Pratite nas

Kolumne

Oliver Frljić Cromwell – demokratski patriot ili totalitarni tiranin?

Objavljeno

na

Dva neusporediva kulturna događaja u RH

Nazočim ozbiljnom punk-rock koncertu u zanemarivom, ali kultnom zagrebačkom klubu. Kao pripadnik starije publike, skupa s pripadnicima svoje generacije, malo sam povučen u pozadinu i tek povremeno, uz kakav stari hit, proguram se naprijed i divljam s mlađim obožavateljima. Zatim se gol do pasa, zaliven svim vrstama pića, urlajući vratim nazad na povučenu poziciju, kupim si drugo piće, zapalim cigaretu i slušam paralelno prijatelje, glazbu koja dopire s bine i poluironijske napomene pripadnika starijih generacija koji su smješteni iza nas. Redar mi pristupi i u okolnom potpunom kaosu i divljanju pristojno me zamoli da ugasim cigaretu i kaže mi kako mogu slobodno izaći van, zapaliti i zatim se vratiti nazad. Tako i učinim. Ne vidim tu nikakav problem. Lijepo na sve strane piše kako je pušenje zabranjeno, a piše čak i na ulaznici. No, čovjek se teško kontrolira pod utjecajem prije svega izvrsne glazbe, publike pune znanja, razumijevanja i dobre volje kakve mogu pokazati samo punkeri, par pića, konstantne zafrkancije i pjevanja s prijateljima.

Na sličan način jedna je gospođa nedavno s prijateljima i kolegama nazočila nekoj razvikanoj predstavi u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Navodno je okinula par fotografija. No, zatim se zbio neočekivani obrat. Pristupio joj je ni manje, ni više nego intendant kazališta Oliver Frljić osobno. Kazao joj je nešto što je bez namjere citiranja prevedeno kao „Nećete snimati“ i oduzeo fotografski aparat. Kasnije su fotografije poništene i pozvani su redarstvenici. Dotična gospođa završila je na policiji kao i njezini prijatelji koji su bili svjedoci događaja. Ovdje me uopće ne zanima sama predstava. Ne zanima me niti ta skupina prijatelja. O tome se može sve saznati iz bloga gospođe Vitomire Lončar koja je nazočila događaju i objavila vjeran prikaz istog. Ne zanima me prvotno čak niti intendant kazališta Oliver Frljić osobno, nego nešto sasvim drugo. Kršenje zakona.

Selektivno pridržavanje zakona Olivera Frljića Cromwella

Ovdje bih postavio četiri pitanja i izvukao posljedice u slučaju da je odgovor na sva četiri pitanja NE.

no-photography-allowed

(1) Prvo, zanima me stoji li u ugovoru intendanta kako mu je u opisu posla, tj. temeljna djelatnost, nadzor nad publikom tijekom predstave? Ako je odgovor na prvo pitanje NE, onda me zanima kako će intendant biti stegovno procesuiran od strane spomenutog kazališta, strukovnog udruženja i DORH-a s obzirom na kršenje svog ugovora o radu i prekoračenje ovlasti definiranih ugovorom, opisom radnog mjesta i stručnošću u temeljnoj djelatnosti?

(2) Drugo, spada li u opis posla zaštitarska djelatnost iste osobe i ako da, je li isti za taj posao licenciran? Ako je odgovor na drugo pitanje NE, onda me zanima hoće li DORH podići tužbu protiv intendanta, jer je obavljao posao za koji nije ovlašten?

(3) Treće, ako postoji zabrana fotografiranja fotografskim aparatom i snimanja kamerom u dvorani kazališta, što je istaknuto na internetskoj stranici kazališta, je li tako nešto, a što čini se nalaže zakon, službenim oznakama (na način naljepnica) istaknuto u i oko dvorane? Ako je odgovor na treće pitanje NE, zanima me hoće li DORH podići tužbu protiv navedenog kazališta i kazniti ga zbog kršenja zakona (naime i najmizerniji kafići i klubovi sa zabranama pušenja i fotografiranja s lakoćom se kažnjavaju za najsitnije propuste)?

(Ad. 3) Intendant navedenog kazališta navodi kako, „inače, uoči predstava bude pušteno snimljeno upozorenje o tome da se predstave ne smiju snimati, no baš večeras dogodilo se da iz tehničkih razloga to nije učinjeno.“ što budi dvojbu, jer ako nema dodatnih oznaka i ako to nije učinjeno, onda čovjek koji je prvi put u kazalištu, te koji se ne služi internetom, doslovno NIKAKO nije bio u prilici saznati da je fotografiranje zabranjeno. Koliko doznajem nije bilo oznaka niti na ulazu, a niti na ulaznicama. Dakle, da skratim, Frljić PRIZNAJE POGREŠKU, ali odgovornost u maniri TOTALITARNIH DIKTATORA prebacuje na osobe odgovorne za tehničku provedbu.

(4) Posljednje, je li uobičajena praksa u slučaju da tko krši pravilo fotografiranja predstave da mu se nasilno oduzima fotografski aparat, otuđuje privatno vlasništvo od strane osobe koja za to nije ovlaštena, da se poziva redarstvo i privodi dotičnu osobu u policijsku postaju? Ako je odgovor na četvrto pitanje NE, treba li kakvo stegovno povjerenstvo kazališta ili cijele struke otvoriti slučaj Olivera Frljića zbog eklatantnog kršenja opće kulture, uljuđenosti i civiliziranosti tijekom prikazivanja predstave?

(Ad. 4) Ako je spomenuti intendant nastojao revno zaštititi svoje autorsko djelo, što kazališna predstava nedvojbeno jest i na što ima svako pravo, pa čak i dužnost činiti, za to postoje primjereni načini, pri čemu dvojim kako bi se fizičko otimanje tuđeg privatnog vlasništva, dolaženje u posjed istog, itd. skupa sa, predmnijevam, žargonom neprimjerenim takvim situacijama i mjestu mogli držati sve samo ne primjerenim postupcima u svrhu zaštite autorskog djela. Tako nešto nije pristojno čak niti na divljačkom punk-rock koncertu, a Bogu fala,  proteklih 30-ak godina nazočio sam desecima takvih.

Tri pitanja (o) hrvatskoj kulturi

Zaobilazeći sad pitanje o tome trebaju li ovdje spomenute osobe podići privatnu tužbu protiv dotičnog intendanta, temeljem čega, itd., ostavljam Vas s tri meni zanimljiva pitanja.

(1) Prvo, ako se u ovom slučaju ne provede zakon do u najmanje detalje, je li tad izgubljena svaka legitimacija tog kazališta kao politički angažiranog, jer dok se angažira za transparentnost i demokraciju, to isto ne trpi u vlastitoj kući; dok se zalaže za zakonje, sebe samog izdvaja i postavlja na pijedestal koji je znatno iznad zakona, te si dopušta bezakonje i samovolju?

(2) Drugo i ne manje važno, zar nije paradoksalno kako se prema gostima mračnih klubova tijekom divljačkih punk-rock koncerata službene osobe odnose puno pristojnije, čak i u slučaju kad su gosti vidno spriječeni u jasnoj i racionalnoj konverzaciji uglavnom zahvaljujući kolikoćama konzumiranih alkoholnih pića, nego što se službene i neslužbene osobe (Oliver Frljić) odnose prema gostima tako kulturno elitnih i uzvišenih mjesta kao što su kazališta tijekom najgledanijih predstava?

(3) Posljednje, a možda i najvažnije, zar si zaista hrvatska kultura smije dopustiti štogod želi i ostati nekažnjena? Ta ista kultura koja je u velikoj većini financirana javnim sredstvima (gradskim, županijskim, ili državnim)? Zar ne bi bilo dobro sve to skupa privatizirati, pa da vidimo koliko je ljudima, tim vrlim obožavateljima primjerice opere, operete, baleta, itd. zaista stalo do dasaka koje život znače, bez kojih oni zaista, zaista ne bi mogli preživjeti? Da vidimo koliko su spremni posegnuti u vlastiti džep i izdvojiti za kulturne stvari koje su im jednako važne koliko i zrak kojeg udišu? Dosta je skrivanja iza nacionalnih interesa, skrivanja vlastitog licemjerja, preseravanja i škrtosti. Pa tad, koliko tko posegne u svoj džep kako bi spasio svoju omiljenu kulturu, toliko je toj osobi vjerojatno i stalo do iste. Ako ne posegne, onda zaključak izvedite sami.  Ja sam najmanje kvalificiran izvoditi ga.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati