Odgovor Sanji Modrić u Novom listu: Za obljetnicu smrti vaše mame – tulum i vatromet!

1

Legitimno je pravo da Novi list preko svojih udarnih pera misli drugačije. Žalosti samo činjenica da nisu nikada u povijesti svoga postojanja htjeli barem nekome dati mali prostor da se čuje i druga strana. Ravnoteže radi. Ovako… ovako su tragikomični u vlastitom nastojanju difamacije svega onoga što je povezano s hrvatskim identitetom.

Jeste li izgubili nekoga u životu? Majku, oca? Brata, sestru ili možda dijete? Je li vam ikada pala ideja na pamet da na godišnjicu smrti umjesto da odlazite na grob svoga najmilijega, u miru s puno emocija, ali dostojanstveno ipak – organizirate jedan dobar vatromet? Tulum? Feštu za pamćenje. Nije? Kako to? Sanja Modrić, novinarka Novog lista nekako baš ide u tom smjeru, piše Marin Miletić

Ajmo prvo kraći repetitio. Vukovar. Grad heroja i heroj grad. Grad koji je simbol Domovinskog obrambenog rata. Grad koji je na jedan način pretrpio više od drugih. Ratna razaranja Jugoslavenske fašističke narodne armije i četnika u Vukovaru su bili prestrašni. Kao da je neki armagedon s neba pogodio taj grad na Dunavu i od njega u doslovnom smislu je samo na dijelovima ostao – kamen na kamenu. Dragica Kljajić se zove Hrvatica kojoj su u Vukovaru ubili supruga Pavu i njihovog sina koji je tada imao šest mjeseci. Da, dobro ste pročitali – šest mjeseci. U Vukovaru je ubijeno osamdeset i šestero djece. Potpuno nevine. Najstarija žrtva Vukovara je starac ubijen u stotinu i četvrtoj godini života. Ovime je jasno posvjedočeno: mrzitelji Hrvatske, željeli su satrati život od početka do kraja. Ne smijemo zaboraviti niti Irenu Kačić koja je u Vukovaru ostala bez muža i sina. Sin joj je imao šesnaest godina. To vam je drugi razred srednje škole.

Na mjestu najveće masovne grobnice u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, odmah do Novog vukovarskog groblja postavljeno je 938 bijelih mramornih križeva – za svaku žrtvu ekshumiranu 1998. godine. Fašistička jugoslavenska narodna armija i četnici su tu u rovovima zamotanim u crne vreće za smeće pobacali tijela branitelja, civila grada Vukovara.

JNA i četnici organizirali su i zloglasni hangar u kojem su zadnje sate provodili ranjenici, civili i medicinsko osoblje odvedeni iz vukovarske bolnice nakon pada grada. Na betonskom hladnom podu, gdje se samo u kutevima nazirala pokoja vlat slame – neprijatelj je svirepo mučio, tukao, notorno zlostavljao nemoćne Hrvate. Danas je na tom mjestu spomen – dom Ovčara. U mraku hangara sa zidova izranjaju fotografije i imena ubijenih na Ovčari. Pod stopalima osjećate čahure koje su pronađene na mjestu masovnog pogubljenja nevinih.

Na Ovčari je pobijeno bez suđenja protivno svim postojećim međunarodnim pravilima o ratovanju, zarobljenicima, 200 hrvatskih zarobljenika odvedenih iz bolnice. Tu je stradao i novinar Siniša Glavašević čija javljanja iz Vukovara je pratio cijeli svijet, a ona su danas zabilježena u knjizi koja je proročka, pjesnička i duboko egzistencijalna.

Velepromet ne smijemo zaboraviti. Logor formiran za mučenje i ubijanje Hrvata, u njemu je bilo zatočeno oko tisuću ljudi, žena, djece.

Vukovar je branilo nekih 1.700 branitelja. Iz razorenog i okupiranog grada protjerano je oko 22.000 ljudi. Ubijeno je više od 3.000 branitelja i civila, a još i danas se traže imena 426 nestalih.

Kolumnisti oblikuju javno mijenja. Kolumnisti u pravilu pokazuju kojim smjerom ide uređivačka politika pojedinog medija. Kada tvoj najistaknutiji kolumnist predlaže da se na Dan sjećanja treba organizirati turbo fešta, a ne dostojanstveno sjećanje i veličanstveni mimohod – onda to mnogo govori.

No, hajmo ne prejudicirati, pročitajmo što novinarka piše:  „Da, Vukovar je iskusio i izdaju, okrutnost prvih susjeda, moralnu prljavštinu, ratne profitere i spoznaju da su glavni zločinci izbjegli kaznu, ali to je DNK svakoga rata. Ostali su mrtvi i invalidi u svakoj kući, ruševine i očaj rastjeranog naroda i upropaštenih porodica. Više nikome ne treba ništa od toga objašnjavati i crtati na papiru. To je sukus istine. No, grad mora početi gledati naprijed, a na sto načina stalno ga se gura natrag. I zato je, nakon 25 godina, krajnji čas da se i s ovakvim komemoriranjem stradanja u Vukovaru 18. studenoga stane i prestane. Na taj dan, neki Krešo Dolenčić, ili tko drugi sa smislom za čarobne bajke na otvorenom, treba napraviti u Vukovaru spektakl koji slavi život, uspjeh, sreću i, prije svega, mir. Svijeće će se i dalje paliti na grobovima dok je god živih koji plaču. Državne delegacije položit će, naravski, vijence od ljiljana i ruža i održati primjereno slovo. Ali dan Vukovara mora biti nešto sasvim drugo nego što je ovo sada. Sami Vukovarci kažu da im je muka od te atmosfere sprovoda, od tog službenog godišnjeg žalovanja, od smrknutih delegacija, ratnih uniformi i patetičnih govora. Jasno da jest. Taj narod zaslužuje prštavi spektakl radosti, uzleta, ohrabrenja i optimizma. Treba im simbolika perspektive umjesto grobnog pokrova vječne žrtve kojoj nema ni spokoja, ni spasa, za vijeke vjekova“, tvrdi S. Modrić. “Pustite ljude da se 18. studenoga smiju, puštaju zmajeve, trče maraton, slave uspjehe svojih ljudi u fizici i umjetnosti i da cijeli grad pjeva slobodi, budućnosti i miru. A još prije sljedeće vukovarske obljetnice – spojite škole i vrtiće, djecu Hrvata i Srba, da se zajedno igraju i uče i da skupa mogu voljeti svoj grad“, zaključuje kolumnistica.

Možete li u nekom paralelnom univerzumu zamisliti da se 27. siječnja kada se obilježava Dan sjećanja na holokaust kojim se želi podsjetiti na sve zločine nacizma, na našim trgovima organiziraju fešte, koncerti, puštanje zmajeva, da slavimo uspjehe i pjevamo slobodi?! Naravno da zdravi razum nalaže ozbiljnost trenutka. Posadašnjenje tih tamnih noći, svjedočanstva, predavanja, paljenje svijeća, javno iskazivanje užasa kako se nikada ne bi zaboravio i kako se nikada ne bi ponovio.

Uvaženoj kolumnistici je netko trebao šapnuti da ima i hiljade drugih Vukovaraca koji su oduševljeni mimohodom za Dan sjećanja, koji kažu da se taj dan svjedoči ljubav cijele Hrvatske prema tom gradu heroja i heroj gradu. Sanji Modrić je mogao netko šapnuti da se provodi na desetke projekata suživota i smanjivanja ratnih rana, da ti siromašni Vukovarci godinama dolaze na ljetovanja u Zaljev u organizaciji Primorsko-goranske županije, Sanja je mogla saznati da katolički skauti i Riječka nadbiskupija godinama organiziraju za sve Vukovarce ljetovanja u Rijeci, da ih vodimo i kod paroha, nadbiskupa, imama… želimo im posvjedočiti da suživot jest moguć. Mi pak znamo da je njima teško živjeti u gradu u kojem i danas slobodni šetaju zločinci, čak i neki koji su prstom pokazali na njihove očeve radi kojih su naprasito prekinuti njihovi životi. Mi znamo da su rane teške i duboke, ali, nećemo odustati iskazivati im istinu da moraju krenuti dalje jer će ostati posve uronjeni u jučer, a tako ne mogu živjeti niti trenutak, niti ono – sutra.

Hrvatska Vlada, bez obzira koja bila, mora učiniti sve što može da se u Vukovaru omogući bolji život. Da se ljudi zaposle, da se život pokrene… tako će i rane biti manje.

Hrvatsko društvo treba Vukovaru pokazati ljubav tijekom čitave godine. Naše škole trebaju organizirati posjete Vukovaru, od petog razreda osnovne škole do maturantskih razreda. Naši studenti trebaju organizirano pohoditi Vukovar. U Vukovaru treba organizirati smotre, susrete, simpozije, koncerte, pokrenuti industriju, a svaka kuna potrošena u Vukovaru treba u Vukovaru i ostati. Katolička crkva se treba odreći dodatnih sredstava i svake godine određeni iznos proslijediti za pokretanje projekata u Vukovaru. To isto treba učiniti i Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica u Hrvatskoj. Vukovar je to zavrijedio.

Kao što je zavrijedio da 18. studenog u Vukovaru nikada ne bude manje od stotinu tisuća građana Republike Hrvatske koji neovisno o vremenskim (ne)prilikama će tada jasno posvjedočiti ljubav prema Vukovaru i svemu čime je Vukovar zadužio sve nas.

Da prostite, meni je jasno da i danas ima onih koji još plaču za svojom Jugom. Plakali su i 1991. Kao što su tada na referendumu glasali protiv slobode, htjeli su da i dalje mi Hrvati trpimo budemo ugnjetavani u toj zlikovačkoj tamnici naroda – Jugoslaviji. Treba jasno reći, nije ona cijelo vrijeme svoga postojanja bila surova, ali u svojoj biti bila je loša za naš narod, podignuta na temeljima netolerancije, mržnje i hiljadama ubojstva nedužnih kojima se otelo pravo na suđenje, a čija tijela još i danas vape za istinom i pravdom vrišteći iz stotina jama bezdana prošlosti.

Zato, ja sam ponosan na kolonu sjećanja. Na naš Vukovar. Na Dan sjećanja. Na sve naše branitelje Vukovara. I na one koji i danas u Vukovaru nose najveći teret – to su njegovi stanovnici.

Legitimno je pravo da Novi list preko svojih udarnih pera misli drugačije. Žalosti samo činjenica da nisu nikada u povijesti svoga postojanja htjeli barem nekome dati mali prostor da se čuje i druga strana. Ravnoteže radi. Ovako… ovako su tragikomični u vlastitom nastojanju difamacije svega onoga što je povezano s hrvatskim identitetom.

Marin Miletić

facebook komentari

  • Sivooki

    Aferim!