‘Oluja’ je kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost

    9

    Znate li zašto je ‘Oluja’ kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost?

    Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju u Republici Hrvatskoj, nazvanu “Oluja”, hrvatsko vodstvo je provelo od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine.

    Plan-Z4Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Zagorja, Bosne i Hercegovine i drugih područja) oslobodili Knin.

    Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja.

    Početkom 1995. vodstvo pobunjenih Srba nije prihvatilo prijedlog međunarodne zajednice – tzv. “Plan Z4” o političkom rješenju krize u Hrvatskoj. Plan je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u Hrvatskoj, gotovo “državu u državi”, na području predviđenih kotareva Gline i Knina, s općinama u kojima je srpsko stanovništvo imalo natpolovičnu većinu. Budući da su propali svi pokušaji hrvatske vlasti i međunarodne zajednice da diplomatskim putem riješi pitanje okupiranoga teritorija Republike Hrvatske, hrvatsko vodstvo je 1995. bilo primorano poduzeti oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Bljesak” i „Oluju“.

    Nakon „Bljeska“ pobunjeni Srbi pojačavaju napade na Bihać

    Nakon poraza u “Bljesku” početkom svibnja 1995., vodstvo pobunjenih Srba pokušalo je preostali okupirani teritorij Republike Hrvatske (UNPA zone Istok, Sjever i Jug) ujediniti s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom. Pripremom nacrta “Ustava Ujedinjene Republike Srpske” taj je proces u srpnju 1995. dosegao vrhunac. Istodobno, srpske snage bile su pred ulaskom u Bihać, usprkos tome što je taj grad u BiH, smješten uz granicu s RH, UN proglasio „zaštićenom zonom“. Osvajanjem Bihaća srpske snage ostvarile bi pobjedu od strateškog značaja i uzrokovale novu humanitarnu katastrofu, s velikim brojem ubijenih stanovnika na tom području. Stanovnicima Bihaća i brojnim izbjeglicama iz okolnoga područja, koji su više od tisuću dana bili izolirani zbog opsade srpskih snaga i nemoći svjetskih političkih moćnika da prekinu patnju opkoljenih Bošnjaka-muslimana i Hrvata na tom području, „Oluja“ je preostala jedina nada za spas.

    Predsjednik Tuđman u UN-u: traženje mirnog riješenja

    oluja2Hrvatska diplomacija je tijekom Domovinskog rata neprestano tražila mirno rješenje za sukobe u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, u okviru međunarodno priznatih granica. Tako je i u svom govoru na 48. zasjedanju Opće skupštine UN-a u New Yorku 28. rujna 1993., hrvatski predsjednik F. Tuđman sa žaljenjem ustvrdio da “agresija Srbije i Crne Gore protiv Hrvatske, te zatim Bosne i Hercegovine, nije energičnije suzbijena”. Naveo je “čudne standarde međunarodne zajednice, koja prvo traži od Hrvatske da pregovara s agresorom, a zatim je zbog toga optužuje”. Podsjetio je da “sankcije protiv Jugoslavije moraju ostati na snazi sve dok ona ne prestane s agresijom protiv Hrvatske” te izrazio nezadovoljstvo zbog “neučinkovitosti UNPROFOR-a”. Glede Bosne i Hercegovine, naglasio je da je Hrvatska među prvima priznala tu državu, te “da je za izbjeglice iz nje učinila više nego čitav svijet zajedno i da to nastavlja činiti usprkos muslimanskoj agresiji na prostore hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Predsjednik Tuđman pozdravio je dobre usluge Turske u mirenju Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini i napomenuo “da je hrvatski narod pristao na mnoge kompromise u Bosni i Hercegovini”.

    Predstavnici pobunjenih Srba odbili ponuđenu lokalnu autonomiju

    Među ostalim aktivnostima, predsjednik RH Franjo Tuđman je – “duboko zabrinut neuspjehom svih nastojanja za zaustavljanje rata i oružanih sukoba na području RepublikeHrvatske i Bosne i Hercegovine” – 1. studenoga 1993. svim relevantnim svjetskim čimbenicima predložio mirovnu inicijativu za zaustavljanje rata i ratnih strahota na području bivše Jugoslavije.Republika Hrvatska, odnosno Vlada Republike Hrvatske, između ostaloga, izrazila je spremnost „da u roku od 15 dana zaključi sporazum o prekidu svih neprijateljstava s predstavnicima lokalnih Srba, kojima se jamči lokalna i kulturna autonomija“ i „davanja pune lokalne autonomije (samouprave) u okviru Ustavnog zakona o kotarevima Knin i Glina, u kojima Srbi čine natpolovičnu većinu stanovništva, osiguranja prava na kulturnu autonomiju srpske etničke zajednice na cijelom području Hrvatske, a osobito prava na odgoj i obrazovanje na njihovu jeziku i pismu prema posebnim nastavnim programima te dvojezično ispisivanje toponima na području gdje imaju natpolovičnu većinu.

    Između ostaloga, predloženo je „da sve države s područja bivše Jugoslavije, u okviru Mirovne konferencije i pod pokroviteljstvom glavnog tajnika i Vijeća sigurnosti UN-a, potpišu svečanu deklaraciju o međusobnom priznanju samostalnosti i suverenosti svih novonastalih država, u njihovim međunarodno priznatim granicama“. No, srpsko vodstvo ignoriralo je sve mirovne ponude u kojima se UNPA zone, zapravo privremeno okupirano područje, navode kao dio RH.

    U Ženevi 3.8.1995. pobunjeni Srbi još jednom odbili mirno riješenje

    Na političkom planu posljednji pokušaj mirnoga rješenja problema okupacije dijela hrvatskoga teritorija dogodio se 3. kolovoza 1995. na sastanku održanom kraj Ženeve, između predstavnika hrvatske vlasti i pobunjenih Srba iz Knina. Zahtjevi hrvatske delegacije bili su gotovo identični zahtjevima mirovne inicijative predsjednika F. Tuđmana iz studenoga 1993., što je potrebno naglasiti zbog onih koji se žale da srpsko vodstvo nije imalo dovoljno vremena za razmatranje iznesenih prijedloga. Nastojeći produžiti pregovarački proces, izaslanstvo pobunjenih Srba opet nije prihvatilo navedene prijedloge. No, zbog teške situacije oko Bihaća koja je zahtijevala trenutnu reakciju, jer je njegova obrana bila pred potpunim slomom, vremena za nastavak pregovora više nije bilo. Time su iscrpljenje sve mogućnosti za mirno rješenje problema privremeno okupiranog teritorija hrvatske države, a vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj preuzeli su odgovornost za početak završne oslobodilačke operacije hrvatskih snaga te za žrtve i razaranje koje prate svaku takvu operaciju.

    U svom izlaganju na Međunarodnom sudu pravde u Haagu hrvatski pravni tim odlično je objasnio razliku između Oluje i operacija koje je vodila srpska vojska u Hrvatskoj: „Oluja je bila legitiman vojni odgovor na nezakonitu okupaciju, odgovor koji je, prema presudi ICTY-ja, proveden zakonito, a vojne operacije koje je provela ili podržavala Srbija bile su nezakonita invazija na suverenu državu s ciljem stvaranja velike Srbije na teritoriju Hrvatske“.

    Kontinuitet velikosrpske politike – uzrok rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

    Povijesna je činjenica da je uzrok rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a na kraju i operacije „Oluja“, kontinuitet velikosrpske politike, a ne konglomerat loših politika, kako to neki interpretiraju, pokušavajući izjednačiti odgovornost vodstva Srbije i Hrvatske za rat na prostoru bivše Jugoslavije u 1990-im. Izvori pokazuju da je u velikosrpskim projektima, od prve polovice 19. stoljeća do 1990-tih, zapadna granica „velike Srbije“ uglavnom planirana duboko na teritoriju Republike Hrvatske, otprilike na crti Virovitica – Karlobag, koju su tijekom agresije na Hrvatsku zagovarala i tri najmoćnija političara u današnjoj Srbiji.

    „Oluja“ – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja

    oluja01Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju u Republici Hrvatskoj, nazvanu “Oluja”, hrvatsko vodstvo je provelo od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine. Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Zagorja, Bosne i Hercegovine i drugih područja) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (oko 10.500 km2).

    Istodobno, operacijom “Oluja” hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća. Time je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i zločin poput masakra u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, prema popisu u Memorijalnom centru u Potočarima, ubili više od 8000 Bošnjaka – muslimana (procjene su da bi, s obzirom na brojnost stanovništva i izbjeglica, broj ubijenih u Bihaćkoj enklavi bio nekoliko puta veći).

    Pobjeda u „Oluji“ – najvažniji događaj u hrvatskoj povijesti

    Pobjeda hrvatskih snaga u „Oluji” jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Naime, nakon pobjede hrvatskih snaga u „Oluji“ vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da bi Hrvatska novom vojnom operacijom oslobodila i preostalo okupirano područje Hrvatskog Podunavlja.

    ante nazorS obzirom na poznate činjenice, može se reći da je Domovinski rat najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti, pogotovo kad se u obzir uzmu okolnosti u kojima se Hrvatska uspjela obraniti od nadmoćnijeg velikosrpskog agresora, a potom i osloboditi okupirana područja. „Oluja“ je kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost. Naša je obveza da činjenice i taj ponos prenesemo našoj djeci.

    Autor teksta je dr. sc. Ante Nazor, povjesničar, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Kao dragovoljac Domovinskog rata, sa 23 godine pridružio se obrani Hrvatske na slavonskom ratištu. Autor godinama, neumorno iznosi istinu o Domovinskom ratu koja se temelji na činjenicama i povijesnim dokumentima te tako omogućuje Hrvatima da istinu o Domovinskom ratu i ponos zbog pobjede u njemu prenose i svojoj djeci. 

    Izvor: Narod.hr

    facebook komentari

    • srka

      “- To je bila druga prepreka na koju sam upozoravao.
      Rekao sam da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija
      uspjele dogovoriti. Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da
      Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH.
      Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Kasnije se pokazalo
      da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i
      jednostavno se nisu dali. U to sam se vrijeme u jednom trenutku sreo i s Alijom
      Izetbegovićem i pitao ga zna li za planove o podjeli BiH. “Kako ne bih
      znao. Mi smo dobili informacije iz Karađorđeva”, odgovorio mi je. Mislio
      sam da mu otkrivam Ameriku, a on je već sve znao.”

      Akademik Dušan Bilandžić

      by Srka®

      • peppermintt

        razlog zbog koješ ovo postaš je..??

        • srka

          Lipotice…Milan je bio brzi, te je djelimično i najvjeroatnije “nesvjesno” uspio ti odgovoriti u moje ime.
          🙂
          Vodili ste pogrešnu politiku 90-tih…jedan dio vas, te će u budućnosti uvijek biti tenzija…nazalost.
          I danas tjekom 21-og stoljeća kumujete sa spobobama sumnjive prošlosti…nema se tu što ušićariti…

          by Srka®

          • peppermintt

            Milan piše o jednoj dimenziji, po Hrvate krvavoj ,povijesti.
            tebi su uzor mesić, Bilandžić našao si čija ćeš svjedočenja uzeti kao relevantna
            Uozbilji se Srka, kužim ja kad ti ložiš .

    • Može se danas raspravljati na dugo i široko tko je kriv za sadašnje stanje u BiH. S mojeg gledišta ktiv je Tito, i ne samo da je on kriv za današnje stanje u BiH, nego je on kriv za sva zla koja su se dogodila od 1941 pa do danas.

      Ono što se je promaklo i ispustilo u dosadašnjim postovima je slijedće:

      Nezavisna Država Hrvatska je počivala na koheziji, na nacionalnom jedinstv
      Hrvata katolika, Hrvata protestanata i Hrvata muslimana. Velika većina
      muslimana (manji dio ne) je prihvatila NDH kao svoju državu. Zajednički
      su srcem i dušom ginuli sa svojom braćom protiv četnika. Na Bleiburgu je
      poginulo mnoštvo Hrvata katolika i Hrvata muslimana, ponajviše u domobranskim
      postrojbama. Dokaz je tome i mnogi su ga posjetili i vidjeli onaj spomenik na Bleiburgu i natpis? U
      domobranima su bili čak i neki pravoslavci, koji su se izjasnili
      Hrvatima, te su prema zakonu o vojnoj obvezi i oni služili regularnu
      vojsku Nezavisne Države Hrvatske i bili pripadnici HOS-a. Nacionalno jedinstvo Hrvata katolika i Hrvata
      muslimana je potrajalo otprilike do početka 70-ih godina. U “bugojanskoj
      grupi” nakon hrvatskoga proljeća je bilo uz Hrvate i nekoliko muslimana
      1972. godine, predvodio ju je Ludwig Pavlović, a od muslimana znam za
      Vejsila Koškića.

      Hrvatima su u onim krajevima, koji nisu ušli u sastav SR Hrvatske bez
      pogovora se nametnuo srpskohrvatski, zapravo srpski jezik. BiH je

      administrativno pripadala pod beogradsku zonu utjecaja. Zašto? Ne znam,
      ali možda zato da bi ih se s vremenom asimiliralo kroz jezik, kao što
      su nekada Vlahe najprije slavenizirali, a onda kroz jezik i posrbili.

      Poslije toga se Tito pobojao da će to jedinstvo (kohezija) Hrvata i
      muslimana srušiti temelje komunističke Jugoslavije, te da bi smirio
      nacionalne tenzije između Hrvata i Srba, povjerio je svome drugu Džemalu
      Bijediću formiranje nove nacije ustavom iz 1974. god. Tu je došlo do
      nacionalnog raskola, a ne 1993. godine.

      Hrvatski državni sabor je 1990. godine donio odredbu da bivši
      domobranski vojnici iz NDH mogu dobivati mirovine, što je po mome
      mišljenju u redu. Parlament Bosne i Hercegovine nije ni pomišljao na
      nešto slično, jer današnji državni vrh u BiH smatra da je Hrvatska bila
      okupator. Koje li sramote, ah?! A u tome ih zdušno pomažu i neki njihovi
      akademici.

      • peppermintt

        Tito i njegovo vrijeme nisu prijelomnica u stradanju Hrvata, to je vrijeme još puno ranije a počinje od nesretnog stvaranja prve juge

      • srka

        Smatram da rahmetli J.B.Tito nije mogao tu ništo preusmjeriti…niti spriječiti…on je tu bio samo jedan mali pijun.
        HOS je svijetla točka u hrvatskome otporu, za HVO se na zalost to ne moze reći…
        by Srka®