Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

OKRUŽNICA GENERALA DRINJANINA HRVATSKIM VOJNICIMA IZ 1961.

Objavljeno

na

[dropcap font=”0″]U[/dropcap] zadnjoj, izvanrednoj DRINI, iznieli smo na iskren i jasan način razloge, koji su nas pokrenuli, da smo odlučili tiskati DRINU, kao i zašto smo ju u dani čas obustavili. U isto vrieme smo tiskali Načela Hrvatskih Boraca, kao i nekoliko članaka, istaknuvši, da je to samo polazna točka, te da molimo da hrvatski vojnici kažu svoje mišljenje. U isto vrieme smo ponudili raznim osobama i grupama u svietu, da oni nastave sa tiskanjem DRINE, pa smo čak predlagali i jedan posebni sistem, koji bi dozvolio, da se tiska na raznim kontinentima.

ZAŠTO SMO TAKO POSTUPALI? Zašto smo, poslje toga, skoro sasma prekinuli sve naše veze, pa se nismo javljali ni najužim suradnicima? Zašto nismo odgovarali na priedloge? Zašto smo pustili malodušne da pokleknu, dobre da sumnjaju, a zle da iskorišćuju našu šutnju?

ZATO, da hrvatski vojnici, iz domovine i slobodnog svieta, mogu proučiti NAČELA, da se mogu konsultirati izmedju sebe, da mogu bez našeg uticaja razmišljati o našoj sudbini, ukratko, da mogu jednom i živiti, misliti i djelovati demokratski, uz svoju odgovornost. Pa da, vjerni svojim odlukama, mogu lakše izvršiti svoje držanstvo.

“JOŠ SE NIJE RODIO, TKO BI SVIMA UGODIO” – Kaže naš narod. Ni naši priedlozi, naša Načela i naša stanovišta nisu mogli zadovoljiti sve hrvatske vojnike. Mi bi se osjećali nesretnima, da su odgovori svih bili jednaki, jer bi to značilo, da ne znamo misliti, da nemamo srdca, ili da nemamo kriterija, pa po nekom fatalnom zakonu ili uplivu duh sviju smrdi po jednom kalupu, a to bi bilo smrtnonosno za našu budućnost. Odgovori su svakojaki i mi smo ih analizirali savjestno, nepristrano, s dobrom vjerom, pa i onda, kada nam se nisu svidjalI.
“NISAM ZNAO DA SAM HRVATSKI VOJNIK” piše sav sretan jedan novodošli emigrant, koji je služio svoj redoviti vojni rok u vojsci u Jugoslaviji. To je prvi put u mom kratkom životu, da mi netko kaže, da sam i ja hrvatski vojnik i to mi je dosta za čitav život, jer znam zašto živim, – piše u svom osvrtu na zadnju “DRINU” taj mladi Hrvat.

“IDEM STOPAMA MOGA BABE”
– piše nam preko rodbine iz Turske jedan mladi musliman iz Sandžaka, čiji se otac borio u miliciji Paćariza, dok se daidža borio uz ostalu hrvatsku braću u slavnoj Ustaškoj Legiji Jure Francetića. U dugom i oduševljenom pismu piše kako su mu oca i tetka mobilizirali, naturili im na glavu mrzku šajkaču i druge znakove Jugoslavenske Kraljevske Vojske, ali su oni 1941. osjetili zov krvi, zov Ante Pavelića, Maršala Kvaternika, Vladka Mačeka i Džafera i Osmana Kulenovića. Tako, veli, i ja danas služim maršala Tita i komunističku jugoslaviju, ali ću sutra, kao i moj babo 1941. g. ići sa svojom braćom za “rvacku državu”.

“VJERUJEM VAM. ČESTITAM VAM, IAKO OSOBNO NE MOGU…”
Ovako i slično piše liep broj hrvatskih častnika, koji žive u emigraciji. Zašto osobno ne može s nama? Neki ne iznose detalje. Neki, vele, jer im to zabranjuje njihova politička stranka. Neki jer se osjećaju nepotrebnima, suvišnima, nekoristnima, iznemoglima. Oatanimo pri tome. Takav je život.

“BOJIMO SE VAŠIH AMBICIJA”
– iskreno i ljudski pišu neki stari borci, boje se, da ne bi više štetili nego koristili hrvatskoj stvari našim imenima… Problem za sebe, kojega ćemo obraditi.

“TREBA IMATI SNAGE I POŠTENJA” – pa priznati, kako Vi to činite, da ni svi partizani nisu bili izdajnici domovine ni ljudske zvjeri, kao što ni svi Ustaše nisu bili andjeli, – kaže doslovno jedan poznati intelektualac i stari ustaški borac, iz poznate kuće, iz prvih dana borbe. Tko tvrdi protivno, kaže, ili ne zna stvar Dalmacije ili nema snage i poštenja, da kaže istinu, pa zato obećaje suradnju, pomoć.

“NE OSVRĆI SE NA PRIGOVORE” – savjetuje veliki broj hrvatskih boraca, nego napried za Boga i Hrvatsku, a to je “DRINA” uviek činila, pa šta onda treba mienjati… To je većina, ogromna većina.

“U BORBI ZA DOMOVINU NEMA NEGO RODOLJUBA I IZDAJNIKA” prema Starčeviću, pa ti je dužnost nastaviti, veli jedan intelektualac iz USA, koji nedavno proputovao Europom i posjetio uredničtvo “DRINE”, kao što su to učinili mnogi Hrvati najraznijih političkih struja.

“MI MLADI OSJEĆAMO SE SRETNIMA DA NETKO IZ STARE GARDE TAKO MISLI, jer je došlo vrieme predaje borbenih stijegova…” piše jedna grupa novih sveučilištaraca, koji demokratski osjećaju, ciene rad stare ustaške garniture, iako se sami ne osjećaju ustašama.
“Krajnje je vrijeme, da ste svaku stvar postavili na svoje mejsto”, piše jedan stari, visoki domobranski zapovjednik, poznati junak, koji još vjeruje u hrvatsku budućnost ako na vrijeme stvorimo medju hrvatskim vojnicima duh, hrvatski, vojnički, izvanstranački, bratski i ljudski. Stranaka može biti stotine, ali Hrvatska Vojaska mora biti samo jedna ili ne će biti nijedna, veli, i bodri nas, obvezuje nas, moli nas i zaklinje da neka idemo sa “DRINOM”.

“Hrvatski narod će znati ocijeniti Vašu vjeru u Boga, Narod i VLASTITE SNAGE” – piše jedan poznati hrvatski svećenik, koji nas bodri, da nastavimo na bazi Načela, jer je to jedini način, da se svaki hrvatski borci nadju skupa unutar HRVATSKE VOJSKE u borbi za Hrvatsku državu.
“ONI KOJI SU PALI OBVEZUJU ŽIVE” – pa morate nastaviti akcijom, radi njih, a ne radi nas ili sama sebe, poručuje nam jedan od onih, koji su prošli rat, kolonu smrti, tamnicu i sada se nalazi u emigraciji više mrtav nego živ.

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA” – odgovaramo mi na plebiscit hrvatskih vojnika i u ime Božije počimamo sa ” SA DRINOM”, sa novim snagama, po novim i starim putevima za vječne ideale. Nastojati ćemo dati u ruke hrvatskih boraca “DRINU” koja će zadovoljiti najveći dio, a nikada ne ćemo prestati sa nastojanjima, da svaki hrvatski borac nadje u “DRINI” ono osnovno, bitno, dok si kao slobodni ljudi možemo dozvoliti toliko slobode, da u mnogočemu mislimo drukčije.
Prošteno je zulumčaru, prošteno je ubojici, prošteno je svima, svima, samo nikad izdajici – Takav je natpis nekada resio nastambe onih revolucionaraca, koji su bili došli na Jankpustu, da stavljaju ljutu travu na ljutu ranu i da klin klinom izbijaju, kako se to reklo u svoje vrieme. Prema tome medju nama je mjesto svima osim izdajnika hrvatske stvari.

VLADA ZBRKA POJMOVA O PROTIVNICIMA, NEPRIJATELJIMA I IZDAJNICIMA. Politički protivnici su oni Hrvati, koji pripadaju drugim strankama, odborima, ideologijama, ali se bore za Hrvatsku Državu. Nisu neprijatelji ni onda, kada nam niekaju iz bilo kojeg razloga pravo na rad.
Neprijatelji su narodni kolektivi, susjedni narodi, i to samo onda, kada se bore protiv vitalnih interesa našega naroda, kada nam nieču pravo na vlastiti život, na Državu. Tako su nam neprijatelji Srbi, bilo oni nacionalni, bilo komunisti, ili kako ih zovemo SRBOKOMUNISTI, jer nam nameću ne samo svoju državnu vlast, nego i jednu neprijateljsku ideologiju, komunističku. Mi zaista, želimo mir sa Srbima, ali: mi gospodari u našem domu, oni u svom, a Bog u našem i njihovu. Onda nam ne će biti neprijatelji, nego susjedi. Svaki komunizam je neprijatelj.

Izdajnik je onaj Hrvat, koji svjestno grieši protiv vitalnog interesa svoje domovine i svoga naroda, težki griešnik, koji je za judine zlatnike proda narod, ili prolio nevinu hrvatsku krv u službi tudjina.

NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislo, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj “Narodno Oslobodilačkoj Vojsci”, pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoločkih, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata.

“NEMA BRATA DOK NE RODI MAJKA” – Eto, tako kaže naš narod. A mi Hrvati, i u sto pukovnija u Jugoslaviji i u sto stranaka u emigraciji, razmislimo, pa odlučimo. Narod u Domovini, zasužnjen, iskrvavljen, obezpravljen, vjeruje u svoju emigraciju, i emigracija vjeruje u svoj narod, u svoju snagu. Svi još vjerujemo u Boga i Pravdu. Pa tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju. I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo. I u tome je smisao našega života. Dobro došli suradnici, a sa ostalima imajmo strpljenje.

NISMO VJESTNIK HRVATSKE VOJSKE, NEGO HRVATSKIH VOJNIKA– Prema tome mi si ne uzimamo nikakvi monopol, ne niečemo pravo hrvatskim vojnicima koji ne misle kao mi, da tiskaju drugi hrvatski vojnički list, niti niečemo pravo, poštenje, borbenost i pozvanje onima, koji postoje mimo nas i bave se vojničkim pitanjima. Bolje je da hrvatski vojnici tiskaju pet listova i u njima odgajaju hrvatske vojnike za budućnost, pa makar ne mislili kao mi, nego, da ne tiskamo nijedan zato, jer se ne možemo složiti. Pa ako budemo mislili pošteno, jednog dana ćemo se naći rame uz rame kao i 1941. god.

SMATRAMO HRVATSKIM VOJNICIMA sve hrvatske ljude kjoi su vični i pozvani služiti Hrvatsku Domovinu s oružjem u ruci. Svejedno je da li se radi o bivšim dalmatinskim partizanima ili ustaškom velebitskom borcu, o bivšem hrvatskom domobranu ili zaštitaru. Jednako su pozvani hrvatski sinovi, koji danas moraju nositi petokraku zviezdu, u Jugoslaviji ili se negdje u svietu kite medaljom za hrabrost, koju im je dao Poglavr Ante Pavelić za borbu protiv neprijatelja. Godine 1941. su pohrlili u naše redove i ustaše iz logora, i Zaštitari iz Mačekove stranke i časnici iz jugoslavenske, kao i stare Ausrijske škole. Izključeni su bili samo izdajnici, a to znamo tko su.

ZA NOVI DESETI TRAVNJA. Cilj nam je odgojiti buduće hrvatske vojnike, a ne istima zapovjedati. To je drugo pitanje, koje će biti u svoje vrieme rješeno uz kolaboraciju hrvatskih političkih ljudi i onih, koji će voditi borbu protiv snaga sovjetske komunističke revolucije, a ova je u toku. mislimo odgajati duh i spremati, osposobiti vojnika za poziv u tehničkom pogledu.

“DRINA” u službi duha hrvatskih boraca dati će hrvatskim vojnicima u domovini i emigraciji ono, što srbokomunizam ne će i ne može dati. Komunizam truje dušu naše mladosti. Vjerskim zasadama kršćanstva i islama mi ćemo hrvatskoj mladosti dati najsigurniji liek protiv bezbožnog materializma. Socijalna pravda je temlje svakoga društva. Moral i etika su stupovi bez kojih ne može postojati ljudsko društvo. Hrvatska poviest je učiteljica mladosti, a svietli primjeri u prošlosti dati će snage i vjere da se izdrži.

NEMAMO DANAS ORUŽJA, ali ćemo preko “DRINE” dati hrvatskim borcima potrebno stručno znanje za budući rat. Vremena se mienjaju, znanost i tehnika daju nam nova ratna sredstva, ali principi, na kojima počiva ratna znanost i ratno umjeće su isti. Zato uz onaj odgoj , kojega smo dobili u ratu ili djelatnom službom, pa gdje god bilo, nastojat ćemo upodpuniti najnovijim zasadama, pa tako započimamo stručnim lekcijama o atomskim oružjima, o njenim prednostima, upotrebama, obrani od istih, koordinaciji sa drugim ratnim sredstvima, pa čak i o upotrebi atomske bombe u gradjanskim ratovima, kao taktičko oružje, o radioaktivnosti, o obrani, o osobnoj, gradjanskoj obrani, itd., itd. A oružje će nam netko dati, kada dodje čas, ili ćemo ga oduzeti onima, koji ga budu imali. Već smo to mi činili i prije.

STRATEGIJA I POLITIKA. Vidili smo u prošlosti, da su hrvatska politika i hrvatska strategija išli u razkorak. Rezultat: ropstvo naroda, slava oružja u službi susjeda. Nismo militaristi, kao što to dobronamjerno, ali pogrešno, ustanovljuje jedan poznati hrvatski borac intelektualac. “DRINA” će nastojati razbistriti pojmove, ako su se zbrkali, kako bi kristalno čisto bio postavljen osnov budućih odnosa. Hrvatska vojska želi služiti svom narodu, braniti Državu, ali ne želi biti u službi ideologija, stranaka, pa niti osoba, pa maker ove bile autentični odraz volje naroda. Serija članaka hrvatskih vojnika i poviestničara dokazat će pravednost, svrsihodnost, suvremenost i ispravnost našega stava.

ISPRAVNOM NACIONALNOM POLITIKOM, BORBENIM DUHOM I SPREMNOŠĆU HRVATSKIH VOJNIKA doći će se do slobode. “Načela hrvatskih Boraca” dobar su početak, a zavisi o nama svima i o stanju u svietu, kako će se evolucionirati konačnom rješenju. O tome zavisi hrvatska budućnost, pa se prenimo iz lažnih sanja, i sjedinimo sve snage u službu vrhovnog cilja hrvatske politike i hrvatske strategije, a to je borba protiv srbokomunizma i stvaranje HRVATSKE DRŽAVE. “DRINA” će služiti taj cilj.

DESET JE GODINA da je izišao prvi broj “DRINE”. Borci se sjećaju da je bila ponos i prkos. Mislimo proslaviti dostojno tu desetogodišnjicu, a ujedno i dvadesetogodišnjicu uzpostave Hrvatske Države. Proslava tih godišnjica u novoj “DRINI” koja je u tisku, neka bude početak jednog novog doba. Možemo žarko ljubiti Hrvatsku, fanatički se za nju boriti i bez onih velikih ljudi, koji su u zadnja vremena umrli: Stepinac, Džaferbeg Kulenović, Poglavnik, Nadbiskup Šarić. Neka nas vode NAČELA, mjesto osoba, te izgradjena. borbena, sviestna Organizacija, izgradjena demokratskom akcijom i uskladjena sa stanjem u svietu.
NA MLADJIMA SVIET OSTAJE, pa smo i mo odlučili “DRINU” koja je u tisku posvetiti borcima, onima, koji su u Hrvatskoj i trebaju čistog duha, moralne podrške, jer će oni sutra morati obnavljati Deseti travnja. Zato ćemo tu “Drinu” njima posvetiti i namjeniti po svom sadržaju i kako bi imali pregled dogadjaja o stvaranju Hrvatske Države i borabama Hrvatske Vojske. Oni, pak, mladi, koji su u emigraciji i budu želili, dobit će stanoviti broj starih “DRINA”, koje smo za tu ulogu i čuvali. Neka ju traže i dobit će ju.

KRUG PRIJATELJA “DRINE” nije nikada zatajio kada smo se na nj obratili. Tih krugova ima svuda po svietu. Osnivajte nove, proširite stare krugove. Kamo sreće, da bi u svakom mjestu u slobodnom svietu, gdje ima Hrvata postojao krug od desetak prijatelja, i da bi ovih desetak pripadao svaki drugoj stranci… Danas imamo prijatelja, koji zaista pripadaju svima strankama. Mi nemamo predsjednika, tajnika, odbornika, nadredjenih, ni podredjenih, nego samo prijatelja, koji su razumili naš krik. Pošalji ovu okružnicu svakom Hrvatu čiju adresu imaš.

ROD BO SAMO, KO SI MRTVE ŠTUJE, NA PROŠLOSTI BUDUĆNOST SI SNUJE…
Ovo je poziv svima. Vrieme prolazi, a mi, zarobljeni narod, i emigracija, zaboravljamo dogadjaje iz naše borbe za slobodu, iz našeg rata, našega odpora. Neprijatelj uništava poviestne podatke, zapise, knjige i novine, u kojima se govorilo o divovskoj borbi Hrvata za slobodu.

Srbokomunizam izkrivljuje činjenice, laže i petlja, kako bi hrvatski narod, kao i stranci, imali krivu predodžbu o dogadjajima. Veliki je broj protagonista ubijen ili je pao u borbi, a ostali, nažalost, stari. Zaboravlja se, malo po malo i mnogo toga, što samo mi znamo i povjeravamo našoj memoriji. Trgnimo se. Napišimo uspomene iz dana borbe, priprema, revolucionarne borbe, iz zatvora, progona, pa zatim sve što znamo iz rata. Opišimo borbe oružanih snaga, milicija, naroda. Opisujmo uspomene iz kolona smrti, iz odpora. Sve to mora biti napisano, a onda se može sve to sačuvati, može se tiskati u knjizi, u novinama, može se i pohraniti kod nas, kod društava, glavno je da ne propadne. “DRINA” će posebne stranice, kao i prije, posvetiti POVIESTI NAŠEGA RATA I NAŠE BORBE. Ne dozvolimo da naša djeca jednog dana budu pitala, da im kažemo, pa gdje smo se to mi borili. Moramo odati počast i onima, koji su pali i ne mogu govoriti ni pisati.

SVI SMO MI VELEPOSLANICI HRVATSKE STVARI U TUDJINI. Jedna država podržava svoja poslanstva, konzulate, diplomate, trgovce i špijune. Ovi se, svaki na svom mjestu trude, ne samo da brane interese svoje domovine, nego i da saznaju šta rade ostali….Tako i mi, hrvatski emigranti, moramo pratiti šta pišu stranci, šta pišu srpski i drugi emigranti, šta šalju medju naš sviet vlastodržci iz Jugoslavije. Milijuni letaka, brošura, knjiga i viesti bačeno je u sviet sa ciljem, da se nas osramoti pred svietom, da se naškodi imenu hrvatske emigracije. Pa je potrebno sve to i pratiti i nama poslati primjerke novina, letaka, knjiga, što kruže u domovini i emigraciji, kako bi mogli preko isto novina, knjiga, letaka ili radiopostaja slobodnog i prijateljskog svieta, odgovoriti. I mi konja za trku imamo, pomozi nam. Nismo sami. Imamo i prijatelja, ali je potrebna Tvoja osobna suradnja. Upravo tamo, gdje si Ti zatajio, tamo karika u lancu ne veže, nego razdvaja. Budi poslanik Hrvatske u stranom svietu.

SLOBODA SE NE DAJE NEGO SE ODUZIMA. Pogledajmo šta se radi u svietu. Ne treba se mnogo truditi, nego samo kupiti nekoliko dnevnih novina, slušati koju radijo postaju, pa de se vidi, da svatko govori o razoružanju i naoružava se. Govore o pravima a ratom rješavaju svoje probleme. Trgnimo se, Hrvati. Nemojmo smao kritizirati medju sobom one, koji hoće da rade, da imaju ambicije. I ove su potrebne, one, ako su zdrave, predstavljaju kvasac. Čovjek bez ikakvih ambicija čeka samo smrt, pa da prestane i ambicija života. Natječimo se u konstruktivnim ambicijama stvaranja organizacija i pozicija za Hrvatsku. Ljudi oko uprave “Drine” dokazali su da znaju i raditi i šutiti, da se znaju boriti, da poznaju neprijatelja, a eto znali su i čekali, pa i pružiti ruku braći Hrvatima, opraštati i moliti za oprost. Pa imaju i pravo zahtievati da ih se podupre u akciji ili da im se barem ne predbacuje da nisu sve pokušali. Posebo se gornje odnosi na one, koji nam godinama vele NEMOJTE VI, MI ĆEMO, NEMOJ TI, JA ĆU, pa ni ja, NI TI, NI MI, NI VI, a Hrvatska razapeta čeka i mene i tebe, i nas i vas. I još uvjek nas je tako malo, tako očajnički malo, da svaki svjestan čovjek mora već jednom odlučiti i svoje misli sprovesti u djela. Jednom će nas pitati naša djeca, narod i poviest:

HRVATI, GDJE STE BILI I ŠTA STE RADILI!!!

Uredništvo i uprava DRINE

Otporaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati