On je, odmah sam ga prepoznala!

0

Nedavno je završeno tiskanje nove, druge knjige Dominika Ilijaševića Come, pripadnika HVO-a Kiseljak, osuđenog za ratni zločin.

[dropcap]K[/dropcap]njiga od čak 700 stranica nosi naslov ‘On je, odmah sam ga prepoznala!’, što one koji su pratili njegove više puta ponavljane sudske procese odmah asocira na brojne iskaze svjedoka koji su Comu poslali na višegodišnju robiju. Radi se, naime, o rečenici koju je izgovorila jedna od svjedokinja u dijelu procesa koji se odnosio na zločin koji su hrvatske snage počinile u selu Stupni Do kod Vareša.
Zanimljivo je da je Ilijašević knjigu posvetio „svim nepravedno optuženim i osuđenim koji se nalaze po bosanskohercegovačkim zatvorima, bez obzira na to kojem narodu pripadali i koje vjeroispovijesti bili“, a započeo ju je Starom pjesmom Antuna Gustava Matoša.

Knjiga se komotno mogla nazvati i: Como je napokon odlučio progovoriti! Ne može se reći da je i prije šutio, naprotiv, bilo ga je u medijima i u javnosti i uvijek je bio britka jezika, ali se o nekim stvarima nije konkretno izjašnjavao, radije usmjeravajući izgovoreno na položaj Hrvata u BiH, dvoličnu ulogu međunarodne zajednice u ratu i poraću, licemjerje političkih elita, uključujući i one koje predstavljaju narod kome i sâm pripada. Nerijetko je, posebno nakon što je, za državu veoma neslavno, završio pokušaj da za ubojstvo nekadašnjeg doministra federalnog MUP-a, Joze Leutara, budu osuđeni Hrvati, a među njima i Como, govorio i o Stupnom Dolu te drugim ratnim zlodjelima za koja je na koncu optužen i osuđen.

Ipak, kad je riječ o posljednjoj navedenoj temi, sve što je govorio odnosilo se na ukazivanje na to da on sam nije mao udjela u spomenutim zločinima i na tome se sve završavalo. Neke kockice, bilo je lako primijetiti, uvijek su nedostajale, a one bi dale odgovor na pitanje: Tko je kriv, ako već on, kako tvrdi, nije, za zločin u Stupnom Dolu i neke druge zbog kojih je odrobijao gotovo deset godina?

U knjizi koja će u narednom razdoblju biti promovirana u Srednjoj Bosni, a vjerojatno i šire, Como je napokon progovorio, nimalo ne štedeći čak ni svoje ratne suborce, ni njihove nadređene časnike, ni hrvatski politički vrh u BiH koji je godinama mirno gledao što sve dominantno muslimansko-bošnjačko pravosuđe radi njemu, ali i mnogim drugim koji su optuženi i osuđeni ne slijedom predočenih dokaza nego zakulisnim zločinačkim spletkama obavještajnih službi, ponajprije, dakako, AID-a, u što su cijelo vrijeme bili uključeni i politički lideri.

Ukratko, Ilijašević u knjizi detaljno, ponajprije kroz bezbroj lažnih iskaza, raskrinkava još jedan montirani proces, ali ovaj put govori i imena počinitelja zločina za koje je on osuđen. Opisuje i zatvorske dane, kako i nespremnost mnogih njegovih u ratu hrabrih suboraca i drugih koji su imali veze sa spornim događajima da se pojave na sudu i samo kažu istinu, a vjerno prezentira i stanje u bh pravosuđu, u kojem glavne uloge često igraju osobe koje, očito je, ne samo da ne znaju niti žele znati šta je i gdje je pravda, već nemaju ni trunke ljudskog dostojanstva i poštenja. Slično je i sa pojedinim novinarskim „imenima“. Naravno da ističe i pozitivne primjere u svim navedenim segmentima, a veoma dojmljivi su dijelovi knjige u kojima Ilijaševiću pomoć odbijaju najvjerniji suradnici, odreda njegovi sunarodnjaci, a nude mu je i pružaju oni protiv kojih se borio, Muslimani-Bošnjaci.

U knjizi su opisani i unutarhrvatski sukobi prije i neposredno nakon izbijanja ratnih zbivanja na kiseljačkom području, uključujući i događaje koji su se pokazali ključnim za razvoj rata (pogibije Mate Lučića Maturice i Marinka Bošnjaka, pokušaj njegovog, te ubojstva Ivice Rajića i Zorana Ljevaka, obračun sa tzv. Lujinom skupinom, pokušaji nekih ljudi da se u ratu obogate, itd.), kao i Ilijaševićevi sukobi sa Ivicom Rajićem, Tihomirom Blaškićem i drugima koji su u ratnim i poratnim vremenima imali moć da odlučuju o sudbinama tisuća ljudi, obnova tzv. Mostarskog procesa, pokušaj deblokade Sarajeva i druge bitne stvari.

Da sve što tvrdi ne bi ostalo samo na riječima, priložene su na desetine dokumenata, a kad se neki od njih pročitaju, ne ostaje prostora za imalo sumnje da su pravi krivci za stravični zločin na Stupnom Dolu, koji vrlo detaljno opisuje, ostali nekažnjeni, kako oni koji su bili neposredni izvršitelji, tako i oni koji su ga morali spriječiti ili kazniti počinitelje. Isto vrijedi i za neke druge zločine za koje je također optužen (druga dešavanja na području Vareša, dešavanja u Kreševu, kao i u Grahovcima i Han Ploči kod Kiseljaka, itd.).

Ako je nekome u ovoj državi doista stalo do pravde i kažnjavanja krivaca, Ilijaševićeva knjiga vjeran je putokaz kuda i kojim putem treba krenuti kako bi oni koji su počinili zločine završili iza rešetaka, a oni koji nepravedno robijaju napokon bili oslobođeni.

hercegbosnaorg

facebook komentari