Oliver Frljić Cromwell – demokratski patriot ili totalitarni tiranin?

2

Dva neusporediva kulturna događaja u RH

Nazočim ozbiljnom punk-rock koncertu u zanemarivom, ali kultnom zagrebačkom klubu. Kao pripadnik starije publike, skupa s pripadnicima svoje generacije, malo sam povučen u pozadinu i tek povremeno, uz kakav stari hit, proguram se naprijed i divljam s mlađim obožavateljima. Zatim se gol do pasa, zaliven svim vrstama pića, urlajući vratim nazad na povučenu poziciju, kupim si drugo piće, zapalim cigaretu i slušam paralelno prijatelje, glazbu koja dopire s bine i poluironijske napomene pripadnika starijih generacija koji su smješteni iza nas. Redar mi pristupi i u okolnom potpunom kaosu i divljanju pristojno me zamoli da ugasim cigaretu i kaže mi kako mogu slobodno izaći van, zapaliti i zatim se vratiti nazad. Tako i učinim. Ne vidim tu nikakav problem. Lijepo na sve strane piše kako je pušenje zabranjeno, a piše čak i na ulaznici. No, čovjek se teško kontrolira pod utjecajem prije svega izvrsne glazbe, publike pune znanja, razumijevanja i dobre volje kakve mogu pokazati samo punkeri, par pića, konstantne zafrkancije i pjevanja s prijateljima.

Na sličan način jedna je gospođa nedavno s prijateljima i kolegama nazočila nekoj razvikanoj predstavi u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Navodno je okinula par fotografija. No, zatim se zbio neočekivani obrat. Pristupio joj je ni manje, ni više nego intendant kazališta Oliver Frljić osobno. Kazao joj je nešto što je bez namjere citiranja prevedeno kao „Nećete snimati“ i oduzeo fotografski aparat. Kasnije su fotografije poništene i pozvani su redarstvenici. Dotična gospođa završila je na policiji kao i njezini prijatelji koji su bili svjedoci događaja. Ovdje me uopće ne zanima sama predstava. Ne zanima me niti ta skupina prijatelja. O tome se može sve saznati iz bloga gospođe Vitomire Lončar koja je nazočila događaju i objavila vjeran prikaz istog. Ne zanima me prvotno čak niti intendant kazališta Oliver Frljić osobno, nego nešto sasvim drugo. Kršenje zakona.

Selektivno pridržavanje zakona Olivera Frljića Cromwella

Ovdje bih postavio četiri pitanja i izvukao posljedice u slučaju da je odgovor na sva četiri pitanja NE.

no-photography-allowed

(1) Prvo, zanima me stoji li u ugovoru intendanta kako mu je u opisu posla, tj. temeljna djelatnost, nadzor nad publikom tijekom predstave? Ako je odgovor na prvo pitanje NE, onda me zanima kako će intendant biti stegovno procesuiran od strane spomenutog kazališta, strukovnog udruženja i DORH-a s obzirom na kršenje svog ugovora o radu i prekoračenje ovlasti definiranih ugovorom, opisom radnog mjesta i stručnošću u temeljnoj djelatnosti?

(2) Drugo, spada li u opis posla zaštitarska djelatnost iste osobe i ako da, je li isti za taj posao licenciran? Ako je odgovor na drugo pitanje NE, onda me zanima hoće li DORH podići tužbu protiv intendanta, jer je obavljao posao za koji nije ovlašten?

(3) Treće, ako postoji zabrana fotografiranja fotografskim aparatom i snimanja kamerom u dvorani kazališta, što je istaknuto na internetskoj stranici kazališta, je li tako nešto, a što čini se nalaže zakon, službenim oznakama (na način naljepnica) istaknuto u i oko dvorane? Ako je odgovor na treće pitanje NE, zanima me hoće li DORH podići tužbu protiv navedenog kazališta i kazniti ga zbog kršenja zakona (naime i najmizerniji kafići i klubovi sa zabranama pušenja i fotografiranja s lakoćom se kažnjavaju za najsitnije propuste)?

(Ad. 3) Intendant navedenog kazališta navodi kako, „inače, uoči predstava bude pušteno snimljeno upozorenje o tome da se predstave ne smiju snimati, no baš večeras dogodilo se da iz tehničkih razloga to nije učinjeno.“ što budi dvojbu, jer ako nema dodatnih oznaka i ako to nije učinjeno, onda čovjek koji je prvi put u kazalištu, te koji se ne služi internetom, doslovno NIKAKO nije bio u prilici saznati da je fotografiranje zabranjeno. Koliko doznajem nije bilo oznaka niti na ulazu, a niti na ulaznicama. Dakle, da skratim, Frljić PRIZNAJE POGREŠKU, ali odgovornost u maniri TOTALITARNIH DIKTATORA prebacuje na osobe odgovorne za tehničku provedbu.

(4) Posljednje, je li uobičajena praksa u slučaju da tko krši pravilo fotografiranja predstave da mu se nasilno oduzima fotografski aparat, otuđuje privatno vlasništvo od strane osobe koja za to nije ovlaštena, da se poziva redarstvo i privodi dotičnu osobu u policijsku postaju? Ako je odgovor na četvrto pitanje NE, treba li kakvo stegovno povjerenstvo kazališta ili cijele struke otvoriti slučaj Olivera Frljića zbog eklatantnog kršenja opće kulture, uljuđenosti i civiliziranosti tijekom prikazivanja predstave?

(Ad. 4) Ako je spomenuti intendant nastojao revno zaštititi svoje autorsko djelo, što kazališna predstava nedvojbeno jest i na što ima svako pravo, pa čak i dužnost činiti, za to postoje primjereni načini, pri čemu dvojim kako bi se fizičko otimanje tuđeg privatnog vlasništva, dolaženje u posjed istog, itd. skupa sa, predmnijevam, žargonom neprimjerenim takvim situacijama i mjestu mogli držati sve samo ne primjerenim postupcima u svrhu zaštite autorskog djela. Tako nešto nije pristojno čak niti na divljačkom punk-rock koncertu, a Bogu fala,  proteklih 30-ak godina nazočio sam desecima takvih.

Tri pitanja (o) hrvatskoj kulturi

Zaobilazeći sad pitanje o tome trebaju li ovdje spomenute osobe podići privatnu tužbu protiv dotičnog intendanta, temeljem čega, itd., ostavljam Vas s tri meni zanimljiva pitanja.

(1) Prvo, ako se u ovom slučaju ne provede zakon do u najmanje detalje, je li tad izgubljena svaka legitimacija tog kazališta kao politički angažiranog, jer dok se angažira za transparentnost i demokraciju, to isto ne trpi u vlastitoj kući; dok se zalaže za zakonje, sebe samog izdvaja i postavlja na pijedestal koji je znatno iznad zakona, te si dopušta bezakonje i samovolju?

(2) Drugo i ne manje važno, zar nije paradoksalno kako se prema gostima mračnih klubova tijekom divljačkih punk-rock koncerata službene osobe odnose puno pristojnije, čak i u slučaju kad su gosti vidno spriječeni u jasnoj i racionalnoj konverzaciji uglavnom zahvaljujući kolikoćama konzumiranih alkoholnih pića, nego što se službene i neslužbene osobe (Oliver Frljić) odnose prema gostima tako kulturno elitnih i uzvišenih mjesta kao što su kazališta tijekom najgledanijih predstava?

(3) Posljednje, a možda i najvažnije, zar si zaista hrvatska kultura smije dopustiti štogod želi i ostati nekažnjena? Ta ista kultura koja je u velikoj većini financirana javnim sredstvima (gradskim, županijskim, ili državnim)? Zar ne bi bilo dobro sve to skupa privatizirati, pa da vidimo koliko je ljudima, tim vrlim obožavateljima primjerice opere, operete, baleta, itd. zaista stalo do dasaka koje život znače, bez kojih oni zaista, zaista ne bi mogli preživjeti? Da vidimo koliko su spremni posegnuti u vlastiti džep i izdvojiti za kulturne stvari koje su im jednako važne koliko i zrak kojeg udišu? Dosta je skrivanja iza nacionalnih interesa, skrivanja vlastitog licemjerja, preseravanja i škrtosti. Pa tad, koliko tko posegne u svoj džep kako bi spasio svoju omiljenu kulturu, toliko je toj osobi vjerojatno i stalo do iste. Ako ne posegne, onda zaključak izvedite sami.  Ja sam najmanje kvalificiran izvoditi ga.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

  • peppermintt

    uff odlična analiza čisti nokaut frljketa, stavak po stavak
    Frljić je običan pijunčić zapravo aktivist kojemu nije nikako mjesto tamo di se “ugurao “

  • EMINƎM

    kada čovjek kao Frljić nema znanje ili nije dovoljno kvalificiran za posao koji mu je poklonjen, tada se Frljić bavi perifernim stvarima samo se ne bavi poslom koji bi trebao, usput svjesno krši i zakon jer zna da mu nitko ništa ne može, provokator