“Oni su autokrati, a mi smo demokrati, oni bi rezali, a mi smo racionalni, mi smo nebo, oni su podzemlje”

0

Premijer je svog glavnog ministra prozvao za problematično ponašanje Porezne uprave u slučaju Merzel, a ministar se nije udostojio ni doći na Vladinu sjednicu. Slavko Linić zacijelo ne bi bio tako kuražan niti bi ga Milanović nakon svega tolerirao da ovaj nema jaku potporu unutar stranke

Oni su autokrati, a mi smo demokrati, oni bi rezali, a mi smo racionalni, mi smo nebo, oni su podzemlje. Tako je ovih dana premijer Zoran Milanović usporedio svoju “nebesku” stranku s onom “podzemnom”, zna se kojom. Vidjeli smo, međutim, kako završava ta sloboda mišljenja i govora u SDP-u na primjeru Aleksandre Kolarić, koja je zbog kritike na račun vodstva isključena iz stranke, pa i Tonina Picule, koji je zbog nekih solo akcija degradiran na listi za Europski parlament. Događa se ovdje nešto drugo. Snage oporbe postale su toliko jake da ih je bolje priznati i uvažiti nego s njima voditi rat. Tako je bivalo sa svim vjerskim i političkim pokretima. Frakcije i sekte se najprije progone i zabranjuju, a kad to više nije moguće legaliziraju se.

Ljudi oko Zorana Milanovića slobodni su i agresivni strijelci, samovoljni igrači, ptice što visoko lete i s visoka grabe svoj plijen. Pojedini “jaki ministri”, u početku Ratomir Čačić, sada Vesna Pusić i Slavko Linić, najavljivali su neke važne poteze i prije nego što bi Vlada išta zaključila. Željko Jovanović i Andrea Zlatar Violić s visokim ideološkim nabojem žele ministrirati u područjima u kojima bi ideologije trebalo biti najmanje, a to su znanost, odgoj, obrazovanje, šport i kultura. Segon-jest-u-sukobu-interesa-a-Linic-i-Milanovic_ca_large

U početku su mu poslušnost otkazivali koalicijski partneri, sada i članovi samog SDP-a. Najeklatantniji je primjer sukob s ministrom financija oko slučaja Šegon i niza drugih pitanja. Milanović je svog ministra prozvao za problematično ponašanje karlovačke Porezne uprave u slučaju Merzel, a ministar se nije udostojio ni doći na Vladinu sjednicu, nego je odmah sutradan na tiskovnu konferenciju poslao svog zamjenika i šeficu Porezne uprave da demantiraju samog premijera.

Slavko Linić zacijelo ne bi bio tako kuražan niti bi ga Milanović nakon svega tolerirao da ovaj nema jaku potporu unutar stranke. Ponajprije se to odnosi na riječki ogranak kojega predvode Zlatko Komadina i Vojko Obersnel. Ovaj je posljednji u jednom intervjuu izrekao krajnje oštre ocjene na račun stanja u stranci, za što, dakako, najveću odgovornost snosi predsjednik stranke. Zapuštenoj stranci u kojoj su zavladali karijerizam i samopromocija predstoji, rekao je, generalno (pro)čišćenje kao i 1990.!? Odnosi Zorana Milanovića i Davora Bernardića, predsjednika zagrebačke organizacije, drugog jakog uporišta cijele stranke, već su odavno na tihoj ratnoj nozi. Bernardić je na intervenciju šefa stranke morao odustati od kandidature za zagrebačkog gradonačelnika, a protiv njegove je volje izabran za predsjednika SDP-a u glavnom gradu. Potezi i djelovanje Vlade su već poslovično predmetom oštrih kritika i sindikata i poslodavaca, pa čak i Milanovićeva osobnog prijatelja Emila Tedeschija. Sindikati je napadaju zbog ograničavanja radničkih prava, a poslodavci zbog stalnog dizanja poreza i nesigurnih uvjeta privređivanja.

Predsjednik Ivo Josipović vidi, a vjerojatno je potaknut i izvana, kako ova vlada nema perspektivu te kako je valja mijenjati, iako on zbog svog načina nikada to neće javno kazati. Ali on svoju sudbinu na sljedećim izborima ne želi vezati uz SDP i Vladu, već namjerava nastupiti kao nezavisni kandidat, računajući na svoju ipak dvojbenu popularnost. Odavno nije tajna kako između dvojice vodećih ljudi u zemlji postoje stanovita trvenja i razmimoilaženje. Televizijska podrivanja Milanovićeve taštine nisu uopće slučajna, zna li se kako je upravo glavni čovjek državne dalekovidnice Josipovićev izbor, a može se tumačiti kao sapunanje daske, ili tjeranje Milanovića u stupicu u kojoj će se sam predati. Josipović potiho stvara savez u kojemu bi se našli jaki individualci poput Milana Bandića, Nikice Gabrića, Ivana Jakovčića i Radomira Čačića. Njegovu solo inicijativu za promjenu Ustava sam je Milanović primio kao zaobilaženje i udar na samu Vladu i Sabor.

Zoran Milanović se u posljednje vrijeme doista doima kao sve usamljeniji jahač apokalipse, oko kojega se sve jače steže obruč i to unutar vlastitog ideološkog kruga i čini se kako mu je politička sudbina već zapečaćena. Vlada nema rezultata i to je najsnažniji argument protiv njega. Posljednja vijest kako nas je ugledni britanski list svrstao među deset najgorih ekonomija svijeta uznemirila je javnost i političke krugove. Jer, mi više vjerujemo ocjenama koje stižu iz bijelog svijeta nego vlastitim očima. Milanović nije ni vjerodostojan. Na početku se mandata trudio uvjeriti javnost kako nema kompromisa oko infrastrukturnih javnih poduzeća, koja moraju ostati u državnom vlasništvu, kako se neće dirati u stečena prava, kako će prilikom oporezivanja voditi računa o najsiromašnijima, kako će voditi samosvjesnu politiku nepopuštanja vanjskim pritiscima, kako neće biti revanšizma, otpuštanja i zapošljavanja po ideološkim kriterijima, itd. Od svega toga nije ostalo ništa. Zapravo, sve je suprotno. Neke pak važne i prije izbora bučno najavljivane teme, kao što je reforma lokalne samouprave, više se uopće ne spominju.

Počesto Milanović djeluje čak zbunjeno, nekompetentno i nedoraslo problemima, njegov su stil i retorika često iritantni, pada u kontradikcije, pokazuje neznanje, krivo zaključuje, brani neobranjivo, napada i vrijeđa sve oko sebe, ostavljajući dojam arogantnog, netolerantnog, sujetnog, autističnog i nadmenog čovjeka i političara kojemu su cijeli život govorili kako je lijep i pametan, ali eto sada se javljaju neki neotesani i bezobzirni tipovi koji razbijaju njegovo dorijangrejovsko zrcalo. I on to ne može podnijeti.

Ideološkom krugu kojemu Milanović pripada sigurno se nisu svidjele ni njegove ekskurzije u Hercegovinu i u Australiji, čime je pokazao stanovitu osjetljivost za Hrvate u BiH, odnosno za iseljeništvo. Za taj je krug to opasno koketiranje s nacionalistima i ustašama, nešto što vrijeđa njihova temeljna ili fundamentalistička politička uvjerenja. Kad Obersnel u pozitivnom kontekstu spominje unutarstranačko “pročišćavanje” devedesetih kao pozitivan primjer, on želi kazati kako su SDP tada napustili nacionalisti, a ostali pravi komunisti. Jedan je splitski antifašist iz druge generacije na jednoj lokalnoj televiziji izjavio kako se i ne bi dogodilo to što se dogodilo (čitaj raspad Jugoslavije) da je do tog pročišćavanja došlo prije. Možemo slobodno, dakle, zaključiti kako su SDP preuzele upravo dogmatske i projugoslavenske strukture, u odnosu na koje je Milanović čak suviše nacionalan i liberalan, što je također jedan, možda ne najvažniji, od razloga njegove osamljenosti.

Bilo kako bilo, stvorena je situacija: ili on ili oni. Milanoviću vrijeme ne ide na ruku, nešto će morati, barem radi sebe, preuzeti. Puno toga ovisit će o rezultatima izbora za Europski parlament do kojih, s obzirom da su pred vratima, ne treba očekivati nikakve lomove. Budu li ti rezultati za SDP nepovoljni gotovo je sigurno kako će Milanović morati odstupiti, jer bi za stranku bio prevelik rizik s njim na čelu čekati izbore za Sabor. No, prođu li ti izbori za EP sretno za Milanovića on će imati jak argument u svojim rukama za prije svega radikalnu rekonstrukciju Vlade, što bi moglo vratiti izgubljeno povjerenje. Spekulacije o tobožnjoj velikoj koaliciji dviju vodećih stranaka i dvojice “najnepopularnijih” političara, barem prije parlamentarnih izbora u zemlji, spadaju u područje fantastike. Takvo bi nešto i za HDZ i za SDP bilo pogubno, i jedni i drugi bi izgubili dobar dio birača. No poslije izbora, tko zna? Nije, međutim, nemoguće da SDP prešutno podrži kandidaturu umjerene Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima, ako se već Josipović odmetne u hajduke.

facebook komentari