Pratite nas

Kolumne

Opasne zablude u predsjedničkoj kampanji

Objavljeno

na

Ako takav Kujundžić, prvo zbog nevjerojatno nepoštenih izbornih pravila, uvjeta i svih pretpostavki koje utječu na njih, a potom i zbog toga što se uz Glavašev HDSSB i nejaki Hrast, zapravo nema nikog relevantne snage oko sebe, ne uspije dovoljno snažno i na vrijeme doći do svakog hrvatskog čovjeka, nema nikakve sumnje da je već sada probudio mnoge, tisuće i tisuće ljudi kojima je bilo dosta lažne «europske» retorike o evidentnom zlu i poniženja koja se godinama nameću hrvatskome narodu.

Opasne zablude u predsjedničkoj kampanji

Josipovićevsko je pitanje treba li se Kujundžić odreći kandidature u korist Grabar Kitarović, jer Grabar Kitarović ne može pobijediti bez Kujundžića, kao ni on bez nje. Pravo je pitanje mogu li prije svega oni, a onda i stranački strojevi zanemariti osobne interese i taštine u korist nacionalnoga interesa. Dakle, Karamarko i Glavaš.

Glasači desnice su disciplinirani?

Ova teza se provlači kroz sve kampanje, laičke i stručne analize kojima svjedočimo godinama, a pogotovo prije i tijekom izbornih kampanja od kraja 1999. i početka 2000. godine do danas. Promovirali su je najutjecajniji mediji, a kroz cijelo to razdoblje to su neupitno bili izdanja EPH grupe, kojima se mogu pridodati Novi list i Slobodna Dalmacija, zatim HTV, koji je čak i u vrijeme izbora nakon Tuđmanove smrti, usprkos vlasti HDZ-a, snažno promovirao čitav niz stajališta današnje nazovi ljevice, a u biti – «antifašističke» fronte. Dovoljno je prisjetiti se sudionika njihovih političkih emisija, analitičara, pa po njihovom «znanstvenom» i intelektualnom opusu, samo pregledom dostupnih materijala shvatiti bit njihove političke «neutralnosti». Danas i posve neupitni simpatizeri desnih političkih stranaka i njihovih politika polaze od činjenice da «desni birači disciplinirano izlaze na izbore».

Što je temelj stava da su desničari disciplinirani?

Iskustvo s prvih demokratskih izbora. Iskustvo s izbora koji su tijekom rata za nezavisnost Hrvatske nosili poruku, manje-više jednaku obavezi obrane na prvim crtama bojišnice. Ljudi su znali točno što žele, imali su jasan državotvorni i državnički program, pa iako su vidjeli devijacije na čitavom nizu pitanja, znali su da je najvažnije izgraditi kuću, dom, pa tek onda razmještati namještaj i stvarati poredak stvari. Takvu maticu i takvo političko povjerenje nikada ne bi pobijedio ni Račan ni Budiša, koliko god Budiša prao Račanovu vrlo upitnu prošlost, da je nakon Tuđmana netko bio prepoznatljivi nositelj te državotvorne i državničke politike. Ali, suočeni s notornim Pašalićima, Rebićima, Šeksovima, uz cijeli niz Zagoraca i sličnih novonastalih društvenih «veličina», matica je bila sve slabija. Ljudi nisu htjeli izaći na izbore, a to se zorno vidi pregledom broja glasova koje je dobivao HDZ i njegovi kandidati.

Jednostavno, neutemeljeno je govoriti o političkoj disciplini «desnih birača» iz više razloga. Prvo, u Hrvatskoj ne postoji politička građanska kultura niti izgrađena kultura državnosti, jer – nije mogla postojati. U zemljama s kojima se volimo uspoređivati kao sa svojim idealnim ciljem, ta kultura razvijala se stotinama godina. Hrvatski narod, ako isključimo par izbora prije Drugoga svijetskog rata, jednostavno – nije imao što ni koga birati. Na navodne izbore do 1990. godine izlazili su pripadnici režimskog establishmenta i oni koji su se bojali da bi im nepojavljivanje moglo nauditi. Ostalo su riješavali članovi «izbornih» tijela, neumorno zaokružujući u večernjim satima liste – drugarica i drugova «narodnih» kandidata i birače. Ako usporedimo izborne rezultate prvenstveno SDP-a, koji neovisno koliko je u njemu brojčano bivših komunista, a koliko u HDZ-u, jednostavno i formalno i esencijalno, uistinu jest idejno naslijednik bivše Komunističke partije u novim okolnostima, više je nego jasno da se taj broj može izračunati na temelju zbroja stanovnika Hrvatske koji jesu ili potječu iz bivših oligarhijskih komunističko-partizanskih struktura, zatim golema većina hrvatskih Srba, vjerojatno dio pripadnika ostalih nacionalnih manjina i na svakim izborima rastući, ali ne dominantan, broj pripadnika mlađe generacije, kao proizvod bjesomučne antinacionalne i neoliberalne kampanje u udarnim medijima.

Dakle, niti jedan jedini znanstveno utemeljen argument ne postoji za takav zaključak o «disciplini» desnice, a svi, upravo svi, ukazuju na suprotno – diciplinirani mogu biti i jesu samo glasači ljevice. Uz to što u općoj kampanji protiv svakog izraza nacionalnog i tradicionalnog u Hrvatskoj, u čemu pogotovo prednjače autori tiskanih izdanja EPH, sami pojam discipliniranosti služi tim autorima za ismijavanje i ruganje «ognjištarima» i svojevrsnim čovjekolikim zombijima bez mozga, savjesti i minimuma prosudbenog intelekta, već ostarjele pripadnike bivšeg poretka, manjince i neupitnu neokomunističko-antifašističku strukturu se plaši masom sumnjivih ustašoida koji im rade o glavi, ako ne iziđu na izbore. A mlađe birače se «disciplinom» zadrtih desničara usmjerava očekivanim buntom protiv discipline kao pojma, u naručje – «antifašista» i «slobode», «europejstva», «tolerancije», u konačnici- modernizma.

Treba li Kujundžić odustati od izbora i pozvati svoje birače na potporu Kolindi Grabar Kitarović zbog jedinstva desnice, kako to ističu EPH izdanja posljednjih dana?

Prvi veliki poraz vladajući poredak s Josipovićem na čelu u ovim izborima doživio je time što nije uspio proizvesti više predsjedničkih kandidata. A potrudili su se jako. To se ne ističe u medijima, rijetke su analize koje na to upozoravaju, ali nemogućnost Ivana Grubišića, a zatim i ostalih nekoliko nominiranih, među koje svakako spada Anto Đapić, ali i Ivan Rude, koji vjerojatno nije ni bio igrač poretka, ali bi mu poslužio u svakom slučaju, pokazuje da je poretku u ovom slučaju zakazala – infrastruktura. A infrastrukturu na ljevici jedini ima – Milanović. Vesna Pusić i njena trgovačka družina ne mogu skupiti više ništa i nikada neće, Holy je čista virtualnost, a Josipović je otpilio Gabrića i slične nakon što njihovi medijski isforsirani projekti nisu pokazali rezultate. U ovakvim okolnostima, poslužit će im pernarovski diletant Sinčić, koji se može osloniti na radnički anarhomarksizam još većega diletanta Kapovića, te «inetelektualnu» pomoć Dude, Nadežde i Šibera iz Petoga dana.

Tko površno prati ove izbore, predkampanju, a i sami početak kampanje, lako će uočiti da Kujundžić zastupa i snažno bez ikakve dvojbe govori riječi i poruke koje milijuni Hrvata žele čuti. Pogotovo je dobar, nadmoćan u emisijama jedan na jedan, utoliko bolji što je naspram njega veći režimski ljigavac u ulozi novinara. Kujundžić, usprkos još jednoj podvali, da su pitanja o Titu, antifašizmu, hrvatskoj prošlosti i povjesti, Domovinskome ratu i rasprava o odnosu sa Srbijom na temelju činjenica, demode, sekundarna, nebitna pa i huškačka, da ta pitanja izazivaju podjele – zapravo slijedi vrhunsku političku intuiciju i realno poznavanje stvarnoga stanja duha svoga naroda. Hrvatski narod mora imati odgovore na ta pitanja, potvrđene s najviše razine državne politike, kako bi uopće mogao sve svoje potencijale iskoristiti za – sadašnjost i budućnost. Ta pitanja i odgovori iz kavana i s foruma moraju doći na Pantovčak i tamo biti zauvijek riješena. Jednostavno Kujundžić govori ono što Kolinda Grabar Kitarović izbjegava reći. Nipošto ne želim uspoređivati ovdje Kolindu i Josipovića, politika prvoga je osvjedočeno zlo svakome tko misli glavom, a njena to nije. Nije ni mogla biti. Ako treba birati u situaciji kad imaš uperenu pušku u glavu ili makar minimalnu slobodu da ćeš moći otkloniti neku drugu smrtnu opasnost naknadno – vjerojatno nema razumnog čovjeka koji ne bi prihvatio ovu drugu mogućnost. Jednostavno, ovakav HDZ, gdje prije svega mislim na Karamarka, njegovo najuže rukovodstvo i nekoliko usječenih balvana u prvim šumama oko Zagreba koji bauljaju za Kolindom glumeći njezin predizborni trust mozgova, ne može ponovo, koliko se god zaklinjali u povratak Tuđmanu – pokrenuti onu maticu iz devedesetih godina. Ljudi im ne vjeruju i to je politička činjenica. Ti ljudi bi uz Kolindinu retoriku i uz takav vrh HDZ-a ostali kod kuće. Kujundžić je jedini koji u ovom trenutku uz nevjerojatnu sramotu javne televizije, i nečuvenu drskost Josipovićeva poretka u otvorenom ponižavanju hrvatskoga naroda takvom televizijom, uspijeva doprijeti do srca prije svega, jer dojam i srce pokreću ljude, koji nisu budale i znaju da su programi priča za malog Mujicu. Riječ je kao voda – izgovorena nađe prolaz, koliko god debeli zidovi bili.

Ako takav Kujundžić, prvo zbog nevjerojatno nepoštenih izbornih pravila, uvjeta i svih pretpostavki koje utječu na njih, a potom i zbog toga što se uz Glavašev HDSSB i nejaki Hrast, zapravo nema nikog relevantne snage oko sebe, ne uspije dovoljno snažno i na vrijeme doći do svakog hrvatskog čovjeka, nema nikakve sumnje da je već sada probudio mnoge, tisuće i tisuće ljudi kojima je bilo dosta lažne «europske» retorike o evidentnom zlu i poniženja koja se godinama nameću hrvatskome narodu. Van je svake sumnje da je Kujundžić faktor koji neće ni malo povećati broj glasova ljevice u prvom krugu, ali svakako hoće i to snažno ukupan broj glasova desnice u prvome krugu. Dakle, nije dubokoumno političko pitanje danas kome šteti pojava i uloga Kujundžića, već posve banalan spin Josipovićeve kampanje. Bit je da ovo što on radi koristi hrvatskoj politici, oživljavanju hrvatske autentične državnosti i kulture te samosvijesti hrvatskoga naroda, silno je prijeteće za politički poredak Ive Jospovića, jer je prije svega njima isključivi interes što manji izlazak na izbore i što uvjerljivija minorizacija samih izbora i predsjedničke uloge, iako je sve upravo suprotno. Bit je upravo u tome da Kujundžić, ne samo da ne smije odustati, ne samo da nema razloga, ne samo da ima realne šanse za pobjedu, već da upravo zbog nacionalnih interesa, pa i interesa ovakvog HDZ-a kakav god on bio, time i Kolinde Grabar Kitarović, ako realno računa na pobjedu – ne smije odustati. Niti pozvati svoje glasače na potporu njoj bez – uvjeta. Ako Grabar Kitarović razvojem situacije uđe u drugi krug sa Josipovićem, jedini način da dobije Kujundžićevu potporu bio bi – prihvatiti njegove najvažnije poruke. Bez toga, čak i kad bi Kujundžić u takvim uvjetima pozvao svoje birače da je podupru, prvo, pljunuo bi im u lice, drugo, taj poziv bi bio čista prazna retorika bez ikakvih efekata.

Predsjednička uloga i funkcija je nebitna?

To je jedna od najtežih podvala, nastala u bjesomučnom «detuđmaniziranju» Hrvatske, a u biti – rušilačkom stampedu protiv hrvatske državnosti. Sam pojam «detuđmanizacija» je i smišljen kako bi se već pripremljena matrica medijsko – političkog i obavještajno – specijalnoratovskoga preuzimanja potpune kontrole nad realnom, ali posve neželjenom hrvatskom samostalnošću i potencijalnom državnošću, personalizirala i maskirala stvarna namjera. Potencijalnom zbog toga, što je formiranje države, obrana nezavisnosti od ratne velikosrpske fizičke ugroze i međunarodno priznanje zapravo samo minimum preduvjeta za razvoj – autentične nacionalne državne politike. Te preduvjete se nije moglo formalno izmjeniti jer bi to bilo, s jedne strane međunarodno pravni presedan, a s druge strane, izazvalo bi reakciju goleme većine naroda. Zato se krenulo s «detuđmanizacijom», a prvi korak u provedbi iste bio je – ukidanje polupredsjedničkog državnoga sustava. Nacijama koje su upravo izašle iz rata za nezavisnost, koje su pod teškim prtiskom vrlo moćnih i relevantnih međunarodnih sila zbog svoje neposlušnosti, nacijama brojnim kao što je Hrvatska i s takvom turbulentnom prošlosti – snažna vlast je minimalan preduvjet za nesmetan razvoj svoje državnosti. Ovo je samo po sebi pitanje za cjelovitiju analizu, jer se može kao protupitanje postaviti teza – što bi tek Mesić ili Josipović radili da su imali Tuđmanove ovlasti? Ni malo više ne bi doprinosili razvoju Hrvatske jer ne bi htjeli, niti su zbog toga birani. A lakše im je bilo raditi štetu s ovakvim ovlastima jer su se mogli prikriti i ne snositi odgovornost za učinjeno, koristiti podmukle metode, preko utjecaja na medije, djelovanje vlade i državnih institucija, kadrovsku politku i kadroviranje prije svega u diplomaciji, vojsci i obavještajnim službama. Dakle, s aktualnim ovlastima predsjednik ima golem utjecaj na sva relevantna zbivanja u Hrvatskoj. Problem je međutim što bi Hrvatskoj realno bilo bolje da je od 2000. do danas imala upražnjeno mjesto predsjednika, jer se mandati Stjepana Mesića i Ive Josipovića mogu pamtiti i hoće, kad-tad, u relevantnim povjesnim analizama – isključivo po šteti koju su učinili vlastitom narodu i društvu u cjelini.

Predsjednik države, u najmanju ruku kao i monarsi u zapadnim demokracijama, jest simbol državnosti jednog naroda. Zbog toga su poruke kao nekovečerašnja «intelektualnih gurua» Dude, Šibera i Čačinovićke da je ta «institucija besmislena», ili izraz dubokog diletantizma, što bi moglo vrijediti za Šibera, koji to pokazuje iz emisije u emisiju radi čega je vjerojatno i izabran, ili svjesne podvale što bi po definiciji više odgovaralo Dudi zbog znanstvenog opredjeljenja, iako sumnju u njegovu intelektualnu relevantnost snažno potkrijepljuje njegova oda kapovićovštini na političkoj sceni.

U zlonamjernom smjeru moglo bi se nastaviti sličnim tezama, treba li Hrvatskoj ovakva Vlada, Sabor, pa ćemo se dovesti do pitanja – što nam je bre ovo trebalo?

Teza da se predsjednika treba birati u Saboru, a ne neposrednim izborima izraz je nametnute javne percepcije politikom «detuđmanizacije». Tragikomično je da je takvoj tezi sklon i Tomislav Karamarko koji se deklarativno zalaže za povratak – Tuđmanu. Odluka o tome treba li predsjednika birati na neposrednim izborima ili u Saboru, prije svega je pitanje odnosa prema prvobitnoj nakani predsjednika Tuđmana da svaki hrvatski državljanin bez obzira gdje se nalazio, mora imati i dužnost i pravo – sudjelovati u upravljanju hrvatskom državnošću. Ta nakana nije, za svakoga tko je ikada pročitao bilo što od pokojnog Tuđmana, izraz njegove taktičke potreba ostvariti premoć nad konkurencijom, već – povjesne obveze hrvatske države prema svome narodu, kako u zemlji tako i u inozemstvu, koje nije stotinama godina bilo stvar slobodnoga izbora. Na žalost, taj pravac razvoja hrvatske državotvorne kulture i državnosti nakon Tuđmana je, što svjesno, što slabostima zbog kojih su morali popuštati suparnicima, što utjecajem međunarodne zajednice preko svojih satelita u zemlji, praktično posve upropastio HDZ. Hrvatskog predsjednika, kao vrhunski simbol nacionalne državnosti, mora birati s praktičnom mogućnošću izbora – ukupan hrvatski narod. Sabor već ne, ali to je tema za drugu analizu. Nacija s takvom povješću, koja ima višegeneracijsku emigraciju snažnog domoljubnog opredjeljenja ne može opstati, a još manje biti konkurentna u suvremenom svijetu bez takve integracije iseljene i domovinske Hrvatske. Takva integracija se ne postiže deklaracijama, nego izravnim sudjelovanjem u izboru predsjednika Države, što arhitekti neokomunističkog i kolonijalnog poretka svim silama nastoje razbiti pod svaku cijenu.Utoliko su dvojbe o ulozi predsjednika u Hrvatskoj lažne i najčešće plod vrlo podmuklih nakana, kao i dvojba oko načina izbora predsjednika. Makar i formalno, sve dok postoji pravo na izbor predsjednika svakom Hrvatu gdje god bio, očekivati je da će hrvatskom državnošću upravljati – sam hrvatski narod. Koliko god zaglibila i država i samo hrvatsko društvo, time se to može popraviti, a bez toga – ne može. Neposredni izbori za predsjednika države s ostvarivim pravom glasa svim hrvatskim državljanima i po novom zakonu o državljanstvu, strateška su garancija sprječavanja ozbiljnijeg utjecaja dviju pogubnih ideja za hrvatske interese – velikosrpske, koja nije ni ubijena ni osuđena, kao i neokolonijalne, koju pronose manjinski sljedbenici komunističkog poretka radi svoga opstanka.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati