Općenarodna obmana i udbaška samozaštita

0

“Patriotizam je posljednje utočište hulja”, rekao je Samuel Johnson 1775. godine. Rečenica je to koju ekipa iz “Građanske akcije” i ini ljevičari vole citirati kako bi patriotizam prikazali nečim lošim, iako niti imaju pojma tko ju je izrekao niti što je time mislio. Da su to ikad provjerili čak bi i oni, uza sva svoja brojna kognitivna ograničenja i intelektualnu insuficijentnost, shvatili kako je Johnson, ideolog britanskog imperijalizma i kolonijalizma, mislio na američke patriote, borce za nezavisnost od britanske krune, ali znali bi i da se ta rečenica već stoljećima koristi da bi se označilo licemjere koji se, kad su pritisnuti uza zid, skrivaju iza patriotizma kojeg inače preziru.

[dropcap]L[/dropcap]ažni patriotizam je postao i posljednje utočište Milanoviću, koji se nije udostojao čak niti odgovoriti na ultimatum Viviane Reding, povjerenice EK za ljudska prava i pravosuđe – de facto ministrice pravosuđa EU – da se do 23.08. očituju o tome kad misle povući “Lex Perković”. To je datum kad su nacional-socijalisti i komunisti sklopili savezništvo poznato kao pakt Ribentrop – Molotov i koji se slavi kao europski dan žrtava totalitarnih režima, i zacijelo nije odabran slučajno. Umjesto toga pribjegao je staljinističko –  nacionalističkoj retorici o sprezi unutarnjih i vanjskih neprijatelja, Karamarka i Reding, koji su se urotili protiv narodne vlasti, a time i protiv same Hrvatske i demokracije. Time je Hrvatskoj zakapario sankcije, a sebe doveo u potpunu diplomatsku izolaciju u EU.

 Sukob s Njemačkom razotkrio je udbašku strategiju širenja dezinformacija i obmana. Na jednu od njih sam već bio upozorio, naime malo je poznato da je ubijeni “ekstremni ustaški emigrant” Đurkeović  zapravo bio bivši partizan, za razliku od Perkovića. Pa kad već strukture proizašle iz udbaškog miljea ne mogu uvjeriti Nijemce da je Perković antifašist, a ne ubojica sa sjekirom, mogu bar pokušati uvjeriti Hrvate kako ne trebamo davati “naše ljude” tim švapskim gadovima. Zato je bitno razotkrivati laži i spinove kojima se služe u slučaju Perković.

 Kao prvo, laž je da je Perković “naš čovjek” i da ga imamo ikakvu moralnu dužnost štititi. On je, istina, danas hrvatski državljanin, no ono za što ga Nijemci traže je počinio kao državljanin Jugoslavije, u ime i za račun vlasti u Beogradu. On je bio šef odjela “antifašističke” tajne policije za borbu protiv neprijateljske emigracije – dakle, u opisu radnog mjesta je imao za likvidacije onih koji su se borili za slobodu i nezavisnost Hrvatske, pa mu s te strane slobodna i nezavisna Hrvatska s moralne strane ne duguje ništa osim metka ili konopca, a sa zakonskog mu je dužna osigurati pošteno suđenje – što očito nije u stanju, jer je protiv njega odbačeno pet krivičnih prijava. Njegove eventualne zasluge devedesetih mogu, eventualno, biti olakotna okolnost. Udba je međutim prilično uspješna u širenju basni kako “sve države svijeta imaju svoje tajne agente koji ubijaju neprijatelje države u inozemstvu”, pa sam čak prekjučer u kafiću čuo jednu od žrtava “Jutarnjeg lista” koja je, listajući svoju dnevnu dozu otrova, svom društvu za stolom prokomentirala: “a što sve druge države rade da bi zaštitile svoje agente, i koliko su daleko spremne ići u tome?”. To je manipulacija, jer Nijemci ne traže “Tuđmanovog šefa tajne službe Perkovića”. Traže jugoslavenskog agenta Perkovića. Mi ga trebamo štititi koliko i Izraelci kakvog bivšeg nacista koji je nakon rata uzeo izraelsko državljanstvo i nastavio tamo živjeti pod lažnim imenom, ako ga kasnije netko otkrije i zatraži izručenje.

U vezi s tim je i druga obmana koju šire naši naglo nacionalno osviješteni socijalisti (nacional – socijalisti?): “ako vi inzistirate na izručenju Perkovića mi ćemo reći da je on radio za Tuđmana”. Suđenje Perkoviću će  “istjerati King Konga” (Milanović) i pretvoriti se u suđenje Tuđmanu i nezavisnoj Hrvatskoj. Oni sad otkrivaju senzacionalnu i ekskluzivnu vijest da je Perković bio šef Tuđmanove tajne službe, iako je to oduvijek općepoznata činjenica.

Nijemci Perkovića traže ga zbog konkretnog ubojstva u Njemačkoj 1983. Što je on radio nakon 90. u Hrvatskoj njih se savršeno ne tiče niti će biti predmetom suđenja: sudovi u Njemačkoj nisu politički sudovi. Pokušaji zastrašivanja “da bi Perković mogao progovoriti o Tuđmanu i tome kako je stvorena Hrvatska” su pila naopako, i to javnim prostorom šire oni koji se stvarno imaju razloga bojati što bi Perković mogao reći. U njemačkim sudskim dokumentima iz slučaja Prates je jasno navedeno da je naredbodavac ubojstva bio Mika Špiljak, i to u dogovoru s kompletnim republičkim vrhom. Gotovo sigurno je da je i Ivica Račan bio upoznat s planovima za ubojstvo Đurekovića, a za ljevicu bi bio strašan udarac da se to otkrije. Udbaši bi nekako bili najsretniji da nas mogu uvjeriti da je zapravo Tuđman naručio to ubojstvo – ali to bi bilo moguće jedino tako da je Perkovića 1990. kad je preuzeo vlast teleportirao sedam godina u prošlost. “Josipe, daj malo skokni u 1983. i riješi Đurekovića, nešto se buni da se u INI krade”.

Kao treće, laž je da izručenje Perkovića nije moguće jer je nastupila zastara. On je optužen po njemačkim zakonima, za ubojstvo njemačkog državljanina, počinjeno na njemačkom tlu. Ne treba biti pravnik da bi se shvatilo zašto je zapravo irelevantno je li po hrvatskim zakonima zastupila zastara, jer po hrvatskim zakonima Perković nije ni za što niti optužen. Nebitno je čak je li ono zbog čega ga Njemačka traži uopće krivično djelo u Hrvatskoj. Međudržavna pravosudna suradnja u EU se bazira na zakonima zemlje u kojoj je zločin počinjen. Za ilustraciju, ako vas snimi radar negdje na auto putu u Hrvatskoj i dobijete kaznu poštom kući u Njemačku, ne možete se vaditi na to da u Njemačkoj uopće nema ograničenja brzine na auto cesti, kamoli na to da je nastupila zastara. Jednostavno, važi zakon države u kojoj je djelo počinjeno. Zadnjih dana se pojavljuju “otkrića” kako zastara nije nastupila, no svakom tko imalo razmišlja vlastitom glavom je jasno da zapreka za izručenje nije ni ustav ni zakon, već nedostatak političke volje. Perkovića se optužuje i za ubojstvo Ante Đapića  29. lipnja 1989. godine u Nürnbergu, a to čak ni po hrvatskim zakonima nije u zastari. Dodajmo tome da je čitav sudski proces započet prije nego je nastupila zastara, čak i po novom hrvatskom zakonu koji je skratio rokove za zastaru.

Priča o potrebi promjene ustava je pokrenuta da bi se odgovornost prebacila na oporbu i kupilo vrijeme: ako Karamarko ne pristane na promjenu ustava, optužit će ga se da štiti udbaške ubojice i on će ispasti krivac. Ako pristane, sudjelovat će u sabotiranju izručenja pa će ga njegova strana političkog spektra sumnjičiti za izdaju i urotu s SDP-om da bi se izbjeglo izručenje Perkovića Njemačkoj. U svakom slučaju, SDP je na dobitku, a usto je kupio i vrijeme u nadi da će biologija u međuvremenu riješiti problem.

Jasno, ukoliko SDP smatra da je izručenje neustavno, mogao bi podnijeti ustavnom sudu zahtjev za provjeru ustavnosti. U slučaju predstečajnih nagodbi su tvrdili da je bitno riješiti problem, a ne se držati zakona i ustava kao pijan plota, i uvrijedili se kad je sudac postavio pitanje ustavnosti, pa mogu sad postupiti isto tako. Neke zemlje, čiji ustavi nisu dozvoljavali postupanje u skladu s EUN, poput Češke i Irske, su prilagodile svoje ustave, odnosno, presudile na vrhovnom sudu da europsko pravo ima prioritet. I u drugim zemljama su postojali problemi s nacionalnim pravosuđem, ali i politička volja da se problem riješi i zakonodavstvo uskladi s europskim. U Hrvatskoj je SDP postupio obratno – zakon donesen od strane vlade J. Kosor 2010 je bio usklađen s EU zakonodovstvom i omogućavao je izručenje Perkovića, pa je promijenjen tri dana pred ulazak u EU, da se vlasi ne dosjete.

U vezi s tim je i slijedeći spin, a to je da je za sve kriv Karamarko i HDZ jer mu nisu htjeli suditi, i jer ga nisu izručili. Izručiti ga prije 1.7.2013 nisu ni mogli, jer nismo bili članica EU, a smiješno je kad ljudi koji su donijeli Lex Perković optužuju Karamarka da štiti udbaše, jer je upravo on jedini koji je ikad pokušao glavešine udbe strpati iza rešetaka – Boljkovca, Manolića i u međuvrmenu preminulog Bulata. Na njega se tad digla kuka i motika, postao je narodni neprijatelj broj jedan i “ministar rovokopač”, i zapravo smo tek tad mogli vidjeti koliko je strahovito opasno zamjeriti se tim ljudima.  Čak ih je  tada predsjednik Josipović – čija gromoglasna šutnja u ovom slučaju govori više nego sve što premijer nemušto trkelja – proglasio zaslužnim antifašistima i stao u njihovu obranu jer, kaže, ne smije se zaboraviti doprinos koji su dali obrani Hrvatske (shvaćate li sad ono o “nacionalizmu kao zadnjem utočištu hulja?”).

Pokušaji prebacivanja krivnje za lex Perković na HDZ su bitan su dio scenarija obmane. U Hrvatskoj postoji vrlo velik broj ljudi iz udbaškog miljea koji se profesionalno bave širenjem tračeva, piskaranjem po forumima i Facebooku, i vrlo su stručni u podmetanju i difamaciji. A difamacija oporbe, naročito Karamarka, je nešto u čem su bili prilično uspješni. Karamarko je tim opasniji za njih jer je insider koji je bio dio tog miljea i zna kako funkcioniraju, i ne treba čuditi da je već dugo fokus djelovanja obavještajnih sturkutura u medijima na podmetanje šefu HDZ-a svega što se može podmetnuti. A kad o nekom u javnosti stvorite dovoljno lošu sliku, ljudi će povjerovati o njemu bilo što. Difamacija je temljna metoda djelovanja UDBA-e.

Jasno, kad Merkel i Reding traže ubojice, malo je teže otračati ih kao “rovokopačice” i ustaške simpatizerke. Upravo zato je bitno da se Perkoviću sudi u Njemačkoj, ne u Hrvatskoj: jer na njemačke suce i političare domaći udbaški krugovi ne mogu vršiti pritisak i difamirati ih, a difamacija je njihovo najjače oružje. Sjetite se samo nedavne odluke suca Kolakušića koji je stao Liniću na žulj zatraživši ocjenu ustavnosti zakona o predstečajnim nagodbama: cijela obavještajna služba se digla na stražnje noga da ga diskreditira na bilo koji način, a kad ništa nisu našli objavili su u Jutarnjem da snima erotske snimke mladih djevojaka! On to radi pod svojim imenom, slika punoljetne cure, gotovo posve odjevene, i iz hobija, ali od nečeg tako benignog su udbaši pokušali napraviti priču kao da je u najmanju ruku pedofilski zločinac ravan Dutrouxu!

Žrtvom difamacije u ovom slučaju je postao i ubijeni Đureković. Po prokušanom receptu, udbaška nomenklatura je počela širiti glasine kako je Đureković okrao INU, kako je bio špijun BND-a (Njemačke služne sigurnosti) i kako je, kao strani špijun, zaslužio takav kraj. Na stranu što je, da je to i istina, bilo pitanje tko je u tom slučaju radio za Hrvatskoj neprijateljsku tajnu službu, Đureković ili Perković koji je radio za UDBU, to je glupost. Đureković nije bio političar niti je znao ikakve državne tajne, niti su one Nijemce zanimale. Ako se pitate što je na naslovnici: to je vila Vanje Špiljka u Švicarskoj. On je tamo vlasnik vile, i naftne kompanije. Za one koji ne znaju, Nijemci tvrde da je Đureković ubijen da ne bi razotkrio kako vrhovništvo INA-e, prvenstveno Vanja Špiljak, sin tadašnjeg premijera, krade. Ima li u toj priči istine, zaključite iz imovinske kartice Vanje Špiljka. Ljudi čiji su roditelji radili u ono vrijeme u INA-i kažu da je INA osamdesetih bila leglo kriminala, gdje se radno mjesto na crpki plaćalo desetak tisuća maraka ali bi se taj novac brzo vratio na varanju s gorivom, a to je najniži nivo krađe. Direktori su dijelili tankere nafte. U svemu tome, jedino Đureković nije htio biti dio mafije, bio je, kažu, oličenje poštenja i strano tijelo u tom kriminalnom miljenu, i jasno da kao takav nastradao.

Očito je zato da bi bilo kakvo suđenje u Hrvatskoj bilo sabotirano od strane struktura koje žele zaštiti svoje interese povezane s udbaškom mrežom, pod pritiskom glupave i naivne javnosti kojom je lako manipulirati, i medija koji su listom spremni do kraja braniti svakog politkomesarskog mesara i ubojicu dok god su njegove žrtve Hrvati, a ne Srbi. Pa nije Perković Glavaš, jel, pa da mu treba sudit samo zato jer je naručivao ubojstva i mučenja. Hrvatski sudovi su do sad odbacilli već pet optužnica protiv Perkovića. A optuživati šefa opozicije “jer zbog njega ne mogu izručiti Perkovića”, a istovremeno donositi zakon kojim se efektivno sprječava izručenje, je krajnje cinično i pokvareno. Upravo u doba kad je Karamarko pokušavao dignuti optužnicu protiv Manolića zbog rezanja nožem ušiju i noseva zarobljenicima i sisa zarobljenim ženama nakon Drugog svjetskog rata, nastala je slika kad se on i Milanović srdačno ljube nakon izborne pobjede. Tada su novinari pitali Manolića kako to da slavi pobjedu SDP-a na izborima, a osnivač je HDZ-a, na što je on dao odgovor koji je upućivao da su se oni, udbaši, eto, nakon dugog lutanja vratili kući u SDP u kom su se uvijek nekako osjećali najviše doma, i sugerirao da ionako oni određuju izborne pobjednike. Još samo fali da se vrate u Jugu pa da budu skroz doma. Uglavnom, taj poljubac je sad mnogo jasniji: za Manolića, pobjeda Milanovića na izborima značila je kraj kaznenog progona.

Dobar dio strategije SDP-a i udbe se sastoji u skrivanju iza zaštite branitelja. Milanović je više puta ponovio “kako je jedini njegov interes zaštita branitelja, a ne ubojica”, iako nije mrdnuo prstom da izvadi Marića iz srpskog zatvora, naprotiv, više su se puta i on i Josipović ljubili i grlili s njihovim premijerom – “malim Slobom” – i predsjednikom četnikom, a da nije uopće povukao to pitanje “da se komšije ne uvrede”, ali je radi Perkovića smjesta uletio u klinč s Njemačkom i cijelom EU, i izašao iz njega očerupan.

Ova strategija se nije pokazala naročito uspješnom. Branitelji, osim možda najglupljih, odbijaju biti smokvin list za udbaške kilere. Priče da će “Srbija uskoro ući u EU pa tražiti naše građane po načelu univerzalne jurisdikcije” je isto tako obmana lansirana od krugova oko Perkovića. Srbija neće ući u EU još dvadesetak godina, to je praktički sigurno, a do tada Hrvatska ima vremena zahtijevati povlačenje svih JNA-optužnica. Uostalom, ne učini li to Hrvatska, učinit će Njemačka, jer EU ne tolerira političke optužnice “za neprijateljsko djelovanje protiv SFRJ”. Osim toga, u EU se ne postupa po načelu univerzalne jurisdikcije, tako da Njemačka ili Nizozemska sasvim sigurno ne bi Srbiji izručile kakvog hrvatskog branitelja protiv kog bi Srbija digla optužnicu zbog djela počinjenih u ratu u Hrvatskoj, jedino bi Srbiji uvalili kaznu za takvo ponašanje. Usto, u tom slučaju bi i Hrvatska mogla od svih država EU tražiti izručenje bilo kojeg Srbina zbog zločina počinjenih u ratu na Kosovu, Bosni, ili bilo gdje, a takvih ima na tisuće. A priče da bi europske države mogle tražiti hrvatske branitelje su priče za djecu, oni, kako sam već naveo u prethodnim tekstovima, nisu ubijali po Frankfurtu i Londonu: to je radila UDBA.

Nije upalilo ni sustavno minoriziranje problema. Mjesecima nas već Milanović i njegovi mediji uvjeravaju kako je Perković Nijemcima nebitna tema, kako to nije političko nego pravosudno pitanje. “Merkel ni ne zna tko Perković”, uvjeravao nas je Milanović, a diplomat Maštruko je dodao, “To je toliko beznačajan problem za EU da nema govora o bilo kakvim sankcijama. Treba uzeti u obzir da je i na političkoj pozornici ljeto pa je cijela situacija prenaglašena, pogotovo u Hrvatskoj”. Eto, nemaju ljudi pametnog posla pa se sjetili nekog bezveze Perkovića. No oni koji ne crpe svoje informacije samo s HTV-a i dnevnih novina, koji prate svjetske medije, znaju da je Perković jedna od glavnih tema u Njemačkoj, nimalo sporedna. I ne samo u Njemačkoj, čak i novine poput Washington Posta i još nekih s engleskog govornog područja, koje Hrvatsku spomenu jednom u tri godine, su se dohvatile ovog slučaja.

Milanović je ovdje svjesno lagao, jer je diplomatskim putem upozoren u više navrata na Perkovića. Isto tako, Josipović je pozvan u Njemačku pred nešto više od godinu dana upravo zbog Perkovića, iako hrvatski mediji nisu uopće prenijeli koje su bile teme razgovora, a i sam Josipović je izgovorio tek par floskula. Svatko tko zna kako na zapadu ljudi razmišljaju, svatko tko nije posve inficiran balkanskim načinom razmišljanja, zna zašto je to Nijemcima i te kako važno. Ubijen je njihov državljanin, na njihvom tlu, po nalogu druge države. To nije bilo kakvo ubojstvo, nego državni terorizam. Tim činom Jugoslavija je prekršila suverenitet Njemačke, a to je bitno političko pitanje. Nitko tko drži do sebe i tko želi zadržati svoj ugled ne može si dopustiti olako prijeći preko tako nečeg.  Nijemcima ne možete prodati priču da je to “predizborno kopanje po kostima” i reći “nećemo sad o tome, ajmo malo o tome zašto su male plaće”. Takve fore možete prodati Hrvatima.

 Kad to nije prošlo Milanović je pokošao pustiti drugu laž u medije, da je “HDZ pogrešno preveo pristupne ugovore” pa oni, jadni, nisu shvatili da zemlje koje su ušle u EU nakon kolovoza 2002. ne mogu tražiti izuzeće od primjene EUN-a za djela počinjena prije toga. “Bez obzira na eventualnu netočnost prijevoda, hrvatskim dužnosnicima je u kontaktima objašnjeno što je pravno moguće učiniti temeljem Okvirne odluke Vijeća EU, a što nije moguće. U Hrvatskoj vrlo dobro znaju da je jedino u trenutku usvajanja odluke Vijeća 2002. bilo moguće uvesti vremensko ograničenje za primjenu europskog uhidbenog naloga – poručili su iz Bruxellesa. Čitava za zbrka s prijevodom me podsjetila na bezbrojna primirja iz rata devedesetih, kad su Srbi često “pogrešno preveli” nešto  iz teksta ili nisu dobro razumjeli. Recimo, u hrvatskom bi prijevodu pisalo da će “Srbi predati svoje teško oružje”, a u srpskom da će “Srbi teško predati svoje oružje”.  Ili su oni to tako shvatili.

 Milanovićavo infantilno i degutantno cendranje da Hrvatska nije ravnopravna jer neke članice EU – konkretno, Italija, Austrija i minijaturni Luxemburg – ne moraju primjenjivati EUN za kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002. nije zaštita ravnopravnosti, već manipulativno izvrtanje činjenica. Tu se pod kirnkom ravnopravnosti de facto traži amnestija za udbaške ubojice sa sjekirama, i u EU je to svima jasno. Kad ulazite u neki klub prihvaćate u tom trenutku važeća pravila igre. Ne možete se cjenkati. Kad kao član dogovarate pravila koja će u klubu vrijediti ubuduće, možete. EUN je europska pravna stečevina, i Hrvatska ju je morala prihvatiti u pristupnim pregovorima bez vremenskih ograničenja. Prihvatiti zakon, potom čekati ratifikaciju, pa ga onda izmijeniti tri dana pred ulazak u EU je jednostavno prevara, to je bizantski obrazac ponašanja koji jako ljuti političare u EU. Oni smatraju da takvom ponašanju u civiliziranoj sredini jednostavno nema mjesta: takve muljaže Milanovićeva vlada može izvoditi u sebi tako dragom “regionu zapadni Balkan”, ne i u civiliziranom svijetu u kom se dogovori, ugovori i zakoni bezuvjetno poštuju ili se leti van. EU, jasno, ne tolerira tretiranje oporbe kao unutarnjih neprijatelja, niti partnera iz EU kao neprijateljskih država, a ponajmanje bulažnjenja o tome kako je nedopustivo da nekakva tamo EU ugrožava hrvatski suverenitet jer traži da se poštuju elementarna ljudska prava poput prava na život i u skladu s tim sudi ubojicama.

Prošli put kad sam pisao o slučaju Perković naslovio sam članak “Život damo, Perkovića ne damo” aludirajući na slučaj Laze Vračarića, i parolu “Život damo Lazu ne damo”, ak-o se tog starog lopova i nacionalističke histerije koju je Titov režim digao oko njegovog uhićenja tko još sjeća. Neki put mi nije drago reći da sam bio u pravu, no očito je partija odlučila svog ubojicu sa sjekirom štititi do kraja, pa i po cijenu sukoba s cijelom EU i civiliziranim svijetom. Oni koji prate situaciju već dulje vrijeme mogu primijetiti da se ova vlada nalazi praktički u međunarodnoj izolaciji i da se kontakti svode samo na formalne obaveze. Čak je i Tuđmanova vlada krajem devedesetih kotirala bolje, a glavni razlog takvom stanju stvari je ponašanje vlade u slučaju Perković. U zadnjih par dana se ipak čuju pomirljiviji tonovi, no i tu se radi, po svemu sudeći, o kupovanju vremena i kontroli štete, a ne i o stvarnoj političkoj volji da se Perkovića smjesta pošalje u Njemačku, umotanog u celofan i s mašnom, što je izvjestan kraj ove priče. Samo idiot se u politici upušta u sukob za koji je unaprijed jasno da je izgubljen.

 Kad to toga dođe, bit će to prvi veliki poraz udbaških struktura nakon Tuđmanove smrti. Još od onda one sustavno uzurpiraju javni prostor. Zastrašujući su razmjeri terora i pritiska kojem je izložen svatko tko nije dio njihove nomenklature, a uzdigne se do bilo kakvog položaja. Ta udbaška hobotnica se ponaša poput grupice razrednih nasilnika, odnosno poput popularnih djevojaka u srednjoj koje se grupiraju i rade isto to, samo se ne koriste fizičkim nasiljem već spletkom i manipulacijom. Nešto kao “Plastics” iz filma “Opasne djevojke”. Hrvatska, na žalost, nema snage suprotstaviti se toj mafiji koja nas sve reketari i ucjenjuje, i zato je bitno da se Perkoviću sudi u Njemačkoj, a ne ovdje. A zašto je njima uopće toliko stalo do Perkovića, ako su svi razlozi koje navode očita laž?

Njemačke novine daju dobar odgovor na to: oni su zaključili da je Perković jako dobro umrežen s ljudima koji danas vladaju Hrvatskom. I koliko god Josipović djelovao kulturno i profinjeno sa svojom erudicijom i manirima, ili pomalo smotani Milanović ponekad bio simpatičan, oni su samo građanska fasada za stvarne vladare Hrvatske, ubojice sa sjekirama. Zato je pomoć Njemačke u ovom slučaju neprocjenjiva, a nadajmo se i prvi korak prema lustraciji koja će počistiti sve Perkoviće iz predsjedničkih ureda, uredništava novina i televizije, i javnih poduzeća.

M. Holjevac/fizzit

facebook komentari