A ona sama, sama, sama bdije na prozoru

0

Kad bi me netko upitao što smatram zavičajem, odgovorio bih mu da je kraj iz kojega potječem omeđen Bračem i poluotokom Lušticom. I dok su međe zapadne jasne i materom određene te nemam potrebe da ih širim čak ni na Split koji me odbija vrevom,  tijekom jednoga jedinog sutona koji doživjeh u Boki shvatih da mi je istočni „lukobran zavičaja“ upravo ondje, u Boki, u kojoj spoznah da postoje mjesta otočnija od otoka, u kojima ni pjesnik ne zna „gdje se rađa nebo i kad se mrači more“ te čiji su rijetki iskonski stanovnici „dobri dusi zemlje“. I kroz sve snažnije vlastito uotočenje koje jača sa svakom novom sjedinom u bradi nekako je sve providnije da mi gležanj golicaju samo istočne strane i osama u društvu praznih palaca i pustoga mora s kojim se možda i jednako nesretnom sudbinom susretoše oni kojima more bješe nepoznato, a koji se iz toga okružja, poput ulovljene girice, ne umiju izmigoljiti. Kad mi tkogod pokuša nadjenuti zavičajno ime, najviše volim kad mi reče da sam nekakav južnjak. Draže mi je to čak i od toga da me nazove Dalmatincem jer mi djeluje neodređenije, mitskije i pali u meni čežnju za toplim i južnim morima te onima koji njime od iskona besciljno brode. Nije mi mrsko ni kad me imenuju poganim Narentinom jer ti su se huligani posljednji pokrstili, a i danas se ne daju krstiti. Kad me pak pitaju koja su mi najljupkija mjesta u zavičaju, uvijek ću spomenuti Misto ili Otok (ovisno o tome koliko pitac o mojemu zavičaju zna) i Grad (njega nikomu ne treba posebno predstavljati). I ako se uzice luka razapnu na Braču i u Dubrovniku, onda je srijeda drvenoga dijela i ciljnik u Neretvi. Jednoć bijah ispaljen iz toga luka, a kako strijela nije letjela ravno, završih u Zagrebu te se tako rastrojih. Lijepe li priče o podrijetlu!

 

Uzlovi su, dakle, na luku najčvršće vezani na dvama krajevima s kojih se vide dva posve različita mora. Jedno tvori skrivenu luku s trima još skrivenijim rukavcima. To je more što se boji stranca, što se skriva od neželjenih pogleda i govori samo svojim jezikom. Zbog njega se ljudi otvaraju rijetko i zatvaraju na svaki mig poput periske. Drugo je moje more otvoreno, ne vidiš mu kraja, budi znatiželju i želju da se plovi sve dalje i dalje. (Otac je od mene učinio lutalicu i naučio me da volim Grad.) U luci se čuju svi jezici zemaljski, a ribara je manje nego glumaca. Glumci pak svake godine zavladaju Gradom. Kad prvi put tomu bijah svjedokom, nosio sam pladnjeve manje se skrbeći za goste prijatelja kojemu pomagah nego za glumce koji u čudnu ruhu vrludahu gradom. Jedan bješe sitan, a iako njegova uloga ne bješe neznatnom, odjeća mu bi odrpana, vukla se Stradunom (koji iz obijesti nazivasmo velepločnim gumnom). Sam se o nju zaplitao kao da se ulovio u vlastitu mrežu. „Zašto mi se smiješ?“ najednom povika. Dobacih mu kako je šteta što nije na Vratima od Pila jer da se ondje zaplete, otkoturao bi se do kakve plavce tamo usred luke. Ni slutio nijesam da sam i sam glumac dok odrpanko ne dometne: „Nadihna, Nadihna!“ Bješe mi to jedinom službenom ulogom iako iz nehata, a s glumcem tih dana gotovo svakodnevno ulažah u Grad. (Ili i to samo zamišljam?) Danas pak nakon tisuća odigranih životnih uloga, nakon što sam u Gradu ostvario i svoju trubadursku želju da „usred ceste s kisnem“, da naslonim glavu na nečije (ne svačije) rame i da me se zalije metaforičkom vrčinom (Čudnih li želja u mahnita kolumnista?), s istim strahopoštovanjem i divljenjem ulazim u nj kao nezvan gost na mala vrata (jer što je Libo Hrvat kontra pustom izletniku iz Londre) pitajući se što bi onaj klapac dobacio starijoj inačici sebe sama. Vjerojatno bi stavio prst u uho i procijedio više za sebe: „Vidi onoga bradonje! Ne daj Bože da buden takav pod staros!

 

I kako ne bismo zastali na autorovoj potrazi za istinom u šlagerima te ruganju sa samim sobom, prijeđimo sad na velike ideje malih, ali mahnitih kolumnista. I dok su stari Grci razvijali talasokraciju (državu usmjerenu moru), što su i Hrvati od njih nakon doseljenja baštinili, sve posljednje hrvatske vlade u moru nikad nisu vidjele blago (da ne rečem resurs), a kako ga imamo u izobilju, pola smo ga već založili u europsku blagajnu pa čak i kad nam Europska unija preporučuje da proglasimo ZERP, mi to ne ćemo jer nam je milije regionsko blato. More je ono što Hrvate izdvaja od svih ostalih Južnih Slavena te zato ako nestane Hrvata Bokelja i Barana, u Crnoj Gori ne će biti pomoraca. More je hranilo, preko mora se bježalo od turskoga zuluma i doseljavalo u sigurnije luke, preko njega su nam dolazili robovi, klesari i vojnici, more je bilo jedina veza Hrvata sa svijetom kad smo bili svedeni na ostatke ostataka, preko njega su nam dolazili Grci, Sardi, Jeđupi, Saraceni, Mlečani i mnogi drugi, more je svjetsko (da ne rečem globalno), bilo je jedinim izlazom iz regiona koji su Osmanlije podijelili na nekoliko tamnih vilajeta. Stoga se Hrvati (znamo čak i za slavne međimurske odiseje) i među njima poglavito Dubrovčani poput mahnitih kolumnista pomalo rugaju sa samima sobom kad u dane otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara u gradu koji je i sebe i nas stoljećima izdizao iz regiona priređuju susret južnoslavensko-ilirskih vođa ojačanih tuđim kolonizatorima. Dubrovnik je uvijek bio svjetski, po predaji se u nj doseljavalo iz Bugarske, Francuske, Grčke, Madžarske, Španjolske i Velike Britanije. Tek se 3 % dubrovačkih rodova po predaji doselilo iz Srbije, pa je i to jedan od dokaza koliko je Dubrovnik regionski unatoč razmjerno jakim trgovačkim vezama i mnogobrojnim dubrovačkim kolonijama na Kosovu i Sandžaku te u istočnoj Bosni. I tako hrvatski vođe od talasokrata postadoše talasomrsci možda stoga što riječ talas doživljavamo bliskoistočnom iako je dubinski grčka. More je samo ures, za njega malo tko u nas mari.

 

I kako počesmo u šlageru, završimo šlagerom ovu burlesku. Vaš se kolumnist ove godine umorio od pjesme i vina pa ide nasloniti glavu na neko mjesto na kojemu blista mjesečina. Neka mu kušin bude stina!

 

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 25. srpnja 2014.

facebook komentari