Pratite nas

Iz Svijeta

Očevi, ugrožena vrsta!

Objavljeno

na

Ne slušajte pretjerano priče o “jednakosti spolova”. Žene (i djeca) ipak vole kada je uz njih “zdravo muško”, sa svim arhetipskim karakteristikama. Jednakost spolova nije uniformiranost, ipak se mora znati “tko nosi hlače”, tko je tata, a tko mama, unatoč svim pomodnim strujanjima.

 otac
Ovaj mjesec velika većina zemalja u svijetu (52 zemlje) slavi Dan očeva, koji ni izdaleka nije tako slavljen i javno istican kao Majčin dan ili Dan žena. Jednako tako, u kontekstu govorenja o problematici identiteta spolova unutar bračne zajednice te njihovoj društvenoj ulozi, javnost je prepuna (ne)opravdanih jadikovki na račun ugroženosti žene, majke, o nasilju prema ženama, o teškoj, podčinjenoj ulozi žene u društvu, od plaća do napredovanja. Te su jadikovke uglavnom utemeljene.
S druge strane, ako se pogleda pažljivije recentna psihološka literatura i simpoziji, upada u oči sve više diskusija i knjiga na temu krize muškog identiteta koja se na poseban način očituje u braku, kada postanu očevi. Budući da su ženske udruge koje se bave istom problematikom o vlastitom spolu i brojnije i glasnije, može se steći dojam da je s muškarcima i njihovim očinskim identitetom sve u najboljem redu. No nije baš tako, pogotovo kada se radi o definiranju uloge oca u obitelji.Zapravo, otkako je njemački psihosociolog Mitscherlich publicirao sada već znamenitu studiju “Društvo bez očeva”, otvorile su se mnoge bolne spoznaje koje ukazuju na sve ugroženiju i nedefiniraniju ulogu muškarca  u procesu odgoja i rasta djece, s mnogim traumatskim posljedicama na njihovo psihosocijalno sazrijevanje. Bezobraznije rečeno, dok “jadne” dame kukaju, galame i prosvjeduju, “snažna” muška gospoda šutljivo tumara u magluštini nastojeći napipati svoj ranjeni očinski identitet.Gdje je problem?

Premda, dakle, postoji neupitni stereotip ugroženosti ženskog i majčinskog identiteta u obitelji, stvari od početka stoje upravo suprotno. Majčinstvo i majčinska uloga su manje ranjive od očinske iz jednostavnog razloga što se iste definiraju biološki, proizlaze iz same naravi: trudnoća, dojenje, tjelesna intimnost, dominacija u fizičkoj i psihičkoj skrbi za dijete, posebno u procesu primarne socijalizacije. Očinstvo je, pak, s druge strane, kulturološka tvorevina (te samim tim ranjivije u svom identitetu) i tijekom povijesti doživljavalo je mnoge radikalne promjene.

Komparativna antropološka istraživanja koja je tridesetih godina poduzeo Malinowsky među primitivnim narodima Indonezije i Afrike pokazuju kako je očinstvo, za razliku od majčinstva, “razvodnjenije” shvaćano: muškarcima se u tim plemenima priznaje, doduše, biološka činjenica očinstva, no socijalne i afektivne funkcije oca bile su prebacivane na klan, na zamjenske očeve, što s majčinstvom ni u jednoj kulturi nije dominantan slučaj.

Sličan problem poznaje i geneza očinskog lika u našoj civilizaciji. Figura rimskog “pater familiasa” također razvodnjava činjenicu očinstva: pater familias je juridički shvaćen otac koji na djecu prenosi svoje prezime, a nad njima ima, kao i nad robovima, pravo života i smrti (famozni “jus vitae nacisque”), dok obožavana muška figura biva tzv. “avunculus” (ujak), koji preuzima afektivne i odgojne funkcije biološkog oca. U srednjem vijeku “avunculus” postaje “barba” kojeg za razliku od pravog oca (“pater”) djeca nazivaju “papa”. Prema nekima (F. I. Pellizzi), ovo premještanje afektivnosti i socijalizirajućih funkcija na zamjenske očeve bilo bi uzrokovano podsvjesnim mehanizmom prevencije protiv Edipovog kompleksa i latentnih antagonizama (napetost ambivalencije obožavanja i mržnje) između oca i djece.

Ova dijagnoza postaje logična i prihvatljiva kada je promatramo kroz novu transformaciju očinskog lika i uloge koja nastaje nadolaskom kapitalizma i industrijske revolucije kada nastaje, sve do nedavno, dominantni lik strogog autoritarnog oca “hranitelja obitelji” koji s emotivnom distancom u odgoju, za razliku od nježne majke, uvodi djecu u svijet društvenih normi i zabrana, zbog čega je izvor sukoba i netrpeljivosti od strane djece, napose sinova. To je zapravo tip oca na kojem je Freud gradio svoje edipovske analize, otac kao simbol za zabranu, disciplinu, jednom riječju utjelovljenje “super-ega”. Evo razloga zbog čega pjesništvo i literatura toga vremena pišu ode i panegirike majkama i majčinstvu, dok o ocu u tom kontekstu vlada ili šutnja ili kafkijanski krik. No stvari se opet mijenjaju i tjeraju muškarce na novo samotraženje.

Ubojstvo oca

U tom smislu percepcije i definiranja očinske uloge kroz prizmu “super-ega” treba čitati i najnovije kulturološke promjene koje su očinski lik u društvu i obitelji doveli do radikalne krize. Revolucije šezdesetih godina prošlog stoljeća (seksualne, feminističke, itd.) ustvari su pobuna protiv simbola autoritarnog oca, protiv super-ega koji on utjelovljuje, neka vrsta njegovog kulturološkog ubojstva sadržanog u krilatici: vodimo ljubav (čitaj nježnost, majčinski element), a ne rat (čitaj agresivnost, muški element).

Prvi zahtjev ovih previranja bio je da se patrijahalno definiranje muške i ženske uloge u društvu zamijeni sviješću i praksom o jednakosti spolova, što je dovelo do aktualne dezorijentacije muškaraca u vlastiti unutarobiteljski identitet. Žena se pojavljuje na društvenoj pozornici kao zaposlena i samosvjesna, što muškarca tjera da identitet “hranitelja obitelji” zamijeni nekim novim koji će adekvatno odgovoriti zahtjevima nove kulturološke klime. On sve više biva uključen u nekad tradicionalne kućne “ženske poslove”, a žena preuzima sve više tradicionalnih “muških poslova” u smislu okrenutosti ne samo prema ognjištu nego i prema društvenoj utakmici. On asistira kod poroda, previja i hrani djecu, odlazi na trudničko bolovanje, što po sebi nije problematično (nikom naime ne piše u genomu da je stvoren ili ne za previjanje djece), no izgleda da se tako danas zapada u drugu krajnost: ako je nekad postojala nenormalna podjela na muške i ženske funkcije, danas se jednakost spolova sve više shvaća kao uniformiranost, posebno u smislu ignoriranja psiholoških razlika muškosti i ženstvenosti, bitnih za skladno odrastanje djece. Na ovoj razini inflacije muškog elementa u kulturi treba tražiti i sveprisutne korijene “krize autoriteta”.

Zbunjeni muškarci

muskarac-ljutiPrve posljedice ove ideologije spolne jednakosti shvaćene kao negacija specifičnosti koja je kulminirala u rodnoj ideologiji, pokazuju se na dezorijentiranosti mladih očeva koji ranjeni identitet pokušavaju riješiti u dva primarna smjera: odustajanjem od uloge oca, ili pak mamiziranjem vlastite uloge. U prvom slučaju radi se o preživljenom tipu “hranitelja obitelji” koji je na žensku svijest o vlastitoj autonomiji i emancipaciji odgovorio povlačenjem iz odgojnog procesa “prepuštajući sve njoj”, povremeno kupujući novcem djecu, ili se na brzinu poigra s njima. Ako ne može dominirati, ne želi ni surađivati. Iz ovih tipova očeva regrutiraju se tipovi koji svaki slobodan trenutak bježe na pecanje ili neku sličnu opsesivnu aktivnost samo da ne moraju slušati o problemima odgoja i obitelji koje njegova “aždaja”, po njemu, vidi i tamo gdje ih nema. Iritantnost ovog stava povlačenja napose je vidljiva u ležernosti u kojoj muškarac prisiljava ženu da postane isforsirani pater familias što nerijetko budi kontraproduktivne reakcije djece i slabljenje njenog autoriteta, što on na perfidan način sitnim ustupcima klincima namjerno potkopava. Takvim ponašanjem on zapravo rješava svoj ranjeni muški identitet koji se nije snašao u prijelazu s dominirajućeg na partnerski model muško-ženskih odnosa.

Jednako opasno kao odustajanje od očinske uloge jest mamiziranje (feminiziranje) uloge oca, pri čemu isti poprima sve karakteristike majke: snažna afektivna relacionalnost bez kritičke distance prema djeci, veličanje kulta privatnosti na uštrb društvenog angažmana, pretjerani zaštitnički odnos prema djetetu u odnosu na “vanjski svijet”, što ide sve do perverznog emotivnog gušenja i onesposobljavanja za sekundarnu socijalizaciju. Ovi očevi-majke zapravo iskorištavaju postojanje vlastite djece kako bi se sklonili od društvene i obiteljske ugroženosti arhetipova svog muškog identiteta, a fiksacija na “odgoj” djece zapravo je neka vrsta samopomoći. No oba tipa, zbog proizvođenja inflacije muškog elementa u odgoju, čine katastrofalne štete.

Tvorci invalida

Bez obzira na spomenutu ideologiju jednakosti, muškarac i muškost veoma su važni za zdravo odrastanje djeteta i njegovo uključenje u svijet odraslih osoba. Ako majčinski element simbolizira osjećaj sigurnosti u privatnosti, očinski arhetip posreduje istu sigurnost pri uključivanju u dimenziju javnosti, socijalizacije. Posebno je, u tom smislu uključenja djece u društveni život, važna njegova uloga u teškom procesu separacije djece od “mamine suknje”, koji je ključan, jer označava prijelaz iz djetinjstva u mladenaštvo i zrelu dob. Nesigurnost u javnosti ili profesiji koju osjećaju mnogi naši suvremenici mogu zahvaliti upravo inflaciji očinskog lika (i svega što on simbolizira) u vlastitom odrastanju. Ako je majčinski element presudan u procesu primarne socijalizacije, jednako je tako nužan očinski elemenat u uključenju u društvo (sekundarna socijalizacija), bez kojeg može doći do bitnog poremećaja samopouzdanja i anksioznosti, iracionalnog straha pred životom..

Prema P. Charmetu, ako ova snažna potreba djeteta za identifikacijom s muškim elementom u obitelji izostane, najčešći poremećaji su sljedeći: napuštanje ili nevoljkost prema školi i školskim obavezama, apatija, rani alkoholizam i droga, delikvencija i čak anoreksija. Ako se pak od očeva traži hrabro redefiniranje vlastite muškosti, onda je treba tražiti na pola puta između autoritarnog oca prošlosti i mamiziranog oca današnjice.

Suvišni muškarci

U protivnom, od spomenutog naslova knjige “Društvo bez očeva” mogli bismo uskoro dočekati nove studija tipa “Suvišni muškarac”, budući da već postoje mnoge osobe iz javnog života (J. Foster, Madona), koje imaju sve više pristaša, a smatraju muškarca i brak luksuzom i suvišnim teretom. One žele djecu, ali ne žele muževe, već računaju sa starom praksom indoneških i afričkih plemena koja su funkcionirala po principu “zamjenskog očinstva.” Čak ni biološki, u vrijeme umjetne oplodnje, nije vam nužan kontakt s muškarcem. Prolazi vrijeme “žene žrtve muškarca”, a dolazi doba urgentnog definiranja muškarčeve relacionalne muškosti. Dakako, ne zbog spomenutih samosvjesnih gospođa, već zbog psihičkog zdravlja djece i društva koje bez redefiniranog snažnog muškog elementa može postati planetarno emotivno groblje.

I ne slušajte pretjerano priče o “jednakosti spolova”. Žene (i djeca) ipak vole kada je uz njih “zdravo muško”, sa svim arhetipskim karakteristikama. Jednakost spolova nije uniformiranost, ipak se mora znati “tko nosi hlače”, tko je tata, a tko mama, unatoč svim pomodnim strujanjima. Zato i ovo razmišljanje treba shvatiti kao dobronamjerno skretanje pozornosti na fenomen očeva kao – “ugrožene vrste”.

IvicaŠola/laudato

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Predsjednik Vlade Andrej Plenković: Ponosni smo na 25 godina članstva Hrvatske u Ujedinjenim narodima

Objavljeno

na

Objavio

MVEP

U okviru 72. zasjedanja Opće skupštine UN-a, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković sudjelovao je na prijemu za šefove izaslanstava koji je priredio predsjednik SAD-a Donald Trump, a održao je i niz bilateralnih susreta.

U povodu obilježavanja 25. obljetnice članstva Republike Hrvatske u Ujedinjenim narodima, predsjednik Vlade Plenković otkrio je danas spomen-ploču o spomeniku „Mir“, kipara Antuna Augustinčića.

Kip „Mir“ je poklon Republike Hrvatske Ujedinjenim narodima, a jedan je od simbola sjedišta UN-a u New Yorku. Izrađen je 1954. godine, visok 5,5 metara, težak 5 tona, na postolju od 10 metara izrađenom od bračkog kamena, a Vlada Republike Hrvatske ove ga je godine restaurirala.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković poručio je da spomenik jahačice, koja u ruci drži maslinovu grančicu i globus, simbolizira Ujedinjene narode kao organizaciju koja treba jamčiti svjetski mir, stabilnost i suradnju. Dodao je da se ovim kipom, kao i  Meštrovićevom „Djevojkom s lutnjom“, koju je Hrvatska poklonila 2000. godine, daje obol kulturnoj baštini Ujedinjenih naroda.

„Ponosni smo na 25 godina članstva u Ujedinjenim narodima“, istaknuo je Plenković.

Naglasio je da je 22. svibnja 1992. godine, kada je Hrvatska primljena u UN i kada je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman bio u New Yorku tim povodom, za generaciju koja je dočekala svoju neovisnost i samostalnost bio završni čin procesa međunarodnoga priznanja Hrvatske. Ocijenio je da se Hrvatska u tih 25 godina kvalitetno pozicionirala u Ujedinjenim narodima, odradila mandat u Vijeću sigurnosti, u Ekonomskom i socijalnom vijeću, u Vijeću za ljudska prava i u Komisiji za izgradnju mira.

 

„Sudjelovali smo u brojnim misijama Ujedinjenih naroda. Nakon što smo bili primatelj sigurnosti, sada smo oni koji pridonose svjetskom miru, u partnerstvu s regionalnim organizacijama poput NATO-a, Europske unije i drugih. Nastojimo dati doprinos odgovoru na mega-trendove s kojima je svijet u ovom trenutku suočen“, poručio je Plenković.

Izvijestio je da je jučer Hrvatska dala i svoj doprinos novoj inicijativi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o Globalnom paktu za okoliš, koji predstavlja nastavak na Pariški sporazum.

„Hrvatska se ponaša odgovorno, stojimo iza vrijednosti međunarodnog prava, dobrosusjedstva i miroljubivog rješavanja sporova“, kazao je Plenković.

Na novinarski upit je li na prijemu koji je za šefove izaslanstava priredio predsjednik SAD-a Donald Trump imao prigodu s njim razgovarati, predsjednik Vlade kazao je da je s njim, kao i drugi šefovi izaslanstava, razgovarao protokolarno, kratko i srdačno. Pojasnio je da je tradicionalan običaj da i Europska unija i SAD organiziraju prijeme u okviru Opće skupštine.

„Bila je to prigoda za susrete s brojnim državnicima koji su ovdje“, kazao je Plenković.

Sa slovenskim kolegom Mirom Cerarom predsjednik Vlade Andrej Plenković dogovorio je sastanak u Zagrebu za 27. rujna.

„Želimo ostvariti napredak u odnosima između dvije zemlje. Premda je pristup Hrvatske i Slovenije i dalje različit, samo razgovorima i dijalogom možemo doći do rješenja“, naglasio je Plenković.

Ponovio je da je Slovenija Hrvatskoj susjedna i prijateljska zemlja, dodavši da otvorena pitanja koja postoje nisu nepremostiva. Najavio je da će sutrašnjim govorom pred Općom skupštinom ukazati na to kako je Hrvatska do sada vidjela Ujedinjene narode i što je dala kao doprinos te na koji način vidi rješavanje ključnih sigurnosnih izazova i globalnih trendova.

Predsjednik Vlade Plenković održao je i  danas niz bilateralnih sastanaka. Između ostalih, jutros se sastao s predsjednikom Republike Kosovo Hashimom Thaçijem i predsjednikom Predsjedničkog vijeća Vlade nacionalnog jedinstva Libije Faiezom Mustafom Serrajom.

„Libija je jedna od glavnih globalnih tema, a i ministri vanjskih poslova Europske unije imali su poseban neformalni sastanak na tu temu. Želimo stabiliziranje te zemlje, s kojom smo imali razgranatu gospodarsku suradnju. Za Hrvatsku je važno da se sve naše kompanije, koje su 2011. napustile Libiju, tamo vrate te da Hrvatska ponovno otvori svoje veleposlanstvo u Libiji kada se steknu preduvjeti“, kazao je Plenković.

Tijekom dana predsjednik Vlade Plenković susrest će se i s turskim predsjednikom Erdoǧanom, a nakon toga će održati predavanje o hrvatskom pogledu na budućnost Europske unije na Sveučilištu Columbia.

Večeras je predviđen prijem povodom 25. obljetnice članstva Republike Hrvatske u UN-u.

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Govor Predsjedatelja Predsjedništva BiH Dragana Čovića pred Općom skupštinom UN-a

Objavljeno

na

Objavio

Pedsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović održao je danas govor pred Općom skupštinom UN-a.

Govor  Predsjedatelj Predsjedništva BiH prenosimo u cijelosti:

“Poštovani gospodine Predsjedniče Opće skupštine, gospodine Lajčak, dozvolite mi, prije svega, da vam čestitam na mandatu koji ste upravo započeli kao predsjednik 72. zasjedanja. Uvjeren sam da će takt i diplomatska vještina u koje smo se u Bosni i Hercegovini imali prigode izravno uvjeriti pomoći da najvažnije tijelo Ujedinjenih naroda napravi nove pomake i učinkovito se suoči sa novim izazovima. Moja zahvalnost ide i odlazećem predsjedniku, za liderstvo koje je pokazao tijekom prethodnog (71.) zasjedanja.

Pridružit ću se čestitkama upućenim Nj. E. Antoniu Guterresu na izboru za generalnog tajnika Ujedinjenih naroda. Njegova, i plemenita, i mudra namjera, da se u godinama koje su pred nama više pozornosti posveti izgradnji mostova koji nas međusobno spajaju svakako će, u Bosni i Hercegovini, imati najveću moguću potporu. U svijetu u kojem dominiraju neizvjesnost i nesigurnost, jednostvano nije moguće preuveličati važnost principa i multilateralnog okvira koji su za nas osmislili utemeljitelji Ujedinjenih naroda. Snaga ove Organizacije je i naša pojedinačna i zajednička snaga ukoliko želimo iskorijeniti bolest, glad, terorizam i svaki vid prijetnje ljudskom postojanju.

Pri tome, naravno, ne možemo a ne priznati sebi samima koliko je potrebno i od kolikog je značaja, kroz ozbiljne i konstruktivne mjere, približiti UN sustav njegovom kaotičnom okruženju i adaptirati ga na način da predviđa izazo ve koji iz njega dolaze i na njih odgovara snagom čija jačina daleko prelazi prostu sumu naših pojedinačnih snaga. I dalje, sa nesmanjenom zabrinutošću, gledamo na nastavak stradanja sirijskog naroda. Bosna i Herecegovina najoštrije osuđuje svaki vid nasilja nad civilnim stanovništvom. Nasilje mora prestati. Svakom sirijskom djetetu, ženi i čovjeku, i svakom od sirijskih izbjeglica, potrebno je vratiti dostojanstvo ljudskog bića kao i vjeru u mogućnost oporavaka i novih životnih šansi.

Mi ćemo, kao i drugi danas na ovom mjestu, nastaviti pozivati na mirno i političko rješenje, kroz pregovore, u procesu nad kojim vlasništvo može imati samo sirijski narod, na temelju Ženevskog komunikea i uz pomoć međunarodne zajednice i Ujedinjenih naroda, predvođene posebnim izaslanikom za Siriju, čije nesebične napore da se  nastave pregovori u Ženevi izuzetno cijenimo. Gospodine Predsjedniče, Čini se uistinu nepotrebnim ponavljati kako ne može biti mira i blagostanja za izraelski narod ako isto nije osigurano i za palestinski, i obrnuto. Izraelsko-palestinski sukob predstavlja najveću neriješenu nevolju Bliskog istoka i trenutačno pomanjkanje ikakvih pregovora između strana je uznemirujuće.

Oba naroda zaslužuju bolje. Opet, već desetljećima, putovanje prema miru odvija se presporo i postaje sve složenije. Stoga je potrebno glasno se podsjetiti šta je krajnji cilj, a to je postojanje dvije države, izraelske i palestinske, koje će mirno živjeti jedna do druge, u sigurnosti i priznatim granicama. Bosna i Hercegovina ostaje privržena stajalištu kako je ostvarenje takvog cilja moguće postići ispunjenjem obaveza strana, na temelju relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, Madridskih principa i Arapske mirovne inicijative.

Kroz ljudsku povijest, zlo je uvijek egzistiralo, nekada na rubu naših zajednica, nekada u manjoj ili većoj mjeri unutar njih, ne uvijek u istom obliku i ne uvijek istog inteziteta. Terorizam je, nesumljivo, najveće zlo današnjeg trenutka, u oblicima i jačini da predstavlja najveću prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti. Destruktivne sile uvijek imaju duboke korijene i mnogo različitih lica ali niti jedno opravdanje za njihovo postojanje. Da pobijedimo terorizam i zauvijek otklonimo strah terora iz naših zajednica, uz multidimenzionalni i integrirani pristup, potrebni su nam zajednički i koncentrirani napori. Bosna i Hercegovina će nastaviti davati svoj doprinos punoj impelementaciji Globalne strategije Ujedinjenih naroda za borbu protiv terorizma kao i aktivnostima Komiteta za borbu protiv terorizma.

Posebno pozdravljamo napore koje u jačanju anti-terorističkih kapaciteta Ujedinjenih naroda poduzima generalni tajnik Antonio Guterres i, u tom smislu, utemeljenje novog Ureda za borbu terorizma (Office of Counter-Terrorism). Sa svoje strane smo spremni kontinuirano jačati suradnju na regionalnim, sub-regionalnoj i međunarodnoj razini, posebno u područjima prikupljanja i razmjene informacija. Kao članica Globalne koalicije za borbu protiv ISIL-a/Da’esh-a, nastavit ćemo pomagati napore Koalicije da se čitave ljudske zajednice oslobode i oporave od patnji i štete koju sa sobom nosi ISIL/Da’esh i njegova globalna mreža.

Bosna i Hercegovina zalaže se za punu implementaciju svih rezolucija Vijeća sigurnosti koje za ciljimaju da se osobe koje sudjeluju u finansiranju, planiranju, pripremi ili izvršenju terorističkih djela dovedu pred lice pravde. Nadalje, u cjelosti dijelimo mišljenje da je za dugoročno iskorjenjivanje zla terorizma i nasilnog ekstremizma potrebno neprestano ulagati napore u čitav spektar međusobno povezanih oblasti, od eliminacije nepravde i nejednakosti, siromaštva i nesloboda dounapređenja razumijevanja među različitim i drugačijima, jačanja međukulturnog dijaloga i općeprihvaćenih demokratskih vrijednosti. I onda kad pomislimo da smo u svim područjima uradili dovoljno, potrebno je krenuti ispočetka i udvostručiti trud! Svijet u kojem nema prijetnji za uništenjem čovječanstva manja je Utopija što je manje sredstava kojima se uništenje može provesti. Stoga su razoružanje i ne-proliferacija oružja za masovno uništenje i dalje preduvjet za globalni mir i sigurnost kojem svi težimo. U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina se pridružuje strogoj osudi nuklearnih testiranja koje je provela Narodna Demokratska Republika Koreja. Također, pozivamo Narodnu Demokratsku Republiku Koreju da, bez odlaganja, u cjelosti i bezuvjetno, pristupi ispunjenju svojih obveza prema svim relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Gospodine Predsjednice, Danas, kao i točno prije dvije godine kada smo je, na ovom istom mjestu usvojili, moja vjera u vrijednost Agende 2030 se nije umanjila. Ona je u BiH dobila institucionalnu pozornost koja joj po njenom značaju i plemenitošću ciljeva koje postavlja pred nas pripada.

Za nas, kao uostalom i za ostale zemlje u razvoju, opterećene nerazmjerom želja i mogućnosti, čvrsta politička volja pa čak i odlučni praktični koraci u dobrom pravcu – neće uvijek biti dovoljni. Ispunjenje plemenitih ali i ambicioznih ciljeva, od mnogih će UN članica zahtijevati  znanja i norme koje nemaju, ili će pak proizvesti dodatni teret za već opterećene državne proračune. Stoga je pomoć, počevši od formulacije strategija i politika, preko transfera tehnologija, osiguranja financijskih resursa ali i pomoć u mjerenju napretka nesporno od ključnog značaja, naravno, uz puno vlasništvo država nad procesima implementacije. U cijelosti smo razumjeli i prihvatili snažnu međupovezanost gospodarske, društvene i okolišne dimenzije održivog razvoja. Ratificirali smo Pariški sporazum o klimatskim promjenama i odlučili se slijediti njegove smjernice.

To je dug prema našoj djeci i Planeti kojibezuvjetno mora biti ispunjen. Bilo da se osvrnem unazad, u našu prošlost, bilo da gledam u našu sadašnjost i budućnost, u mojoj zemlji žene zauzimaju visoko mjesto, koje im s pravom i prirodno pripada. Uloga žene je vitalna, za razvitak i prosperitet obitelji, ali i društva u cjelini. U postkonfliktnim okruženjima žene prve pružaju ruke pomirenja. U vrijeme velikih izazova i rizika, više nego ikada, trebamo snagu i prirodnu sposobnost žena da teže mirnim rješenjima. Iako smo izuzetno ponosni na značajan napredak koji smo postigli kada je u pitanju provedba odredbi povijesne rezolucije Vijeća sigurnosti 1325 (Žene, mir i sigurnost), svjesni smo i područja u kojima je moguće i potrebno učiniti znatno više. Svakako ćemo nastaviti ulagati dodatne napore na jačanju i osnaživanju bosansko-hercegovačkih žena i djevojčica, a u skladu s Pekinškom deklaracijom i Platformom za akciju (Bejiging Declaration and Platform for Action). Još jedna društvena skupina zaslužuje posebnu pozornost.

Mladi ljudi su stalni izvor promjena i inkubator inventivnih rješenja naših starih problema. Zdravi, obrazovani i zaposleni predstavljaju pogonski kotač kojim se naša društva kreću naprijed. Okruženja u kojima je mladima limitiran pristup obrazovanju, gospodarskim tokovima i procesima odlučivanja Gospodine Predsjedniče, U Bosni i Hercegovini, nažalost, i predobro znamo koliko je visoka cijena ratova. Za nas, preventivna diplomacija predstavlja sredstvo koje, iskorišteno u pravo vrijeme, može pomoći da se ratovi ne ponavljaju, nigdje i nikome.

Brojni su razlozi zašto, na globalnoj razini, sustav Ujedinjenih naroda mora doći u središte svih aktivnosti da se preventivnim mjerama pokušaju riješiti krize i spriječi da ljudi napuštaju svoje domove. Opet, veliki dio odgovornosti za prevenciju leži i na drugim razinama. Unutar svojih zajednica moramo se boriti protiv svih klica nevolja i ratova. Moramo ispravljati socijalne nepravde, miriti nepomirljivo, ustrajati u kompromisu, težiti pluralističkim i uključivim rješenjima, cijeniti jednako tuđa kao i svoja prava te stalno i iznova iznalaziti načine kako pronaći zajednički jezik. Kako ja to vidim, prevenciju i medijaciju, tehnike upravljanja konfliktom i njegova rješavanja u podijeljenim društvima, treba primijeniti prvo unutar pripadajuće regije, sa regionalnim akterima koji uglavnom bolje razumiju suprotstavljene strane, njihove razloge i njihova različita viđenja problema.

Ponosni smo na naše sudjelovanje u mirovnim misijama Ujedinjenih naroda u Južnom Sudanu, na Kipru, u Afganistanu, Kongu i Maliju, koje smatramo najizravnijim doprinosom izgradnji svjetskog mira. Našu uključenost u misije Ujedinjenih naroda doživljavamo i kao način da danas, kada smo to u stanju, učinimo ono što je, ne tako davno, za nas bilo gotovo nemoguće i zamisliti, a to je da pomognemo ljudima u područjima pogođenim sukobima. Cijenimo odlučujuću ulogu žena u svim procesima oporavka i ponovne izgradnje ratom razrušenih društava, te ćemo posebno ohrabrivati i poticati povećanje njihovog angažmana. Gospodine Predsjedniče, Bosna i Hercegovina je naučila lekcije iz svoje teške prošlosti, te je za svoju budućnost odabrala slijediti princip koji su prije šezdeset godina postavili utemeljitelji Europske Unije.

Mi smo preuzeli europski način, i između kooperacije i konfrotacije odabrali smo, i uvijek ćemo ubuduće odabrati, kooperaciju i traženje zajedničkih kompromisa. Samostalno, ali i uz nesebičnu pomoć naših europskih prijatelja, činimo sve da iznađemo što više prilika za otvoreni dijalog i svaku od tih priliku iskoristimo da gradimo još više povjerenja i uzajamno korisnih veza za naše ljude koji ipak, i u težim i složenijim vremenima, imaju više zajedničkih poveznica i interesa nego što smo ih mi, njihovi lideri, nekada spremni prepoznati. Pomirenje, povjerenje, partnerstvo i suradnja za sve nas, u užoj i široj regiji, moraju postati živi i dugoročni principi za stabilnu i sigurnu budućnost. Stoga su posvećenost regionalnim inicijativama i konstruktivno djelovanje kroz regionalne organizacije kojima pripadamo visoko su na listi naših vanjsko-političkih prioriteta. Bosna i Hercegovina danas čini sve da ubrza svoj put tamo gdje uistinu i pripada, u okrilje snažne Europske obitelji čije vrijednosti dijeli. Reformski i ostali procesi koje u tu svrhu provodimo, nisu uvijek jednostavni niti lagani, ali ih doživljavamo kao jedinstvenu šansu da ubrzanim korakom postignemo što veću usuglašenost našeg gospodarskog, socijalnog i institucionalnog stupnja razvoja sa onim što nas sutra očekuje u Europskoj uniji.

Stoga ćemo s istinskom posvećenošću nastaviti ispunjavati preuzete obveze za postizanje statusa kandidata s početkom naredne godine, što će biti snažan i prijeko potreban poticaj unutarnjoj konsolidaciji i daljnjem ubrzanju integracijskih procesa. Ipak, sa zabrinutošću želim skrenuti pozornost kako u ovom trenutku moja zemlja prolazi kroz jedno razdoblje značajnih iskušenja. Duboko sam uvjeren kako jedan konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini ne može biti ni sretan ni prosperitetan ako to nisu i ostala dva konstitutivna naroda i svi naši žitelji. U tom smislu smatram da mi, unutar Bosne i Hercegovine, moramo uraditi nužan iskorak te do kraja ove godine usvojiti izmjene izbornog zakonodavstva, a u skladu sa Odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Kao i do sada, očekujemo razumijevanje i potporu međunarodne zajednice u rješavanju ovog pitanja od vitalnog značaja za daljnju demokratizaciju i ostavarenje naše pune integracije u Europsku Uniju.

Dopustite mi, na kraju, gospodine Predsjedniče, da podsjetim, kako sve naše potrebe – gospodarske, društvene, sigurnosne, političke, kulturološke – mogu biti vrlo različite, kao što su to uostalom i naše mogućnosti da ih ostvarimo. Odabiri koje svakodnevno pravimo kako bi osigurali prosperitet za naše žitelje, također se razlikuju od članice do članice. Ja sam uvjeren kako će budućnost ljudske rase u velikoj mjeri ovisiti od naših trenutačnih sposobnosti da naše različitosti pretvorimo u prednosti.

Od sustava Ujedinjenih naroda očekujemo da nam u tome bude vodilja, i da nas pomogne, prije svega u tome da izgradimo sustav koji se temelji na jedinstvu različitosti. Hvala.”, priopćeno je iz Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati