Pratite nas

Kolumne

Od svrzimantijaša Schlegela do gauchosa Pilsela stoji Hrvat do Hrvata

Objavljeno

na

[testimonial image=”http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/09/Matos.jpg” name=”Antun Gustav Matoš” title=”1912 god.”]Ima kod nas, brate, novinara Kojim nema u Europi para. Tako Šlegel nekad teologom, Zamijenivši crnu rizu togom Tagblattove uvodnike piše Rigorizmom kakvog nema više.[/testimonial]

Matoš nije dočekao objavu ove pjesme, ali smo je mi današnji štioci ipak „otkrili” prvi puta u Matoševim „Sabranim djelima” iz 1976. zahvaljujući uredniku Dragutinu Tadijanoviću.

Možda tih 70-ih godina pr. st. ova pjesma-rugalica nije bila toliko zanimljiva, pače niti odveć jasna, možda se je Drago Pilselmoglo reći „pregazilo ju je vrijeme i nije više aktualna”. No, kad je danas čitamo, imamo osjećaj da se povijest u nas doslovno ponavlja, zapravo „reciklira”, na onaj najgori mogući način. E, da je Matoš poživio koje desetljeće duže, možda bi svjedočio atentatu na tog svrzimantiju, masonskog hvalisavca i vucibatinu, odnosno hrvatskog izdajicu i pobornika Aleksandrove diktature, Antona Schlegela, kojega su 22. ožujka 1929. zatukli pripadnici Pravaške radničke mladeži. Istom bi Matoš bio svjedokom još mnogih strahovitih obračuna i atentata u kojima su glavom platili mnogi častni Hrvati nakon uspostave te nesretne i nepoželjne Kraljevine Jugoslavije do njezina zaslužena sloma.

No, je li tog svrzimantiju Schlegela prvi raskrinkao upravo Matoš davne 1912. ili je taj tip onodobnoj hrvatskoj javnosti i „obćinstvu” sam i vrlo drsko dao do znanja tko je i što je, trebalo bi se malo bolje pozabaviti prilikama s početka 20. stoljeća. Osobito bi bilo zanimljivo proučavati neobično stresnu profesiju kao što je novinarstvo! Ako je ovoj našoj Hrvatskoj upravo novinarska struka bila od pomoći da se u dalekoj budućnosti zasluženo profilira jedna europska Država, bilo je kod nas, brate, novinara kojima u Europi nema para, onih novinara, pače i javnih osoba kojima hrvatstvo i Hrvatska nisu vrijedili u stvarnosti koliko niti „prebita para”! Možemo se pitati zašto je tako, kakve su to pojavnosti, možemo kumiti, psovati, možemo čak i urlati do nebesa, ali odgovor nije baš tako jednostavan, odgovora zamalo da i nema. A za nama je čitavo stoljeće prošlo otkako je Matoš prozreo tog Schlegela, svrzimantiju, novinara, urednika Agramer Tagblatta i Novosti (zanimljiv naziv novina, ha?), protuhrvatskog huškača, masonskog skoroteču, pobornika Aleksandrove diktature, uvjerenog Jugoslovena, grabizdjelu državnog proračuna, itd… Mogao bi čovjek doslovno istodobno puknuti od jada i bijesa!

Povratak u budućnost

Matos_na_klupi_KIPaSvakako nam slijedi „povratak u budućnost”, odnosno zaboraviti ionako već zaboravljena Antuna Schlegela i posvetiti se nekojim suvremenim prijeko potrebitim vrijednostima kojima se diči suvremena hrvatska nacija! No, od svih potrebitih vrijednosti nalazimo ovdje propalo gospodarstvo, bezposlenost, siromaštvo, politikantstvo, sluganstvo i pravu gomilu kojekakvih provokatora i Schlegela koje bismo jamačno sve dali samo za povratak u budućnost jednog i jedinog Matoša!

Od svih suvremenih Schlegela jedan se uporno trudi hraknuti što može duže i obimnije po hrvatskoj zemlji, po zemlji svojih pređa, zemlji koja je danas prisiljena na borbu za goli obstanak zahvaljujući ekonomskoj propasti, nesposobnim i do srži pokvarenim državoupravljačima. Toj zemlji hrvatskoj, grudi natopljenoj krvlju, znojem i suzama kroza stoljeća, tome narodu hrvatskom koji, unatoč svim do sada poznatim razbojničkim vremenima, ipak častno obstoji na ovome planetu, dolutao je iz daleke prošlosti baš taj jedan prokleti svrzimantijaš Schlegel?! Pod drugim imenom, naravno!

Dakle, tko je taj suvremeni Schlegel? Ako znademo da je po struci katolički teolog kojega je Katolička Crkva u Hrvata doslovno odbacila zbog nasilnosti i ludosti, danas se bavi novinarstvom, mada mu to ne leži previše, mrzi sve jer nema u sebi ljubavi, denuncira jer je denuncijantstvo valjda dobro plaćeni zanat, sebi pripisuje „otkrivenje” nakon doseljenja iz daleke Argentine u Hrvatsku, zemlju svojih pređa! Valjda se je taj dođoš/povratnik osjećao pozvanim od prvog povratničkog dana prikazati sebe kao nekakva „mesiju”, jer Hrvatska valjda nije imala dovoljno takvih pametnjakovića. E, tako je od argentinskog Carlosa postao Drago pod prezimenom Pilsel.

jasenovacMožda bi bilo najbolje posve zaboraviti djelatnost toga Drage Pilsela otkako se je doselio u Hrvatsku, jer tih nešto više od dva desetljeća niti ne mora biti odveć zanimljivo nama koji smo ovdje rođeni i jamačno imamo kudikamo burnije i bogatije životopise, ali po svemu sudeći Pilselovo skretanje pozornosti na sebe je nekakav neobičan „Carlitov način” gnjavljenja i davljenja javnosti. Eto, nedavno je razvikao i svoj prvi književni uradak pod nemaštovitim nazivom „Argentinski roman” i meni je osobno bilo drago što je Drago konačno pronašao sebe u književnom stvaralaštvu; nije to loše, zanimljiva terapija… No, „malo sutra”, terapija očigledno nije uspjela, jer divljanje javnim prostorom jednoga novinarskog propalice se nastavlja uzlaznom putanjom i prijeti ne knjigom svojom po glavi, već nekakvim – čekićima!?

Mentalna higijena

Da je taj Carlos Drago Pilsel duševni bolesnik, ne mogu tvrditi, bilo bi neozbiljno od mene s obzirom da čovjeka osobno ne poznam, ali hrvatska javnost, osobito ona dobro upućena, znade da se taj isti Carlos Drago Pilsel doslovno hvali osobnim PTSP-om!? Ne zanima nas kako je baš on zaradio tu sindromsku bolest, ali još uvijek mi nije poznato da je ijedan stvarni hrvatski branitelj suočen s tom bolešću gnjavio javnost, odnosno branio se od osobnih neugodnih postupaka kao što to uporno čini taj Pilsel. Evo kako započinje 8. rujna o. g. jedan njegov članak:

„Približavaju se dva, za mnoge neupućene i za mnoge umorne i dotučene građane, možda relativno nevažna sudska spora, ali ja ću kazati, bez straha da me se optuži da pretjerujem ili da si izgrađujem mučenički identitet, vrlo važni ispiti zrelosti za mentalnu higijenu ove nacije i prilika da se odlučno pokaže kako je važno ustrajati u borbi protiv kulture smrti i protiv mržnje, etničke i bilo koje druge.”

Čak i bez poznavanja osnove o čemu se tu radi, ozbiljan čitatelj već može naslutiti da s ovim tipom nešto nije u redu. Kakva su to dva sudska spora i zašto su „vrlo važni ispiti zrelosti za mentalnu higijenu ove nacije”, itd, možda bi naizgled bilo posve nejasno da se ne radi o njemu, nazovimučeniku Dragi Pilselu! Carlos je, naime, ovih dana dobio pozive na dva suda kao optuženik i tu svoju nesreću odlučio je podijeliti s malobrojnim čitateljima svoga portala. Ma neka je, valjda mu služi taj portal da se pošteno izjada, odnosno da se „terapira”, međutim iz tog terapijskog jadanja proizlazi nešto posve drugo, nešto vrlo opako, mračno i nepodnošljivo.

Zamislite, tuženik postaje tužitelj prije nego je suđenje uopće počelo, ali na njegovu ciljniku nisu tužitelji zbog koji se mora odazvati sudu, već, doduše između redaka, hrvatski narod i hrvatska povijest! Nevjerojatno je kako se taj suvremeni Schlegel/Pilsel tako jednostavno nakon „povratka u budućnost”, kad god je potreba, vrati malkice u prošlost, e da bi dopunio svoju tužbalicu koja se već jasnim uvrjedama i poniženjima prema tužitelju pretvara doslovno u tužbu:

„U četvrtak 18. rujna u 11. sati na Općinskom sudu u Osijeku (soba 21, kod sutkinje Spomenke Rodić) pozvan sam se pojaviti jer me kolumnist Glasa Slavonije i Večernjeg lista, nadasve katolički teolog i sveučilišni profesor dr. sc. Ivica Šola tuži (ovih dana vidimo u polemici koja se odvija u Večernjaku da je to osoba, po meni, upitne moralne vrijednosti i svakako uljez u hrvatskoj publicistici i među osobama koji se bave kolumnističkim radom, što ću kasnije pojasniti) jer sam mu navodno prouzročio nekakvu duševnu bol kada sam na portalu Politika plus, gdje sam objavljivao prije pokretanja ovoga portala, za njega napisao, otprilike, da je Glavaševa metla koja mete pod od neprijatelja njegova HDSSB-a navodeći da to radi jer vraća određene usluge (što se u žargonu opisuje kada da je netko “kupljen”). U toj tužbi se, što je jako zanimljivo, Ivica Šola predstavlja kao novinar, iako će na pasja kola ovih dana izvrijeđati zastupnicu čitatelja i bivšu glavnu urednicu Večernjeg lista Ružicu Cigler, koja ga je takvim tretirala kada mu je pojasnila da je autoplagijatom, “onanijom”, “parazitskim novinarstvom”, kolumnom koju je najprije prodao Glasu Slavonije (2011.), a ovih dana prepisao i opet prodao Večernjem listu obračunajući se još jednom, ali opet i klevetama i podmetanjima, s prof. dr. sc. Dejanom Jovićem (imputirajući mu da je Večernji listnapisao kako su četnici antifašisti), a preko njega i s predsjednikom Ivom Josipovićem, ugrozio vjerodostojnost Večernjeg lista, unakazio našu novinarsku profesiju, te poslao jako lošu poruku mlađim kolegama i onima, da i njima, kojima Šola predaje, pazite sad, etiku i medijsku kulturu (ajme, jadni studenti, jadna naša mladež!).”

Onaj tko pozorno pročita ova dva poglavlja, odmah će shvatiti da se ovdje radi o dvije strahovito proširene rečenice, prave kobasice, što je „spisateljska” odlika prilično nervoznog tipa koji tvrdi da je to suđenje od velike važnosti za naše društvo, pa se nadam da će biti adekvatno popraćeno od kolegice i kolege novinara. Dakle, ne moram se vraćati daleko u prošlost, već samo par odlomaka unazad, e da bih potvrdio koliko Carlos/Drago Pilsel žudi za potpunom javnošću svoga sudskog slučaja. Sad slijedi zanimljiv odlomak koji me je zapravo i natjerao da napišem ovaj članak. Doslovno se čovjek mora naježiti kad pročita ovakvu protutužbu:

„Nešto važnija stvar od izmišljenih duševnih boli ovoga osječkoga muljatora i ovoga odista sramotnoga intelektualca, je tužba koju je protiv mene podignuo još jedan promotor zla (Dejan Jović je uvjeren da bi Šola, jednom na vlasti, organizirao neko adekvtano “rješenje”, valjda konačno, za srpsko pitanje u Hrvatskoj, za one koji su po ukusu etičara Šole “sigurnosni problem” za našu zemlju), Vukovarski stožer.”

Koliko znademo, a nepoznato nam je postoji li kakav „Vukovarski stožer” i koga taj predstavlja, osim onoga Stožera za obranu hrvatskog Vukovara koji je Carlos Drago Pilsel nazvao „neoustaška gamad” i zbog toga je pozvan u svojstvu tuženika na Općinski sud u Zagrebu 2. listopada o. g. zbog počinjenja kaznenog djela protiv časti i ugleda – sramoćenjem, prema čl. 148. st. 1. i 2. Kaznenog zakona RH. Naravno, tuženik i ovo suđenje smatra vrlo važnim za „našu javnost” i obilato tužitelja osim „gamadi” časti nazivljem koje ne ću posebno isticati, već je najbolje u cijelosti pročitati što taj „gaučos” i izmišljeni PTSP-ovac misli:

Ivica-Sola„Tomislavu Josiću, predstavniku tužitelja (jer ne znam koliko ih je u tom čoporu) ću također, budem li živ i zdrav, održati lekciju iz kulture ljudskih prava, iz demokracije, iz tolerancije i iz suživota jer on, kao i njegov pokrovitelj biskup Vlado Košić, navaljuju na našu srpsku braću i sestre tvrdeći, ni manje ni više nego da Srbi, kao što su ozakonili ustaše odmah po osnutku zloglasne NDH i zato sam ih nazvao neoustašama, nemaju pravo na ćirilicu tamo gdje žive. A rekao sam im da su gamad jer samo gamad i to prokleta gamad nasrće na hrvatsku policiju i na pravni poredak Republike Hrvatske za koju je moj brat Branko Pilsel položio život i za koju sam i ja bio hrvatskim braniteljem. Samo gamad može širiti takvu vrstu netrpeljivosti prema Srbima, samo gamad može tako ružno manipulirati osjećajima izmučenih vukovarskih i drugih Hrvata među koje ubrajam i moju majku. Da, Josiću, gamad si jer maltretiraš moju staru i bolesnu majku, koja ima sina heroja Domovinskoga rata. I za to ćeš se mojoj majci i meni na sudu ispričati. Ispričati se moraš i svim poštenim građankama i građanima, bez obzira na njihovu nacionalnost, kojima namećeš mržnju koju širiš dok razbijaš imovinu i simbole Republike Hrvatske za koju smo svi mi krvarili i dok najavljuješ nove nerede i nova ponižavanja našega Predsjednika Republike, Sabora i Vlade, naših ministara i drugih predstavnika vlasti protiv kojih si digao ustanak i agresiju.”

E, ali to još nije sve, kako bi rekli novovijeki trgovci koji vam pokušavaju uvaliti kakvu bofl-robu kao „revolucionarni” proizvod bez kojega je vaš život nezamisliv. Carlos Drago Pilsel odlučio se je za strahovite mentalne pripreme pred ova dva sudska spora. Meni je jasno da za kakvo suđenje moram platiti kakva dobrog odvjetnika, ako nemam novaca, branit ću se na sudu kao „neuka stranka” i to je razumljivo, ali ne znam koliko može biti razumljiv potez Carlosa Drage Pilsela koji se je odlučio za „duhovne vježbe” u – Jasenovcu!?

„Stajao sam u tišini u prostorima muzeja, u tami, okružen uspomenama ubijenih Srba, Roma, Židova i drugih, te nepoćudnih Hrvata, mahom antifašista. Zašto sam otišao baš u ŽidoviJasenovac? Zato jer je Jasenovac bio logor smrti, logor zločina i zvjerskog odnosa čovjeka prema čovjeku, nacije prema naciji, mjesto na koje moramo doći, kao što svaki Japanac obavezno posjećuje Hirošimu, da promislimo načine i oblike učenja i obrazovanja protiv svakog oblika nasilja i genocida ako smo ljudi kojima je stalo do Ustava naše zemlje, do suosjećanja i do snažnog kritičkog stava prema zločinu i nasilju općenito.”

Zaista trijeznom i ozbiljnom čovjeku nije jasno kakve veze imaju Jasenovac i Hirošima jedno s drugim, pače i to oboje s nekakvim suđenjem za klevetu? To valjda jedino Carlos Drago Pilsel znade. No, dok je obavljao svoje „kratke ali vrlo intenzivne duhovne vježbe u Jasenovcu”, pitao je neku kustosicu što ju je najviše uznemirilo u bavljenju „tako teškom građom i problematikom”, a ona mu je navodno kao iz topa odgovorila: knjiga „Genocid nad Romima”. Naravno, njemu su, dok je stajao u tami jasenovačkog muzeja, odmah potekle suze na oči:

„Stojeći u mraku i gledajući u lance kojima su ustaše vezivale te Rome i druge nesretnike, meni su se pred očima pojavili Srbi na Dravi vezani selotejpom o kojima Šola, bivši svećenik, teolog, novinar, etičar, profesor, razvikani kolumnist, neće izustiti riječ caritasa, riječ koja bi bila neugodna ušima njegova mecene. Gledao sam čekiće, noževe, štrikove i toljage kojima su ljudi ubijani u Jasenovcu i vidjeh Josićeve stožeraše kako razbijaju ćirilične table, kad eto, nije više pristojno u Hrvatskoj razbijati Srbima glave. Mene srce stišće, mene boli duša.”

Evo, da se čovjek ne bi „raspekmezio” nad ovim umobolnim zidom plača koji nam podiže Carlos Drago Pilsel, čovjek sa dvije putovnice koji će već sutra, utreba li, spakirati ona svoja dva kofera i napustiti Hrvatsku u kojoj je od svog dolaska posijao dosta sjemena zla. No, prije nego zauvijek ode tamo odakle je i došao, on će „pjesnički” urliknuti:

„I ja ću sucima u Osijeku i Zagrebu kazati zašto je to tako: zato jer ustaštvo traje i zato jer zvijer nije nahranjena. Oh, Ivice Šola, oh, Tomislave Josiću, oh, neprijatelji istine, čujte, jer kažu jedni ustaše drugima: “Prema dosada stiglim podatcima cigani su prepraćeni (u Jasenovac) u 83 vagona…”. Dodaju da ih je moglo biti “preko 2000″.”

VukovarNiti uz najbolju volju i usredotočeno promišljanje nisam mogao shvatiti što to g. Pilsel namjerava reći u korist svoje obrane 18. rujna o. g. na Sudu u Osijeku ili 2. listopada o. g. na Sudu u Zagrebu, niti mogu pronaći bilo kakvu poveznicu g. Šole sa g. Josićem, odnosno Stožera za obranu hrvatskog Vukovara sa NDH. Ako ćemo zaista o pravu i pravdi, onda prema ova dva predhodno navedena odlomka, mogla bi tuženiku Carlosu Dragi Pilselu stići nova tužba, ali ovoga puta tražit će se liječničko vještačenje sraotnog klevetnika. Stvarno sam uvjeren da njemu nešto nedostaje, očigledno se radi o kakvoj izgubljenoj daski u glavi tuženika koji je odlučio postati jednostrani tužitelj, jer on ne priznaje hrvatsko sudstvo, ali ne priznaje, teško mi je to reći kad se radi o osobi s izrazitim mentalnim nedostatkom, niti hrvatski Ustav:

„Gospođo sutkinjo Rodić, gospodine suče Bertalanič, izvolite me osuditi ako mislite da su Šola i Josićevi stožeraši u pravu, ako su Srbi morali plutati Dravom dok su uzorni katolici okretali svoja leđa toj rijeci ili ako je pošteno da se Srbe u Vukovaru podsjeća na 25. travnja 1941. kada je Ante Pavelić zabranio ćirilicu i ozakonio teror nad Srbima.

Ja, vidite, vjerujem da ima Boga i znam da On to ne smatra ispravnim. Ja, osim toga, vidim razapetoga Sina Božjega, vidim u Isusu razapetoga Židova, razapetoga Roma i razapetoga Hrvata. A vidim, osim toga, nažalost, i krvnike, Hrvate i druge.”

Mogao bi mi tkogod spočitnuti zašto čitam te Pilselove nebuloze, ali na rasprotranjenu međumrežju teško je zaobići takvo što; jednostavno se samo nameće, dovoljno je upisati kakvo ime, kakav pojam, a onda se otvori ladica prepuna kojekakva smeća te iz radoznalosti prevrćemo, prevrćemo… dok nam se ne prevrne želudac. Zanimljivo je da ovome Pilselovu portalu koji služi za prevrtanje želudca novčanu potporu daje Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, a neizostavna podrška stiže od Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije. Međutim, to još nije sve (kako bi rekli lukavi trgovci bofl-robom!); „gaučos” Carlos Drago Pilsel nesretan je nedostatnim sredstvima za održavanje portala pa čitatelj može odmah uočiti na naslovnici poziv: „Situacija nam je izuzetno teška. Prijeti nam gašenje portala. Nemamo ni za hladni pogon. Molimo vašu pomoć! Hvala vam!”

Eto, „prilično smo zabrinuti” hoće li taj nesretni gauchos Carlos Drago Pilsel uz novčanu potporu zagrebačke gradske uprave i dalje nesmetano orati po hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti i hoće li mu to biti dostatna terapija do potpunog ozdravljenja. Mi vjerujemo da ima Boga koji će ga prosvijetliti, ukazati mu što je istina. No, najbliža je činjenica da će se sučeliti s istinom već 18. rujna u Osijeku, odnosno 2. listopada u Zagrebu.

Autor  i Izvor: Siniša Posarić/HKV.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati