Pratite nas

Odvjetnik Gizele Đureković: Želimo doznati što se dogodilo, zašto i tko je kriv

Objavljeno

na

Naravno krivi su Jugoslaveni, UDBA i ostatak ostataka bivše YU!

“Primili smo odluku njemačkog suda da se gospođi Đureković u ovom procesu priznaje status pridruženog tužitelja”

unnamedU listopadu u Njemačkoj počinje suđenje Josipu Perkoviću za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Zacijelo će se s njime spojiti i suđenje Zdravku Mustaču za isti zločin. Kod predaje Mustača Nijemcima, glavnu je ulogu odigrala udovica ubijenoga, Gizela Đureković, odnosno njezin odvjetnički tim. Zahvaljujući njihovoj žalbi, i odluci Vrhovnog suda da se ona prizna kao stranka u postupku, Mustač je predan Nijemcima. Također je i njemački sud nedavno kod potvrđivanja optužnice protiv Perkovića Đurekovićevoj udovici priznao pravo stranke u postupku kao pridružene tužiteljice. Što to sve znači, o tome smo razgovarali sa zagrebačkim odvjetnikom Sinišom Pavlovićem koji u Hrvatskoj zastupa Gizelu Đureković.

:: U slučaju Josipa Perkovića dogodio se veliki obrat baš kad je u pitanju vaša stranka, gđa Gizela Đureković. Visoki zemaljski sud u Münchenu, osim što je potvrdio optužnicu protiv Perkovića, odobrio je i status stranke, odnosno pridruženog tužitelja u ovom kaznenom postupku gđi Đureković?

– Pravno gledano, iako je to možda za hrvatsku javnost neka vrsta iznenađenja, ne radi se ni o kakvom velikom obratu. Radi se o redovnoj pravnoj poziciji u skladu s njemačkim pravom kada su u pitanju posebno teška kaznena djela kao što je ovdje slučaj. K tome, i u Hrvatskoj žrtva ima vrlo slična prava, ali moram priznati da je to u Njemačkoj puno preciznije i bolje uređeno. Zato i nije bilo potrebno nešto posebno obrazlagati, već samo postaviti zahtjev i dostaviti potrebnu dokumentaciju.

:: Jeste li primili ovu odluku suda, kako ju je sud obrazložio?

– Primili smo odluku suda i u njoj se ne navodi bilo što neočekivano, već se u osnovi sve svodi na utvrđenje da su ispunjeni svi propisani uvjeti da se gospođi Đureković prizna status pridruženog tužitelja i odluku suda da joj se taj status priznaje.

:: Hoćete li vi zastupati gđu Đureković u Njemačkoj ili ćete angažirati nekog njemačkog odvjetnika?

– Prema propisima EU, hrvatski odvjetnici mogu zastupati pred sudovima u svim drugim državama EU pod uvjetom da rade zajedno s odvjetnikom iz zemlje EU u kojoj se sudski postupak odvija. S obzirom na to da se ovdje radi o ogromnoj količini podataka i informacija prikupljenih u istrazi, a posebno i o specifičnostima hrvatske povijesti i kulture, što stranim odvjetnicima općenito nije blisko, zaključili smo u dogovoru s gospođom Đureković da je naše sudjelovanje u postupku neophodno te je naša zajednička procjena da je kombinacija njemačkog i hrvatskih odvjetnika u ovom slučaju optimalna. Gospođu Đureković zastupat ćemo zajedno njemački odvjetnik Markus Meißner iz odvjetničkog društva DMS Duchon Meißner Schütrumpf Rechtsanwälte i mi, njeni hrvatski odvjetnici, odvjetnica Zrinka Pavlović i ja. Dodamo li tome da je kolega Markus Meißner zaista vrstan odvjetnik specijaliziran za njemačko kazneno pravo, mislimo da će izabrana kombinacija dobro funkcionirati i donijeti željeni rezultat.

:: Koja će biti uloga gđe Đureković, odnosno vas kao njezinih pravnih zastupnika?

perkovic nobilo1– Pravno, gospođa Đureković ima položaj, recimo to tako, punopravne stranke u postupku. To znači da sama ili uz pomoć svojih odvjetnika može poduzimati gotovo sve radnje u postupku, slično kao i optužba i obrana. Primjerice, to je neograničeno sudjelovanje u postupku, pravo uvida u spis, predlaganje svjedoka, vještaka i drugih dokaza, prigovori na prijedloge za izvođenje pojedinih dokaza ili na sadržaj izvedenih dokaza, ispitivanje svjedoka, vještaka i optuženog i slično. Pored toga, za razliku od drugih sudionika u postupku, gospođa Đureković zakonski ima pravo i na podnošenje zahtjeva za materijalnu odštetu na teret osuđenika. U odnosu na njemačko državno odvjetništvo naše su pravne pozicije redovito usklađene jer mi sudjelujemo u postupku na strani optužbe. U stvarnosti, iz sasvim praktičnih razloga mi imamo bitno slabiju faktičnu poziciju u postupku nego državno odvjetništvo. Državno odvjetništvo je državno tijelo SR Njemačke i kao takvo ima na raspolaganju, s naše točke gledišta, praktički neiscrpne financijske i ljudske resurse kao i vrlo jak istražni aparat. Kad ovo spominjem, namjera mi je istaknuti da se naša uloga, bez obzira na naziv “pridruženi tužitelj”, ni u kojem slučaju i ni u kojem pogledu ne može uspoređivati s ulogom državnog odvjetništva – ni po značaju, ni po ljudskim, još manje po financijskim resursima, a istražni aparat uopće nemamo.

:: Postoji li kakva vaša suradnja s njemačkim državnim odvjetništvom u ovom postupku?

– Kontakti postoje još od postupaka po europskom uhidbenom nalogu. Za očekivati je da će se ti kontakti, pa i suradnja po logici stvari pojačati tijekom suđenja.

:: Koja će biti vaša strategija tijekom kaznenog postupka koji će se očito oduljiti sve do proljeća iduće godine?

– Osnovni interes gospođe Đureković jest doznati što se dogodilo, zašto se dogodilo i tko snosi krivnju za događaj. Sve je ostalo sporedno. Što se tiče bilo kakve konkretne strategije postupanja ili nekakvog plana postupanje tijekom suđenja, za to je još prerano. U ovom času pred nama su tisuće i tisuće stranica spisa koji smo tek nedavno primili i koji treba pročitati i detaljno analizirati pa tek nakon toga odrediti i pripremiti strategiju za suđenje. Sam zahtjev za ovakvu ili onakvu presudu nešto je što dolazi tek na kraju suđenja, nakon provedenog postupka i svakako mora biti rezultat našeg viđenja izvedenih dokaza i tijekom suđenja utvrđenih činjenica. Složit ćete se da je to još jako daleko. Ono što je u ovom času predmet našeg neposrednog interesa jest kako logistički i financijski izdržati takvo jedno suđenje, kako organizirati ta silna putovanja i ogroman posao koji nas čeka.

:: Treba li gđa Đureković nazočiti suđenju? I s kakvim dokaznim materijalom raspolažete?

– Gospođa Đureković ima pravo, ali ne i obavezu nazočiti suđenju i odluka hoće li nazočiti suđenju ovisi isključivo o njezinoj visokoj životnoj dobi i zdravstvenom stanju koje, usput govoreći, nije dobro. Mislim da je s ljudskog aspekta svima shvatljiva činjenica da gospođi Đureković ni poslije više od 30 godina nije nimalo lako gledati fotografije ubijenog supruga koje su u spisu ili boraviti u istoj prostoriji s osobama koje se optužuje za smrt njezina supruga, ali i povezuje sa smrću njenog sina Damira. Imajući u vidu sve te čimbenike, nismo skloni izlagati je stresu koji svako, a naročito ovo suđenje predstavlja. U konačnici tu će odluku donijeti gospođa Đureković nakon konzultacija sa svojim liječnicima. O dokaznom materijalu, razumjet ćete, u ovom času ne možemo govoriti i to zaista ne bi bilo pametno usprkos tome što smo svjesni da objektivno postoji interes javnosti za to.

:: Što mislite da je ključno u optužnici? Većinom se u medijima pokušava progurati teza da se optužnica temelji samo na kontradiktornom svjedoku Vinku Sindičiću pa da je neuvjerljiva i lako oboriva?

– Svašta se gura u medije. Svi mi koji radimo na ovom predmetu već smo razvili senzore koji pokazuju ne samo odakle koja teza dolazi nego i što se plasiranjem pojedine informacije ili dezinformacije želi postići. Naravno, u moru toga ponešto je točno i osnovano, dosta toga je pak bez ikakve osnove. Dijelom je to zasluga i obrane koje već mjesecima plasira informacije za koje procjenjuju da im idu u korist. Obrani je to posao i to je posve očekivano. Što se tiče optužnice, nemam namjeru komentirati je u ovoj fazi postupka. Ali podsjetit ću na jednu činjenicu i tako ipak izraziti naš jasan stav o optužnici: u ovoj stvari postoji već jedna pravomoćna presuda, i to protiv Krunoslava Pratesa. Pravomoćna presuda ovdje znači da se ta presuda održala i u žalbenom postupku, da ju je žalbeni sud potvrdio i da nema pravnih razloga za sumnju u njenu ispravnost. Bilo bi zaista naivno vjerovati da je presuda Pratesu donesena temeljem iskaza jednog jedinog svjedoka, pa još kontradiktornog, kako vi kažete i kako se pokušava plasirati u hrvatskoj javnosti. Imajući to u vidu, pitanje koliko je optužnica uvjerljiva ili neuvjerljiva odnosno koliko je teško ili lako oboriva, ostavimo suđenju i ocjeni sudskog vijeća. Uloga suda jest upravo to i zaista je nevažno što tko misli, važno je jedino što će sudsko vijeće zaključiti iz prezentiranih mu dokaza.

:: Kako tumačite činjenicu da je DORH do zadnjega bio protiv predaje Perkovića njemačkim vlastima te da je bio i protiv uvođenja gđe Đureković kao stranke u postupak?

– Nebrojeno puta smo rekli da stav DORH-a koji su zastupali u postupcima po europskim uhidbenim nalozima protiv Mustača i Perkovića mi ne razumijemo. Kad to kažem, ne mislimo samo na bazično ljudsko nerazumijevanje takvog stava jer to u osnovi za suđenje i nije bitno. Ono što nam s profesionalne točke gledišta tada nije bilo jasno, a nije nam jasno ni danas, jest slijed logičkog zaključivanja. Sve se svodi na to da tijelo kojem je posao progon počinitelja kaznenog djela nije poduzimalo ništa više od 30 godina, u vrlo različitim okolnostima. Recimo da je još shvatljivo da nisu poduzimali ništa onda kada to nisu smjeli ili mogli, ali nikako nije shvatljivo da nisu poduzimali ništa ni onda kada se društvena situacija bitno promijenila i kada je javnost očekivala da se barem nešto poduzme, pokrene neka istraga, utvrdi činjenice, inicira sudski postupak. Podsjećam, i tada je DORH, uostalom kao i danas, imao pristup dokumentaciji u svim arhivima koji su i danas javnosti – pa i nama – nedostupni, potencijalni svjedoci bili su većinom živi i zdravi, potencijalni naredbodavci zločina uživali su u mirovini i šetali s unucima gradom, nisu bili u bijegu. Umjesto da sve to iskoristi i obavi posao koji mu je Ustavom i zakonima povjeren, DORH nije činio ništa. I onda tu činjenicu da DORH nije radio svoj posao, taj isti DORH, tvrdeći da je nastupila zastara, koristi kao argument da i dalje ne čini ništa. Suprotno svim zakonima, presudama Vrhovnog i Ustavnog suda, unatoč glasu javnosti, usprkos izričitim našim zahtjevima. Nakon više od 30 godina iskustva u ovom poslu, takav pristup DORH-a mi ne razumijemo.

:: Uskoro se očekuje da će optužnica biti potvrđena i protiv Zdravka Mustača. Zacijelo će se postupak objediniti protiv Perkovića i Mustača. U kojem ćete smjeru ići kad je riječ o Mustaču?

– Prije svega treba vidjeti u kojem smjeru će krenuti njemačko državno odvjetništvo i optužnica protiv Mustača. Naravno da je u tom smislu indikativna uputa sudskog vijeća o pravnoj kvalifikaciji djela iz rješenja kojim je potvrđena optužnica protiv Perkovića i moguće je pretpostaviti s relativno visokom dozom sigurnosti sadržaj optužnice. Ipak radije bih pričekao optužnicu i tek tada eventualno komentirao.

:: Što je bilo ključno da Vrhovni sud pobije sva prvostupanjska rješenja u Mustačevu slučaju? Ili, kako je moguće da DORH i sud nižeg stupnja tako drastično, posve suprotno tumače jedne te iste zakonske propise?

– U pravu je to tako. Jedan sud ima jedan stav, drugi sud drugi stav, nekada mi odvjetnici uspijemo, nekada ne uspijemo. Baš zato postoji institut žalbe i izvanrednih pravnih lijekova, zato postoji viši odnosno žalbeni sud, zato je Ustavom i Zakonom o sudovima propisano da je jedna od najvažnijih zadaća Vrhovnog suda ujednačavanje sudske prakse i, suštinski, osiguravanje pravne sigurnosti građana. Govoreći o tome, jasno je da ni loši zakoni i zakonodavna lavina koja je odnijela sve pred sobom iz nečega što nazivamo pravni sustav ne pomažu pravnoj sigurnosti. Naprosto je strašno u kakvom je stanju hrvatski pravni sustav ili ono što je od njega ostalo. Uostalom, to su rekli i puno pametniji od mene, govori to već godinama akademik Jakša Barbić, rekla je to nedavno i Akademija pravnih znanosti Hrvatske. Nažalost o tome nitko ne vodi računa, propisi se i dalje štancaju na tekućoj vrpci, ruke u Hrvatskom saboru dižu se po stranačkoj stezi, a ne po znanju i razumijevanju ili barem po zdravoj pameti. Zakonodavni uraci koji su rezultat tog i takvog zakonodavnog postupka pravno su nemušti i često neprimjenjivi. U takvoj situaciji ni sucima nije lako.

Pravni sustav u kojem su stasali više ne postoji, novi pravni sustav ili ono što bi trebalo biti novi pravni sustav krnje je i teško prohodno. Što, primjerice, reći na činjenicu da jedan dio europske pravne stečevine uopće nije preveden, da je dio preveden potpuno krivo, da neke iznimno bitne odluke Europskog suda uopće nisu dostupne na hrvatskom jeziku? U eventualne političke razloge za događanja u postupcima po europskim uhidbenim nalozima protiv Mustača i Perkovića nismo nikada ulazili pa nećemo ni sada. Ne zato što ne bismo imali politički stav ili zato što nismo svjesni da se oko tih predmeta možda lome i bitni politički interesi u Hrvatskoj. Bili bismo krajnje naivni, pa i neinteligentni kada toga ne bismo bili svjesni i vjerojatno ne bismo uopće mogli raditi ovaj posao.

:: Svakakve su verzije o Đurekovićevu ubojstvu. Ukratko, koja je pozadina ubojstva prema vama? I tko je za sve to odgovoran, tko je iza toga stajao?

– Ako postoji nešto što treba priznati Udbi odnosno svim onim organizacijama koje kolokvijalno nazivamo tim imenom, to je da su bili su majstori u puštanju magle svake vrste. Dio te magle pušta se još i danas. Zato ostavimo sudu da ispuni svoju ulogu, razgrne tu maglu i utvrdi istinu.

ZvonimirDespot/VL/otporaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Razgovor s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem: Postali smo zemlja poslušnih o kojoj odlučuju drugi

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof.dr.sc. Zvonimirom Šeparovićem

Gospodine Šeparović, je li to ta Hrvatska za koju ste se borili od 1990. godine?

Htjeli smo slobodnu, nezavisnu, demokratsku međunarodno priznatu Hrvatsku.

To smo uglavnom postigli, ali, umjesto dobro uređene države imamo zemlju bespravlja, prožetu i gotovo uništenu korupcijom, teritorij, ovaj ostatak ostataka, sada nam nagrizaju susjedi, umjesto napretka i blagostanja imamo beznađe, mladi ne vide perspektive i odlaze, a vlast, vođenje države, ispod je svakoga kriterija stručnosti i uspješnosti.

Država je izgubila ugled. Od pobjedničke postali smo zemlja poslušnih o kojoj u važnim poslovima odlučuju drugi.

U početku ste bili tik do prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, a nakon toga ste se razišli. Zašto i zbog čega?

Zbog zlobnih ljudi koji su bili zavidni na mojim uspjesima u vođenju vanjske politike i bili su nestrpljivi da zauzmu moje mjesto. U proljeće 1992. u jednom istraživanju Instututa društvenih znanosti o popularnosti političara uoči izbora za Predsjednika Republike, bio sam na vrhu liste na kojoj je dr Franjo Tuđman zauzeo tek četvrto mjesto. Njegovi su savjetnici  sigurno upozorili predsjednika na to. Mate Granić je objavio u lokalnom tjedniku intervju  kod Butkovića pod naslovom: Kako sam smijenio Šeparovića. Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992.. Tada je Šarinić  postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine na dan primanja  Predsjednik je odgovorio: Ministar. Ja se sa Predsjednikom  nisam  potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore 3. siječnja 1993.

Je li dr. Franjo Tuđman najveći Hrvat među Hrvatima?

Bio je jedan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Domovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku državu. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih.

Kako ste nekada, a kako danas gledate na hrvatsku vanjsku politiku? Tko je kriv što se za Hrvatsku, iskreno, relativno malo zna u svijetu?

Nekada je vanjska politika, kao stožerna državna disciplina, bila pobjednička, uspješna, djelotvorna. Na početku hrvatske državnosti, u vrijeme prvih kraljeva i knezova, kada nas je papa priznao, i onda kada smo proglašeni predziđem kršćanstva, i vanjska politika Dubrovačke republike, koja je održala svoju samostojnost ne samo  debelim ziduinama Minčete, već i spretnošću vješte diplomacije između Osmanlija i Mletaka – uspješno i mudro tako da su među prvima priznali nezavisnost SAD-a. Pobjednička je bila i onda kada nas je priznala Europa 15. siječnja 1992. I cijeli svijet 22. svibnja 1992. godine, a nisu nas htjele pravoslavne zemlje, ni nesvrstani, ni Engleska i Francuska,  ni Slovenija, jer je Rupel obilazio svijet tražeći da priznaju njih a ne i Hrvatsku jer nismo mi blizanci, i da Hrvatska nema kontrolu teritorija. Nitko osim Svete Stolice i Njemačke nas nije htio, pa smo ipak uspjeli. Jer se nisam držao ofucanog  „načela“ da je politika umijeće mogućeg, već sam išao uvijek na više od mogućeg, na cilj usmjerenu politku koja se pokazuje kao najuspješnija.

Danas hrvatske vanjske politike nema. U Parizu Goldstein meditira pod likom zlikovca Tita, Paro bježi iz Washingtona i ne dočekuje Predsjednicu Republike, premijer se stalno  bavi s Ukrajinom, čak u neku misiju šalje i Ožboldticu u Kijev, a lijepo sam ga javno upozorio da je u igri, na drugoj strani, velika Rusija. Merkelica favorizira četnika Vučića, naš prirodni saveznik Orban igra sa Slovenijom protiv Hrvatske, u Zagrebu je prošli nuncije redovito pio kavu s Vesnom Pusić, donedavna američka veleposlanica šalje srpski promiđbeni materijal o vjerskim slobodama, kojih da nema u Hrvatskoj i tako bismo mogli nizati slučajeve promašaja hrvatske diplomacije, koja šuti ili igra na pogrešnu kartu.

Stječe se dojam da se neprestano borite za boljitak Hrvatske, ali da Vam je ta borba dosad donijela samo nevolje. Ili se to nama samo tako čini?

Nisam imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno. Moja sveučilišna karijera profesora ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj angažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku.  Imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda.  To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.

Bili ste jednom i kandidat za  Predsjednika Republike. Što Vam je donijelo to iskustvo?

U politici je teško predviđati. Shvatio sam da bez medija i bez velikih novčanih sredstava ne možete lako uspjeti u javnom nadmetanju za tako visoku funkciju. Nismo prošli ni Budiša  ni ja, prošao je Stipe Mesić i to dva puta za redom! To je apsurd politike.

Jeste li zadovoljni s dosadašnjim radom hrvatske Predsjednice?

Učinila je mnogo dobroga. Pokazala se kompetentnom i u mnogim stvarima uspješnom. Njena auroatlantska usmjerenost sa težištem na SAD-u, ali i uz razgovor sa Rusijom, je zdravija politika od ovoga što čini naš premijer Plenković. Poslije Mesića i Josipovića ona je osvježenje i povratak hrvatskim vrijednostima i hrvatskim interesima. Njezin otklon prema zastrašujućem konceptu „zapadnog Balkana“ i naklonost svojevrsnom savezu država triju europskih mora od Baltika do Jadrana, svakako je zanimljiva i vrijedna truda. Treba je podržati za još jedan mandat.

Što Hrvatska može, a nije učinila po pitanju ratne štete, tragajem za nestalima i slično sa Srbijom, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku?

Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom prvde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.

Bili smo u ratu, pobijedili smo, ali nemamo službeno Junaka Domovinskog rata. Kako to?

Vi ste u tome učinili najviše. Odali ste priznanja i napisali monografije o generalu Anti Gotovini, generalu Markaču i još nekim. Vi ste prije svih drugih prepoznali junaštvo i patnju Majke Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i zeta u Domovinskom ratu i četiri brata u komunističkom međuratnom teroru. Mi smo je u hrvatskom žrtvoslovnom društvu imenovali počasnom predsjednicom. Majka Kata je naša junakinja.

Međutim, morali ste osnovati i „sudište“ za navodne hrvatske izdajice. Nakon što ste ih osudili, što se dogodilo? Te osude malo tko je htio objaviti …

Hrvatska je danas u najdubljoj krizi. U toj situaciji skupina domoljubnih intelektualaca i građana odlučila je upozoriti javnost na krajnju opasnost u kojoj se nalazi narod i zemlja Hrvatska.  U tu svrhu prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES). Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac,  književnici  Nevenka Nekić i  Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir  Lučić.  Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj  i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske.  Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao kruna svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji.Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali. U KD Vatroslav Lisinski na našem velikom skupu bila je ispunjena dvorana do posljednjeg mjesta, mnogi nisu mogli ući u dvoranu.

Mislite li i Vi da Hrvatskom još uvijek vladaju bivši Udbaši?

Udba je svuda! Perković i Mustać bili su na vrhu i u našoj novoj obnovljenoj državi. Imaju moć i veliki utjecaj na vlast. Postoje liste suradnika UDB-e u kojima ima velikih iznenađenja.

A kako prepoznati te ljude koji su poput kameleona?

Kad Vam se približe izgovorite njihovo kodno ime, ako vam je poznato. Šalim se. Spomnuo sam već da postoje liste i koga zanima može se upoznati s njima. Listama.

Surađivali ste s mnogim hrvatskim političarima i politikantima. U koje ste se najviše razočarali?

Reći ću Vam samo jedno ime. Mate Granić. Eno ga i sada na Pantovčaku.

Jeste li Vi možebitno griješili u svojim nekim političkim odlukama?

Nema nepogrešivih. Ni ja nisam izuzetak. Kad već pitate, evo mog odgovora. Nisam smio pristati na odlazak s mjesta ministra vanjskih poslova na mjesto veleposlanika u UN u New York.

Kako bi Vi danas riješili pozdrav Za  dom spremni, odnosno crvenu komunističku petokraku?

Ostavio bih ih na miru. Ne bih pretjerivao kao Mađari koji ukidaju limenku piva Heineken radi crvene zvijezde. Niti bih slijedio Talijane koji brane isticanje samo fašitičkih znakova. Pa oni i danas imaju ‘snopove’ – fašističko znakovlje, na Olimpijskom stadionu u Rimu. Sa znakom za Dom spremni ginuli su naši  mladići na svim bojišnicama Hrvatske. Zakonom iz vremena Račana je došla zaštita. Pozdrav je legitiman. A što se Heinekenove zvijezde tiče za mene je Žuja zakon.

Zbog čega se u nas malo ili gotovo ništa ne govori o komunističkim žrtvama, ili bolje rečeno zbog čega nikad nitko nije bio osuđen zbog komunističkih zločina?

Hrvatsko žrtvoslovno društvo nije se nikada umorilo isticati, otkrivati žrtve komunizma. U tijeku Domovinskog rata imali smo tribine Svjedočanstva rata u kojima se svjedočilo o žrtvama i zločinima. Od 1998. održavamo svake tri godine Hrvatske žrtvoslovne kongrese, objavili smo posije svakog kongresa zbornike radova u kojima su opisani i žrtve i zločini. Na više od 6.000 stranica. Objavili smo brojne monografije u našoj bilioteci Documenta Croatica. Istraživali su i mnogi drugi. Istraživački korpus prof. Josipa Jurčevića prebogat je  dokazima o prikrivenim grobištima i strašnim zločinima. Bleiburg, Križni putovi, Kočevski Rog, Huda Jama, Macelj  da spomenemo samo neke kapitalne zločine komunizma. Vi ste osobno i Vaša udruga ukazali na mnoge zločine i njihove žrtve.

Žalosna je istina da za komunističke zločine nitko nije odgovarao. Većina zločinaca se                   već nalazi u paklu, ali  nema osude komunističkih zločina, to zaustavljaju ove antife krijući se iza antifašizma.

Smije li se po Vam dirati u Kumrovec, koji je sav u duhu Tita, partije i komunizma, odnosno propale Jugoslavije?

Kumrovec je pitomo zagorsko selo, koje su pretvorili, a neki ga održavaju i danas u mitsko mjesto. Na povjesničarima je da rasvijetle da li je ta osoba Josip Broz uopće tamo rođena i kako to da bravar lako svira Šopena, da ne govori hrvatskim jezikom. Kumrovec ne treba srušiti, zgrade koje se tamo nalaze može se iskoristiti za humane svrhe, recimo za dom za nezbrinutu djecu, djecu s teškoćama i slično.

Jeste li i Vi možda bili tuženi, odnosno osuđeni zbog nekih svojih političkih stavova ili djelovanja?

Nisam bio suđen ni tužen, ali sam krajem osamdesetih dobio pojačano praćenje. U pripremi Petog svjetskog viktimološkog kongresa 1985., u Zagrebu su mi došla dvojica „sa Zrinjevca“ s upozorenjem da  će pratiti rad kongresa i da ne smije biti nikakve Amnesty international, niti javnih demonstracija za puštanje političkih zatvorenika. Odgovorio sam da će predstavnici Amnesty International  biti nazočni na kongresu, a, pošto smo znanstveni skup, nećemo izlaziti na ulicu.

Ali eto, u ovoj našoj državi, prije dvije godine pozvan sam na ‘obavijesni razgovor’ u policijsku postaju Trešnjevka na prijavu Vesne Teršelič, da se  osudom HNES-a osjeća ugroženom. Dakle u naše vrijeme, od naše policije.

Kako vidite Hrvatsku u narednih 50 godina?

Nezahvalno je i teško predviđati na dulji rok. Želim i nadam se da će Hrvatska postati zemlja blagostanja, slobode i stalnog napretka. Ali, sada imamo programirani kaos, demografsku katastrofu, brutalnu korupciju,  neprimjerenu vlast, ugrozu našeg državnog teritorija i druge nevolje. Iz svega toga treba izaći čitav i živ. Dat će Bog i biti će dobro i bolje. Osim toga, dio smo svijeta u kojem dominira nasilje i stalna borba za vlast. Svijet srlja u katastrofu, spominje se i Treći svjetski rat. Rat prijeti čovječanstvu, a ne tek samo pojedinim narodima. Neki govore o posljednjim danima, zato je nezahvalno predviđati budućnost. Ona je sve samo ne idilična. A Hrvatska je na vrlo istaknutom geostrateškom položaju.

Želite li još nešto reći, dodati?

„Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka  do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“. Kad to kaže takav stručnjak koji je i sam pripadnik velikog Ruskog naroda, onda to ima posebnu vrijednost za nas. Produžimo i produbimo državotvornost hrvatskoga naroda na ovom svetom prostoru naše Hrvatske.

Razgovarao: Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

VIDEO – Žestoka rasprava o referendumu u emisiji Otvoreno

Objavljeno

na

Objavio

To nije antisrpski referendum nego antikorupcijski. Želimo osigurati da birači budu oni koji će moći djelovati na političare. Kada smo skupili više od 300 000 potpisa za referendum o izmjeni izbornog zakona smo to već željeli, rekla je Željka Markić u HRT-ovoj emisiji Otvoreno.

S njom se nije složio saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević. – To je antimanjinska, antisrpska inicijativa protiv manjina.

Na neki način ovim se želi zabiti klin suradnje između manjina i Vlade desnog centra. Važan je i javni servis koji ima ulogu u zaštiti manjina. Inicijativa je došla od jednog marginalca gospodina Đapića i kroz javni servis postala aktualna, rekao je Milošević.

Anto Đapić, predsjednik stranke DESNO, rekao je da su mu Miloševićeve uvrede kompliment, a da je sve počelo kad je Sanader sklopio sporazum sa SDSS-om. – Na ove uvrede ne želim uopće odgovarati, a kad dolaze od predstavnika SDSS-a, meni su kompliment. Smatram da su pojedini predstavnici manjina u Saboru prešli granicu dobrog ukusa. Svi građani Hrvatske moraju imati jednaka prava i moraju biti politički Hrvati. To se postiže izbornim sustavom, naša inicijativa je potpuno ustavna. Neke stvari koje su relikt iz prijašnih 20 godina, treba mijenjati. Problem nastaje kada je premijer Ivo Sanader 2008. godine sklopio sporazum sa SDSS-om, rekao je Anto Đapić.

Dodao je kako su oni, pod platformom tadašnje Hrvatske stranke prava, na izborima osvojili 93 000 glasova i jedno mjesto u parlamentu, dok su manjine sa 40 000 glasova dobile 8 saborskih mandata.

Arsen Bauk (SDP) rekao je kako je legitimno zabiti klin suradnji desnog centra i manjina, ali da inicijativu koju predvode Markić i Đapić ne smatra ozbiljnom. – Ja sam skeptičan kada o manjinskim pravima govore gospodin Đapić i Markić, bez namjere da ih vrijeđam.

Ono što je postala tema kao zajednička inicijativa gospođe Markić i Đapića, nije točno. Što se tiče ovoga što je rekao gospodin Milošević, slažem se da bi to bilo smanjenje stečenog prava nacionalnih manjina. Ali, apsolutno je legitimno pokušati zabiti klin između Vlade desnog centra i nacionalnih manjina. Zato što se desni centar ne zalaže dovoljno za njih, rekao je Bauk. Ipak, Bauk je dodao da su nacionalne manjine nekoliko puta prevarene od strane njihovih predstavnika.

– Prevara nacionalnih manjina je manja od ove HNS-ove prevare, ali mislim da se predstavnici nacionalnih manjina ne zalažu dovoljno za njihova prava, smatra Bauk. Saborski zastupnik Mosta Robert Podolnjak napomenuo je kako je najvažnije “da manjine ne smiju igrati ulogu arbitra u sastavljanju parlamentarne većine”.

– Ne možemo govoriti o referendumu jer još ne znamo što bi on značio i kako bi izgledao. Od 92. godine imali smo različite modele i mijenjali zakon svakih nekoliko godina. Zastupnici srpske nacionalneodne manjine su, koliko je meni poznato, također tražili izmjene zakona. Mislim da je ovo pitanje ustavne pozicije i položaja zastupnika nacionalnih manjina. 2008. sam u znanstvenom radu rekao da nije primjerena uloga zastupnika manjina kao arbitara u formiranju Vlade, rekao je Podolnjak.

Ministar uprave Lovro Kuščević (HDZ) rekao je da nema države u okruženju koja ovoliko štiti nacionalne manjine, ali također smatra da bi izborni zakon mogao biti bolji.

facebook komentari

Nastavi čitati