Ode Tito preko Romanije za kolonama svojih mrtvih partizana

1

Ode Tito preko Romanije za kolonama svojih mrtvih partizana. Napisao je to Miroslav Krleža u povodu Brozove smrti 1980. godine.

Trideset i pet godina poslije ode, kako najavi predsjednica države, i s Pantovčaka s kolonom svojih obožavatelja, otvarajući iznova rasprave o jednoj ličnosti koju nije tako lako zaboraviti ni preskočiti jer je, ovako ili onako, obilježila pola stoljeća naše povijesti.

Preseljenju Titova poprsja usprotivili su, očekivano, lijevi krugovi, ali i posve neočekivano Milan Ivkošić, komentator Večernjeg lista, kojega se smatra čovjekom suprotne orijentacije. On ima i argumente za to. Tito je zaslužan za pripojenje Istre matici, uklanjanje izaziva nezadovoljstva dijela naroda, a iznad svega nije ga ni Franjo Tuđman dao.

Naravno da se svakom argumentu, naročito kad je riječ o politici, može postaviti i kontraargument. Istru je vratio, ali je izgubio, reći će se, neke druge hrvatske krajeve u Boki, Herceg-Bosni i Srijemu. Dio će, istina, biti nezadovoljan odlaskom Tita s Pantovčaka, ali još veći je dio nezadovoljan njegovom prisutnošću tamo. Tuđman ga je branio iz nekih osobnih razloga i u vrijeme kad mu je trebala pomirba, a osim toga, i Tuđman je podložan kritici.

Politički simboli

Odnos prema Josipu Brozu posve je pogrešno izjednačavati s odnosom prema antifašističkom pokretu u cjelini. U Hrvatskoj apsolutno nikome ne smetaju antifašisti poput Andrije Hebranga, Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića, Janka Bobetka, Ive Lole Ribara, Ivana Šibla i sličnih osoba i nikada nitko nije prosvjedovao protiv imena ulica ili škola danih po njima. Tito jest vodeća ličnost tog pokreta, ali se, nažalost, njegovo ime ne može odvojiti od Bleiburga, Golog otoka, likvidacije političkih protivnika, progona i zatvaranja na tisuće ljudi samo zbog njihova mišljenja. Ne može ga se odvojiti od sustava koji je u Europi i u nas i službeno ocijenjen i osuđen kao totalitarni, komunistički sustav. Zbog svega toga nisu umjesni ni nazivi trgova i ulica, pogotovo oni reprezentativni u glavnom gradu koji se diče Maršalom. I doprinos Josifa Visarjonovića borbi protiv nacizmu i fašizmu itekako je važan, gotovo presudan za cijelu europsku povijest, pa ipak se na njega više nitko ne poziva, nitko za njega nema lijepu riječ niti u Rusiji, još tamo od vremena Nikite Hruščova.

I možda ono najvažnije. Nije ovdje u pitanju tek jedna osoba, ljudi su u politici simboli, oni simboliziraju određenu političku ideju. A Tito simbolizira Jugoslaviju, jugoslavenstvo, nedemokratski, jednopartijski režim, diktaturu “u ime proletarijata”, dakle sve ono iz čega se Hrvatska krvavo izvlačila i od čega je bježala čitavo jedno stoljeće, protiv čega se borila, zbog čega su stradali mnogi borci za slobodu, neovisnost i za ljudsko dostojanstvo. Apsurdno je i deplasirano da se njegova bista nalazi među bistama drugih značajnih ličnosti hrvatske povijesti, koji su se istinski zalagali za hrvatski politički subjektivitet i za državnost, posve s onu stranu titoističke politike.

Na najavu uklanjanja poprsja s najvećim je ogorčenjem reagirao Ured bivšega predsjednika Stjepana Mesića. Sadržaj i ton toga priopćenja iznimno je zanimljiv i indikativan. Odmah na početku se kaže kako je uklanjanje biste “ustupak rigidnoj desnici, profašističkim i neofašističkim krugovima”. Tipični je to govor mržnje, grubog diskvalificiranja koji ne ostavlja ni najmanjeg prostora za dijalog i jedna nemoguća logika. Onaj tko nije za Tita, taj je fašist!

Iz nastavka pisma se, međutim, vidi da se i ne radi o fašizmu i antifašizmu, nego o nečem sasvim drugom. Antifašizam je ponovno poslužio kao maska kojim se prikrivaju neke sasvim druge ideje i ciljevi. Tvrdi se, naime, kako je riječ o reviziji povijesti koja je “pogubna za građenje budućnosti jugoistoka Europe” te koja znači “poništavanje mogućnosti uklanjanja posljedica ratova u kojima se raspala Jugoslavija”.

Ključni argument

Mrtvi Tito je, dakle, važan za povezivanje jugoistoka Europe ili za “region”, od čega bi vjerojatno i on sam da je doživio devedesete odustao. On je važan kao instrument uklanjanja posljedica ratova, a najvažnija je posljedica očito raspad Jugoslavije. Treba, drugim riječima, ukloniti, sanirati raspad Jugoslavije, odnosno iznova je uspostaviti. Ovdje se vidi kako strah od povratka u Jugoslaviju nije tek paranoja nekih desničara, nego refleks na jedan projekt, ma koliko se činio nemogućim, iza kojega, evo, stoji i čovjek koji je deset godina bio na čelu države, zajedno s ekipom svojih suradnika i zajedno sa svojim nasljednikom, koji je sada, srećom, također već bivši. I baš se ovim priopćenjem daje najuvjerljiviji razlog i odgovor i na pitanje zašto Titovu bistu valja ukloniti.

Kolinda Grabar-Kitarović nije mislila da bistu jugoslavenskog diktatora treba naprosto izbaciti kroz prozor. Nju, kako ona misli i predlaže, treba zajedno s drugim stvarima, predmetima i dokumentima pohraniti u nekom muzeju Hrvatskog zagorja, vjerojatno u Kumrovcu. Taj bi muzej trebao pružiti nepristranu, objektivnu sliku jedne epohe, koju je svojim djelima i nedjelima obilježio kontroverzni Joža.

[ad id=”40551″]

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

  • vivana

    I tko se želi sjećati epohe kontraverznog Jože?Tko se želi sjećati krvi I grobova?Samo mrziteljima Hrvatske I hrvatstva smeta njegov odlazak.