Oni ih se nisu bojali

    0

    Zanimljivo je čitati ovu Vukušićevu knjigu. Skroz zanimljivo. Vraća nas u davne dane, mene u djetinjstvo. Puno toga nisam razumio, ali sam uspijevao shvatiti da su na jednoj strani komunisti, a na drugoj neki meni neodređeni naši. Nije se to tako izgovaralo, tek se ćutjelo u zraku. Učio sam razumijevati između redaka.

    hrbDanas, mnogo godina kasnije, opet se vrtimo oko redaka. Jesu li ono bili naši? Dobro, tada su bili ustaše, što su sada? Držim da Vukušić pronicljivo odgovara na ove dvojbe.

    Kao što sam naslov knjige kaže, radi se o Hrvatskom revolucionarnom bratstvu. Ipak, središnji je događaj njihov upad u Jugoslaviju u lipnju 1972. To je ona stožina oko koje se sve vrti. Nadijevana su različita imena tom upadu, jedno se najbolje primilo: Fenix. I bilo je tako. Umrli su da bi raspirili revolucionarni žar u drugim Hrvatima, da bi zločinačkom komunizmu doviknuli u lice da nije prestala hrvatska potraga i borba za slobodom. Jedan jedini, od njih 19, ostao je na životu, Ludvig Pavlović. Kasnije je, na početku Domovinskog rata, poginuo u dvojbenim okolnostima. Drugi su bili ubijeni u samoj borbi, ubijeni bez suda nakon zarobljavanja ili strijeljani nakon što su izvedeni pred namješteni sud. U hrvatskom puku ostala je uspomena da su pokušali. Jugoslavenski režim govorio je o teroristima.

    Istražujući spomenutu akciju HRB-a, Vukušić ujedno priča i o hrvatskim stremljenjima za slobodom. Nije HRB bio prvi i jedini koji je to pokušao. On se od drugih razlikovao samo po tome što je bio tajna revolucionarna organizacija. Njegovim članovima bilo je jasno da ih nijedna država ne želi kao takve registrirati kao što je registrirala druge hrvatske organizacije. Zbog toga su ih svi lovili. No, nisu ih puno ulovili, inače ne bi bilo podzemnog rata između njih i Udbe koji je nesmiljeno bjesnio sve do pada komunizma.

    Udba nije birala, ubijala je redom, a HRB je nastojao vratiti udarac. Vukušić sve do u tančine razmatra. Pročitao je mnoštvo knjiga i članaka te to naveo u bilješkama. Isto tako pohodio je i mnoštvo pismohrana, skupio mnoštvo novinskih članaka i medijskog sadržaja. No, isto tako razgovarao je i s mnoštvom izravnih sudionika, što ovoj knjizi daje naročiti pečat. Tko god htjedne u budućnosti govoriti ili o hrvatskom iseljeništvu ili o neprijateljskoj emigraciji, kako su komunisti govorili, morat će uzeti u ruke ovu knjigu. Da je to tako, pokazuje i njezin medijski odjek. Zadojeni jugoslavenštinom zahtijevaju žurno uhićenje autora, ništa manje i ništa više. Ako bismo čitali između redaka, našlo bi se tu i drugih misli. Domoljubi, pak, uče kroz što je sve Hrvatska morala proći da bi danas bila slobodna.

    I nadalje ostaje neodgovoreno pitanje jesu li feniksovci i svi drugi bili teroristi ili borci za slobodu? Knjiga je jasno odgovorila. Ali što mi kažemo? Možemo li primijetiti da ove dečke nije plaćala nijedna država, da nisu ubijali civile? Na nišanu im je bila samo Jugoslavija. A njoj su na nišanu bili mnogi, nakon što je već prije poubijala njihove roditelje, braću, sestre, prijatelje, susjede… Bleiburg je ostao trajno urezan u srce hrvatskog čovjeka.

    Miljenko Stojić

    facebook komentari