja da je zbog visokih razina privatnog duga u odnosu na dohodak kriza i nastala.

5. Centralna banka ne kontrolira količinu novčane mase u ekonomiji

Količina novčane mase unutar ekonomije ovisi isključivo o potražnji za kreditima te procjeni rizika i volji banaka da plasiraju kredite. Monetarnu politiku provodi centralna banka i to isključivo kontroliranjem kamatnih stopa. Kao što opća populacija ima svoje račune u poslovnim bankama, tako i svaka od poslovnih banaka ima svoj račun u centralnoj banci. U razdoblju normalne ekonomske aktivnosti provođenje monetarne politike izgleda ovako: Ukoliko se ekonomija ‘pregrijava’ tj. dolazi do prevelike ekonomske aktivnosti koja bi mogla utjecati na stabilnost cijena, centralna banka diže kamatne stope smanjivanjem ponude novca kako bi se smanjila ekonomska aktivnost. Smanjivanje ponude novca odvija se na razini financijskih tržišta novca kojima opća populacija i poduzeća nemaju pristup.

Ukoliko je ekonomska aktivnost slaba, centralna banka smanjuje kamatnu stopu te bi na bazi tog poteza trebalo doći do povećanja ekonomske aktivnosti budući da su kamatne stope ‘pokretačka sila’ ekonomske aktivnosti koja za posljedicu ima gospodarski rast. Međutim, ne postoje empirijski dokazi koji bi poduprli teoriju da smanjivanje kamatnih stopa potiče ekonomsku aktivnost u razdobljima recesije i depresije. Centralne banke diljem svijeta spustile su kamatne stope na depozite poslovnih banaka u centralnoj banci na rekordno niske razine (ECB je čak uvela negativne kamatne stope), no to i dalje nema nikakav utjecaj na rast potražnje za kreditima.

6. Primarna uloga poreza nije financiranje javne potrošnje

Kad je riječ o porezima najčešće se smatra da je jedina uloga poreza da financira javnu potrošnju. Država prikuplja novac tako što ga porezima uzima od privatnog sektora, a prikupljeni novac se potom koristi za javnu potrošnju. Ukoliko je iznos prikupljenog poreza veći od državne potrošnje, državni proračun je ostvario suficit, a ukoliko je manji ostvario je deficit i država mora izdati obveznice (posuditi novac) kako bi nadoknadila manjak sredstava u proračunu. Uloga poreza u konktestu nametnutih ograničenja je financiranje javne potrošnje, ali primarna uloga poreza je da osigura potražnju za nacionalnom valutom.

Novac od 70-ih godina prošlog stoljeća i ukidanja zlatnog standarda nema pokriće u zlatu. Zašto onda svi unutar ekonomije prihvaćaju određenu valutu (koja nema nikakvu intrinzičnu vrijednost) kao sredstvo plaćanja? Odgovor je: zbog poreza. Valuta suverene države glavni je i najčešće jedini način za plaćanje poreza. Kako bi izbjegli negativne posljedice neplaćanja poreza (koje uključuju i boravak u zatvoru) porezni obveznici moraju doći u posjed nacionalne valute sudjelovanjem u ekonomskim aktivnostima. Kolonijalna Afrika je najbolji primjer za to. Monetizacija afričkih ekonomija odvijala se nametanjem poreznih obveza. Najvažniji cilj kolonijalne politike nametanja poreza u afričkim zemljama bio je prisiliti Afrikance da prodaju svoj rad u zamjenu za plaće denominirane u valuti kolonizatora kako bi se moglo stvoriti novo tržište za europske proizvode.

Druga vrlo bitna uloga poreza je ograničavanje inflacije. Oporezivanje omogućava transfer resursa iz privatnog u javni sektor bez stvaranja inflacije. Oduzimanjem kupovne moći privatnom sektoru, država stvara prostor za kupovinu dobara i usluga bez utjecaja na rast cijena. Porezi se mogu koristiti za ograničavanje i poticanje privatne potrošnje za vrijeme razdoblja inflacije i deflacije. Ukoliko je ekonomska aktivnost pojačana i potražnja je na granici proizvodnih kapaciteta, cijene roba i usluga rastu. Država može olakšati inflatorni pritisak dizanjem poreza te na taj način ograničiti privatnu potrošnju. Kad je ekonomska aktivnost slaba, država može sniziti poreze te potaknuti privatnu potrošnju.

Zanimljiva, ali za mnoge šokantna činjenica je da oporezivanje ne treba primjenjivati kako bi država mogla izvršavati novčane uplate. Suverena država, vlastitu valutu uvijek može kreirati putem centralne banke. Prema principima funkcionalnog financiranja definiranim od strane kejnezijanskih ekonomista, o oporezivanju možemo donositi sud samo na temelju njegovih posljedica. Dvije glavne posljedice poreza su: porezni obveznik ima manje novca za trošenje, a država ima više. Druga posljedica se može postići državnom emisijom novca stoga je samo prva posljedica značajna. Oporezivanje bi stoga trebalo biti nametnuto samo onda kada je poželjno da porezni obveznici imaju manje novca za trošiti, primjerice kada bi inače trošili toliko da bi izazvali inflaciju.

advance.hr

facebook komentari

  • peppermintt

    eto je to lakoća igre uglavnom virtualnog novca koji nema pokrića niti u radu niti u višku vrijednosti stvorenim radom . Bezgraničan rast niti potražnja ne postoji i točno se veli u tekstu nekom suficit nekom deficit.

    postulat ekonomije veli jedino rad može stvoriti višak vrijednosti, ali koliko vidimo svemu raste vrijednost, samo radu vrijednost opada.