Oni i oni – kolumna Miljenka Stojića

0

[dropcap]U[/dropcap]Jeruzalemu su nedavno pronašli veliku križarsku bolnicu. Mogla je primiti oko 2.000 ljudi. Nalazila se na području Muristana, znači nekoliko koraka od Svetog groba. Mediji u hrvatskom narodu nisu ništa o tome izvijestili, naravno. Oni su pod utjecajem drukčijeg gledanja na stvarnost. Jer, kako objaviti da su ti krvožedni križari u toj bolnici liječili ne samo kršćane, nego i muslimane, židove, jednostavno sve kojima je bila potrebna pomoć. Njihova vlast, naime, nije osvajala, ona je oslobađala. Donosila je demokraciju koja će u potpunosti procvjetati na Zapadu. Nažalost, i tada kao i danas bilo je onih koji nisu htjeli razumjeti o čemu se točno radi. Pa su se stavili u službu zakulisnih središta moći. A ona nisu trpjela kršćanstvo, njegov govor o slobodi, ona su htjela podjarmiti ljude i njima vječno vladati.

Tako to bi u Jeruzalemu. U ne previše udaljenom Kairu i drugim egipatskim gradovima stanje je potpuno drukčije. Tamo nema govora o uvažavanju različitosti, tamo se nesmiljeno ubija. Zapad se pravi nevješt i iščuđava se nad događajima. No, sve je tako jasno. Muslimanska braća spojila su religiju i politiku pa na toj mješavini žele graditi novo društvo. Ono bi trebalo obuhvatiti ne samo Egipat nego čitav islamski svijet, ummu. Svatko tko drukčije misli veliki je protivnik. Zbog toga ovih dana u Egiptu stradavaju kršćani i njihove crkve, iako suprotstavljene strane zapravo predstavljaju vojska i Muslimanska braća. Zapad lije krokodilske suze. Ali, izgleda da je sve tako i zamišljeno. Kršćanstvo je velika prepreka za uspostavljanje novoga svjetskog poretka. S islamom bi, valjda, trebalo biti lakše, odnosno doći će i on na red kad se obračuna s Crkvom. Bilo bi dobro da se nikada ne dogode ti veliki okršaji, da se sve konačno zaustavi i da živimo u miru i blagostanju. Bilo bi dobro, ali…

Naizgled raznorazne manifestacije što se odigravaju u našoj sredini nemaju nikakve veze sa spomenutim događajima. Naizgled. Jedna je od takvih dodjeljivanje regionalne književne nagrade u BiH, ponovno ove godine. I dalje se zove »Cum grano salis«, ali daleko je to od istine. Tko mrvicu zna latinski pretpostavlja da se radi o Tuzli. Izbornici BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, tako je navedeno, predstavili su književna dostignuća kojima bi se mogla dodijeliti nagrada. Da budem iskren, imena predloženih nimalo me nisu zanimala. Jedino sam malo »zraknuo« po objašnjenjima. Pa tako rekoše da neka na uvjerljiv književno-umjetnički način daju sliku suvremenog svijeta, sa svim njegovim ispraznostima i bezosjećajnostima. Svijet je to koji koji svoju vrijednost uspostavlja mjerilom novca i pohlepe. Tu sam stao. Kako je moguće naviještati da razotkrivaš svijet, a u isto vrijeme postupaš kao on? Sudjeluješ u podjarmljivanju svoga naroda, samo da bi tebi bilo dobro. Govor o regiji, naime, govor je o zloj političkoj podvali. Ako je to bezazlen govor, zbog čega onda unutra nije i Mađarska, Italija, Slovenija… sve su to susjedne zemlje hrvatskom puku, njegova regija. Umjetnici bi to trebali razumjeti, samo ako nisu zaluđeni šuškanjem novca i bljeskom varave slave.

U Južnoj Africi pričaju neke druge priče. Tamo bez rukavica iskorištavaju domaće pučanstvo. Otvoreni su veliki rudnici platine. Pripadaju bogatašima sa Zapada, a rad u njima pripada domaćem pučanstvu. Prvi se neprestano bogate, a drugi jedva preživljavaju zbog niskih plaća. Zbog toga su se udružili u sindikate. Od vremena do vremena se bune. Tada bogataši puštaju na njih policiju i plaćene ubojice. Prošle godine policija je ubila tijekom jednog prosvjeda 34 rudara, sada je plaćeni ubojica ubio Nbongile Madolo, sindikalnu voditeljicu. Spomenimo i internacionalne tvrtke koje figuriraju kao vlasnici rudnika: Lonmin i Anglo American Platinum. To je taj američki san od kojega druge boli glava. I sami smo odgovorni ako ne dignemo svoj glas, ako se barem ne pomolimo za tlačene, a i za tlačitelje. Ne mislim ovdje samo na Južnu Afriku. Ako hoćemo, možemo početi redom. Najprije se usudimo slobodno razmišljati o tome što nam rade u Herceg Bosni, BiH. Upitajmo se bojimo li se izustiti ime Herceg Bosne? Imamo li snage biti pripadnici svoga naroda i u isto vrijeme poštivati druge narode? Imamo li snage stvarati na svome jeziku i u svojoj kulturi umjetnička djela, dopuštajući da i drugi čine isto u okrilju svoga naroda? I slično tome, sami dođimo do sljedećih pitanja. Ili ćemo dopustiti da nas zavedu pričama o regiji i »regionu« te sličnim zlim umotvorinama?

Sa svime ovim nisam izrekao ništa posebno novo, izrekao sam samo ono što čine i slobodni mislioci na Zapadu, posebno oni u SAD-u jer je tamo trenutno najveći sraz istine i laži. Društvo je to koje nikada zapravo nije bilo demokratsko, iako se neprestano busa u prsa dosezima svoje demokracije. Oni su potamanili starosjedilačko indijansko pučanstvo, nakon toga hvatali su robove po Africi i dovodili ih da im teško rade, stvarali mišljenje koje će opravdati svo to zlo. I zaglibili su u duboko neslobodno društvo. Nekako su uspijevali sve prikriti dok se nije pojavio internet. Od tada njihove laži padaju kao kula od karata. Nadaju se još da će sve zaustaviti ako uspiju ušutkati kršćane. No, to su htjeli i Rimljani pa znamo kako su prošli. Istina ne može biti pobijeđena.

Vratio bih se opet Jeruzalemu. Tamo je kršćanstvo zaista ostavilo duboke tragove. Ali ne psovkom i galamom, već tihim i ljudskim radom. Kao u spomenutoj bolnici. Ono je različito od onih koji bi svijet htjeli oslobađati ružnoćom, provokacijama, ispraznom filozofijom, zarobljenjem drugoga. I uvijek će tako biti, sve dok jednoga dana ne budemo trebali sviđati svoje račune.

 Miljenko Stojić/hrsvijet

facebook komentari