Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

ONIMA KOJI JOŠ VJERUJU UDBI ILI SU “KRIVO DRVO SLOMI A NE ISPRAVI”!

Objavljeno

na

ONIMA KOJI JOŠ UVIJEK VJERUJU UDBI ILI su “KRIVO DRVO SLOMI A NE ISPRAVI!
Pismo prijatelju
18 siječnja 2014.
Bog! dragi prijatelju,
Mislim da imam tu listu. (Radi se o imenima Hrvata i listi koju je Udba sastavila kako bi sama sebi vjerodostojnost dala a istaknute Hrvate okrivila da su bili suradnici Udbe, mo.) Ima njih mnogo. Ima neki Božo Bagarić, mislim druga osoba u vrhuški bosansko/hercegovačkih udbaša. Mislim negdje u lipnju 1986. godine održali su sastanak u Sarajevi na koji su morali svi Udbaši biti nazočni. Tu se je sve i o sveme raspravljalo. Spominjali su se mnogi iz emigracije koji su uveliko pomagali, direktno ili indirektno, Udbi. Spomenit ću samo tri osobe koje sam osobno poznavao a koje Božo Bagarić na tom sastanku spominje. (Usput, ovaj izvještaj je izišao na stranicama CENZURIRANO, mislim od Domagoja Margaretića, nisam baš siguran, ali, izgleda mi da te stranice više ne postoje, mo.)
Mirko Vidović, (1) kum mojem sinu Mili, živi u Lyon-u, Francuska, je spomenut u tom izvještaju kao suradnik ili doušnik Udbe. Osobno ja u to ne vjerujem. Zašto? Zato što bi onda mi državotvorni ili ne državotvorni Hrvati odmah dali vjerodostojnost Udbinim izvještajima, iako pozetivno znamo da je Udba koristila sve moguće načine, preko rodbine, prijatelja, svojte, poznanika itd., – a svi smo mi u neku ruku i nekim vezama u emigraciji bili povezani – i širila dezinformacije najgore vrsti o onim Hrvatima koji su se imalo državotvorno hrvatski isticali, bilo to na političkom, športskom, kulturnom, društvenom ili religioznom polju i uveliko prednjačili i nešto značili u hrvatskim zajednicama u kojima su živjeli i rodoljubno hrvatski djelovali.
Uzmi, na primjer, knjigu DOSIJE UDBE O HRVATSKOJ EMIGRACIJI – Biblioteka, Dokumenti 2, Bonitas, Prozor, Laus, Split 2000. Tu u toj knjigi, dragi moj prijatelju Vjeko, skoro svaki istaknuti Hrvat u emigraciji je oklevetan i prikazan na najgori način, kao: lopovi, bitange, kradljivci, ubojice, neradnici, provokatori itd. Ja bih to, to jest ovu knjigu, Udbinu knjigu preinačio u prostoraširenu dimenziju, a ta dimenzija je: da svi ili skoro pojednici koji nisu spomenuti u ovoj Udbaškoj knjigi su na jedan ili drugi način surađivali ili bili doušnici Udbe. Ali nije ni to točno, jer je bilo vrlo čestiti Hrvatica i Hrvata koji ni na jedan niti na drugi način nisu bili spomenuti nigdje, a u svojim srcima su nosili našu lijepu Hrvatsku i šakom i kapom pomagali hrvatsku osloboditeljsku borbu. Evo šta o meni u toj knjigi piše. Citiram cijeli tekst, pa ti sam sebi kaži i zaključi šta je i kakav je Udbin cilj bio pisati ovako o Hrvatima koji su se, svaki na svoj način, borili protiv Jugoslavije a  za oslobođenje Hrvatske:“BOBAN MILAN
05112429 sin Petra, rođen 1939. godine u selu Sovići – Grude, Mostar, Hrvat, državljanstvo nepoznato, završio osnovnu školu, emigrant u Francuskoj.
Po završetku osnovne škole bavio se zemljoradnjom u mjestu rođenja, a povremeno je odlazio i na sezonske radove u razna mjesta naše zemlje i nije zapaženo da je neprijateljski istupao. (Ovo “…i nije zapaženo da je neprijateljski istupao…” treba analizirati i pronaći ŠTA BI TO MOGLO ZNAČITI i tko je u ovom slučaju bio taj “neprijatelj”. Onog puta kada se točno sazna tko je MILANU BOBANU bio taj neprijatelj a to je bila Jugoslavija, bit će svakome Hrvatu jasno zašto je UDBA klevetala i ocrnjivala svakog državotvornog (rekao bih ne folklornog) Hrvata, a posebice one istaknute Hrvate među kojima sam bio i ja Milan Boban) bio je sklon sitnim krađama i vršenju drugih prekršaja zbog čega je više puta kažnjavan po ZOP-u. (Interesantno da Udba ovdje govori o krađama i kažnjavanjima a da ne iznosi ama baš uopće nikakove podatke i dokaze o tim krađama i kazni. Tipično udbaški! Ali što je za požaliti je to da i dan danas, poslije skoro četvrt stoljeća od nestanka udbaške države Jugoslavije, ima Hrvata koji još uvijek vjeruju u udbaške priče i njihove laži, pa im na taj način daju podršku i vjerodostojnost njihovim lažima i iskazima) Koncem 1959, godine emigrirao u Italiju, a zatim u Francusku, gdje se stalno nastanio.Po odlasku u emigraciju povezao se s ekstremnom emigracijom, počeo neprijateljski djelovati protiv SFRJ (i to je sav moj grijeh i svih onih koji su se borili protiv Jugoslavije, koju je UDBA vjerno čuvala) i bio član HOP-a. Zbog pomenute djelatnosti nad Bobanom je zavedena kontrola, odnosno razrada…Obradom se došlo do podataka da je on blagajnik HOP-u, da je završio diverzantski kurs 1963. godine, da se priprema za diverzantske akcije i da je postao jedan od najekstremnijih emigranata. Dopisuje se s rodbinom i prijateljima iz Jugoslavije. Sadržaj pisama je neprijateljskog karaktera. Prijeti članovima SKJ, vrijeđa naše najviše partijsko i državno rukovodstvo, veliča snagu emigracije, poriče skoru propast režima u SFRJ i uspostavi NDH i šalje propagandni materijal neprijateljske sadržine u Jugoslaviju. (I to su moji grijesi u borbi protiv Jugoslavije ili u borbi za Obnovu Hrvatske Države, koje mi Udba, Udbaši i njihovi simpatizeri pripisuju, uključujući i one koji sebe smatraju super Hrvatima.)

Na prijedlog Okružnog javnog tužilaštva Okružni sud u Mostaru pokrenio je marta 1965. godine krivični postupak i otvorio istragu protiv Boban Milana u njegovoj odsutnosti zbog krivičnog djela iz člana 109. KZ. (Tako je i srpski kralj Aleksandar Karađorđević pokrenio sudski postupak 1929. godine protiv dra. Ante Pavelića u njegovoj odsutnosti. Sada mi postaje jasnije zašto se je pokušavao atentat na mene u Parizu. U stan mi je došao poznat Hrvat (s incijalima VŽ) u proljeće 1965. godine. Sjeli smo za stol. Izvadio je samokres i stavio ga na stol. Pitam ga zašto to radi. Uzrujano je rekao da su mu neki savjetovali i govorili da Bobana treba ubiti, a da je on njima rekao da je Boban Hrvat kao i mi, samo je razlika u tome što se mi s njim ne slažemo… NACIONAL je donio ili iznio jednu listu Hrvata suradnika Udbe, među kojima se nalazi i moje ime…suradnik KOS-a…držao ga na vezi neki Stipe Grizelj, i to je sve što se je moglo o meni reći a prešutili su ovo đto ja tebi sada iznosim iz spomenute knjige DOSIJE UDBE O HRVATSKOJ EMIGRACIJI. Mo.)

U cilju pasivizacije Boban Milana SDB je angažovala njegova oca da putem prepiske utiče na njegovu pasivizaciju. (Dragi moj prijatelju Vjeko moji roditelji, ni otac ni mater, nisu znali ni čitati ni pisati. Bili su totalno nepismeni. Kada su moji roditelji došli posjetiti svoju djecu i unučad u San Francisco pred Božić 1972. godine, tada sam imao mnogo vremena razgovarati sa mojim roditeljima. Pričali smo o svemu. Tada su mi rekli kako su oni, Udba, dolazili kod njih, mojih roditelja, kući i ko’ bojagi u ime mojih roditelja meni pisma pisali, kao da to moji roditelji meni pišu. Danas, poslije skoro pola stoljeća i više ja tih pisama nemam, ali znam da su neka djeca iz susjedstva pisali pisma mojim roditeljima nama djeci, meni u Pariz a pok. Bratu Rafi i sestrama u San francisco, i da u tim pismima meni ima mnogo šarenila kojeg moji reditelji nikada meni ne bi pisali. Dakle, moglo bi se po ovome zaključiti da su Udbaši iz Mostara u ime mojih roditelja meni pisma pisali I TAKO JE TA STIPE GRIZELJA VEZA POSTALA sa mnom koju je NACIONAL objavio a opranog mozga Hrvati toj Udbinoj listi i danas vjeruju i Udbinoj laži i listi veliku vjerodostojnost daju. Mo.) Međutim, Boban je i dalje ostao na pozicijama ekstremnog dijela emigracije i bio povezan s Šarcem Danom i drugim pripadnicima UH Njemačke.

U informacijama DSIP od 2 juna 1970. godine navedeno je da je Milan uhapšen u Parizu i da je tom prilikom kod njega pronađena mašinka koju je posjedovao od 1966. godine tj. od momenta kada je učestovao u organiziranju grupe diverzanata koja je bila upućena u Jugoslaviju.” (Tako Udba piše o meni u spomenutoj knjigi na strani 60 i 61. A koga Udba napada očiti je dokaz da je dobar i čestit Hrvat, a koga Udba hvali, za sigurno nije državotvoran Hrvat, a još manje onaj koji Udbi vjeruje. Ja sam napustio Pariz u ponedjeljak 9 prosinca 1968. godine i sa tri kovčega, supruga, ja i dvoje nejake djece i 180 američkih dolara u džepu došao u San Francisco. Putnu kartu mi je u zajam od šest mjeseci platila međunarodna organizacija za izbjeglice u prekomorske zemlje. Dakle, kako se vidi i iz ovog udbaškog opisa i o “mojoj mašinki” u Parizu, još jedna u nizu udbaških laži protiv mene.)

Josip Vrbić (2)(1939-2012) je bio jedan emigrantski piskaralo i za neke, da ne kažem mnoge, bio je interesantan, pa je tako, moglo bi se reći, bio i naš ili čiji god hoćeš taj Josip Vrbić, mogao je biti interesantan i za američke obavještajne službe, a poznato je da sve službe iz svih država svijeta su obvezne uzajmno surađivati. Pa ako je Josip Vrbić bio u službi američkih agencija, anda se nije niti čuditi kako je Božo Bagarić u svojem izvještaju bosansko/hercegovačkoj Udbi označio istoga kao suradnika Udbe.

Što se tiče Joze Mihalja (3) (1935-2010) kojeg Božo Bagarić također spominje u svojem izvještaju od lipnja 1986. godine kao suradnika Udbe, rekao bih isto što sam rekao i za Mirka Vidovića i Josipa Vrbića. Tko je poznavao ovu trojicu, po njihovu vladanju mogao se je osvjedočiti da su više bili paradni Hrvati, dobro mokrog jezika a vrlo malih učinaka.

Dragi moj prijatelju Vjeko neznam koliko će te ovo ili hoće li te ovo imalo zanimati, ali, eto, ja se odulji u nadi da bi te ove informacije mogle zanimati i da ćeš ipak vjerovati više onim Hrvatima koji na jedan ili drugi način rade i žrtvuju se za Hrvatsku nego onima kojima Hrvatska ne znača ama baš ništa.

Primi moje iskrene pozdrave. Bog! Mile Boban, Otporaš.
ZDS!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati