Pratite nas

Komentar

Od svih političara koji su Hrvatsku vodili od osamostaljenja samo je Tuđman bio državnik

Objavljeno

na

Djelovanje svakoga državnika slojevito je: obuhvaća pitanja unutarnje i vanjske politike, gospodarstva, kulture, pravosuđa, socijalne osjetljivosti itd. Stoga ni ukupna ocjena djelovanja Franje Tuđmana ne mora biti jednaka ocjenama djelovanja pojedinih spomenutih segmenata politike u razdoblju u kojem je on bio na vlasti. Nažalost, mnogi zaključci u raspravama o radu, rezultatima i ostavštini predsjednika Franje Tuđmana nisu utemeljeni na povijesnim izvorima, a njihov cilj nije objektivno, kritičko promišljanje. U njima se zanemaruje složenost političkih i vojnih, ali i gospodarskih prilika tijekom predsjedničkog mandata Franje Tuđmana.

Predsjednik u dramatičnom razdoblju hrvatske povijesti

ante_nazor-dcNo, u vrednovanju značaja i uloge predsjednika Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti ne mogu se zaobići činjenice da je pod njegovim vodstvom, u onako teškim političkim i vojnim okolnostima kakve su bile 1990. i 1991., stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od nemilosrdne srpske agresije, da je pod njegovim vodstvom Hrvatska uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija, te da nakon dugo vremena Hrvati u tom razdoblju nisu međusobno ratovali.

Istina je da glavne zasluge za obranu i pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu pripadaju hrvatskom narodu i svim građanima koji su Lijepu našu prihvatili kao svoju državu, prije svega braniteljima, koji su se s oružjem izravno suprotstavili neprijatelju. Ali istina je i da se pritom ne može zanemariti uloga Franje Tuđmana i činjenica da je on bio predsjednik Republike Hrvatske u tom dramatičnom razdoblju hrvatske povijesti.

Stvorena suverena demokratska država

Usprkos svemu, za vrijeme predsjedničkog mandata Franje Tuđmana stvorena je suverena demokratska država sa svim formalnim mehanizmima zapadne demokracije. Pri opravdanom pitanju jesu li ti mehanizmi uvijek djelovali onako kako bi trebali, ne smije se zanemariti spomenuti kontekst vremena o kojem govorimo.

Nedostatak demokratskog standarda kakav je u razvijenim zemljama zapadne demokracije tijekom mandata predsjednika Tuđmana, primjedba je koja se, bez obzira na kontekst toga vremena, ne može ignorirati. Razdoblje u kojem je predsjednik Tuđman bio na vlasti nije razdoblje idealne demokracije, niti se u uvjetima neposrednog prelaska iz komunističkog u višestranački sustav i nametnutog rata to moglo očekivati. Pojedine pojave, koje se ističu kao nedostaci hrvatskoga društva u Tuđmanovom vremenu, primjetne su i danas.

Iskrivljena medijska slika Tuđmana

Zbog toga držim da se bez ozbiljne argumentacije i znanstveno utemeljenih podataka ne može govoriti o „Tuđmanovom mračnom režimu“ i „svjetlosti demokracije koja je zasjala nad Hrvatskom nakon njegove smrti“, kako nas u dijelu glavnih medija u Hrvatskoj pojedinci pokušavaju uvjeriti zadnjih 15-ak godina.

Bila bi zanimljiva znanstveno utemeljena usporedba djelovanja pojedinih segmenata društva u razdoblju Domovinskoga rata i nakon 2000-te, kad je Hrvatska „detuđmanizirana“.

Pomirenje ljudi a ne ideologija

Jedna od posljedica „detuđmanizacije“ je danas primjetna duboka ideološka podjela hrvatskoga društva, što je u suprotnosti s politikom pomirbe hrvatskoga naroda, kojom je predsjednik Tuđman nastojao nadvladati ideološke suprotstavljenosti, čiji su korijeni u događajima iz Drugog svjetskog rata. Pomirenje hrvatskoga naroda predsjednik Tuđman smatrao je preduvjetom za uspostavu samostalne hrvatske države. Dakako, riječ je o pomirenju ljudi, a ne ideologija!

U svakom slučaju, otvorena rasprava o svemu navedenome značajka je demokratskoga društva, uz napomenu i jasno istaknuti kriterij, da argumenti u raspravi trebaju biti podređeni znanstvenoj metodologiji, a ne političkom cilju. Prilog za takvu raspravu su i riječi bivšeg predsjednika Republike Italije Francesca Cossige, koji je, razumijevajući okolnosti u kojima je predsjednik Tuđman bio na vlasti, izjavio: „…Danas ga mnogi kritiziraju i kažu da je imao čvrstu ruku. Pitam se bi li bilo moguće načiniti čudo, koje je on načinio davanjem neovisnosti Hrvatskoj, da nije ponekad upotrijebio i čvrstu ruku prema vani i unutra. Svojom politikom uspio je vratiti krajine koje su bile okupirane.“

Jednako tako, unutarnju politiku predsjednika Tuđmana treba promatrati i kroz odluku, mnogi će reći presudnu političku odluku, o stvaranju Vlade nacionalnog jedinstva početkom kolovoza 1991., koja je s ciljem spašavanja Hrvatske okupila stručnjake iz različitih političkih stranaka. Među ostalim, i ta je odluka razlog zbog kojih mnogi smatraju da je od svih političara koji su Hrvatsku vodili od osamostaljenja do danas samo predsjednik Tuđman bio državnik.

Glavni ciljevi predsjednika Tuđmana bili su stvaranje suverene Hrvatske i njezina reintegracija u Europu. Tuđmanov ideal bila je Hrvatska koja će obuhvatiti što više Hrvata, ali je istodobno svoju politiku oblikovao u skladu sa zahtjevima međunarodne zajednice, prihvaćajući međurepubličke granice kao državne! Podržao je organiziranje Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao reakciju na poteze srpske politike u toj državi, ali u granicama te države, sve dok ona bude postojala. Opstojnost Hrvata na području povijesne Turske Hrvatske, odnosno Banovine Hrvatske, smatrao je vitalnim hrvatskim interesom. Istodobno, nije odbio niti jedno rješenje koje je u Bosni i Hercegovini predložila međunarodna zajednica. Na kraju, upravo su hrvatske snage značajno pridonijele obrani BiH od velikosrpske agresije, a hrvatsko-muslimansko savezništvo omogućilo je slamanje srpske opsade muslimanske enklave u Bihaću i oslobađanje znatnih dijelova BiH, te završetak rata u Bosni i Hercegovini.

Niti jedan vođa nije imun na pogreške

Niti jedan vođa, niti jedna politika nije imun na pogreške. O ozbiljnosti nekih pogrešaka može se raspravljati, ali predsjednik Tuđman ne može biti odgovoran za sve negativno u hrvatskom društvu, kako mu „pakiraju“ oni koji se ne mogu pomiriti s činjenicom nastanka neovisne hrvatske države. Dio neutemeljenih kritika upućen je iz neznanja. Osobno sam prema liku i djelu predsjednika Tuđmana bio znatno kritičniji u razdoblju dok sam podatke o njegovu radu crpio samo iz medija, nego sada kad imam uvid u brojne izvore, koji pokazuju da niz navoda u medijima o njemu nije točan. Naravno, dio kritika je opravdan, jer nitko nije bezgrešan, a živimo u demokraciji, stvorenoj u Tuđmanovo vrijeme, u kojoj od kritičke raščlambe nisu pošteđeni ni predsjednici države. Vrijeme „velikih i nepogrešivih vođa“, nadam se, zauvijek je iza nas. I to je demokratsko naslijeđe iz Tuđmanova razdoblja.

Prema tomu, usprkos ratu, te usprkos problemima uobičajenim za države koje su prelazile iz jednopartijskoga u višestranački sustav, odnosno iz totalitarizma u demokraciju, a koji su se posebno odrazili na gospodarskom planu i raslojavanju društva u razdoblju u kojem je F. Tuđman bio na vlasti, može se zaključiti da je samostalna i slobodna, međunarodno priznata i demokratska Republika Hrvatska, kao i pobjeda u nametnutom ratu, rezultat koji predsjednika Tuđmana svrstava među najzaslužnije osobe hrvatske povijesti.

Kad ocjene budu donesene hladnom glavom…

S obzirom na današnje stanje u Hrvatskoj, riječi nekih stranih političara o Franji Tuđmanu, među kojima je i Henry Kissinger, izgledaju proročanske: predsjednik Tuđman bit će veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom, a s većim vremenskim odmakom, sve jasnija će biti istina da je najsvjetlije razdoblje hrvatske povijesti zauvijek obilježeno njegovim imenom.

A što hrvatski narod misli
o predsjedniku Tuđmanu, govore tisuće svijeća zapaljenih na njegovu grobu prigodom obljetnice njegove smrti ili na Dan mrtvih…

*Doc. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

Izvor: Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tko to ‘pakira’ Andreju Plenkoviću!?

Objavljeno

na

Objavio

Mali Ivica bio je predmet napada u cijelom razredu sve dok se jednog dana nije pojavio sa svojim velikim starijim bratom. Do tada su svi iz razreda udarali malom Ivici čvoke, pa i učiteljica ali od kada se pojavio stariji brat, malog Ivicu nitko ne dira, a sada stariji brat udara čvoke njegovoj učiteljici.

Kolika je sličnost između Hrvatske i njenog položaja u EU i ove priče – velika, podudara se u ‘svim segmentima’.

Hrvatska, isto kao i mali Ivica, treba starijeg brata, a stariji brat u ovoj priči je Uncle Sam. Taj stariji brat, spriječiti će ponižavanje i ucijene Hrvatske od pojedenih interesno povezanih zemalja iz EU, ali i njoj najbližeg susjedstva, a sama učiteljica u liku Angele Merkel, podviti će rep u strahu da i ona ne dobije radi Hrvatske čvoke od njenog starijeg brata. Svjesna je Angela da Ivičin stariji brat ne ovisi o njoj već ona o njemu. Svjesna je da njena Njemačka sa SAD ima veliki suficit u trgovinskoj razmjeni sa SAD, daleko veći nego što ima s Rusijom da bi se tek tako mogla upetljati u geopolitičku igru pokera, a poker je ipak igra koju daleko bolje igraju Amerikanci.

Sad dolazimo do pitanja – Gdje je tu Hrvatska i koliko su sva ta događanja povezana sa Hrvatskom i koju igru igraju pojedine strukturu u Hrvatskoj.  Izbrišimo iz mainstream medija sve priče o pločama, referendumima , sve to služi u svrhu skrivanja istine o stvarima koji su puno bitniji za Hrvatsku i njenu opstojnost.

Problemi za Hrvatsku, kreću od onog trenutka kada je Rusija odlučila da svoje interesne pipke pruži i prema Hrvatskoj, a taj trenutak ili bolje rečeno način, pronašli su u Agrokoru i njegovim financijskim problemima. Ulazak Sberbanke u Agrokor, odnosno njihova odluka da kreditira posrnuli koncern nema nikakve veze s bankarskim interesima, u pitanju su geopolitički interesi.

Jesu li Rusi u toj priči imali i saveznika u Hrvatskoj ali i u EU – naravno da jesu. Posebna priča je miniranje inicijative Tri mora, ne to ne minira vlada i premijer Plenković, to miniraju oni koji formalno nisu na vlasti ali jesu uz vlast, kao krpelj, priljepak koji skriven u mekom tkivu vlasti hrani svoje privatne interese zanemarujući nacionalne.

Nova američka administracija vratila se, ako ništa drugo pokušava se vratiti svojim geopolitičkim interesima u Europi. Hrvatska je u toj podjeli interesnih zona na ključnom mjestu i Uncle Sam tu neće ništa prepustiti slučaju. Inicijativa Tri mora nije opasnost za Europu, ona je opasnost za Njemačku i Rusiju odnosno njihove interese, a pojedini hrvatski krpelji uplašeni za svoje privatne interese, rade sve da prvo sebe namire no i za njih ima protumjera, zubar da ih kao bolesni zub izvadi i baci ali u drugačijem kontekstu u odnosu na izjavu Ante Đapića.

Ovih dana potpisan je desetogodišnji ugovor o isporuci plina za hrvatsko tržište između Gasproma i PPD. Na izgled ništa čudno niti neuobičajeno, vijest za naslovnice svih medija, top vijest, osiguranje energetske sigurnosti- no jeli baš tako ? Tko se to gura u energetsku politiku, tko su ti koji to rade u tajnosti? U medijima se ova vijest marginalizira.

Tko bira timing da se to odradi i objavi. U vrijeme objave te vijesti, premijer Plenković leti u NY, leti vjerojatno bez saznanja o njoj. Ta vijest za Velikog brata nije novost, oni za nju znaju i čekaju našeg premijera da im objasni neke stvari, nadam se bez klečanja na kukuruzu. Zašto se neke stvari užurbano rade prije dolaska novog američkog veleposlanika, ne radi to vlada, to rade krpelji skriveni ispod pazuha nekoga iz vladajućih struktura. Tko to pakira Andreju Plenkoviću.

Ako je netko mislio da se dolaskom novog veleposlanika SAD, Roberta Kohorsta neće ništa promijeniti u odnosu na dosadašnju veleposlanicu- grdno se vara. Robert Kohorst ne dolazi da roštilja i zabavlja se s nevladinim udrugama, tračati Hrvatsku i pisati neobjektivna izvješća, on dolazi raditi u interesu SAD ali i Hrvatske. Robert Kohorst dolazi da bude Veliki brat koji će odmah zatražiti od mlađeg brata da ga odvede na Krk, otok Krk- jesam li dobro napisao, da vidi kako napreduju radovi na izgradnji LNG terminala. Kod Amerikanaca ne postoji uzrečica – Obećanje ludom radovanje.

Ante Rašić

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

J. Novak: 9500 službenih vozila…

Objavljeno

na

Objavio

Hina je jučer objavila jedan po svemu strašan podatak za 2015. godinu, za rujan, znači važeći za dvije godine unazad: po Revizijskom izvješću, RH je imala 9.500 službenih vozila plaćanih iz proračuna.

Drugi strašan podatak je da su ta vozila u 2014. za gorivo, registraciju, osiguranje i najam, ali BEZ troškova nabave vozila, porezne obveznike stajala dodatnih 366 milijuna kuna.

Naravno da je u Republici Hrvatskoj s prenapuhanom prosječnom plaćom od oko 5.000 kn to strahovito velik broj službenih vozila. U tu nazovi prosječnu plaću naime ulaze i direktori banaka, upravnih odbora, menađeri na posebnim ugovorima, stotine saborskih zastupnika i vladinih zaposlenika, koji su u ovih 27 godina otišli u povlaštene mirovine ili su još aktivni poput nekih za koje niti važe godine staža niti starosne godine pa protiv svih logika i dalje rade u državnoj službi na visokoj poziciji. Prvi koje sam naveo u ovoj skupini osim osnovne plaće od više stotina tisuća kuna mjesečno, dobivaju i znatne godišnje bonuse te provizije po sklopljenim poslićima pa se njihova godišnja plaća ne rijetko iskazuje u milijunima kuna. Kakva dakle prosječna plaća od 5.000mjesečno odnosno 60.000 kn godišnje? Gdje je u tom pogledu realnost mizernih mirovina od 2.000 i manje kuna (pod stalnom prijetnjom pucanja mirovinskog sustava)?

U toj i takvoj situaciji hranjenja iz kontejnera, naravno da je za Republiku Hrvatsku, koja broji 200.356 nezaposlenih (podatak HZZ za 2017.) ogromna brojka od 9.500 službenih vozila. Računajući više od 60.000 iseljenih, Hrvatska broji jedva 4.200 000 stanovnika pa sadašnja genijalno najmanja nezaposlenost prelazi 21% od ukupna stanovništva. Ako uzmemo samo radno sposobno stanovništvo – taj je postotak kud i kamo viši… i veća tragedija. Na sve to dolazi strašan broj od devet i po tisuća proračunom hranjenih službenih vozila bez kojih jednostavno ne možemo.

Pogledajmo sada kako stoji stvar s najčešćim, ali ne i najskupljim službenim vozilima. Ako od tvornice Škoda izuzmemo dvije kategorije Octavije: najjeftiniji i najskuplji model (Active i RS model) osnovna dakle gola cijena tog vozila kreće se od 148.000 do 190.000 kuna. Bez dodatne opreme, bez posebnih narudžbi, bez osiguranja i kaska te bez registracije. Znači, kao radni prosjek trebali bi uzeti 169.000 kn ali… Drugu grupu prometala, koja svakodnevno gledamo su službena vozila WV i Audi. Političari ne vole automobile slabije od 2.000 kubika pa tako omiljeni WV Passati 2.0 TDI BMT imaju raspon od 283.600 do 316.000 kn. I opet prosječna je cijena 299.800 kn, ali je za vjerovati kako političari u RH na tu cijenu zatravljeno nadodaju još nekoliko desetaka tisuća kuna za dodatnu i luksuznuopremu (ovisnu o stupnju puberteta).

Na kraju pogledajmo toliko česte Audije gdje najjeftinija limuzina stoji 252.000, a najskuplji A7 čak 748.600 kn. No to nije sve, za A8 nije ni iskazana cijena… Imate dakle približnu sličicu koliko nas ta kolica koštaju kad se udrobi još ponešto dodatne opreme bez koje političari u Hrvatskoj ne mogu ni do Novog Zagreba. Jesam li spomenuo još i sve troškove do kaska i registracije?

Jeziv podatak

U jednoj maloj zemlji s hudim nasljeđem polu-stoljetnog komunizma, zemlje koja je sustavno pola stoljeća pljačkana, kojoj su ostali jugoslavenski dugovi, koja je pretrpjela pljačku svog svojeg oružja za koje je velike iznose izdvajala pola stoljeća, za zemlju koja je pretrpjela ilegalno naoružavanje po švercerskim cijenama zatim preživjela razorni rat i sve ratne štete, uništenje gospodarstva, koja je zbrinula desetine i desetine tisuća ranjenih što iz BiH što iz RH te stotine tisuća izbjeglica iz obje države, za zemlju koja je platila ogromnu cijenu obnove kuća, mostova, prometnica, škola, famoznih povratnika i njihovih mirovina, sakralnih objekata, elektro-postrojenja i odašiljača, za zemlju kojoj je Tito pobio najvitalniji i najsposobniji dio građanstva i seljaštva, kojoj je upravo on stvorio jednu od svjetski najbrojnijih dijaspora, zemlju koja je depopulirana i opljačkana ponovno i po treći puta kroz privatizaciju… za tu i takvu malu Hrvatsku koja stenje pod vanjskim dugom, pod logikama svih Vlada o prezaduživanju po lihvarskim kamatama, za tu iscijeđenu Hrvatsku, koja nema čak ni svoju auto-industriju – 9.500 stranih službenih automobila – upravo je jeziv podatak.

Uzmemo li te Škode, Passate i Audije pa ih ugrubo po njihovim prosjecima zbrojimo dobit ćemo prosječni iznos službenog vozila u RH veći od 320.000 kn. No, uzmimo manji iznos, recimo „samo“ 250.000 po vozilu. I sad ponovimo što je iskazalo Revizijsko izviješće: s onih 366 milijuna kuna i 9 i po tisuća vozila riječ je o iznosima godišnjeg održavanja i broju službenih vozila u rujnu 2015. Prije pune dvije godine. Možete samo pogađati koliko su u ove dvije godine narasli troškovi održavanja velikih vozila i uvjeti njihova kreditiranja. No, već se i od iznosa iz tog prošlog vremena čovjeku zavrti u glavi: 9.500 vozila pomnoženo s 250.000 kn. To je dvije milijarde i 375 tisuća kuna. Samo za nabavu vozila, a onda su tu još i oko 360 milijuna kuna za održavanjeali puta 4 godine. I tako svake četiri godine! Ukupno, to je više od tri milijarde iosamsto milijuna i to po cijenama koje sam sastavljao u prosjeku pa umanjio jer dobili smo sigurno i popust i proviziju i rabat. Ukratko zabadava. I sve to uz ovaj naglasak iz Revizijskog izvješća: „četiri korisnika iz sigurnosnog sustava, pozivajući se na mjerodavni im zakon, nisu dostavili podatke o broju službenih vozila.“ Znači više od tri milijarde po nepotpunim a starim podacima. Posebna je priča zašto se uvijek objavljuju stari podaci i zašto Izvješće revizije toliko kasni…

Kažem baratao sam s umanjenim prosjecima, ali političari u hrvatskoj (još uvijek ne i hrvatski političari) tj. brojni od njih, još nisu izašli iz puberteta, neki ratuju s kompleksima, a gotovo svi su uvjereni u svoj izniman značaj. Oni daleko premašuju navedene prosjeke izračuna. Oni su moćni po automobilima, ne po svome radu i postignućima. Evo primjera: Sanader i Kalmeta vozili su se u BMW-ima koji su čak bili i dorađivani i/ili blindirani. Da su ovi moji izračuni za neke hrvatske političare običan sitniš dokazuje cijena Sanaderova BMW-a od (kako mediji pišu) nevjerojatnih 575.000 ali ne kuna nego eura! No, ovo su dva najčešće rabljena podatka iz ere nastavka detuđmanizacije i hajke i harange na HDZ. Primjerice ne tako davno, u novom povelikom automobilu pred Vladom je osvanuo u privatnoj (što je još gore!) srebrnoj mercedesovoj limuzini vrli tadašnji ministar poljoprivrede Pankretić. Još donedavno ministrica Mrak Taritaš vozila se u vjerojatno najvećem mercedesu… i tako dalje.Gdje je kraj pokvarenoj bahatosti i rasipnosti političara u hrvatskoj kada je u pitanju državna blagajna i novac poreznih obveznika?

Blago nama

Čini mi se bio je to jedan velikogorički mudrac, koji nas sve drži budalama i nepismenima, pa je prije koju godinu, kad su ga novinari zaskočili s pitanjima o razbacivanju novca poreznih obveznika, nasmijavši se samouvjereno povikao i sve do kraja obrazložio nama neukima: „Ali pa nije to gotov novac! Što je vama! To je leasing! Pa to je na kredit!“ Onda dobro. Jer čuo sam… zato banke i auto kuće tako obilato i rado daju i jedno i drugo… da bi gubile upravo na leasingu, na kreditima, ne? One sve te stare aute uzmu pod (masivni) račun natrag, tako da za nove još dobijemo i povrat novca…Zgodno je i ono njihovo obrazloženje kako tu ne bi bilo velikih ušteda. Valjda po onoj (jedino njima svojstvenoj) logici: mi trebamo ili veliku ili nikakvu uštedu. Blago nama s takvim financijašima, ekonomskim analitičarima i vodećim političarima…

Naravno, zamislite da je samo trećina tog novca svake četiri godine potrošena za poticaje kupnje stanova za mlade obitelji. Zamislite da je ta trećina potrošena kao polog kreditu za nabavu vatrogasnih vozila i opreme. Zamislite… ali to možete i sami bolje od mene…

Taj ogroman spiskan novac maligan je još po nečemu. Nije tu samo u pitanju bahatost političkih krezova u hrvatskoj ni jednokratna potrošnja niti visoke cifre niti bacanje novca u vjetar svake četvrte godine – riječ je o modelu, o oglednu primjeru svima drugima koji su blizu bilo koje državne blagajne: od direktora i menađera do rukovoditelja svih razina. Svima njima, godinama se nesmetano šalje poruka: ako mi možemo spaliti 3 milijarde kuna vi slobodno možete 300 milijuna. Već stupnjevito i prema hijerarhiji a da nikome ne padne vlas s glave. To je model i primjer za ovu malu opljačkanu hrvatsku koja gospodarski grca. A kako i ne bipod ovakvim kočijašima.

I sve bi to bilo još i malo kad bi tu bio početak i kraj političkim bahaćenjima i uništavanju sredstava poreznih obveznika… ali tu je još cijeli niz drugih, trećih i petih privilegija kojima kraja nema. Koje javnost (još) ne smije ni čuti. Hrvatska je raznesena ovakvom, bahatom vlašću. Netko tko se kune u svoj rad na gospodarskom oporavku taj nema vozni park od devet i po tisuća vozila. On se ne šepiri i ne natječe s vlastitim ogledalom u audijima, mercedesima i bmwima posebno opremljenima, hlađenima i grijanima, vlaženima i utišanima, kožnatima. Njemu su dovoljni serijski Opeli. Za saborske i Vladine, ministarske i predsjedničine, policijske i druge državne potrebe dovoljno je mnogo manje vozila. Država treba imati dvadesetak reprezentativnih vozila a svi drugi izvolite u službene škode, opele, suzukije. I to u razinu opreme koja ne prelazi 150.000 kuna.

Ali, vjerujući u prosudbu političara u hrvatskoj oni (bez obzira na sve) njeguju stari imperatorski-Titov i hajleselasijeafro-trend. Oni su u velikom kao onaj saborski zastupnik u malom, koji je kao odabranu tiskovinu kojuželi primati i iz koje se hoće informirati odabrao, naručio (i dobio!) – magazin Playboy.

Javor Novak/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati