OKRUŽNICA GENERALA DRINJANINA HRVATSKIM VOJNICIMA IZ 1961.

4

[dropcap font=”0″]U[/dropcap] zadnjoj, izvanrednoj DRINI, iznieli smo na iskren i jasan način razloge, koji su nas pokrenuli, da smo odlučili tiskati DRINU, kao i zašto smo ju u dani čas obustavili. U isto vrieme smo tiskali Načela Hrvatskih Boraca, kao i nekoliko članaka, istaknuvši, da je to samo polazna točka, te da molimo da hrvatski vojnici kažu svoje mišljenje. U isto vrieme smo ponudili raznim osobama i grupama u svietu, da oni nastave sa tiskanjem DRINE, pa smo čak predlagali i jedan posebni sistem, koji bi dozvolio, da se tiska na raznim kontinentima.

ZAŠTO SMO TAKO POSTUPALI? Zašto smo, poslje toga, skoro sasma prekinuli sve naše veze, pa se nismo javljali ni najužim suradnicima? Zašto nismo odgovarali na priedloge? Zašto smo pustili malodušne da pokleknu, dobre da sumnjaju, a zle da iskorišćuju našu šutnju?

ZATO, da hrvatski vojnici, iz domovine i slobodnog svieta, mogu proučiti NAČELA, da se mogu konsultirati izmedju sebe, da mogu bez našeg uticaja razmišljati o našoj sudbini, ukratko, da mogu jednom i živiti, misliti i djelovati demokratski, uz svoju odgovornost. Pa da, vjerni svojim odlukama, mogu lakše izvršiti svoje držanstvo.

“JOŠ SE NIJE RODIO, TKO BI SVIMA UGODIO” – Kaže naš narod. Ni naši priedlozi, naša Načela i naša stanovišta nisu mogli zadovoljiti sve hrvatske vojnike. Mi bi se osjećali nesretnima, da su odgovori svih bili jednaki, jer bi to značilo, da ne znamo misliti, da nemamo srdca, ili da nemamo kriterija, pa po nekom fatalnom zakonu ili uplivu duh sviju smrdi po jednom kalupu, a to bi bilo smrtnonosno za našu budućnost. Odgovori su svakojaki i mi smo ih analizirali savjestno, nepristrano, s dobrom vjerom, pa i onda, kada nam se nisu svidjalI.
“NISAM ZNAO DA SAM HRVATSKI VOJNIK” piše sav sretan jedan novodošli emigrant, koji je služio svoj redoviti vojni rok u vojsci u Jugoslaviji. To je prvi put u mom kratkom životu, da mi netko kaže, da sam i ja hrvatski vojnik i to mi je dosta za čitav život, jer znam zašto živim, – piše u svom osvrtu na zadnju “DRINU” taj mladi Hrvat.

“IDEM STOPAMA MOGA BABE”
– piše nam preko rodbine iz Turske jedan mladi musliman iz Sandžaka, čiji se otac borio u miliciji Paćariza, dok se daidža borio uz ostalu hrvatsku braću u slavnoj Ustaškoj Legiji Jure Francetića. U dugom i oduševljenom pismu piše kako su mu oca i tetka mobilizirali, naturili im na glavu mrzku šajkaču i druge znakove Jugoslavenske Kraljevske Vojske, ali su oni 1941. osjetili zov krvi, zov Ante Pavelića, Maršala Kvaternika, Vladka Mačeka i Džafera i Osmana Kulenovića. Tako, veli, i ja danas služim maršala Tita i komunističku jugoslaviju, ali ću sutra, kao i moj babo 1941. g. ići sa svojom braćom za “rvacku državu”.

“VJERUJEM VAM. ČESTITAM VAM, IAKO OSOBNO NE MOGU…”
Ovako i slično piše liep broj hrvatskih častnika, koji žive u emigraciji. Zašto osobno ne može s nama? Neki ne iznose detalje. Neki, vele, jer im to zabranjuje njihova politička stranka. Neki jer se osjećaju nepotrebnima, suvišnima, nekoristnima, iznemoglima. Oatanimo pri tome. Takav je život.

“BOJIMO SE VAŠIH AMBICIJA”
– iskreno i ljudski pišu neki stari borci, boje se, da ne bi više štetili nego koristili hrvatskoj stvari našim imenima… Problem za sebe, kojega ćemo obraditi.

“TREBA IMATI SNAGE I POŠTENJA” – pa priznati, kako Vi to činite, da ni svi partizani nisu bili izdajnici domovine ni ljudske zvjeri, kao što ni svi Ustaše nisu bili andjeli, – kaže doslovno jedan poznati intelektualac i stari ustaški borac, iz poznate kuće, iz prvih dana borbe. Tko tvrdi protivno, kaže, ili ne zna stvar Dalmacije ili nema snage i poštenja, da kaže istinu, pa zato obećaje suradnju, pomoć.

“NE OSVRĆI SE NA PRIGOVORE” – savjetuje veliki broj hrvatskih boraca, nego napried za Boga i Hrvatsku, a to je “DRINA” uviek činila, pa šta onda treba mienjati… To je većina, ogromna većina.

“U BORBI ZA DOMOVINU NEMA NEGO RODOLJUBA I IZDAJNIKA” prema Starčeviću, pa ti je dužnost nastaviti, veli jedan intelektualac iz USA, koji nedavno proputovao Europom i posjetio uredničtvo “DRINE”, kao što su to učinili mnogi Hrvati najraznijih političkih struja.

“MI MLADI OSJEĆAMO SE SRETNIMA DA NETKO IZ STARE GARDE TAKO MISLI, jer je došlo vrieme predaje borbenih stijegova…” piše jedna grupa novih sveučilištaraca, koji demokratski osjećaju, ciene rad stare ustaške garniture, iako se sami ne osjećaju ustašama.
“Krajnje je vrijeme, da ste svaku stvar postavili na svoje mejsto”, piše jedan stari, visoki domobranski zapovjednik, poznati junak, koji još vjeruje u hrvatsku budućnost ako na vrijeme stvorimo medju hrvatskim vojnicima duh, hrvatski, vojnički, izvanstranački, bratski i ljudski. Stranaka može biti stotine, ali Hrvatska Vojaska mora biti samo jedna ili ne će biti nijedna, veli, i bodri nas, obvezuje nas, moli nas i zaklinje da neka idemo sa “DRINOM”.

“Hrvatski narod će znati ocijeniti Vašu vjeru u Boga, Narod i VLASTITE SNAGE” – piše jedan poznati hrvatski svećenik, koji nas bodri, da nastavimo na bazi Načela, jer je to jedini način, da se svaki hrvatski borci nadju skupa unutar HRVATSKE VOJSKE u borbi za Hrvatsku državu.
“ONI KOJI SU PALI OBVEZUJU ŽIVE” – pa morate nastaviti akcijom, radi njih, a ne radi nas ili sama sebe, poručuje nam jedan od onih, koji su prošli rat, kolonu smrti, tamnicu i sada se nalazi u emigraciji više mrtav nego živ.

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA” – odgovaramo mi na plebiscit hrvatskih vojnika i u ime Božije počimamo sa ” SA DRINOM”, sa novim snagama, po novim i starim putevima za vječne ideale. Nastojati ćemo dati u ruke hrvatskih boraca “DRINU” koja će zadovoljiti najveći dio, a nikada ne ćemo prestati sa nastojanjima, da svaki hrvatski borac nadje u “DRINI” ono osnovno, bitno, dok si kao slobodni ljudi možemo dozvoliti toliko slobode, da u mnogočemu mislimo drukčije.
Prošteno je zulumčaru, prošteno je ubojici, prošteno je svima, svima, samo nikad izdajici – Takav je natpis nekada resio nastambe onih revolucionaraca, koji su bili došli na Jankpustu, da stavljaju ljutu travu na ljutu ranu i da klin klinom izbijaju, kako se to reklo u svoje vrieme. Prema tome medju nama je mjesto svima osim izdajnika hrvatske stvari.

VLADA ZBRKA POJMOVA O PROTIVNICIMA, NEPRIJATELJIMA I IZDAJNICIMA. Politički protivnici su oni Hrvati, koji pripadaju drugim strankama, odborima, ideologijama, ali se bore za Hrvatsku Državu. Nisu neprijatelji ni onda, kada nam niekaju iz bilo kojeg razloga pravo na rad.
Neprijatelji su narodni kolektivi, susjedni narodi, i to samo onda, kada se bore protiv vitalnih interesa našega naroda, kada nam nieču pravo na vlastiti život, na Državu. Tako su nam neprijatelji Srbi, bilo oni nacionalni, bilo komunisti, ili kako ih zovemo SRBOKOMUNISTI, jer nam nameću ne samo svoju državnu vlast, nego i jednu neprijateljsku ideologiju, komunističku. Mi zaista, želimo mir sa Srbima, ali: mi gospodari u našem domu, oni u svom, a Bog u našem i njihovu. Onda nam ne će biti neprijatelji, nego susjedi. Svaki komunizam je neprijatelj.

Izdajnik je onaj Hrvat, koji svjestno grieši protiv vitalnog interesa svoje domovine i svoga naroda, težki griešnik, koji je za judine zlatnike proda narod, ili prolio nevinu hrvatsku krv u službi tudjina.

NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislo, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj “Narodno Oslobodilačkoj Vojsci”, pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoločkih, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata.

“NEMA BRATA DOK NE RODI MAJKA” – Eto, tako kaže naš narod. A mi Hrvati, i u sto pukovnija u Jugoslaviji i u sto stranaka u emigraciji, razmislimo, pa odlučimo. Narod u Domovini, zasužnjen, iskrvavljen, obezpravljen, vjeruje u svoju emigraciju, i emigracija vjeruje u svoj narod, u svoju snagu. Svi još vjerujemo u Boga i Pravdu. Pa tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju. I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo. I u tome je smisao našega života. Dobro došli suradnici, a sa ostalima imajmo strpljenje.

NISMO VJESTNIK HRVATSKE VOJSKE, NEGO HRVATSKIH VOJNIKA– Prema tome mi si ne uzimamo nikakvi monopol, ne niečemo pravo hrvatskim vojnicima koji ne misle kao mi, da tiskaju drugi hrvatski vojnički list, niti niečemo pravo, poštenje, borbenost i pozvanje onima, koji postoje mimo nas i bave se vojničkim pitanjima. Bolje je da hrvatski vojnici tiskaju pet listova i u njima odgajaju hrvatske vojnike za budućnost, pa makar ne mislili kao mi, nego, da ne tiskamo nijedan zato, jer se ne možemo složiti. Pa ako budemo mislili pošteno, jednog dana ćemo se naći rame uz rame kao i 1941. god.

SMATRAMO HRVATSKIM VOJNICIMA sve hrvatske ljude kjoi su vični i pozvani služiti Hrvatsku Domovinu s oružjem u ruci. Svejedno je da li se radi o bivšim dalmatinskim partizanima ili ustaškom velebitskom borcu, o bivšem hrvatskom domobranu ili zaštitaru. Jednako su pozvani hrvatski sinovi, koji danas moraju nositi petokraku zviezdu, u Jugoslaviji ili se negdje u svietu kite medaljom za hrabrost, koju im je dao Poglavr Ante Pavelić za borbu protiv neprijatelja. Godine 1941. su pohrlili u naše redove i ustaše iz logora, i Zaštitari iz Mačekove stranke i časnici iz jugoslavenske, kao i stare Ausrijske škole. Izključeni su bili samo izdajnici, a to znamo tko su.

ZA NOVI DESETI TRAVNJA. Cilj nam je odgojiti buduće hrvatske vojnike, a ne istima zapovjedati. To je drugo pitanje, koje će biti u svoje vrieme rješeno uz kolaboraciju hrvatskih političkih ljudi i onih, koji će voditi borbu protiv snaga sovjetske komunističke revolucije, a ova je u toku. mislimo odgajati duh i spremati, osposobiti vojnika za poziv u tehničkom pogledu.

“DRINA” u službi duha hrvatskih boraca dati će hrvatskim vojnicima u domovini i emigraciji ono, što srbokomunizam ne će i ne može dati. Komunizam truje dušu naše mladosti. Vjerskim zasadama kršćanstva i islama mi ćemo hrvatskoj mladosti dati najsigurniji liek protiv bezbožnog materializma. Socijalna pravda je temlje svakoga društva. Moral i etika su stupovi bez kojih ne može postojati ljudsko društvo. Hrvatska poviest je učiteljica mladosti, a svietli primjeri u prošlosti dati će snage i vjere da se izdrži.

NEMAMO DANAS ORUŽJA, ali ćemo preko “DRINE” dati hrvatskim borcima potrebno stručno znanje za budući rat. Vremena se mienjaju, znanost i tehnika daju nam nova ratna sredstva, ali principi, na kojima počiva ratna znanost i ratno umjeće su isti. Zato uz onaj odgoj , kojega smo dobili u ratu ili djelatnom službom, pa gdje god bilo, nastojat ćemo upodpuniti najnovijim zasadama, pa tako započimamo stručnim lekcijama o atomskim oružjima, o njenim prednostima, upotrebama, obrani od istih, koordinaciji sa drugim ratnim sredstvima, pa čak i o upotrebi atomske bombe u gradjanskim ratovima, kao taktičko oružje, o radioaktivnosti, o obrani, o osobnoj, gradjanskoj obrani, itd., itd. A oružje će nam netko dati, kada dodje čas, ili ćemo ga oduzeti onima, koji ga budu imali. Već smo to mi činili i prije.

STRATEGIJA I POLITIKA. Vidili smo u prošlosti, da su hrvatska politika i hrvatska strategija išli u razkorak. Rezultat: ropstvo naroda, slava oružja u službi susjeda. Nismo militaristi, kao što to dobronamjerno, ali pogrešno, ustanovljuje jedan poznati hrvatski borac intelektualac. “DRINA” će nastojati razbistriti pojmove, ako su se zbrkali, kako bi kristalno čisto bio postavljen osnov budućih odnosa. Hrvatska vojska želi služiti svom narodu, braniti Državu, ali ne želi biti u službi ideologija, stranaka, pa niti osoba, pa maker ove bile autentični odraz volje naroda. Serija članaka hrvatskih vojnika i poviestničara dokazat će pravednost, svrsihodnost, suvremenost i ispravnost našega stava.

ISPRAVNOM NACIONALNOM POLITIKOM, BORBENIM DUHOM I SPREMNOŠĆU HRVATSKIH VOJNIKA doći će se do slobode. “Načela hrvatskih Boraca” dobar su početak, a zavisi o nama svima i o stanju u svietu, kako će se evolucionirati konačnom rješenju. O tome zavisi hrvatska budućnost, pa se prenimo iz lažnih sanja, i sjedinimo sve snage u službu vrhovnog cilja hrvatske politike i hrvatske strategije, a to je borba protiv srbokomunizma i stvaranje HRVATSKE DRŽAVE. “DRINA” će služiti taj cilj.

DESET JE GODINA da je izišao prvi broj “DRINE”. Borci se sjećaju da je bila ponos i prkos. Mislimo proslaviti dostojno tu desetogodišnjicu, a ujedno i dvadesetogodišnjicu uzpostave Hrvatske Države. Proslava tih godišnjica u novoj “DRINI” koja je u tisku, neka bude početak jednog novog doba. Možemo žarko ljubiti Hrvatsku, fanatički se za nju boriti i bez onih velikih ljudi, koji su u zadnja vremena umrli: Stepinac, Džaferbeg Kulenović, Poglavnik, Nadbiskup Šarić. Neka nas vode NAČELA, mjesto osoba, te izgradjena. borbena, sviestna Organizacija, izgradjena demokratskom akcijom i uskladjena sa stanjem u svietu.
NA MLADJIMA SVIET OSTAJE, pa smo i mo odlučili “DRINU” koja je u tisku posvetiti borcima, onima, koji su u Hrvatskoj i trebaju čistog duha, moralne podrške, jer će oni sutra morati obnavljati Deseti travnja. Zato ćemo tu “Drinu” njima posvetiti i namjeniti po svom sadržaju i kako bi imali pregled dogadjaja o stvaranju Hrvatske Države i borabama Hrvatske Vojske. Oni, pak, mladi, koji su u emigraciji i budu želili, dobit će stanoviti broj starih “DRINA”, koje smo za tu ulogu i čuvali. Neka ju traže i dobit će ju.

KRUG PRIJATELJA “DRINE” nije nikada zatajio kada smo se na nj obratili. Tih krugova ima svuda po svietu. Osnivajte nove, proširite stare krugove. Kamo sreće, da bi u svakom mjestu u slobodnom svietu, gdje ima Hrvata postojao krug od desetak prijatelja, i da bi ovih desetak pripadao svaki drugoj stranci… Danas imamo prijatelja, koji zaista pripadaju svima strankama. Mi nemamo predsjednika, tajnika, odbornika, nadredjenih, ni podredjenih, nego samo prijatelja, koji su razumili naš krik. Pošalji ovu okružnicu svakom Hrvatu čiju adresu imaš.

ROD BO SAMO, KO SI MRTVE ŠTUJE, NA PROŠLOSTI BUDUĆNOST SI SNUJE…
Ovo je poziv svima. Vrieme prolazi, a mi, zarobljeni narod, i emigracija, zaboravljamo dogadjaje iz naše borbe za slobodu, iz našeg rata, našega odpora. Neprijatelj uništava poviestne podatke, zapise, knjige i novine, u kojima se govorilo o divovskoj borbi Hrvata za slobodu.

Srbokomunizam izkrivljuje činjenice, laže i petlja, kako bi hrvatski narod, kao i stranci, imali krivu predodžbu o dogadjajima. Veliki je broj protagonista ubijen ili je pao u borbi, a ostali, nažalost, stari. Zaboravlja se, malo po malo i mnogo toga, što samo mi znamo i povjeravamo našoj memoriji. Trgnimo se. Napišimo uspomene iz dana borbe, priprema, revolucionarne borbe, iz zatvora, progona, pa zatim sve što znamo iz rata. Opišimo borbe oružanih snaga, milicija, naroda. Opisujmo uspomene iz kolona smrti, iz odpora. Sve to mora biti napisano, a onda se može sve to sačuvati, može se tiskati u knjizi, u novinama, može se i pohraniti kod nas, kod društava, glavno je da ne propadne. “DRINA” će posebne stranice, kao i prije, posvetiti POVIESTI NAŠEGA RATA I NAŠE BORBE. Ne dozvolimo da naša djeca jednog dana budu pitala, da im kažemo, pa gdje smo se to mi borili. Moramo odati počast i onima, koji su pali i ne mogu govoriti ni pisati.

SVI SMO MI VELEPOSLANICI HRVATSKE STVARI U TUDJINI. Jedna država podržava svoja poslanstva, konzulate, diplomate, trgovce i špijune. Ovi se, svaki na svom mjestu trude, ne samo da brane interese svoje domovine, nego i da saznaju šta rade ostali….Tako i mi, hrvatski emigranti, moramo pratiti šta pišu stranci, šta pišu srpski i drugi emigranti, šta šalju medju naš sviet vlastodržci iz Jugoslavije. Milijuni letaka, brošura, knjiga i viesti bačeno je u sviet sa ciljem, da se nas osramoti pred svietom, da se naškodi imenu hrvatske emigracije. Pa je potrebno sve to i pratiti i nama poslati primjerke novina, letaka, knjiga, što kruže u domovini i emigraciji, kako bi mogli preko isto novina, knjiga, letaka ili radiopostaja slobodnog i prijateljskog svieta, odgovoriti. I mi konja za trku imamo, pomozi nam. Nismo sami. Imamo i prijatelja, ali je potrebna Tvoja osobna suradnja. Upravo tamo, gdje si Ti zatajio, tamo karika u lancu ne veže, nego razdvaja. Budi poslanik Hrvatske u stranom svietu.

SLOBODA SE NE DAJE NEGO SE ODUZIMA. Pogledajmo šta se radi u svietu. Ne treba se mnogo truditi, nego samo kupiti nekoliko dnevnih novina, slušati koju radijo postaju, pa de se vidi, da svatko govori o razoružanju i naoružava se. Govore o pravima a ratom rješavaju svoje probleme. Trgnimo se, Hrvati. Nemojmo smao kritizirati medju sobom one, koji hoće da rade, da imaju ambicije. I ove su potrebne, one, ako su zdrave, predstavljaju kvasac. Čovjek bez ikakvih ambicija čeka samo smrt, pa da prestane i ambicija života. Natječimo se u konstruktivnim ambicijama stvaranja organizacija i pozicija za Hrvatsku. Ljudi oko uprave “Drine” dokazali su da znaju i raditi i šutiti, da se znaju boriti, da poznaju neprijatelja, a eto znali su i čekali, pa i pružiti ruku braći Hrvatima, opraštati i moliti za oprost. Pa imaju i pravo zahtievati da ih se podupre u akciji ili da im se barem ne predbacuje da nisu sve pokušali. Posebo se gornje odnosi na one, koji nam godinama vele NEMOJTE VI, MI ĆEMO, NEMOJ TI, JA ĆU, pa ni ja, NI TI, NI MI, NI VI, a Hrvatska razapeta čeka i mene i tebe, i nas i vas. I još uvjek nas je tako malo, tako očajnički malo, da svaki svjestan čovjek mora već jednom odlučiti i svoje misli sprovesti u djela. Jednom će nas pitati naša djeca, narod i poviest:

HRVATI, GDJE STE BILI I ŠTA STE RADILI!!!

Uredništvo i uprava DRINE

Otporaš

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    IZ OKRUŽNICE – H.N.O. “PRVI KORAK”, Madrid 3. veljače 1962.

    “Danas, 3 veljače 1962. g., niže podpisani legalizirali smo pred odnosnim španjolskim vlastima statute “DRINE” – dioničkog društva za promicanje hrvatskog tiska. Podpisani su po nama i po našim španjolskim prijateljima (Ovdje se za sigurno radi o El Padre Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) vrlo poznat među Hrvatima kao “Padre Oltra”, a bio je vrlo dobar prijatelj Sarajevskog Nadbiskupa Dra. Ivana Šarića, Poglavnika Dra. Ante Pavelića, zadnjeg Zapovjednika HOS-a Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina i mnogih drugih Hrvata, mo. Otporaš) dokumenti o postanku i radi “DRINE”, te je, među ostalim, nedvojbeno i zakonski ustanovljeno, da je “DRINA” vlasničtvo Vađe, tj. hrvatskih vojnika i hrvatskih emigranata u slobodnom svietu. Time je stavljena točka na pripremni rad i ovim Okružnim pismom mi Vas pozivamo, da nas moralno i materijalno pomognete u izvršenju onoga diela našega sveopćeg plana, kojeg nazivamo: “PRVI KORAK”.
    Podpisnici:
    general Drinjanin v.r.
    pukovnik Ibrahim vitez Pjanić v.r.

    Izvor: Iz upravo izišle knjige “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” strana 122.

  • Gabro Vuskic

    Kažu da su svi protiv mene. Pitaj one koje je Zagreb osudio žato što su se borili protiv hrvatske države, a oni po raspustu Lepoglave marširaju ulicama Zagreba zastavom “Pepoglava”, genaral Drinjanina dr. Miljenki Dabi Peranić u pismi 1967. godine.

    • Odgovor: “smrad stanić”, 26.10.2014.‏

      Bog! dragi moj Žarko,

      Hvala ti na poslatom. Imam knjigu Bože Vkušića HRB. Upravo sam to pronašao, i još nešto. Na stranici 97 te knjige otac Ilije Stanića, Jozo, Jozika se pridružio skupini Stjepana Šimića koji je bio zapovjednik Križarske skupine u Hercegovini, te da je taj isti Stjepan Šimić bio kršteni kum Iliji Staniću koji je rođen 19 listopada 1945. Više sam spreman vjerovati ovoj verziji da je kršteni KUM Iliji Staniću ovaj Stjepan Šimić, nego vjerovati već uobičajnim i proširenim pričama da je Maks Luburić kršteni KUM Iliji Staniću. To će se trebati do temelja ispitati i došlo je vrijeme da se to ispita. Ti Darko znaš da sam u mnoge pojedinosti života, rada i djelovanja Maksa Luburića upućen više nego mnogi drugi, te poradi te upućenosti naprosto ne mogu vremenski povezati da bi Maks Luburio mogao biti kršteni KUM Iliji Staniću. Spreman sam vjerovati da je otac Ilije Stanića bio u postrojbama Obrane Maksa Luburića i da su se oni osobno poznavali. Uostalom to je Maks pisao dru. Miljenki Dabi Paraniću u Pariz 1968. godine gdje piše “…da nije mogao izbaciti sina svojeg vojnijka…” i u tom smislu. Na toj istoj stranici 97 Božo Vukušić donosi da je oca Ilije Stanića izdao neki fra. Bosiljko Bekavac. Nemoj se sada požuriti i pomisliti da je to taj poznati fra. Bosiljko Bekavac koji je bio vrlo poznat u hrvatskom iseljeništvu u Ameriki. Bila su dva fra. Bosiljka Bekavca. Jedan pravi, naš, hrvatski, rođen 1870-1959., a drugi, njihov, jugoslavenski koji je po zadatku 1953. godine došao u Ameriku i usko surađivao s tadašnjom Hrvatskom Bratskom Zajednicom, HBZ, koju su pošteni Hrvati smatrali sedmom jugoslavenskom republikom.

      Iznijeti ću neke podatke o ovom jugoslavenskom Hrvatu fra. Boslijku Bekavcu na stranicama hrvatskog portala Nezavisnih Hrvata Hercegovine Kamenjar.com. Skokni tamo pa potraž, ali dadni mi malo vremena da potražim sve te podatke.

      Iskreni poZDravi tebi i svim tvojima.

      Bog! Otporaš.

      • Gabro Vuskic

        General Luburić jest izmislio pojam “Hrvatsko pomirenje” – pravi temelj današnje Hrvatske Države.

        Sada ću citirati Generala, našeg Hrvatskog Viteza, da je nekima malo jasniji lik i dielo tog čovieka:


        Pitanje je hoćemo li imati snage da Hrvatskoj spasimo one Dalmatince i
        Istrane koji su išli u partizane, ili bili odvedeni zato što su se
        spašavali od četničkog noža i talijanske perfidije? Ovi nešto imaju vlasti u
        rukama U Hrvatskoj i jedini su koji nam mogu pomoći voditi Hrvatsku
        revoluciju. Ali ako moraju ostati ” izdajicama” itd. jer nas 50
        preživjelih stari Ustaša moramo imat pravo i da bude svetogrdje, ako bi
        se samo i jedna rekla u pogledu Rimskih ugovora, ti ljudi moraju ići ili
        sa srbima ili s italijom ili s vragom. Pitanje je, imamo li snage, da
        vidimo da se stvara jedna nova klasa, radnička, koja je svjesna sebe,
        svog značenja, svojih prava koja ima. Glupo je sve skupa prišiti za rep
        srbima itd., jer ima Hrvatskih komunista i bit će ih”

        xxxxxx

        “Nijedan
        od Ustaških ministra neće ministrovati, ni ako bi se sutra Hrvatska
        stvorila. Niti jedan od Ustaških generala neće isplivati na površinu,
        kao takav, ali ja želim da naši poručnici isplivaju i prenesu Ustaški
        duh u Hrvatsku vojsku, jer samo će ona okupiti i preživjele i prevarene,
        i pokajnike i nove i mlade”

        21. studenog 1961 Max Luburic-General Drinjanin u pismu skupu hrvatskih rodoljuba u Sidney-u “OD RAKOVICE DO SIDNEY-a”

        xxxxxx

        “Naš
        stav je jasan : Rušiti svaku Jugoslaviju, Rušite je s Rusima i
        Amerikancima, s komunistima i nekomunistima i s antikomunistima: rušite
        ju sa svakim koji ju ruši; rušite ju dialektom riječi i dinamitom ali ju
        rušite, jer i ako jedna država nema pravo obstajati jest samo i jedino
        Jugoslavija !”
        Vjekoslav “Maks” Luburić u novini “OBRANA” ” ZAUZIMANJE STAVA”, studeni 1968., povodomnapada jedinica Varšavskog Pakta na Čehoslovačku 21 kolovoza 1968. godine.

        Živio DUH Hrvatskog Viteza Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina!