Održana je Misa zadušnica za žrtve na Kočevskom rogu

0

Ove subote održana je Misa zadušnica za žrtve na Kočevskom rogu, kod najvećeg stratišta jame pod Krenom. Misa je održana na slovenskom jeziku a nazočili su brojni slovenski i hrvatski hodočasnici.

Na Kočevskom Rogu desio se krajem svibnja i početkom lipnja 1945 godine najveći genocid nad hrvatskim narodom. Po svjedočenjima, u Kočevskom Rogu likvidirano je u nekoliko dana oko 30-40 tisuća najviše Hrvata, nešto slovenskih domobrana i nekoliko tisuća srpskih i drugih narodnosti. Žrtve su dovođene iz Bleiburga vlakom preko Jesenica u logor Šentvid kod Ljubljane, a nakon toga vlakovima za Kočevje te potom kamionima u područje Kočevskog Roga gdje su noću vršene likvidacije. Likvidacije su vršili dragovoljci 11. Dalmatinske brigade, 26. Dalmatinske divizije Jugoslavenske armije koje je odabrala Milka Planinc a vodio Simo Dubajić. Pojedini likvidatori – rekorderi svojom su rukom ubili po nekoliko tisuća osoba u nekoliko dana. Dragovoljci likvidatori kasnije su nagrađeni boravkom na Bledu te odlikovanjima. Nikada nitko nije odgovarao za ove zločine.

Iako su partizani pomno pazili da nitko ne preživi likvidaciju, bacajući bombe i čuvajući danima jame ubijajući preživjele koji su pokušali izaći, nekoliko se ljudi ipak spasilo te dokopavši se inozemstva dali svoja svjedočenja. Jedno od njih, odnosi se na I.G. prisilno regrutiranog partizana iz 26. Dalmatinske partizanske divizije:

„Mi smo bili punih osam dana na Kočevju. Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, sa plonbiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici – muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 gdona te znam za slučaj da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego li Slovenaca ali je bilo i nešto srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, veli se na dvije jame bilo je 30-40.000 u 8 dana. Kad su ubojice polazile na Bled na odmor nakon osam dana, bila je upravo nedjelja, onda je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih sa ženama. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30-40.000 neprijatelja u 8 dana. Prema odijelima koja smo spremali iz Kočevja, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe, a dnevno smo slali 2 ili 3 vagona robe.

Glede žena, mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali sam ja vidio za vrijeme svoje službe tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika te je sigurno tih žena bilo dosta više nego li 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne, nego su ih do gubilišta vodili obučene; njih su silovali kod jama i kasnije s tim djelom hvalali, napose neki Hvaranih Kačić Božo po činu Titov zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale, a bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile obično obučene u građanska odijela… Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka 14-16 godina koji su nosili uniformu, mislim ustaške mladeži. Njih su potukle sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.

Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno. Pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali hrane i vode na punu nikako, a ne znam ni kako su ih hranili u logovru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesvještene i gjdkada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli….“

Nadalje, svjedok u svjedočanstvu navodi da je četa za likvidacije brojala je 60-70 ljudi. Zapovijedao je Nikola Maršić iz okolice Makarske, komesar čete bio je Ivan Bokež Crnogorac, a glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika.

Drugo svjedočanstvo dao je Slovenac Milan Zajec, koji živi u Kanadi, a jedan je od rijetkih koji su preživjeli masakr na Kočevskom Rogu. Milan je bio strijeljan u Kočevju i samo nekim čudom nije bio pogođen metkom već su ga u mrtvačku jamu povukli njegovi poginuli drugovi s kojima je bio vezan žicom. Spasio se iz jame i uspio pobjeći u slobodan svijet. Navodno je sedam takovih ljudi koji su izbjegli smrt na Kočevskom Rogu.
„Kad smo se približili strelištu, čuli smo pucanje iz mitraljeza i pušaka i praštanje bombi, a što smo dolazili bliže, čuli smo i divlje uzvike krvnika i na kraju vapaj ranjenih domobranaca, koji su molili za pomoć. Klical,i su Bogu i Mariji….Za sebe mogu reći da se smrti nisam plašio, već sam se bojao mučenja od strane komunista.

U jami nas je ostalo osamnaest živih. Ležali smo u sporednom rovu, svi na okupu, jer nam je bilo hladno, tako da smo zubima cvokotali, iako je bio mesec juni. Pored toga smo još bili i bez odeće, žedni i gladni. Jama je bila na vrhu uzana, znatno uža nego na dnu. Mi, koji smo još imali malo snage, svakog ubijenog koji je imao još nešto na sebi, svuklo smo i samo se odeli, a ranjene smo previli. Svakome smo ruke odrešili ako se mogo. Samo onima u sredinijame nismo to mogli, jer tamo su partizani streljali mitraljezima i bacali bombe.
Bilo je među nama vojnih sveštenika, koji su pojali pogrebne pesme i molitve, tako da je bilo stravično slušati te glasove na slovenačkom i latinskom jeziku. Mnogi od onih koji su umirali molili su na sam glas: Oprosti im Bože jer ne znaju što rade! Nijedna psovka nije se čula u jami.

Streljanje je trajalo 2. Juna i u nedelju 3. Juna, ceo dan, au ponedeljak samo pred podne….
Ždrelo jame partizani su čuvali i danju i noću. Čak preko noći su pucali u jamu sa mitraljezima i bacali bombe. Zapomaganje umirućih bilo je neopisivo.

5. juna nastala je izvan jame potpuna tišina. Nas petorica, koji smo bili lakše ranjeni i koji smo mogli da hodamo, čekali smo trenutak kad bi mogli da izađemo iz jame. Nekome između nas uspelo je da se dovuče do ivice jame, gdje su ga zgrabila tri partizana. Posle 10 minuta je bez pucnja pao u jamu mrtav. Zaklali su ga. Tako smo ostali još nas četvorica koji smo mogli da hodamo.

Dan je protekao u čekanju da bi se spasili iz jame. Žeđ smo gasili tako što smo lizali stalagmite a usta smo vlažili našom vlastitom mokraćom. Glad smo utolili s malo mesa od mrtvih domobranaca.
Iz jame sam izašao 6. Juna oko 9 časova uveče. Potom sam se krio po Dolenjskim šumama do 1 aprila 1946. Tada sam preko Ljubljane, Brezovice, Vrhnike i Horjula otišao u Trnovsku šumu. Granicu sam prešao između Sv. Gavrila i Sv. Mihajla i došao u Goricu 4. Aprila 1946 godine“

Vlatka Sakar/Kamenjar.com

facebook komentari