Opasna igra

2

Potkraj devedesetih bolesnog Tuđmana proglasili su paranoikom jer se bojao da inozemni centri moći sustavno rade na uspostavi neke nove Jugoslavije.

[dropcap]T[/dropcap]uđman je umro shrvan bolešću, okružen nerazumijevanjem, a vlasti se dočepao iskusni partijski aparatčik Račan, dobrim dijelom na krilima Budišine i narodne naivnosti. Račan je svoj posao, kao i uvijek, dobro odradio. Stvorio je zakonske, institucionalne, medijske i druge pretpostavke za rast i bujanje jugoslavenskog resentimana. Isprva polagano, zatim sve brže i otvorenije. Sanader se u toj mišolovci snalazio kako je znao i umio nastojeći da se gazdama ne zamjeri i što više ušićari za sebe i za svoje jato. Kada je Sanader svoju dionicu odradio, štafetu je pionirski srčano ponijela Jadranka Kosor. Koju je Mesić od milja nazivao Suzana. Kažu da on dobro zna i zašto. Zapadnobalkanski projekt cijelo je to vrijeme dobro napredovao, štoviše odlično.

Sad smo tu gdje jesmo. Državu formalno vode Milanović i Josipović, formalno smo ušli i u Europsku uniju. Imamo čak i dvanaest ljudi koji se u Bruxellesu predstavljaju kao hrvatski europarlamentarci. No sve je to samo jedna velika predstava, niti što naši europarlamentarci odlučuju niti je Hrvatska članica Europske unije u pravom smislu te riječi, baš kao što to nisu još ni Bugarska i Rumunjska, iako su davno formalno ušle u EU. Oba naša predsjednika intenzivnu vanjskopolitičku djelatnost razvijaju jedino prema zemljama bivše Jugoslavije. S Europskom unijom vodimo tek jedva prigušeni diplomatski rat oko zakona o europskom uhidbenom nalogu. Besmisleno inaćenje oko izručenja Josipa Perkovića, kojega o Njemačkoj traže zbog udbaških ubojstava hrvatskih emigranata, mnogi su skloni tumačiti kao partijsku zaštitu svojih ljudi i bolje prošlosti.

Međutim, čini mi se da tu ima još nečega. Mislim da nije pošteno podcjenjivati političku pamet Zorana Milanovića, Vesne Pusić i Ive Josipovića. Tvrdoglavost i zavidna vještina kojom to troje ljudi ustrajava u ostvarenju svojih političkih vizija, to jest restauraciji društveno-političkog okvira u kojem su odrasli kao djeca pripadnika povlaštene kaste, zaslužuju respekt. Kada im ciljevi ne bi bili dijametralno suprotni težnjama hrvatske većine. No, narod ih bira, pa možda sam ja taj koji griješi u procjeni toga što narod uistinu želi.

Bilo ovako ili onako, jedno je izvjesno, sukobljavanje s Europskom komisijom oko ”Zakona o Perkoviću” vrlo vjerojatno će dovesti do prolongiranja stvarnog ulaska Hrvatske u EU, to jest postavljanja schengenske granice prema balkanskim susjedima. Dok god nema takvoga graničnog režima, nema ni prepreka daljem uspostavljanju južnoslavensko-albanskog zajedništva. Ukratko, san o nekoj novoj Jugoslaviji čini se mogućim. To što će za kaznu Hrvatskoj biti vjerojatno uskraćeni novci iz nekih europskih fondova također dobro dođe politici koja se dugoročno nada što tješnjem zajedništvu s balkanskim susjedima. Tako će se Hrvatska i gospodarski još više približiti tom području, to jest dodatno osiromašiti.

Stvari su prilično jednostavne onome tko ih želi objektivno ocijeniti. Tko je želio uspostavu neovisne Hrvatske, morao je raditi na rušenju Jugoslavije. Onaj tko želi ponovnu uspostavu nekakvog jugoslavenskog ili balkanskog okvira, treba zdušno raditi na podrivanju i slabljenju Hrvatske. Nas nekolicina pisali smo o tome još prije dosta godina, na pamet mi padaju Milovan Šibl, Benjamin Tolić, Mate Kovačević itd.

Iskreno, malo tko nas je doživljavao ozbiljno. Čak i oni sličnih pogleda na političku stvarnost držali su da nepotrebno paničarimo. Osobno sam se zasitio upozoravanja javnosti na ono što nam se, vrlo je izgledno, sprema. Ne osjećam u sebi nikakav mesijanski poziv, poštujem demokratsko pravo većine da bira svoju sreću ili nesreću, nemam čak ni valjane argumente da uvjerim u suprotno nekoga tko misli da mu je bolje u Jugoslaviji nego u Hrvatskoj. Čak i ovo pišem više zbog čovjeka čije me predsmrtni krik o onome što se ovoj nesretnoj zemlji sprema duboko dirnuo negoli zbog sebe sama. Toliko sam mu dužan. Ostalo je na vama koji čitate.  Ili ne čitate, jer i to je izbor.

Damir Pešorda

facebook komentari

  • peppermintt

    uvik se provlači teza o tomu kako pod britanskim obavještajnim uticajem ( pusićka je dobila nick “britanska kornjača ” ) Hrvatska se gura u okružje “regiona”.

    činjenica jest da naši nadobudni politikanti sve obećavaju tako i velikodušno nude oprost i zaborav od svega “komšijama ” iz pragmatičnih razloga-fotelje u EU institucijama.

    Pusićka, Milanović su političari takvog kova koji doista drže kako je Hrvatska jednakopravna u EU zajednici, kako to oni kažu :sjede za EU stolom i sudjeluju u donošenje EU regula.
    rado bismo ih vidjeli u ulozi zaštite prava hrvatskih građana
    ali komunjare i UDBA-še štititi je blago rečeno perverzno.

  • peppermintt

    uvik se provlači teza o tomu kako pod britanskim obavještajnim uticajem ( pusićka je dobila nick “britanska kornjača ” ) Hrvatska se gura u okružje “regiona”.

    činjenica jest da naši nadobudni politikanti sve obećavaju tako i velikodušno nude oprost i zaborav od svega “komšijama ” iz pragmatičnih razloga-fotelje u EU institucijama.

    Pusićka, Milanović su političari takvog kova koji doista drže kako je Hrvatska jednakopravna u EU zajednici, kako to oni kažu :sjede za EU stolom i sudjeluju u donošenje EU regula.
    rado bismo ih vidjeli u ulozi zaštite prava hrvatskih građana
    ali komunjare i UDBA-še štititi je blago rečeno perverzno.